proza

Paola Soriga: Doba koje će doći

Paola Soriga rođena je 1979. godine u Uti, u regiji Cagliari. Studirala je književnost u Paviji, Barceloni i Rimu, gdje danas živi i radi. Nakon debija s romanom Dove finisce Roma (Einaudi Stile Libero, 2012.) koji je imao brojne prijevode, sudjelovala je u pisanju antologije Sei per la Sardegna (Einaudi 2014, koautori: Francesco Abate, Alessandro De Roma, Marcello Fois, Salvatore Mannuzzu i Michela Murgia) čijom se prodajom pomagalo stradalnicima od poplave na Sardiniji. Njezin posljednji roman La stagione che verrà izašao je 2015. godine (Einaudi Stile Libero).
Paola Soriga čitala je na programima Lit link festivala 2016 u Puli (9. 12.), Rijeci (10. 12.) i Zagrebu (11. 12. 2016.).
Ako ste propustili, pročitajte. I sretna cabudanni – nova godina na sardinskom.



Paola Soriga: Doba koje će doći (uvodno poglavlje romana)

Prijevod: Jasna Rešić

 

1.

 

Ja sam sve osobe koje sam upoznala. Sve priče koje sam slušala, kuće i gradovi u kojima sam živjela. Poput Alghera, grada svjetlosti i bedema koji promatram odozgora dok pušim na balkonu, a čuje se stalan šum mora. Poput moje majke: i ona na balkonu, prije dvadeset ili trideset godina, zatiljak joj gol i osunčan, tanka koraljna ogrlica oko vrata. Moje majke, prisjeća se Dora koja je pušila i gledala na ulicu, moje majke sposobne za divlje ljutnje i čarobne osmijehe koji su u meni topili svaki trun tuge ili straha. Moje majke jednog lipanjskog poslijepodneva kad mi je obećala da će me odvesti probušiti uši prije plesnog nastupa, iako se moj otac protivio, a ja sam počela skakati i plesati, a ona se počela smijati i govoriti «prestani, srušit će se balkon».

Radila je na plaži od svibnja do listopada, a bila je preplanula i zimi, na njezinim se tamnim leđima cijele godine zadržavao trag majica bez rukava koje je nosila na suncu. Dorini su majka i otac, dok je ona bila malena, iznajmljivali suncobrane i ležaljke usputnim turistima i stanovnicima Alghera poput njih, samo bogatijima, koji su ih držali cijelo ljeto. Od još hladnih ožujskih dana, svaki trenutak nakon škole, nakon zadaća i pokojeg crtića bio je dobar da uzme bicikl i ode na plažu. Tamo: igra, trk, odbojkaški udarci, kupanje u ledenoj vodi, morske alge. Imali su manje od trideset godina i činili su mi se prekrasnima. Sklapali su prijateljstva s Nijemcima i Englezima koji su dolazili gotovo prozirne kože, a za nekoliko bi sati poprimili boju kozica koje bi ponekad nedjeljom kuhao njezin otac, imali su sandale, ruksake i djecu koja su se kupala i nakon jela. Ja sam se zaljubljivala u sve. Bila sam dovoljno stara za ljubav koja nije bila ništa drugo nego ljubav, očaranost i divljenje. Bez uskomešanosti tijela. Imala sam šest, sedam, osam godina i dvanaest dečki. Malog Francuza, i onog Švicarca sina iseljenika, onog iz zgrade do, i sina onih iz kafića, neke prijatelje svog oca, Marcella, Giuliana, Andreu, Erosa Ramazzottija, «a koliko ti dečki imaš?». Claudia, moja prijateljica iz klupe, pogledala me i instinktivno se udaljila te odgovorila «jednog, samo jednog treba imati». Ja sam mislila pa dobro možda poslije, u dalekoj pretpostavci neke budućnosti u kojoj ćemo biti odrasli, a kao odrasli bit ćemo vjenčani, ali sada ne, u ovim godinama ljubavi iz snova, ali nisam joj to govorila. U osam sati prošao bi Adriano iz zgrade do, s torbom preko ramena, i sve bi nas pozdravio, „adéu Michele, adéu Giulia, adéu moj flor”, a njegov sam cvijet bila ja. Plaža je ostajala prazna i bez boja ležaljki, more bi se uvečer uvijek smirilo, tada je disalo.

Vraćali smo se kući na bučnim biciklima, kad je sunce počelo zalaziti i kad je Capo Caccia poprimao boju neba, a moj mi je otac govorio “gledaj Isidora, ki muško koje spi”, rekao mi je to tisuću puta, kao izliku da se zaustavi i promotri ga.

S balkona vidi prozore kuća preko puta, više ne zna tko u njima stanuje, na prvom katu glava plave žene koja gleda u strop dok joj frizer pere kosu. Sve trgovine u ulici u kojoj je njezina kuća su nove, sve su oko starog kafića gospodina Antonija koji se pak nikad nije promijenio. Desno, u dnu ulice, trokut mora i brodski jarboli. Zrak prvog dana rujna hladan je i vjetrovit, miriše po soli i mokrom asfaltu, algama i ručnicima za plažu raširenim da se suše. Alghero obojan u sivo i kao napušten, budi se tih i trom, kit koji se nasukao. Dora se probudila uznemirena zbog udaranja grilja, pristavila je kavu i dok je čekala, gledala je uokolo: svijetli namještaj i zidovi već su umrljani od vlage nakon što je njezina majka nekoliko godina prije provela praznike u bacanju i poklanjanju i dokupljivanju i dobivanju namještaja i slika, ogledala i lustera; tako je sada ostalo malo od stvari koje su ispunjavale kuću kad je bila dijete i poslije djevojčica, sve one stvari koje su bile njezin život prije nego su napustili otok, prije nego su otišli u Španjolsku. Iziđe na balkon pušiti, a zatim počne slagati odjeću, stavljati je u kovčeg, sakupljati knjige papire novine. Za to vrijeme razmišlja o svom ni tužnom ni veselom raspoloženju, stanju mehaničkog spokoja koje se pokrene kad se sprema živjeti u nekom gradu koji ne poznaje, instinkt preživljavanja koji je kroz godine rastao, oklop koji ju štiti od presnažnih osjećaj, od straha od samoće koje će zasigurno biti mnogo i u kojoj će uživati i neće je prezirati. Cagliari je blizu, ali o njemu ne zna ništa, već ima posao i kuću, ali ni jednog prijatelja, tek pokojeg znanca. Uz to na neki način Cagliari znači povratak, kako bi se ohrabrila mora si ponavljati da to ne mora biti zauvijek. Obukla je tanku majicu i po prvi put nakon mnogo mjeseci cipele, sve do prethodne noći bilo je dugo i toplo ljeto s golim stopalima u sandalama.

Noć prije otišla je na večeru kod svoje bake i razgovarale su o poslu, o vrtu i o ljubavi, a ona je promatrala tu veliku kuću u kojoj se, od pamtivijeka, ništa nije mijenjalo ili bacalo, gdje se u listopadu uvijek jedu mogranji, a u studenom kolačići mrtvih. Na povratku ulica je bila tiha i pusta pod svjetlom posljednjeg ljetnog punog mjeseca. Napravila je dugačak krug, a onda još jedan, skrenula je na cestu za Argentieru i vratila se natrag.

Vozila sam polako i činilo mi se da sam na sporednim cestama Sardinije, noću, ljeti samo ja. Ja i pun mjesec i nebo, nepregledna pusta tiha polja, miris mirte i smreke. Sporednim cestama Sardinije, noću, ljeti, planine i visoravni, silasci do mora. Zečevi i ježevi, kukuvije i žabe. U daljini, jeleni i divlje svinje, ribe i galebovi.

Toliko puta sam ih htjela prijeći s tobom, pokazati ti svako drvo, svaki odsjaj svjetla. Gledati te iz profila, u automobilu, otvorenih prozora, dok razgovaramo o našim roditeljima, o našim horoskopskim znakovima, o ljetima našeg djetinjstva. Slušati te kako tiho govoriš, kao da pjevaš.

Nasmijala sam se i odvratila misli od tebe, dok sam prolazila ispred neke osamljene kuće, osvjetljene, i zamišljala život unutra, i onda sam bila Javier jedne noći dok mi je govorio kako je lijepo i važno znati se smijati samo zato što mi svjetlost lune obasjava lice, samo zato. S Javierom je živjela skoro godinu dana, u stanu u Barrio Gotico, u Barceloni, i dok je ona studirala za svoj master iz traducción y mediación intercultural, on je izrađivao ogrlice od bobica açai i sjemenki huayruro za prodaju na koncertima i plaži. Naučio ju je riječi koje se upotrebljavaju u Latinskoj Americi, da trebaš biti ponosan na ono što znaš raditi, kako se jede avokado. Ona je njega naučila motati špagete na vilicu, nabavila mu je povoljno koralje za njegov nakit, gola je dubila na glavi kako bi ga nasmijala.

Dora zatvori francuski prozor, zaključa, dva puta prijeđe stepenice kako bi snijela stvari. Uslika praznu i gotovo mračnu kuću te je potom zatvori. Napuni automobil koji je prethodno dala oprati, neoprezno se uključi u promet zbog čega prometnica zaurla, krene uz misao kako počinje rujan, a ona nema odakle ponovno krenuti, može ostati i gledati turiste kako nestaju s ulica, s plaža i s terasa kafića. Kao u ljetima iz djetinjstva, beskrajnim i izvjesnim poput mora uokolo. Prisjeća se kad je rujan bio kraj, odlasci, praznine o koje se spoticala; kad je bio početak nečega što je bilo jednako prethodnoj godini. Misli kako je ovaj rujan zaista cabudanni – nova godina kako se kaže na sardinskom, početak godine koja je nepoznata, a ujedno bliska, slatka, pomalo zastrašujuća.

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg