proza

Francesca Borri: Rat iznutra (ulomci iz Alepa)

Francesca Borri rođena je 1980. godine i završila studij međunarodnih odnosa. Nakon prvog radnog iskustva na Balkanu, radila je na Bliskom Istoku, posebice u Izraelu i u Palestini, kao stručnjakinja za ljudska prava. U veljači 2012. odlučila je ispričati priču o ratu u Siriji kao freelance reporterka, krećući se daleko od sigurnih područja. Njezini su članci prevedeni na jedanaest jezika. U Italiji piše za novine Il Fatto Quotidiano. Autorica je triju dokumentarno-reportažnih knjiga. Njezinu knjigu "Syrian Dust" objavio je njujorški izdavač Seven Stories Press.
Francesca Borri čitala je na programima Lit link festivala u Puli (9. 12. 2016., klub P14), Rijeci (10. 12., Astronomski centar) i Zagrebu (11. 12., klub Močvara).
Ako ste je propustili čuti, pročitajte - prvi put u hrvatskom prijevodu - kako je bilo tamo gdje, srećom, niste bili.



 Francesca Borri: Rat iznutra

S talijanskoga prevela: Petra Pugar

 

Jesen 2013.

 

U redu na izlazu za Antiohiju, u istanbulskoj zračnoj luci, ispred mene stoje dvojica s bradama, Kuranima i britanskim putovnicama. Jedan nema ruku. Drugome nedostaje uho.

Nisam jedina koja se vraća u Alep.

No sad su ostali samo džihadisti. U Antiohiji više nema nikoga.

Televizijske kuće, BBC, Sky, i dalje ondje drže urede, svu opremu, ali nema više nikoga, tek pokoji član lokalnog osoblja.

(…)

Nema više ni nas freelancera.

“Nemamo o čemu izvještavati,” odmah mi kaže Španjolac koji je došao po svoj neprobojni prsluk, “nema smisla. Na istom su mjestu kao i prije godinu dana.”

(…)

Ostali su samo džihadisti i mladi iz nevladinih udruga, kojih kao da ni nema, s obzirom na to kakvi su. Velika većina tih mladih ljudi kao da živi negdje drugdje, na mjestu identičnom u cijelome svijetu, sa svojim kolačima od banane i večerima samo za strance, i nema zabune, svi su slično odjeveni, druže se samo međusobno, opijaju se u zemljama gdje je alkohol zabranjen i slično. Primjerice, na Silvestrovo 2009., tko bi to zaboravio, Danci su u Ramali organizirali tulum na terasi dok je Gaza bila pakao.

Bilo je to za vrijeme operacije “Lijevano olovo”: gotovo 1400 poginulih, cijela Ramala u mraku u znak solidarnosti, cijela Ramala u tišini, samo ta slavljenički osvijetljena terasa i, tko bi to zaboravio, glazba do daske.

(…)

 

Od desetaka nevladinih udruga koje nepomično stoje na granici, samo su Liječnici bez granica, nakon višemjesečnih pregovora i ustrajnosti, postavili bolnice. Jedna od njih bila je ambulanta u kojoj su mi liječili koljeno, sam bog zna koliko su bili hrabri i plemeniti. Jer ondje je bilo poput Al-Shife, prosječno su ih bombardirali dvaput tjedno, u tako malenom gradu da je svatko znao da je samo pitanje vremena. Pitanje ciljanja.

No glavno da su svi bili ondje.

Neki su ipak ušli. Recimo, Ljudi u nevolji, malena nevladina udruga iz Češke. Michal Przedlacki, tridesetčetverogodišnjak, čovjek od malo riječi, došao je kamo nije dolazio nitko od ostalih sa svojim diplomama, doktoratima iz humanitarnih kriza, godinama provedenim u proceduralnim testiranjima, izračunavanju ispravnog algoritma podjele pokrivača, univerzalnog algoritma. Traperice, majica kratkih rukava, šal, nebeski plave oči, vrlo svijetle. Bio je u Tajlandu na dan tsunamija, kad su svi oko njega ginuli. I umjesto da se vrati kući, svojoj agenciji za oglašavanje, otišao je u Čečeniju.

Svih ovih mjeseci, bio je jedini stranac koji živi u Alepu.

(…)

Norvežani su obično iznimka, idu posvuda.

(…)

Više nitko ne ostaje ovdje, postalo je preopasno.

Osim toga, čemu riskirati? Na kraju krajeva, možeš pisati o Siriji i iz Rima.

Preko Twittera, Facebooka, YouTube-a. Sve i ako vijesti, pa čak i slike, nisu provjerljive. Ni aktualne. Prva protagonistica arapskog proljeća, 2011. godine, bila je gay aktivistkinja iz Damaska koju je pratilo pola svijeta, Amina. Sve dok u Guardianu nisu saznali da se zapravo zove Tom MacMaster i da piše iz Edinburgha. Ili slika koja se nekidan svih dojmila: dijete koje spava među grobovima svojih roditelja. Samo što je nastala u Saudijskoj Arabiji, u sklopu umjetničkog performansa.

No svi uporno ponavljaju: “Što radiš ondje? Zašto ne odeš u Kairo?”

“Pročitajte ovu analizu s fronte!” jučer je uzbuđeno tvitalo američko Državno tajništvo. Autor je dotični Aymenn al-Tamimi, kojeg su Washington Post i The Economist već navodili kao stručnjaka za islamističke militantne skupine, s naglaskom na džihad u Siriji.

Zatim ga je jedna novinarka pozvala na intervju. Ima dvadeset jednu godinu i studira književnost na Oxfordu. Nikada nije bio u Siriji.

Već se ustalilo pravilo da ako nešto postoji, nalazi se na Internetu. I obrnuto: ako nečeg nema na Internetu, ne postoji.

“Vrati se kući.”

“Opasno je.”

(…)

Svaki novinar zna da u jednom trenutku mora otići, pogotovo kad je postao takozvani stručnjak i svi ga traže. Mora otići jer se dotad previše približio, ili mu se mnogo toga čini normalnim. Postalo mu je nevidljivo.

Jer počinje govoriti: “Nemam o čemu izvještavati.”

Svi novinari znaju da su informacije jedno, a novinarstvo nešto drugo, ono se gradi na temelju informacija.

No čini se da smo ovdje to svi zaboravili.

Kad smo prije godinu dana na ulicama Alepa naišli na prve žrtve koje su pobunjenici mučili i vukli za kosu, okupane krvlju, sjećam se da ih je Giulio htio fotografirati, a pobunjenici su ga, naravno, držali podalje.

“Što se dogodilo?” upitala sam.

“Pao je niz stepenice.”

Kao na hitnoj službi, kad dođe supruga, djevojka.

Pao je niz stepenice.

Uvijek se postavlja isto pitanje: “Što ćeš u Antiohiji? Sve je online, zašto si još uvijek ondje? Sve je na YouTube-u. Nazovi pobunjenike, neka ti oni ispričaju. Znaš da sad šalju i fotografije?”

Svaki dan, po trideset puta: “Zašto si, zaboga, još uvijek ondje?”

Bez obzira na to što je Sirija daleko, čak i kad si u Siriji.

Kao što je i Alep daleko od Alepa. Kad si na fronti, svake večeri moraš nazvati Rim da bi ti netko pročitao izvještaje novinskih agencija i sažeo što se za to vrijeme dogodilo oko tebe. Jer ti znaš samo što se dogodilo u tvojem kutku starog grada, skupa s mačkom i par snajperista.

(…)

Ipak, točno je da su Sirijci gdje i prije godinu dana. U pravu su. Samo što se pobunjenici rasipaju. Samo što se sve mijenja. Iako su gdje i prije godinu dana.

U početku su to bili tek mladići koji brane svoje četvrti, svoje dvorište. Tako je počelo…

(…)

Zapravo, svaki put kad se vratiš ovamo shvatiš da su bivši bad guys sada good guys, jer se pojavio netko još ekstremniji. Kao što nas je Ahrar al-Sham, koji nas je prije godinu dana terorizirao, počeo štititi od Džabhat al-Nusre, skupine koja je uvela samoubilačke atentate, tako nas danas Džabhat al-Nusra štiti od ISIL-a, Islamske države Iraka i Levanta, ogranka Al-Kaide osnovanog 2004. u Iraku kako bi istrijebio ne samo Amerikance, nego i šijite, i koji ne namjerava zbaciti Assada s vlasti, već zauzeti dijelove Sirije da bi obnovio kalifat. Svi su oni stranci, a broj im je narastao u srpnju, u napadu na zatvor Abu Ghraib, u kojem su ih bile zatvorene stotine, i spremno su se usmjerili ovamo. Potaknulo ih je i svrgnuće Mursija u Egiptu, protumačeno kao dokaz da je uzaludno osvojiti vlast putem izbora. Jer u tom će slučaju Sjedinjene Države ionako organizirati puč. Džihad je jedini put.

Bliski Istok ponekad nije kompliciran.

Dakle, ovih su dana pobunjenici ujedinjeni u ratu protiv ISIL-a, koji zasad prevladava i kontrolira granične prijelaze, a time i ključne opskrbne rute iz Turske. Svi izvještaji s kontrolnih točki govore isto: pogubljuju svakoga koga se smatra nevjernikom. Povrh toga, sad kruže prva imena. Prve se priče govore u pola glasa, o dezerterima koji su odlučili ponovno izdati. Koji su odlučili vratiti se Assadu.

Točno je: na istom su mjestu gdje i prije godinu dana, ovdje.

Samo što više nisu oni isti, samo što se sve promijenilo.

A ipak, svi će reći: “Nemamo o čemu izvještavati.”

Ostao je samo Narciso Contreras. Dobio je Pulitzerovu nagradu za fotografije, a ipak je i dalje ovdje. Alep je postao nedostižan, previše je Al-Kaidinih kontrolnih točaka. No on je i dalje ovdje, ide kamo je god moguće ići u Siriji.

Sinoć se vratio: “Teško je, novine nisu zainteresirane.”

(…)

Nitko ne zove, nikad. S one strane, prijatelji u Italiji na izmaku su snaga, izmučeni krizom. Svi su nezaposleni ili pred istekom ugovora, ili rade na crno, tolike diplome, a bez posla, bez prava, bez budućnosti. Obeshrabreni.

Raspršeni na sve strane, odgovaraju mi: “Oprosti, ali ne razgovara mi se. Osjećam se kao izgubljen slučaj.” Zdvojni i svladani.

“Oprosti,” kažu, “ali Sirija je zadnje što mi večeras treba. Samo još i svjetski problemi.” I u pravu su, imaš gotovo četrdeset godina, doktorat, a ne možeš si priuštiti zubara. Anna ima malenog sina, supruga koji u utorak neće dobiti produženje ugovora, plaća kasni pet mjeseci, dok se šef vozika u porscheu, i kaže da je kriza, da se svi moraju žrtvovati. A ja sa svojom Sirijom, sa svojim ratovima, što da očekujem? I oni su u ratu.

Poraženi.

(…)

“Nemoj napisati da nitko ne napreduje,” upozorio me liječnik u Al-Shifi, s krvavim komadićima gipsa u rukama. “Broj mrtvih napreduje.” Nesmotreno sam mu ponudila da bacim gips umjesto njega. Bili su to komadići lubanje.

(…)

“Bez brige,” Ahmed mi kaže, dok prelazimo posljednju kontrolnu točku i ulazimo u grad, a zrak zadrhti od udara minobacača. “Sad kad si u Alepu, na sigurnom si.”

I sagne se da izbjegne snajperista.

Kad sam prvi put bila ovdje, prije malo više od godinu dana, nisam nosila čak ni veo pod kacigom. Nakon vela, jednog su mi dana rekli da navučem dugačku vestu. Nakon dugačke veste, haljinu do gležnja. A sad čak i vjenčani prsten, “zato što uvijek moraš hodati uz muškarca, muškarca kojem pripadaš.” Zato što sada kad su islamisti preuzeli vlast i mnogima prioritet nije Assad već šerijatsko pravo, sada kad su zločini pobunjenika dodani zločinima režima, novinarima je zabranjen ulazak, trenutačno nas je osamnaestero netragom nestalih. Zato je danas moja kaciga veo. Moj je neprobojni prsluk nidžab. Zato što je jedini način da uđem u Alep tako da prođem kao Sirijka. Prerušena. Bez pitanja na ulici, čak i bez bilježnice, olovke. “Zapravo nije stvar u velu,” rekla mi je jedna žena koja me odmah prepoznala po koži, po rukama. “Kako bi danas izgledala poput Sirijke, moraš biti prljava, ispijena i očajna.”

(…)

Oko milijun Sirijaca i dalje živi ovdje u Alepu, pod kontrolom Slobodne sirijske vojske, oni koji nisu imali 150 dolara da plate automobil do turske granice. Deseci djece, bose, odrpane i unakažene ožiljcima lišmanijaze, hodaju za mršavim majkama, također bosima i izgladnjelima, u crnom, potpuno pokrivenima, svi drže zdjelice i traže džamiju u kojoj se dijeli kruh. Kao u Somaliji ili u izgubljenoj Etiopiji, žuti su od tifusa. Njihove te oči probodu kad vam se putovi sretnu, poput očiju sve prave djece rata, a to nisu ona koju vam pokažemo u novinama ili na televiziji, ona koja se zahvalno nasmiješe kad im pružiš kolačić.

(…)

Izgleda poput glavne ulice, no ustvari je prizor iz romana Stephena Kinga, kontroliraju je snajperisti s tri minareta džamije. Na ulazu, na znaku piše: “Zabranjen prijevoz hrane i lijekova.” Isprva je režim okruživao i izgladnjivao polovicu grada u rukama pobunjenika, a sad pak pobunjenici, nakon što su zauzeli sve ceste koje vode u Alep, okružuju i izgladnjuju polovicu grada koja pripada režimu.

(…)

Svako toliko začuje se iznenadan pucanj, netko umre. I na pola sata, sat, ulica se isprazni, truplo ostane ležati na suncu, mačka ga onjuši. Zatim prva osoba plašljivo izađe iz bočne ulice, na trenutak oklijeva – prepoznajem da je dječak – i brzo prijeđe cestu. Drugi, pa treći, i ulica je opet puna, a truplo je i dalje ondje. Snajperisti, u svojim minaretima, samouvjereno čekaju.

(…)

Kevin Carter bio je moje dobi. Trideset tri godine. U Sudanu je fotografirao dijete na tlu i strvinara iza njegovih leđa. Za vrijeme gladi. Fotografirao ih je i otišao, jer su mu rekli neka ne dira djecu, neka ne dira nikoga zato što bi mu mogli prenijeti bolesti. Zbog toga je samo fotografirao i otišao. Nitko više nije čuo ništa o tom djetetu. Pokušali su doći do njega, no nitko nije uspio.

Kevin Carter dobio je Pulitzerovu nagradu za tu fotografiju. Nakon tri mjeseca počinio je samoubojstvo.

Mislim na njega, večerima, dok je Amsterdam tako lijep, tako uvredljiv, dok Alep umire.

Dok pišem knjigu, mislim da ga razumijem. Dok uvečer gledam svjetla u domovima drugih ljudi, sve te tako normalne živote kakav moj nekim čudom više nikada neće biti.

Kažu ti: “preveli su te na devet jezika, sad i knjiga, dvije izvanredne godine.”

A ti ih pitaš: “Tko je Assad? A pobunjenici, tko su oni? Što žele?” I nitko ništa ne zna.

“Znaš li da je u Alepu?”

“U Alepu? Ali nije li Gaddafi ubijen? Mislio sam da je rat gotov.”

“Ne, ne, to je u Libiji. Ona je u Siriji. S talibanima.”

Dvije godine. I nitko ništa ne zna.

Ja ne znam čak ni što se događa na drugoj polovici Alepa.

A u međuvremenu, svi Sirijci o kojima pripovijedam u ovoj knjizi umrli su.

 

***

 

Proljeće 2014.

 

“I dalje s tom pričom? Pa na istom su mjestu gdje i prije godinu dana!” Lorenzo mi je kao naručen rekao iz Kijeva. “Neka sami ispričaju svoju priču! To je njihov rat, što dovraga želiš od Sirije?”

Opet sam na granici. Otkad sam posljednji put bila ovdje, više nitko nije ušao u Alep, točnije, nitko se nije vratio. U tri godine, ubijeno je šezdeset dvoje novinara. A ja ovdje čekam zeleno svjetlo od saudijskog zapovjednika. Problem je izbjeći kontrolnu točku režima pod kontrolom Iranaca, no sve je sređeno.

(…)

Alep djeluje napušteno, međutim stotine, tisuće premorenih još su uvijek ovdje.

Osamdeset tisuća, prema procjenama. Žvaču karton da utaže glad, izmoždenih, utučenih pogleda, u dronjcima stoje uz cestu, gledaju prema nebu, jer prije je avion dolazio i bombardirao ih dva-tri puta tjedno, bombardirao bi i nestao, a sad (…)

Tako žive, usred tijela koja nikada nitko nije izvukao, misleći kako je možda manje vjerojatno da će opet pogoditi već pogođenu kuću.

(…)

“Slobodna vojska napreduje, napreduje, čini se da će svaki čas pobijediti, zatim iznenada oružje prestaje pristizati. Pa režim krene u protunapad. Napreduje, napreduje, čini se da će svaki čas pobijediti pa Slobodnoj vojsci iznenada dođe novo oružje.”

(…)

“Za vas smo samo broj,” buni se mladić u Sayf al-Dawli i inzistira da mi izdiktira popis žrtava posljednjeg bombardiranja. Ime po ime. Međutim, od siječnja, UN je prestao bilježiti broj poginulih; preteško ga je ažurirati jer su izvori, kako su objasnili, nepouzdani, dakle, umjesto da zaustave rat, prestali su pratiti broj poginulih. Mladić se buni, ustraje u namjeri da mi ispriča njihove priče, jednu po jednu. Ne zna da, za nas, mrtvi u Siriji više nisu čak ni broj.

(…)

Sirijci više ne raspravljaju oko politike. Čini se da ih rat, koji sad u suštini vode stranci – džihadisti s jedne strane, a Hezbollah, Iranci, i plaćenici raspršeni s druge – više ne zanima. Više ne govore o “oslobođenim područjima.” Sad su to samo Istočni Alep i Zapadni Alep.

(…)

No u Alepu je teško razgovarati, postavljati pitanja, razumjeti. Ne samo zato što su novinari i dalje na meti Al-Kaide, i dalje prisiljeni kretati se u tajnosti, nevidljivi koliko god je moguće: trenutno se ne zna gdje se nalazi više od nas dvadesetero.. Teško je razgovarati jer Sirijci pokušaju odgovoriti, muškarci, žene, mladi, stari, bilo tko: započnu rečenicu, rečenicu i pol pa ti se u očaju sruše na rame, i plaču. Plaču pa oni postavljaju pitanje – Zašto? Zašto? – pitaju te, i ne mogu ništa više izgovoriti, očajavaju. Zagrle te i jecaju.

(…)

Ostale su samo dvije bolnice. Zapravo, jedna – drugu su naciljali dok sam ovo pisala. “Čak i kad te izliječe, vraćaš se pod helikoptere,” kaže mi djevojčica. Lijeva joj je ruka puna šrapnela i ožiljaka. Prije nego što mi uspije pokazati desnu ruku, minobacač ispali niz ulicu i ona otrči.

(…)

… kao ova žena. Nalazimo se u Soukkariju gdje čujemo vriskove dvojice njezinih unuka starih sedamnaest i osamnaest godina, i rodbine koja je zadržava, a ona se pokušava otrgnuti, pada, diže se, viče saa'idni! saaa'idni!, i to je najokrutniji trenutak. Braća, očevi, prijatelji, svi ih zadržavaju dok se oni pokušavaju osloboditi, u očaju se bacaju na kamenje tako goloruki, i odmah ubrzo dolazi drugi helikopter, točno na vrijeme, sadistički nadlijeće dok svi trče, ponovno, a sada više nitko ne zna kamo, svi se izmiču, padaju, dižu se, usred vriskova, lepeta elisa, prašine, krvi, eksplozije.

Zato što u Alepu umreš. Ništa više.

(…)

Ne boriš se; umreš i to je sve. Nasumično. Jer ovdje bombardiraju, bombardiraju i bombardiraju. Ništa više.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg