proza

Luiza Bouharaoua: Sloboda

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu, radi kao prevoditeljica, profesorica i koordinatorica Skribonauta. Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu i Fantomu Slobode. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka prica" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja festivala Europske kratke priče 2016.



 

Sloboda

 

More je plisirana bakina suknja koja vijori na vjetru u potkrovlju naše kuće. Laž su Domagojeve krvavo crvene bokserice u kojima sjedi na prozoru i gleda me kao da me dira. Strah je siva prašina koja se zarila pod Tadijine nokte kao njegovi mesnati prsti u moju podlakticu.

Pusti me.

Molim te, pusti me.

Moj vrisak odzvanja ulicom usamljen kao jeka, kao lavež skitnice, kao metalni glas svećenika koji preko razglasa najavljuje:

Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati.

Tadija pritišće moja leđa uz svoj veliki obli trbuh i ja se izvijam u luk, lomim se zajedno sa svojom desnom rukom koju mi je prvu oduzeo i sad je gnječi. Njegovo tijelo silom se pokušava upisati u moje.

Pusti meee! Zašto mi to opet radiš?

Moj glas cvili na ulici.

 

*

Bakina tirkizna plisirana suknja suši se nad nama, nad smeđom kujicom koja cvili jer se koti, a i sama je gotovo štene. Baka je gladi po čupavim ušima i dočekuje jednog po jednog štenca,  svaki slijepo klupko života željno utjehe.

- Ne boj se, Luna će bit dobro. – kaže baka kao da zna što ne mogu pitati.

 

Sjedam na betonski blok koji je tata, zajedno sa još desecima njih, davno obećao ugraditi u ovaj kostur potkrovlja i gledam kako se baka provlači ispod suknje i šapće Luni. Nedjeljom baka oblači tu suknju, sjeda u slastičarnu i tamo nas čeka. Ona u crkvu ne ide iz principa, tako kaže, već pije kavu i jede sladoled od vanilije, blijed kao divovski Isus čije nas molećive oči fiksiraju s oltara. Svi vjernici u crkvi izbjegavaju te oči kao da im smeta taj pogled, kao da se boje što će vidjeti.

 

Oči koje nas prate ne možemo izbjeći jer je sve u našoj ulici napućeno i stisnuto, čak su i uski prorezi među kućama ispunjeni tamnim nebom. Dva para očiju uvijek su na nama, jedan susjede Marice koja baku poskrivećki zove stara luda, i drugi, Domagojev koji ništa s prozora ne govori samo gleda.

- Ajme šta su slatki – kaže Marica.

Baka ni ne trepne. Mi smo kao zvijeri, znamo kad nas vrebaju, kaže.

Vlažna hrpa slijepe štenadi traži zaklon u Luninom čokoladnom krznu. Ona ih brižno liže.

- Isuse moj,  kako ih pazi. Rođena da bude mater.

- Rođena je ima šest miseci. Nije joj baš bilo vrime za bit mater – kaže baka.

Marica se ne obazire.

- Kako to priroda uredi! Čudo života!

Baka ju je spasila. Štapom je rastjerala čopor uličnih pasa koji ju je pario, ne usudim se reći.  

Babine se oči stišću i sada su sitne kao grožđice.

- Oćeš ih?

- A?

- Evo, uzmi i Lunu i pasiće. Stavin ti čudo života i materinstva u kutiju pa ti donesen da se ti za njega brineš.

- Ma šta ti je! Ne mogu. Unuk mi je alergičan.

- Vidiš kako priroda sve uredi. – kaže baba i pogladi Lunu po glavi.

Marica nešto mrmlja, ali baka je ne sluša.

- Svi ovi šta ćire iza škura i prate te šta radiš, oni te uopće ne vide. Ništa ne ravnaj po njima.

Primam u sebe kao dar ono što mi kaže, njene riječi su plavo nebo nad nama. 

                                                                  

*

Sva trojica me gledaju, a nijedan me ne vidi. Pekarov pomoćnik, koji je izašao iz pekare, staje Tadiji s lijeva i pali cigaretu. Onaj njemu s desna i jede buhtlu ispunjenu gustom tamnom marmeladom koja se iz nje cijedi na asfalt.

 

Tadija je pun godina, ima tri puta mojih trinaest, on je pun mlohavog mesa bijelog kao tijesto koje se mijesi u pekari iza nas. Sva trojica su hladna kao glas iz razglasa koji najavljuje:

Ovo je moja krv koja će se za vas proliti.

Njihovi pogledi cijede se po meni.

Reću te!

Tadijin se trbuh zatrese od smijeha.

Kome?

I ocu i materi. I babi!

Šta ćeš im reć?

Da me grabiš, da me pipaš. Reću te.

Jednim stiskom Tadija izbija dah iz mojih pluća. Na trenutak među nama nema više ničega što nije njegovo meso.

Kako ćeš dokazat? Ko će ti virovat?

 

*

Antonija se uvijek smiješi kad smo s Domagojem, ona  vjeruje da tako treba. Njena mama kaže da se žene trebaju smješkati u društvu, da to Antoniju čini još ljepšom. Kada je pitam kakva sam onda ja, ona mi kaže ti si dobra u školi. Ponekad mislim da joj je ovo drugo manje važno, ali još ne vidim razloga zašto joj ne vjerovati.

Antonijina mama se isto uvijek smiješi, najviše kada u njihovu kuću dođe Antonijin polubrat i njegova mama. Onda cijeli dan pokazuje nisku sjajnih porculanskih zuba. Kroz te iste zube kasnije cijedi ljutnju. Antoniji zubi su nepravilni, ali je stvarno lijepa sada kad se Domagoju smiješi.

- Di je? Di?

- To je iznenađenje. - kaže on i zagleda se u mene. - Morat ćeš ga nać.

 

Domagoj govori polako i u kutu usana mu uvijek iskri neki podsmjeh, sitan zarez, podsjetnik da nešto skriva. I kad kaže da ima poklon za Antoniju i kad meni kaže te quiero follar. Ne razumijem te riječi koje je naučio u španjolskom seocetu na brdu toliko visokom da tamo čempresi grebu oblake, ali shvaćam da one znače da je Domagoj od mene stariji tri razreda srednje škole, godinu dana komune i cijeli jedan jezik.

- Počni u kužini. – kaže.

Antonija skoči na noge. 

Čim ostanemo sami Domagoj sjeda pored mene na kauč toliko blizu da nam se ramena dodiruju. Njegova ramena su gola, on je gotovo cijeli gol, na sebi ima samo krvavo-crvene bokserice. Njegov pogled je opipljiv kao ruka koju spušta na moje koljeno. Povlačim svoje kratke hlačice za rub, pokušavam se pokriti.

- Je li oko špakera? – pita Antonija iz kuhinje.

- Možda. – vikne.

- Jesi li se ikad ljubila? – pita me.

- Šta te briga.

Sva se odjeća na meni smanjuje, ne mogu je zaustaviti.

- Nisi, jel tako?

- Pusti me na miru. – ustanem i odem do prozora. Zatvorene škure skrivaju pogled na moju kuću. Nitko me od tamo ne može vidjeti.

 

Domagoj mi prilazi. Bokserice su mu sasvim nisko, toliko nisko da vidim lukove njegovih kukova koji se njišu. Kroz taj komad tkanine vidim sve što ne želim da mi pokaže.

- Ne mogu nać. – cvili Antonija iz kuhinje.

- Probaj u špajzi.

- A daj! Reka si u kužini.

- I špajza je u kužini.

Naslanja se na prozorsku dasku i gleda me u oči.

- Šta to znači? – pitam.

- Koje?

- Te quiero follar.

Domagoj se široko osmjehne. Zraka svjetla prolazi kroz široki procjep među njegova dva prva zuba.

- Želim te pojebat.

Vrućina oblijeva moje obraze dok on omata svoju ruku oko mog struka.

- Makni se od mene. Reć ću te. - šapnem.

- Misliš da će ti virovat?

- Ona je moja prijateljica.

- Zacopana Antonija će ti virovat? Ajde, reci. Reci glasnije.

Nikakav zvuk ne izlazi iz mene.

Domagoj uzima moje lice u dlanove i privlači ga sebi. Udišem njegov dah.

- Ne boj se. Poljubit ću te onda kad to budeš tila.

 

Antonija ulazi u sobu i zuri u nas. Domagojevi dlanovi više nisu na mojim obrazima.

- Šta ste tako ozbiljni? – pita

- Prija ti oće ić doma. – kaže.

Stojim nasred sobe ogoljena i posramljena, ali čini se da Antonija to ne vidi.

- Iden doma. – kažem.

- A daj! Znaš sa smin bit tu samo ako smo dvi. I nisam još poklon našla.

- Drugi put ćeš.  – kaže Domagoj i otvori vrata.

 

Mračno drveno stubište niz koje se spuštamo, prvo Antonija pa onda ja, podrhtava pod nama. Domagoj hoda iza mene i prstom mi prebrojava kralješke.

- Dođi mi sama. – šapne.

 

- Šta je s tobom? – pita me Antonija dok sjedimo na zidiću koji dijeli moje dvorište od njenog. I dalje se smiješi. Tu na svjetlu neobično je nalik svojoj mami.

Vrućina ponovo oblijeva moje obraze. Ne znam lagati. Znam da ne mogu lagati.

- Domi me skoro poljubija.

Antonijine oči iskre, osmjeh joj drhturi u kutu usana.

- Lažeš! – procijedi kroz zube.

- Ne lažem!

- Lažeš! Lažljivice jedna!

Antonija skače na noge i zuri u mene kao da sam joj naudila.

- Tone…

- Lažljiva si ljubomorna lažljivica! – vrisne i pobjegne.

 

*

Što se više otimam, to mi se više smiju, što se više opirem, sve manje mogu pobjeći. Svuda oko mene sijevaju bijeli i žućkasti zubi kroz koje se hihot slobodno kotrlja ulicom i sudara s muklim ponavljanjem s razglasa:

Tijelo Kristovo.

Divovsko krhko tijelo Isusa Krista i dva molećiva oka od kojih svi zaziru.

            Tijelo Kristovo.

Onda još jedno oko što sijevne u prolazu između pekare i crkve, pronicljivo oko moje bake koje mi kaže da se ne bojim.

            Tijelo Kristovo.

 

Spuštam ruke niz tijelo, prestajem se batrgati. Tadiji smijeh zastaje u grlu, on najednom osjeća nešto zazorno u meni. Dopušta mi da se okrenem u njegovim rukama i pogledam ga u lice.

Isus te voli.

Tadijine oči sada su dva duboka bunara mutne vode.

Ne boj se, Tadija. Isus te voli.

Tadija me ispušta iz ruku, želi me odbaciti, ali ne može. Zakorači unatrag, ja zakoračim prema njemu. Uzmaka nema, iza njega je zid.

 Mala, makni se.

Bakino oko me prati.

Isus te voli, Tadija.

Biži od mene.

Tadija pogledom traži onog koji mu je stajao s lijeva i onog koji mu je stajao s desna, ali mu oni ne pritječu u pomoć.

Sjeti se, Tadija. Sjeti se da te Isus voli svaki put kad me vidiš.

Tadijine oči dva su velika bunara koja se prelijevaju.

 

Okrećem se i koračam polako, bez straha, prema baki.

Tadija mrsi sebi u bradu.

Luda je na ludu babu.

 

Baka me grli i ja je pitam, iako po prvi put naslućujem odgovor.

Zašto nisi došla po mene?

Zato što moraš znat sama doći po sebe.

 

*

Kada se maknemo iz sjene kuća i zgrada koje ih nadvisuju i ugledamo more, kažem baki da sam došla po Antoniju. Kažem joj da mi je njena mama rekla da ne dolazim, da nije lijepo lagati i da sam trebala biti bolja prijateljica. Kažem joj da nisam lagala.

 Baka me prima za ruku i kaže mi da mi vjeruje, da zna da nisam lažljivica i da ljudi ponekad namjerno zamijene istinu za laž. Puštam sve njene riječi da odzvanjaju u meni i sigurna sam da ako ih uspijem zapamtiti da će to biti jedino otajstvo koje ću spoznati.

Plaža je puna ljudi, ali nama se čini da pripada smo nama. Baki, Luni i meni. Mojoj baki koja je uvijek govorila u zagonetkama koje sam razumjela tek kad sam prerasla i njenu tirkiznu suknju, i tu ulicu i taj grad. Ja i moje tijelo, moje tijelo koje pripada samo meni, djevojčici koje se ljulja na površini mora. I Luna, mali mjesec koji skače u more i kruži oko nas, nas tri u moru koje je i nebo,  i laje, radosno laje kao da se smije. A smije kao ja, kao moja baka i ta je osmijeh zarazan kao nepokolebljivost koja je u njoj rasla, koju je uzgajala, koju je prenosila cijeloga života.

I svi nas na plaži gledaju, a nitko nas ne vidi, moju baku, Lunu i mene, naš zvjezdani sustav u kojem je svaka od nas sunce koje se rađa u smijehu. I ne znam više tko se smije, a tko laje, ali taj smijeh, taj lavež, to je sloboda. 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg