proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.



 

FRANZENOVA 'SLOBODA'

 

                Mahnito prelazim koracima i očima čitavim dućanom. Hm, da sam ja test za trudnoću gdje bih se nalazila? Hrana za bebe, da, mora biti tamo, logično! Očima kao laserima prelazim preko svih onih kašica i duda na polici. Ne, fuck. Znači, to je nešto prenatalno, misli budalo! Počinjem nervozno kružiti oko svih mogućih artikala, protiv svoje volje zamišljajući abortus. Ne želim roditi niti abortirati. Moje katoličanstvo iz djetinjstva ne može podnijeti pomisao na abortus. Moj akademski život oplemenjen feminističkom literaturom jasno nadglasuje svećenika, koji tvrdi da je žena koja izgubi nevinost prije braka poput polovnog auta. Zašto si se jebala s bivšim, Tanja?!!

Moron mi šalje poruke. Jebote, tražim! Tražim!!! Počinje me boljeti trbuh, čvrsto odlučujem vjerovati da su to jajnici, moji nagovjestitelji! Iz mene će uskoro poteći krv, crvena bujica će preplaviti linoleum dućana i ja ću biti slobodna. Da, da! Krv! Sve što želim je krrrrv! I bol, dakako! Jer to je super lako rješivo. Uzmeš tabletu, sklupčaš se pod deku i pomalo cuclaš čokoladicu vičući na Hannu Horvath. To je nešto super. Onak' bolje nego na primjer biti trudna.

Pa se ti jebi, Tanja.

Pa se ti jebi… bez kondoma, bez ičega. Kao da ti je petnaest i nemaš nimalo mozga. I kao da je on princ uvjeravanja u sigurnost prekinutog snošaja. Baš si glupača! Ono, koji ti je?? Tvoja jebena autodestruktivnost, eto. Jesi li zadovoljna SAD?!

Gledam u kameru i pokazujem srednji prst. Vrlo odraslo. Vrlo zrelo. Pravi materijal za majku. Konačno uočavam duguljastu kutiju polegnutu na dnu police za zdravu hranu. Koji kurac! Zdrava hrana! Kako mi samo nije palo na pamet! Među svim tim humusima, sojama i ostalim lažnim mesom, nalazi se test za trudnoću. Jer Hrvati se ne seksaju. I poznata stvar, nikad ništa ne zajebu. Vegetarijanstvo i neodgovorno seksualno ponašanje idu ruku pod ruku.

Uzimam dvije kutije. Uskoro ih polažem na blagajničku traku. Trenutak je dug i želim umrijeti.

- Imate li našu karticu za bodove?

- Ne.

- Jeste li zainteresirani za šampone? Samo deset kuna.

- Ne.

- Još nešto?

- Ne.

- Doviđenja i ugodan dan!

- Doviđenja.

Ubacujem kutije u ceker i odlazim.

                                   ***

Moron mi otvara vrata.

- Hej, bok! Kak' si?

- Odjebi.

Odlazim u kupaonicu. Odlučna sam. Ne želim zajebati i ovaj test. Wc školjku oblažem wc papirom i sjedam, a mlaz kreće sam od sebe. Pokušavam ga zadržati. Nervozno skidam prozirnu foliju s kutijice, potom je otvaram. Derem zaštitnu foliju u kojoj je test. Skidam poklopac s testa. Jebemti babuška sistem pakiranja.

Pet sekundi, Tanja.

Nemoj opet zajebat'.

Pet sekundi. Mlaz. Ružičasto. Crtica u kontrolnom prozoru. Ako i ovo zajebeš, Tanja, ti nisi za život. Uspijevam. Ne smijem gledati. Ne smijem gledati. Otvaram slavinu. Najradije bih se čitavom glavom spustila pod nju. Perem ruke suludo dugo. Sve činim kako bi tri minute protekle najbrže na svijetu. Sjećam se našeg zadnjeg seksa. Bio je dobar. Bolji nego dok smo bili u vezi. Tako to biva. Steže me muka. Ne želim biti trudna. Zašto užitak i trudnoća idu skupa?! Kakva je to ironija? Trljam svaki prst posebno dok me zvuk vode pomalo opušta. Molim te, bože, samo da nisam trudna. Ići ću opet u crkvu. Svaku nedjelju. Ispovjedit ću se. Reći ću da sam bila užasna i da sam bludno zgriješila nebrojeno puta. Sve ću reći! Molim teee, božeee! Bit ću ona curica što je spavala pod misom! I ona curica što je kradomice gledala ministrante. Molim te, samo da nisam trudna!

Smognem snage podići pogled prema testu koji sam odložila na malu policu iznad umivaonika. Ako izgleda kao minus, onda je minus, je l' da?! Uh! Fuck. Jebote. Više sreće, nego pameti, Tanja! Izlazim iz kupaonice drhtavo držeći test u ruci.

- Nisi?!

- Nisam.

- Nisi!!!!! Toooo!!! Neću biti otaaaac!

- Napravi mi kavu.

- Naravno!

- Nismo trudni.

- Nisi trudna. Is, kako sam presretan. Znaš da sam počeo štedjeti za abortus…

- Kako da ne.

Počeo me fotografirati isprobavajući kojekakve tehnike. Sjetila sam se Stele iz romana 18% sivo. Sjetila sam se kako je ustvrdila da je objekt pred tim crnim gutačem duše. I ja sam bila objekt. Dopustila sam mu da me opredmeti, liši osobnosti dok sam ispijala kavu najspontanije što sam umila. Jer bitna je prirodnost, hvatanje najobičnijih gesta i tad prestaješ biti osoba kojoj je fotograf rekao nakon četiri mjeseca veze da nema kemije, ma, da je nikad nije ni bilo. I što učiniš? Postaneš objekt surove požude i očaja. Prepustiš se. Iscijediš posljednje ostatke kemije, otupiš i savladaš fiziku kao nepokolebljiv stup promašenog odnosa.

- Moram ići.

- Nemoj. Samo da isprobam još nešto.

Propadam pred tim stalkom s fotoaparatom. Propadam pred tvojim očima. Ne vidiš li?

- Vrati mi knjigu.

- Neću. Hoću je pročitati!

- Nećeš. I dalje čitaš prvih trideset stranica.

- Hoću je pročitati.

- Učlani se u gradsku.

- Ne mogu. Imao bih ogromnu zakasninu.

- Postani odgovoran.

- Pa jesam.

- Pa nisi. Daj mi knjigu. Da završimo s ovime.

- S čime?

- Sa svime. Dosta mi je. Zar ne vidiš da sam sjebana…

- Zbog ovog sa testom. Ne brini, nećemo se više jebat'.

- Ne želim više ništa s tobom. Mi se nikad više nećemo vidjeti.

- Realno živimo pet minuta jedno od drugog. Vidjet ćemo se.

- Nećemo. Ovo je definitivno kraj svega. Daj mi knjigu.

- Uzmi ju… Ako smiješ.

- Nemoj me zajebavat'! Samo mi daj knjigu!

- Uzmi ju.

Nakon potplitanja nogu, naguravanja, konačno sam imala knjigu u svojim rukama. Izašla sam kao furija. Osjećala sam kao da je to onaj filmski prijelomni trenutak u mom životu. Ja sam oslobođena i preporođena junakinja koja napušta melodramu. Tanja, spašena si sama od sebe. U svoj toj bistrini opičila sam guzicom o led. A u pm! Znaš ono, kad ti krene, onda ti krene. K'o podmazano. Ono, letim preko leda koliko mi dobro ide. Znaš, kao u onoj pjesmi „Ide mi, u životu ide mi… ALI…“ Ipak, najsmješnija stvar je ta da sam se najviše bojala za tu knjigu. Ima li gore stvari od te da ti je knjiga ostala kod nekog mamlaza koji ju nikada neće ni pročitati?

 

 

 

 

GODINU DANA

 

Prekinuo je sa mnom preko fejsa. Promijenio je status „u vezi s“ u „slobodan“. Maknuo je naše fotografije i lajkove s mojih slika profila. Meni je ostala knjiga koju mi je poklonio za rođendan. Nije mi napisao nikakvu posvetu. Odlučila sam ga obrisati s fejsa, a kasnije i blokirati. No, što ću kad ga ugledam u supermarketu kod artikla sa slatkišima? Sakriti se kod higijenskih potrepština? Ne razumijem. Kada je naša veza postala isključivo virtualna? Stvarali smo izvrstan privid zaljubljenog para. Otputovali smo u Ljubljanu, stavili lokot s našim imenima na most i to, naravno, slikali i stavili na sve mreže koje imamo. U vlaku smo shvatili da je on slučajno zadržao ključić od lokota u džepu jakne. Trebali smo ga baciti u rijeku. Tada sam prvi put zaplakala pred njime. Krivila sam ga zbog toga. Rekla sam mu da je to loš znak. Onda me je on natjerao da napravimo selfi. Nakon što su osmijesi opali, opet smo bili taj par koji nije uspješno izvršio misiju „lokot-most-ključić“. Nijedan selfi to nije mogao popraviti. Sljedeći vikend kada smo bili u klubu nismo se slikali ni čekirali. To je bilo kao da nismo ni izašli. Više me nije htio na slikama uza se. Radije je držao bocu piva ili cigaretu, a ne mene oko struka. Na slikama i u stvarnosti nisam više bila njegova.

Kad god smo bili na kavi, gledao je na mobitel. Važno je biti aktivan, govorio bi. Ja sam samo buljila u prazno i htjela nestati.

Moja frendica je dobila od dečka prsten s njihovim ugraviranim imenima, a druga je tetovirala inicijale svoga dečka iznad dupeta, dok je on njezino ime istetovirao na ruci i to na hebrejskom. Veze su postale barkodovi. I ako ne zvoniš na ulazu, ne možeš proći u društvo.

Jednom me je fakat obrukao u društvu. Pričao je kako je uvijek bio u vezama s pravim purgericama i da mu se sad kao zalomila Hercegovka. Neki njegov idiot od frenda me pitao kad ću u Međugorje i da mu javim ako mi se ukaže gospa.

Za rođendan mi je kupio Notebook. Trgovkinja mu je to predložila, jer sve cure vole taj film, pa će mi se sigurno i knjiga svidjeti.

Čak smo razgovarali o braku, jer je on mislio da se o tome s dvadeset godina treba razgovarati. Htio je da imamo zajednički fejs profil za početak „ozbiljnije veze“. Htio je da nosim uske haljine i da ne jedem ćevape. „Cure ne trebaju jesti takvu hranu, to je za muške. Kaj će tebi ćevapi?! Još se buš zdebljala.“

Nakon godinu dana, odlučila sam otići na ćevape.

- Bez luka?

- S brdo luka, ak' je moguće.

- Onda nema puse.

- Nema.

U svemu tome, shvatila sam da sam odavno bila prekinula sama sa sobom pokušavajući se prilagoditi drugome. Bilo mi je žao tih godinu dana bez ćevapa. Koliko sam samo mogla pojesti ćevapa… Koliko luka…

Lepinja je bila tako masna, fina, sočna. Luk je bio hrskav, osvježavajući. Ćevap po ćevap je nestajao. Obrisala sam usta salvetom i zadovoljno izašla van uspostavivši ponovo vezu sa sobom.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg