proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.



 

 Lee

 

Mrzim. Glupe fraze o puštanju. Tužne završetke. Završetke uopće. Mrzim usiljene osmijehe pomirenja i okrutnost prirode prema malom stvoru. Malom, ali većem od čovjeka. Mrzim ugovore za stalno. Ugovore na određeno. Mrzim što se Borisov diler umirovio. Mrzim što u filmovima nema dovoljno cigareta, a najviše od svega, mrzim male pobjednike.

B.K.  budalasto se cerekao, baš onako kako se cere mali pobjednici, gledajući više u čelo nego u oči jednako budalastom momku koji je sjedio nasuprot njega. Sjetio se onog vozača koji mu je bio obećao posao. Što će taj jadnik? Jednom mu je pacijent ispao iz bolničkih kola. B.K. je iznad toga. Sad kad je Lee otišao, on je glavni.

Lee. Imao je išarano lice i medvjeđe obrve. Nosio je markirane sunčane naočale, potpuno suprotne raščupanim, ofucanim, sivim rukavicama koje je navlačio na dlanove zimi. Znao je plesati, kuhati i čitati atmosferu. I nikad nikoga, pa čak ni sitnog jadnika kakav je B.K., nije zajebao.

B.K. Duguljasta faca, smežuran nos. Jedan od onih što je počeo s Columbom, a završio na bijelom Marlboru. U klubu, kad mu ponestane cigareta, odbija tanke, pederske LD-jeve. Srednju je završio u trenerci, a onda je prešao na dolčevite. Nosi sat naopako. Nosi lakirane tenisice. Zauzeo je Leejevo mjesto. Zajebe svaki put. Planira kupiti Audija.

Lee nije bio samo diler. Kad bismo polugoli i promrzli, bez lipe u džepovima, u jutarnjim satima zvali njegov broj, Lee je ustajao iz kreveta, navlačio nostalgičnu spitfajericu i dolazio po nas u svojoj staroj metalik Mazdi. Znao je svakog DJ-a, svaku pjesmu, svaku rupu u koju se zalazilo.

Prije šest godina, B.K. je još bio u trenerci. Povremeno je uskakao kao konobar u rođakovom kafiću. Radio je na istovaru robe u hotele. Planirao je upisati neki tečaj, nešto tada aktualno. Zanimale su ga velike pare. Onda mu je jedan od vozača s istovara obećao posao. B.K. bio je zadovoljan. Načuo je priče o dostavama, može se sa strane dignuti dobra para. Planirao je u roku od nekoliko godina biti šef. Čega, to samo on zna. No, plan se izjalovio, vozač ga nije uspio ubaciti i B.K. je opet bio na početku. Tada je uletio Lee. B.K. i Lee poznavali su se jer su pili kavu u istom kafiću. Lee je načuo kako B.K. nema pribijene pare, dok su njegove narudžbe rasle i bilo ih je nemoguće isporučiti. Ponudio je B.K.-u nekoliko bezopasnih isporuka i tako je krenulo. B.K. je opet mislio da je uhvatio Boga za bradu.

Leeja je uvijek zvao Boris. Čak i kad bismo izašli bez Borisa i poželjeli malo zasladiti izlazak, uvijek smo prvo zvali Borisa, koji je potom zvao Leeja. Često bi nam upravo Boris pričao priče iz Leejeve mladosti, kako je na kartama osvojio Mazdu, kako se švercao po vlakovima Europe i kako je nekoć imao bend. Ipak, omiljene priče bile su nam one koje je Lee sam pričao, a najviše se tražila ona o Velikoj nagradi Italije jer je Lee toliko volio Formulu 1 da bi mu oči svjetlucale i činilo bi se dok prepričava da će s klimaksom priče poletjeti kao bolid.

B.K. pije malu kavu s toplim mlijekom i neovisno o dobu dana, žesticu razbijenu ledom. Ostavio je dugogodišnju djevojku, neprimjetnu smeđokosu strašljivicu i uselio u stan s novom, nezaobilaznom crnkom. Iz jednosobne rupe koju je dijelio s roditeljima na Sućidru, B.K. je odlepršao u trosobnu novogradnju na Matejušci. Krenulo mu je. Novac se prelijevao.

Lee je živio s mačkom u stanu kojem je nedostajalo pokućstva i radio u maloj uljari u Kaštelima. Šef uljare bio je neki kršni poštenjak koji je saznao za Leejev ilegalni hobi. Zamolio je Leeja da da otkaz, što je ovaj odmah učinio. Poštenjak mu je pokušao srediti neku otpremninu, no Lee je odbio. Imao je dovoljno. Uvijek je govorio kako ima dovoljno. Njegovi kasniji poslovi na određeno bili su usputne postaje, paravani, dugovi društvu i zavodu za zapošljavanje.

Jednog od naših brojnih ljeta, Leeju je uginula mačka. Nije bila dovoljno velika ni zrela za potomstvo, međutim ono ju je ipak dopalo i pri okotu je uginula. Tjedan dana Lee je plakao. Nije radio, nije dostavljao, samo je sjedio u mjesnom kafiću i kapao suze u svoj mali espresso. Lee se tada zakleo kako više ni jedna životinja neće prijeći njegov prag. Tada sam najviše voljela Leeja. Našeg Leeja koji je besramno plakao nad mačkom, Leeja i njegov crni espresso, Leeja koji je nekoć tako luđački volio djevojku koja je pjevala u njegovom bendu.

Boris je naučio voziti kad je imao trinaest godina. Mogao je upaliti svaku kantu koje bi se domogao. Mrzio je automatik i nove automobile. Uvijek se prisjećao peglice koju je dopremio s otpada. Nedostajala su joj vrata i sva sjedala osim vozačevog. Vrata je nabavio, sjedala nije. Oko 5 sati jednog jutra, Boris je zamišljao da njegova peglica juri dok smo zapravo vozili izrazito niskom brzinom. Boris za volanom, a Lee i ja na suvozačevu mjestu, očiju u ravnini instrument table. S ukradenog kazetofona šibali su Poguesi, a nekoliko metara od nas policajac je mahao onim svijetlećim vragom, poznatim kao lizalica. Boris nas nije stigao upozoriti na situaciju, samo je umirio treskajući motor i zaustavio se pred policajcem. Nitko od nas nije bio čist. Dvoje srednjoškolaca i četrdesetogodišnjak. Policajac nije znao što bi od šoka kad je vidio mene i Leeja kako sjedimo na podu izdrndane, pokojne pegle, pa se udario smijati. Pola sata kasnije častio nas je burekom i masnih obraza pitao: „Djeco, a što će biti s vama ako preživite?“

Prije četiri godine Boris se javio s vijestima. Lee kaže da ide u mirovinu. Društvo se skupilo kao igle na magnet i onda se Boris objasnio: Lee više neće dilati, ide na brod i odlučio se srediti. B.K. se ponudio da preuzme sve poslove.

Obećali smo da nikad nećemo zvati B.K.-a. Onda smo ga nazvali već iduće večeri. Pa onda još jednom. Pa opet kad nismo imali koga. Sve skupa, dvadesetak puta. B.K. nije bio Borisov diler, bio je samo B.K., nužno zlo, i uvijek bi zasjeo i s nama pušio travu koju smo mi platili. Priče su mu bile ljigave, pokreti dosadni, planovi milijunski.

Mjesec dana nakon onog incidenta s peglicom i policijom, Boris je konačno pokopao automobil. Potom me nazvao.

„Mala, što će biti s tobom ako preživiš?“

„Pjevat ću u Leejevom bendu.“

„Dobar plan. Lee više nema bend.“

„A s tobom?“

„Bit ću publika Leejevu bendu.“

Leejeva kosa mirisala je na čaj od jagode i Fairytale of New York. Zvao nas je klincima. Shvaćao nas je ozbiljno.

„Ovdje se od snova ne živi“, običavao je reći na kraju skoro svake priče. No mi smo živjeli. Od svojih i Leejevih snova. Bar neko vrijeme.

B. K. smrdio je po osvježivaču zraka. Kasnije po Armanijevoj toaletnoj vodici. Živio je, kao i većina, od novca.

Mrzim. Vatromete koji ne mare za vedrinu neba. Ceremonije i prikladnu odjeću. Mrzim velike planove. I male planove. Mrzim što se 'odmah' pretvorilo u 'kasnije', a najviše od svega mrzim male pobjednike.

„Jesi još na onom planu o pjevanju u bendu?“ nagnuo se Boris prema meni jednog od Božića koji su nas privukli kućama. Sjedili smo u preuređenom baru u koji smo nekad zalazili.

„Jednako kao i ti na onom s publikom. Čula sam da inžinjeri čine najbolju publiku.“

„Baš kao novinari pjevače.“

Lee je još bio na brodu. Boris je završavao fakultet u Rijeci. Ja u Zagrebu. Ostali na nekim drugim mjestima. B.K. je prao novac gdje god je stigao. Svake godine najavljivao je da se ženi. Bila sam nova mlada nada. Obećavali su mi poslove u mnogim redakcijama. Plavokosi prvostupnik FERa me volio, znao da ne volim razgovarati ujutro, držao mi glavu kad bih povraćala i vukao me za sobom u restorane, na izložbe i koncerte.

Istog Božića, Boris je objavio: „B.K. više ne dostavlja. Sad ima nekog novog klinca. Da ga zovnemo?“

Nismo ga zvali. Pogasili smo cigarete, platili račun i razišli se kao povorka sa sprovoda.

Buđenje je pobijedilo. Završili smo fakultete. Dobili ugovore na određeno, hornorarne, za stalno. Nebitno. Netko u redakciji doviknuo je da provjerim Shanea McGowana, navodno je mrtav. Sjetila sam se one noći u peglici s Poguesima. Što će biti od nas ako preživimo?

Živjet ćemo od novca i provjeravajući točnost informacija, zaboraviti da je sve što smo željeli bilo da peglica izdrži još koji metar. San da će Shaneov lajavi glas zauvijek biti soundtrack Borisova i mog života dok se besposleno cerimo negdje na Kubi.

Idući tjedan Boris odlazi raditi u Norvešku. Odlučili smo još jednom izaći, samo on i ja, kao nekad, usred radnog tjedna. Lokati kao klinci, plesati kao budale kakve smo bili i ljubakati se kao da nam je ponovo šesnaest. Dok je Boris urlao narudžbu za šankom, osjetila sam probadanje nečijeg pogleda na potiljku. Lee. Potrčali smo prema njemu. Smijao se kao pas i grlio nas s iskrenom nostalgijom. Do njega je u separeu sjedila srednjovječna žena, ugodna, ali bezbojna. Zvali smo Leeja da zapleše s nama, no odbio je. Ona se osmjehivala usiljeno, a on pomireno.

B.K. paničario je u dnevnom boravku istog onog budalastog momka s kojim se nekad cerio. Bio je mali pobjednik, veliki kralj kvarta, a sad će ga ubiti.

Lee zimi nosi kožne rukavice i karirani šal. Pod jednom rukom vodi srednjovječnu bezbojnu, a u drugoj drži podvodac. Počeo je kapati mlijeko u espresso. Blago mi se osmijehne ako se susretnemo u trgovini na odjelu voća.

Mrzim. Kada noge zaborave plesati. Mrzim što je Lee nabavio psa. Mrzim prihvatljiviju stvarnost i olupine srebrne metalik Mazde na otpadu. Mrzim što je Boris otišao, a najviše od svega mrzim male pobjednike. 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg