proza

Mima Juračak: Kroz tunel

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mima Juračak, (Sisak, 1986.) diplomirala je filozofiju u Zagrebu. Objavljena je u zbornicima natječaja Lapis Histriae i Vranac, časopisima Zarez, Nepokoreni grad, 24 sata Express, Riječi, a dobitnica je nagrade „Vranac“ i „Ulaznica“ 2016.godine. Poeziju i prozu povremeno objavljuje na blogu „-Idu dani“.



 

  Kroz tunel

 

Stoji nad bazenom i razmišlja o tome na koji način da skoči. Pretpostavlja da je netko gleda, na bazenu je nekoliko ljudi, porazbacani su i ne možeš ih sve obuhvatiti pogledom. Uglavnom starci i starice. Unatoč tome, neugodno joj je. Tijelo joj poprima nijansu tirkiza, sa svim svojim nepravilnostima. Zapravo je bazen taj koji je tirkizan. Zamišlja kako bi bilo da po noći u njemu naprave simulaciju titravih planktona, pa da može u njih zaroniti kao u sazviježđe.

Često unatrag par godina jede do iznemoglosti, pa joj bokovi omekšaju, a tijelo počne zadržavati tekućinu. Hranjenje prekida asketskim fazama u kojima vodu istiskuje kroz pore i različite kanale. Osjeća da pomalo stari, no više nije poželjno to ustanoviti naglas. Sve je postalo vezano uz vodu, uz vodeno tijelo, uz vodu općenito. I svi neprestano pričaju o starenju.

- Nema skakanja u bazen! Piše gore, čitaj!

Okrene se prema glasu koji dolazi iz malene kućice pokraj bazena. Pomisli kako ta kućica izgleda poput kabine broda, a bazen je smješten na krmi.

- Nisam ni mislila!

Kaže, i samo u mislima iznenada skoči.

Pizdun. Gdje je ljepota bazena ako u njega ne možeš skočiti. On i dalje gleda iz lože za spasitelje i strah ga je svih tih pravila kojima je okružen.

Nije se dobro obrijala, sada vidi na neonskoj svjetlosti koja na sve ukazuje prstom. Tješi se plivačkom kapom koja je pretvara u amorfno stanje, u čunj. Ona je čunjasta morska spodoba, golema morska krava, tiha, elegantna, iako golema - troma, ali fluidna. Tko će je takvu prepoznati.

Sjeda na rub bazena u kojem nestaju noge. U vodi izgledaju još bljeđe, još beživotnije. Modre vene na koži ispresijecanoj ožiljcima tvore neku svoju povijest, čini se neovisnu od ostatka tijela. Njega zapravo ionako osjeća tek negdje od vrata na gore.

Previše se toga odvija od vrata na gore. Ostatak je suvišak, teret.

Uranja.

Ne više onako kao dijete, prije, davno, već kao starija morska krava. Tetka. Ne elegantno, već kao kamen. Ostaje na dnu i promatra naizgled siromašan unutarnji svijet bazena. Kao u utrobi bestežinske životinje - poželi ostati i gledati dulje no što može zadržati zrak. Noge staraca gibaju se nepravilno i viškovi kože valjaju se kroz tekućinu. Bogate su proširenim venama i dlakama. Sve izgleda sinkronizirano, spokojno. Kroz vodu i starce kao da ugleda tunel, na drugom kraju bazena. Mračan tunel, niotkuda.

Prije je bilo važno hodati po pruzi.

Moguće da je to bilo hrabro, no vjerojatnije ludo. Krenuli bi iz grada, pa sve do predgrađa, po tračnicama. Najčešće ljeti, kada bi škola završila, a oni nisu imali što raditi nego ići iz grada u predgrađe, pa iz predgrađa u grad. Iz stana jednog prijatelja u stan drugog, letargično društvo sastavljeno od svih onih kojima se ništa ne da, osim besmisleno zvjerati u potrazi za kratkim ushitom.

Pruga u jednom trenutku zavija kroz mrak tunela nad kojim je groblje. U tunelu postoje udubine u koje se moguće skloniti ako naiđe vlak. Unutra je mračno, vlažno, a odozgora se slijevaju prerađeni ostaci ljudi i sve ono što se s njima zakopa. U tunelu uvijek kapa mistična tekućina, fluid života. Tada još nisu postojala svjetla na mobitelima, pa bi navigirali kroz mrak po osjećaju, pipkajući hladan zid. Nije to dugačak tunel, no u jednom trenutku ipak postaje izrazito mračan, iako se u daljini nazire otvor. Vlak se sam po sebi čuje, no prije no što ga usiše tunel, vozač i zatrubi. Taj zvuk se više puta odbije o zidove, pa se strah dodatno pojača. Uvijek bi istovremeno i priželjkivali vlak i nadali se kako ih ovaj put neće zateći dok su unutra. Hiperaktivnost skakanja s pruge i pronalaženja utora u zidu istovremeno se i voli i mrzi. Kad si jako mlad, ili slučajno dugo ostaneš jako mlad, neprestano želiš te stvari koje se i vole i mrze. Koje i gode i oštećuju.

Tunelom se oprezno probija do svjetla, gdje je zapravo dupkom puna plaža, desetak godina poslije. Nakon dugih godina skakačke stagnacije dopliva do platforme. Poprilično je visoka. Penje se željeznim ljestvama obraslim algama. More je na tom mjestu dovoljno duboko da se bez straha od udarca o dno može u njega skočiti. Gledano s plaže, platforma joj je uvijek izgledala kao nešto naftno, iako s tim nema veze. Ima dvadeset i sedam godina, a zadnji put kada je s nje skakala imala je možda sedamnaest. Otprilike doba prolazaka kroz tunel.

Sa dvadeset i sedam stvari su ponešto drugačije. Stoji i gleda u posve bistro more, na dnu je fini, prefini pijesak, voda je zelenkasta, kao sa fotografija egzotičnih krajeva, no platforma je odjednom ogromna, veća od života. Pokušava se sjetiti je li bila toliko visoka kada je zadnji put skakala na glavu.

Ista je kao i prije, a ona na njoj stoji posve drugačija i umire od straha.

Što se, dovraga, u međuvremenu dogodilo?

Totalno nema šanse da skočim, razmišlja. Sjeti se koliko se već puta penjala gore - kao obezglavljena je jurila ukrug - gore, dolje, gore, dolje, na glavu, na noge, bomba, na glavu, gore... Gleda dolje i razmišlja gdje je na kraju ona. Ako je negdje dolje, na dnu mora, možda da ipak skoči. Sjeća se vakuuma i pritiska koji navire, no to je danas samo utisnuta slika, pa nije sigurna misli li zaista na pravu stvar. Je li gore, tu na platformi, ili je na dnu mora? Silazi li niz stepenice ili je još uvijek na plaži?

Nakon preduge kontemplacije, ohrabri se na sekundu, skače na noge, pa što bude. Zna da neće biti ništa, no tijelo se nemilosrdno opire. Razmišlja o tome što je u međuvremenu doživjelo, pa da se baš toliko opire?

O tome razmišlja samo kratko prije skoka, jer čim se otisne - gotovo je, sila je povlači i ona udara o trampolin kroz koji ipak propada, kao kroz svoju gustu povijest - u jednom trenutku sve staje, dolazi do svoje krajnje morske granice, voda je više ne prima, nego je želi izbaciti van, na površinu. Ne tone, pliva gore. Nešto što je prije bilo tako prirodno, sada je strano tijelo, no pliva prema gore.

Kao da se potom budi iz čudne halucinacije i ispod bijele plahte je gola. Voze je na krevetu na kotačiće. Ulaze u lift, bolničar joj se smješka. Nije sigurna vidi li da je budna, jer ima osjećaj kao da ga gleda preko zatvorenih kapaka. Govori nešto o tome kako ga je maloprije pitala hoće li je ženiti. Smiju se oboje. Sve je potiče na smijanje. I taj tip, sretan što je u njoj koktel od kojeg je ošamućena, od kojeg se svemu smije i govori nepovezano. Ona je već ne znam koja koju zajebava. To je uigran scenarij, koji ga zabavlja dok vozi mlade gole cure s operacije.

Prelazi s pokretnog kreveta na statični, u sobi s još tri žene, a bolničar stoji veoma blizu, spreman uhvatiti je ako posrne. Možda se nada tome. Ona razmišlja da možda padne namjerno, čisto da mu dan bude bolji, da ima o čemu pričati. Pita se, kada ljudi tako goli posrću, za što ih uhvate. Sigurno za prvo što dohvate, stražnjicu, grudi, sve se od tih škakljivih stvari zasigurno nađe na putu.

Napipa krevet, legne i ponovno se pokrije do brade. Žmiri. Pegla je anestetički adrenalin, frca ležeći. Traži mobitel po ladici i zove redom sve ljude kojih se može sjetiti, pa i neke slučajne brojeve. Govori gluposti, mnogi od njih niti ne znaju da je u bolnici. Noge je još ne bole. Čuje kako se u mobitel smije kao hijena, no unatoč tome ne može prestati nazivati naokolo. Sjeti se i momka koji joj je jednom na faksu rekao kako si za gablec kupi kilu kruha, jer je zasitan, a jeftin. Za pet kuna je sit. Kao nekakvo punjenje, razmišlja. Htjela bi ga nazvati, ali nema broj. U jednom trenutku napokon ponovno zaspi. Onesvijesti se.

Nakon nekog vremena otvori oči, i ponovno taj bazen. Izranja.

Izlazi iz njega i gleda oko sebe. Iz ove pozicije više ne vidi spasioce. Skočit će. Jebe joj se.

Skače.

Neka klinka baš u tom trenutku prolazi tunelom prema predgrađu, i ona joj kapne na glavu, kao da skače s platforme.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg