proza

Adrian Bravi: Zalizak

Adrián N. Bravi rođen je u Buenos Airesu 1963., trenutno živi u Recanatiju, Italija. Na talijanskom počinje objavljivati 2004. godine: debitirao je romanom Restituiscimi il cappotto (Fernandel, 2004.), nakon kojeg je za Nottetempo izdao romane La pelusa (2007.), Sud 1982 (2008.), Il riporto (2011.), te L’albero e la vacca (suizdanje Nottetempo/Feltrinelli 2013.) s kojim osvaja Premio Bergamo. Knjige su mu prevedene na francuski, engleski i španjolski.
Predstavljamo ga, prvi put na hrvatskom, ulomkom iz romana "Zalizak".
Adrian Bravi čitao je na programima Lit link festivala 2016 u Puli, Rijeci i Zagrebu.
Ako ste ga propustili čuti, pročitajte ovu suptilno odvaljenu prozu.



Adrian N. Bravi: Il riporto

S talijanskog prevela: Jasna Rešić

 

Ne znam zašto ali, s obzirom na to da su u razgovoru spomenuli vjetar, u tom sam trenutku dvojici mladića ispričao o svom vjenčanju s Terezom od prije četiri ili pet godina, te kako sam s njom i dvojicom fotografa koji su nas slijedili hodao stazom okruženom stoljetnim hrastovima koja nas je vodila do restorana gdje su nas rođaci i prijatelji očekivali pred ulazom. Bilo je pakleno vruće i nije bilo ni daška vjetra koji bi osušio čela natopljena znojem koja su, sada okrenuta prema nama, čekala naš dolazak. Ušli smo u salu restorana. Nama je bio namijenjen središnji stol kako bismo mogli vidjeti sve naše uzvanike te kako bi i oni s druge strane u svakom trenutku mogli vidjeti nas. Orkestar polukružnih stolova, a mi na pozornici dijelimo osmijehe te namigujemo udesno i ulijevo. Sve kako je bilo planirano, ali se u trenutku predjela dogodilo nešto što ja nisam predvidio i što nije bilo spomenuto tijekom pregovora s ugostiteljem. Kao da je na djelu kakva čarolija ("Ne isključujem mogućnost urote skovane protiv mene, iako nemam dovoljno indicija", pojasnio sam dvojici mladića), upalio se niz ventilatora raspoređenih tako da nitko ne bude pošteđen ono malo kisika nužnog da bi se podnijelo čekanje sljedova (osobito između predjela i glavnih jela), a koji su stizali u dugim vremenskim razmacima. Bio je to dio koji nisam naslutio prilikom organizacije svog vjenčanja. Ni moju ženu nije okrznula ideja takve nezgode, dapače, podigla je ruke da zahvali zaposlenicima što su pokrenuli tu prokletu mašineriju s jednim “napokon” nakon kojeg je uslijedio jedan neoprostivi “bilo je i vrijeme”.

Činjenicu da je od tog trenutka moj zalizak bio ozbiljno kompromitiran i da će mi to zasigurno uzrokovati mnogo neprilika, ona uopće nije smatrala problemom. U tom sam trenutku, vidjevši njezinu neodgovornost, shvatio da naš brak neće biti tako sretan kako smo očekivali (“Ako mladenka nije mogla vidjeti o kakvoj se situaciji tu radi, čak ni na dan vjenčanja, znači da je brak osuđen na propast”, rekao sam mladićima). Bio sam vrlo ogorčen. Za mene je vanjski svijet već bio stalna opasnost, nisam mogao pojmiti da se čak i moja svadba pretvara u zasjedu; stoga sam pomalo diskretno, opravdavajući svoju molbu problemima s vratom, upitao jednog od konobara bi li bio ljubazan i ugasio ventilator usmjeren u naša leđa (prema tom, u pravom smislu riječi, panoptičkom stolu s kojeg sam uspijevao zamijetiti gibanje kose na glavama uzvanika).

“Žao mi je,” rekao je konobar ne uzimajući me suviše ozbiljno, “povezani su: ako ugasim jedan, gase se svi.”

Odgovor mi se činio pomalo čudnim, ali sam ga svejedno prihvatio. Vjerujem da sam se čak ispričao zbog svoje molbe. Osim toga, bilo je jasno da je moj zahtjev dio nečega što nije u nadležnosti restorana. Uostalom, cijelog sam se života borio protiv propuha, zašto ne bih i na dan svojega vjenčanja? Pred sobom sam već imao predjelo, tanjur inćuna u zelenom umaku i sipice sa žara, ali još mi je više bilo stalo spasiti svoju frizuru od silovitog zapuha (povoljnog za znoj, ali nesretnog za ostalo). Tada sam nizom strateških pokreta, pomaka ruke, okreta glave i slično iznenađeno shvatio da zapuh i nije posve nepovoljan jer je, kao što sam rekao, dolazio straga, u zatiljak, a budući da moj zalizak nije bio bočni kao zalizak mojega oca, moja frizura nije značajno patila, dapače zrak mi je straga pomagao da održim kosu pod nadzorom (“Bitno da mi zrak nije dolazio s boka jer bi u tom slučaju zalizak poskočio u zrak”, rekao sam). I do tada je, prepričavao sam mladićima koji su sjeli pred špilju, sve išlo dosta dobro. Problem će se, međutim, pojaviti kad budem morao ustati kako bih pozdravio rođake ili, još gore, kad budem prisiljen okrenuti se prema svojoj ženi zbog fotografije ili kako bih joj jednostavno pohvalio inćune i sipice. Ukratko, sve me navodilo na zaključak da mi je bolje ostati miran na svom mjestu s glavom okrenutom prema središnjoj zoni polukruga i ne okretati, primjerice, pogled ustranu prema prijateljima koji su bili u dnu desno.

Jedini pokret glavom koji mi je ventilator dopuštao bio je uvijek kimanje; odmahivanje bi u tim uvjetima bilo fatalno. U tom sam stanju neizvjesnosti dovršio predjelo. Moja mi se žena obraćala, bila je sretna, iako po njezinim izrazima nikada nisam dobro shvaćao gdje završava radost, a počinje tuga. Kako god, odgovarao sam joj kako sam najbolje mogao, rukama ili joj nudeći obraz da je sasluša. Bilo mi je krivo što nije iz prve shvatila koliko mi je bilo nezgodno okretati se prema njoj, znala je za moju vječnu muku sa zračnim strujama, a nisam imao hrabrosti (tko zna zbog čega) objasniti joj da mi taj prokleti ventilator kvari svadbeni ručak.

Na kraju, u pauzi između hladnog i toplog predjela, dogodilo se ono čega sam se od početka bojao. U dnu sale ustao je jedan uzvanik, uobičajena budala koja nikada ne gleda svoja posla, i navijačkim je glasom, ne poštedjevši nas čak ni pljeskanja, počeo vikati: “Poljubac, poljubac, poljubac, poljubac.”

A zbor idiota se ujedinio, udarajući ritam ni manje ni više nego vilicama po čašama, i nastavio klicati: “Poljubac, poljubac, poljubac, poljubac.”

Uz smiješak i istovremeno crvenilo, ni izdaleka ne mareći za moju kosu, moja se žena okrenula prema meni i primila mi glavu rukama znojnim i masnim od sipica te je okrenula prema sebi kako bi me poljubila u usta. Bilo je neizbježno da mi ventilator podigne kosu s boka i iznenada me pretvoriti u ćelavca. Nisam se uspio obraniti. U isto vrijeme međutim, s obzirom na to da je ona još uvijek bila prilijepljena uz moja usta, nisam si je imao hrabrosti sâm spustiti. Tada je, ne znam da li u šali ili iz solidarnosti prema meni, od svoga stola ustao ženin brat, mladić koji se uvijek držao postrani, od kojeg nikada ne bih očekivao pomoć, i diskretno mi spustio čuperak, prikrivši što se dogodilo. Jedni su urlali, drugi su se smijali, neki su nastavili iz sveg glasa tražiti još poljubaca. Ženinom bratu kimnuo sam u znak zahvalnosti, a zatim se sâm pobrinuo da se uredim do kraja.

 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg