proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.



 

 Lee

 

Mrzim. Glupe fraze o puštanju. Tužne završetke. Završetke uopće. Mrzim usiljene osmijehe pomirenja i okrutnost prirode prema malom stvoru. Malom, ali većem od čovjeka. Mrzim ugovore za stalno. Ugovore na određeno. Mrzim što se Borisov diler umirovio. Mrzim što u filmovima nema dovoljno cigareta, a najviše od svega, mrzim male pobjednike.

B.K.  budalasto se cerekao, baš onako kako se cere mali pobjednici, gledajući više u čelo nego u oči jednako budalastom momku koji je sjedio nasuprot njega. Sjetio se onog vozača koji mu je bio obećao posao. Što će taj jadnik? Jednom mu je pacijent ispao iz bolničkih kola. B.K. je iznad toga. Sad kad je Lee otišao, on je glavni.

Lee. Imao je išarano lice i medvjeđe obrve. Nosio je markirane sunčane naočale, potpuno suprotne raščupanim, ofucanim, sivim rukavicama koje je navlačio na dlanove zimi. Znao je plesati, kuhati i čitati atmosferu. I nikad nikoga, pa čak ni sitnog jadnika kakav je B.K., nije zajebao.

B.K. Duguljasta faca, smežuran nos. Jedan od onih što je počeo s Columbom, a završio na bijelom Marlboru. U klubu, kad mu ponestane cigareta, odbija tanke, pederske LD-jeve. Srednju je završio u trenerci, a onda je prešao na dolčevite. Nosi sat naopako. Nosi lakirane tenisice. Zauzeo je Leejevo mjesto. Zajebe svaki put. Planira kupiti Audija.

Lee nije bio samo diler. Kad bismo polugoli i promrzli, bez lipe u džepovima, u jutarnjim satima zvali njegov broj, Lee je ustajao iz kreveta, navlačio nostalgičnu spitfajericu i dolazio po nas u svojoj staroj metalik Mazdi. Znao je svakog DJ-a, svaku pjesmu, svaku rupu u koju se zalazilo.

Prije šest godina, B.K. je još bio u trenerci. Povremeno je uskakao kao konobar u rođakovom kafiću. Radio je na istovaru robe u hotele. Planirao je upisati neki tečaj, nešto tada aktualno. Zanimale su ga velike pare. Onda mu je jedan od vozača s istovara obećao posao. B.K. bio je zadovoljan. Načuo je priče o dostavama, može se sa strane dignuti dobra para. Planirao je u roku od nekoliko godina biti šef. Čega, to samo on zna. No, plan se izjalovio, vozač ga nije uspio ubaciti i B.K. je opet bio na početku. Tada je uletio Lee. B.K. i Lee poznavali su se jer su pili kavu u istom kafiću. Lee je načuo kako B.K. nema pribijene pare, dok su njegove narudžbe rasle i bilo ih je nemoguće isporučiti. Ponudio je B.K.-u nekoliko bezopasnih isporuka i tako je krenulo. B.K. je opet mislio da je uhvatio Boga za bradu.

Leeja je uvijek zvao Boris. Čak i kad bismo izašli bez Borisa i poželjeli malo zasladiti izlazak, uvijek smo prvo zvali Borisa, koji je potom zvao Leeja. Često bi nam upravo Boris pričao priče iz Leejeve mladosti, kako je na kartama osvojio Mazdu, kako se švercao po vlakovima Europe i kako je nekoć imao bend. Ipak, omiljene priče bile su nam one koje je Lee sam pričao, a najviše se tražila ona o Velikoj nagradi Italije jer je Lee toliko volio Formulu 1 da bi mu oči svjetlucale i činilo bi se dok prepričava da će s klimaksom priče poletjeti kao bolid.

B.K. pije malu kavu s toplim mlijekom i neovisno o dobu dana, žesticu razbijenu ledom. Ostavio je dugogodišnju djevojku, neprimjetnu smeđokosu strašljivicu i uselio u stan s novom, nezaobilaznom crnkom. Iz jednosobne rupe koju je dijelio s roditeljima na Sućidru, B.K. je odlepršao u trosobnu novogradnju na Matejušci. Krenulo mu je. Novac se prelijevao.

Lee je živio s mačkom u stanu kojem je nedostajalo pokućstva i radio u maloj uljari u Kaštelima. Šef uljare bio je neki kršni poštenjak koji je saznao za Leejev ilegalni hobi. Zamolio je Leeja da da otkaz, što je ovaj odmah učinio. Poštenjak mu je pokušao srediti neku otpremninu, no Lee je odbio. Imao je dovoljno. Uvijek je govorio kako ima dovoljno. Njegovi kasniji poslovi na određeno bili su usputne postaje, paravani, dugovi društvu i zavodu za zapošljavanje.

Jednog od naših brojnih ljeta, Leeju je uginula mačka. Nije bila dovoljno velika ni zrela za potomstvo, međutim ono ju je ipak dopalo i pri okotu je uginula. Tjedan dana Lee je plakao. Nije radio, nije dostavljao, samo je sjedio u mjesnom kafiću i kapao suze u svoj mali espresso. Lee se tada zakleo kako više ni jedna životinja neće prijeći njegov prag. Tada sam najviše voljela Leeja. Našeg Leeja koji je besramno plakao nad mačkom, Leeja i njegov crni espresso, Leeja koji je nekoć tako luđački volio djevojku koja je pjevala u njegovom bendu.

Boris je naučio voziti kad je imao trinaest godina. Mogao je upaliti svaku kantu koje bi se domogao. Mrzio je automatik i nove automobile. Uvijek se prisjećao peglice koju je dopremio s otpada. Nedostajala su joj vrata i sva sjedala osim vozačevog. Vrata je nabavio, sjedala nije. Oko 5 sati jednog jutra, Boris je zamišljao da njegova peglica juri dok smo zapravo vozili izrazito niskom brzinom. Boris za volanom, a Lee i ja na suvozačevu mjestu, očiju u ravnini instrument table. S ukradenog kazetofona šibali su Poguesi, a nekoliko metara od nas policajac je mahao onim svijetlećim vragom, poznatim kao lizalica. Boris nas nije stigao upozoriti na situaciju, samo je umirio treskajući motor i zaustavio se pred policajcem. Nitko od nas nije bio čist. Dvoje srednjoškolaca i četrdesetogodišnjak. Policajac nije znao što bi od šoka kad je vidio mene i Leeja kako sjedimo na podu izdrndane, pokojne pegle, pa se udario smijati. Pola sata kasnije častio nas je burekom i masnih obraza pitao: „Djeco, a što će biti s vama ako preživite?“

Prije četiri godine Boris se javio s vijestima. Lee kaže da ide u mirovinu. Društvo se skupilo kao igle na magnet i onda se Boris objasnio: Lee više neće dilati, ide na brod i odlučio se srediti. B.K. se ponudio da preuzme sve poslove.

Obećali smo da nikad nećemo zvati B.K.-a. Onda smo ga nazvali već iduće večeri. Pa onda još jednom. Pa opet kad nismo imali koga. Sve skupa, dvadesetak puta. B.K. nije bio Borisov diler, bio je samo B.K., nužno zlo, i uvijek bi zasjeo i s nama pušio travu koju smo mi platili. Priče su mu bile ljigave, pokreti dosadni, planovi milijunski.

Mjesec dana nakon onog incidenta s peglicom i policijom, Boris je konačno pokopao automobil. Potom me nazvao.

„Mala, što će biti s tobom ako preživiš?“

„Pjevat ću u Leejevom bendu.“

„Dobar plan. Lee više nema bend.“

„A s tobom?“

„Bit ću publika Leejevu bendu.“

Leejeva kosa mirisala je na čaj od jagode i Fairytale of New York. Zvao nas je klincima. Shvaćao nas je ozbiljno.

„Ovdje se od snova ne živi“, običavao je reći na kraju skoro svake priče. No mi smo živjeli. Od svojih i Leejevih snova. Bar neko vrijeme.

B. K. smrdio je po osvježivaču zraka. Kasnije po Armanijevoj toaletnoj vodici. Živio je, kao i većina, od novca.

Mrzim. Vatromete koji ne mare za vedrinu neba. Ceremonije i prikladnu odjeću. Mrzim velike planove. I male planove. Mrzim što se 'odmah' pretvorilo u 'kasnije', a najviše od svega mrzim male pobjednike.

„Jesi još na onom planu o pjevanju u bendu?“ nagnuo se Boris prema meni jednog od Božića koji su nas privukli kućama. Sjedili smo u preuređenom baru u koji smo nekad zalazili.

„Jednako kao i ti na onom s publikom. Čula sam da inžinjeri čine najbolju publiku.“

„Baš kao novinari pjevače.“

Lee je još bio na brodu. Boris je završavao fakultet u Rijeci. Ja u Zagrebu. Ostali na nekim drugim mjestima. B.K. je prao novac gdje god je stigao. Svake godine najavljivao je da se ženi. Bila sam nova mlada nada. Obećavali su mi poslove u mnogim redakcijama. Plavokosi prvostupnik FERa me volio, znao da ne volim razgovarati ujutro, držao mi glavu kad bih povraćala i vukao me za sobom u restorane, na izložbe i koncerte.

Istog Božića, Boris je objavio: „B.K. više ne dostavlja. Sad ima nekog novog klinca. Da ga zovnemo?“

Nismo ga zvali. Pogasili smo cigarete, platili račun i razišli se kao povorka sa sprovoda.

Buđenje je pobijedilo. Završili smo fakultete. Dobili ugovore na određeno, hornorarne, za stalno. Nebitno. Netko u redakciji doviknuo je da provjerim Shanea McGowana, navodno je mrtav. Sjetila sam se one noći u peglici s Poguesima. Što će biti od nas ako preživimo?

Živjet ćemo od novca i provjeravajući točnost informacija, zaboraviti da je sve što smo željeli bilo da peglica izdrži još koji metar. San da će Shaneov lajavi glas zauvijek biti soundtrack Borisova i mog života dok se besposleno cerimo negdje na Kubi.

Idući tjedan Boris odlazi raditi u Norvešku. Odlučili smo još jednom izaći, samo on i ja, kao nekad, usred radnog tjedna. Lokati kao klinci, plesati kao budale kakve smo bili i ljubakati se kao da nam je ponovo šesnaest. Dok je Boris urlao narudžbu za šankom, osjetila sam probadanje nečijeg pogleda na potiljku. Lee. Potrčali smo prema njemu. Smijao se kao pas i grlio nas s iskrenom nostalgijom. Do njega je u separeu sjedila srednjovječna žena, ugodna, ali bezbojna. Zvali smo Leeja da zapleše s nama, no odbio je. Ona se osmjehivala usiljeno, a on pomireno.

B.K. paničario je u dnevnom boravku istog onog budalastog momka s kojim se nekad cerio. Bio je mali pobjednik, veliki kralj kvarta, a sad će ga ubiti.

Lee zimi nosi kožne rukavice i karirani šal. Pod jednom rukom vodi srednjovječnu bezbojnu, a u drugoj drži podvodac. Počeo je kapati mlijeko u espresso. Blago mi se osmijehne ako se susretnemo u trgovini na odjelu voća.

Mrzim. Kada noge zaborave plesati. Mrzim što je Lee nabavio psa. Mrzim prihvatljiviju stvarnost i olupine srebrne metalik Mazde na otpadu. Mrzim što je Boris otišao, a najviše od svega mrzim male pobjednike. 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg