proza

Luiza Bouharaoua: Sloboda

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu, radi kao prevoditeljica, profesorica i koordinatorica Skribonauta. Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu i Fantomu Slobode. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka prica" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja festivala Europske kratke priče 2016.

Sloboda

More je plisirana bakina suknja koja vijori na vjetru u potkrovlju naše kuće. Laž su Domagojeve krvavo crvene bokserice u kojima sjedi na prozoru i gleda me kao da me dira. Strah je siva prašina koja se zarila pod Tadijine nokte kao njegovi mesnati prsti u moju podlakticu.

Pusti me.

Molim te, pusti me.

Moj vrisak odzvanja ulicom usamljen kao jeka, kao lavež skitnice, kao metalni glas svećenika koji preko razglasa najavljuje:

Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati.

Tadija pritišće moja leđa uz svoj veliki obli trbuh i ja se izvijam u luk, lomim se zajedno sa svojom desnom rukom koju mi je prvu oduzeo i sad je gnječi. Njegovo tijelo silom se pokušava upisati u moje.

Pusti meee! Zašto mi to opet radiš?

Moj glas cvili na ulici.

*

Bakina tirkizna plisirana suknja suši se nad nama, nad smeđom kujicom koja cvili jer se koti, a i sama je gotovo štene. Baka je gladi po čupavim ušima i dočekuje jednog po jednog štenca,  svaki slijepo klupko života željno utjehe.

- Ne boj se, Luna će bit dobro. – kaže baka kao da zna što ne mogu pitati.

Sjedam na betonski blok koji je tata, zajedno sa još desecima njih, davno obećao ugraditi u ovaj kostur potkrovlja i gledam kako se baka provlači ispod suknje i šapće Luni. Nedjeljom baka oblači tu suknju, sjeda u slastičarnu i tamo nas čeka. Ona u crkvu ne ide iz principa, tako kaže, već pije kavu i jede sladoled od vanilije, blijed kao divovski Isus čije nas molećive oči fiksiraju s oltara. Svi vjernici u crkvi izbjegavaju te oči kao da im smeta taj pogled, kao da se boje što će vidjeti.

Oči koje nas prate ne možemo izbjeći jer je sve u našoj ulici napućeno i stisnuto, čak su i uski prorezi među kućama ispunjeni tamnim nebom. Dva para očiju uvijek su na nama, jedan susjede Marice koja baku poskrivećki zove stara luda, i drugi, Domagojev koji ništa s prozora ne govori samo gleda.

- Ajme šta su slatki – kaže Marica.

Baka ni ne trepne. Mi smo kao zvijeri, znamo kad nas vrebaju, kaže.

Vlažna hrpa slijepe štenadi traži zaklon u Luninom čokoladnom krznu. Ona ih brižno liže.

- Isuse moj,  kako ih pazi. Rođena da bude mater.

- Rođena je ima šest miseci. Nije joj baš bilo vrime za bit mater – kaže baka.

Marica se ne obazire.

- Kako to priroda uredi! Čudo života!

Baka ju je spasila. Štapom je rastjerala čopor uličnih pasa koji ju je pario, ne usudim se reći.  

Babine se oči stišću i sada su sitne kao grožđice.

- Oćeš ih?

- A?

- Evo, uzmi i Lunu i pasiće. Stavin ti čudo života i materinstva u kutiju pa ti donesen da se ti za njega brineš.

- Ma šta ti je! Ne mogu. Unuk mi je alergičan.

- Vidiš kako priroda sve uredi. – kaže baba i pogladi Lunu po glavi.

Marica nešto mrmlja, ali baka je ne sluša.

- Svi ovi šta ćire iza škura i prate te šta radiš, oni te uopće ne vide. Ništa ne ravnaj po njima.

Primam u sebe kao dar ono što mi kaže, njene riječi su plavo nebo nad nama. 

*

Sva trojica me gledaju, a nijedan me ne vidi. Pekarov pomoćnik, koji je izašao iz pekare, staje Tadiji s lijeva i pali cigaretu. Onaj njemu s desna i jede buhtlu ispunjenu gustom tamnom marmeladom koja se iz nje cijedi na asfalt.

Tadija je pun godina, ima tri puta mojih trinaest, on je pun mlohavog mesa bijelog kao tijesto koje se mijesi u pekari iza nas. Sva trojica su hladna kao glas iz razglasa koji najavljuje:

Ovo je moja krv koja će se za vas proliti.

Njihovi pogledi cijede se po meni.

Reću te!

Tadijin se trbuh zatrese od smijeha.

Kome?

I ocu i materi. I babi!

Šta ćeš im reć?

Da me grabiš, da me pipaš. Reću te.

Jednim stiskom Tadija izbija dah iz mojih pluća. Na trenutak među nama nema više ničega što nije njegovo meso.

Kako ćeš dokazat? Ko će ti virovat?

*

Antonija se uvijek smiješi kad smo s Domagojem, ona  vjeruje da tako treba. Njena mama kaže da se žene trebaju smješkati u društvu, da to Antoniju čini još ljepšom. Kada je pitam kakva sam onda ja, ona mi kaže ti si dobra u školi. Ponekad mislim da joj je ovo drugo manje važno, ali još ne vidim razloga zašto joj ne vjerovati.

Antonijina mama se isto uvijek smiješi, najviše kada u njihovu kuću dođe Antonijin polubrat i njegova mama. Onda cijeli dan pokazuje nisku sjajnih porculanskih zuba. Kroz te iste zube kasnije cijedi ljutnju. Antoniji zubi su nepravilni, ali je stvarno lijepa sada kad se Domagoju smiješi.

- Di je? Di?

- To je iznenađenje. - kaže on i zagleda se u mene. - Morat ćeš ga nać.

Domagoj govori polako i u kutu usana mu uvijek iskri neki podsmjeh, sitan zarez, podsjetnik da nešto skriva. I kad kaže da ima poklon za Antoniju i kad meni kaže te quiero follar. Ne razumijem te riječi koje je naučio u španjolskom seocetu na brdu toliko visokom da tamo čempresi grebu oblake, ali shvaćam da one znače da je Domagoj od mene stariji tri razreda srednje škole, godinu dana komune i cijeli jedan jezik.

- Počni u kužini. – kaže.

Antonija skoči na noge. 

Čim ostanemo sami Domagoj sjeda pored mene na kauč toliko blizu da nam se ramena dodiruju. Njegova ramena su gola, on je gotovo cijeli gol, na sebi ima samo krvavo-crvene bokserice. Njegov pogled je opipljiv kao ruka koju spušta na moje koljeno. Povlačim svoje kratke hlačice za rub, pokušavam se pokriti.

- Je li oko špakera? – pita Antonija iz kuhinje.

- Možda. – vikne.

- Jesi li se ikad ljubila? – pita me.

- Šta te briga.

Sva se odjeća na meni smanjuje, ne mogu je zaustaviti.

- Nisi, jel tako?

- Pusti me na miru. – ustanem i odem do prozora. Zatvorene škure skrivaju pogled na moju kuću. Nitko me od tamo ne može vidjeti.

Domagoj mi prilazi. Bokserice su mu sasvim nisko, toliko nisko da vidim lukove njegovih kukova koji se njišu. Kroz taj komad tkanine vidim sve što ne želim da mi pokaže.

- Ne mogu nać. – cvili Antonija iz kuhinje.

- Probaj u špajzi.

- A daj! Reka si u kužini.

- I špajza je u kužini.

Naslanja se na prozorsku dasku i gleda me u oči.

- Šta to znači? – pitam.

- Koje?

- Te quiero follar.

Domagoj se široko osmjehne. Zraka svjetla prolazi kroz široki procjep među njegova dva prva zuba.

- Želim te pojebat.

Vrućina oblijeva moje obraze dok on omata svoju ruku oko mog struka.

- Makni se od mene. Reć ću te. - šapnem.

- Misliš da će ti virovat?

- Ona je moja prijateljica.

- Zacopana Antonija će ti virovat? Ajde, reci. Reci glasnije.

Nikakav zvuk ne izlazi iz mene.

Domagoj uzima moje lice u dlanove i privlači ga sebi. Udišem njegov dah.

- Ne boj se. Poljubit ću te onda kad to budeš tila.

Antonija ulazi u sobu i zuri u nas. Domagojevi dlanovi više nisu na mojim obrazima.

- Šta ste tako ozbiljni? – pita

- Prija ti oće ić doma. – kaže.

Stojim nasred sobe ogoljena i posramljena, ali čini se da Antonija to ne vidi.

- Iden doma. – kažem.

- A daj! Znaš sa smin bit tu samo ako smo dvi. I nisam još poklon našla.

- Drugi put ćeš.  – kaže Domagoj i otvori vrata.

Mračno drveno stubište niz koje se spuštamo, prvo Antonija pa onda ja, podrhtava pod nama. Domagoj hoda iza mene i prstom mi prebrojava kralješke.

- Dođi mi sama. – šapne.

- Šta je s tobom? – pita me Antonija dok sjedimo na zidiću koji dijeli moje dvorište od njenog. I dalje se smiješi. Tu na svjetlu neobično je nalik svojoj mami.

Vrućina ponovo oblijeva moje obraze. Ne znam lagati. Znam da ne mogu lagati.

- Domi me skoro poljubija.

Antonijine oči iskre, osmjeh joj drhturi u kutu usana.

- Lažeš! – procijedi kroz zube.

- Ne lažem!

- Lažeš! Lažljivice jedna!

Antonija skače na noge i zuri u mene kao da sam joj naudila.

- Tone…

- Lažljiva si ljubomorna lažljivica! – vrisne i pobjegne.

*

Što se više otimam, to mi se više smiju, što se više opirem, sve manje mogu pobjeći. Svuda oko mene sijevaju bijeli i žućkasti zubi kroz koje se hihot slobodno kotrlja ulicom i sudara s muklim ponavljanjem s razglasa:

Tijelo Kristovo.

Divovsko krhko tijelo Isusa Krista i dva molećiva oka od kojih svi zaziru.

            Tijelo Kristovo.

Onda još jedno oko što sijevne u prolazu između pekare i crkve, pronicljivo oko moje bake koje mi kaže da se ne bojim.

            Tijelo Kristovo.

Spuštam ruke niz tijelo, prestajem se batrgati. Tadiji smijeh zastaje u grlu, on najednom osjeća nešto zazorno u meni. Dopušta mi da se okrenem u njegovim rukama i pogledam ga u lice.

Isus te voli.

Tadijine oči sada su dva duboka bunara mutne vode.

Ne boj se, Tadija. Isus te voli.

Tadija me ispušta iz ruku, želi me odbaciti, ali ne može. Zakorači unatrag, ja zakoračim prema njemu. Uzmaka nema, iza njega je zid.

 Mala, makni se.

Bakino oko me prati.

Isus te voli, Tadija.

Biži od mene.

Tadija pogledom traži onog koji mu je stajao s lijeva i onog koji mu je stajao s desna, ali mu oni ne pritječu u pomoć.

Sjeti se, Tadija. Sjeti se da te Isus voli svaki put kad me vidiš.

Tadijine oči dva su velika bunara koja se prelijevaju.

Okrećem se i koračam polako, bez straha, prema baki.

Tadija mrsi sebi u bradu.

Luda je na ludu babu.

Baka me grli i ja je pitam, iako po prvi put naslućujem odgovor.

Zašto nisi došla po mene?

Zato što moraš znat sama doći po sebe.

*

Kada se maknemo iz sjene kuća i zgrada koje ih nadvisuju i ugledamo more, kažem baki da sam došla po Antoniju. Kažem joj da mi je njena mama rekla da ne dolazim, da nije lijepo lagati i da sam trebala biti bolja prijateljica. Kažem joj da nisam lagala.

 Baka me prima za ruku i kaže mi da mi vjeruje, da zna da nisam lažljivica i da ljudi ponekad namjerno zamijene istinu za laž. Puštam sve njene riječi da odzvanjaju u meni i sigurna sam da ako ih uspijem zapamtiti da će to biti jedino otajstvo koje ću spoznati.

Plaža je puna ljudi, ali nama se čini da pripada smo nama. Baki, Luni i meni. Mojoj baki koja je uvijek govorila u zagonetkama koje sam razumjela tek kad sam prerasla i njenu tirkiznu suknju, i tu ulicu i taj grad. Ja i moje tijelo, moje tijelo koje pripada samo meni, djevojčici koje se ljulja na površini mora. I Luna, mali mjesec koji skače u more i kruži oko nas, nas tri u moru koje je i nebo,  i laje, radosno laje kao da se smije. A smije kao ja, kao moja baka i ta je osmijeh zarazan kao nepokolebljivost koja je u njoj rasla, koju je uzgajala, koju je prenosila cijeloga života.

I svi nas na plaži gledaju, a nitko nas ne vidi, moju baku, Lunu i mene, naš zvjezdani sustav u kojem je svaka od nas sunce koje se rađa u smijehu. I ne znam više tko se smije, a tko laje, ali taj smijeh, taj lavež, to je sloboda.