NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Mima Juračak, (Sisak, 1986.) diplomirala je filozofiju u Zagrebu. Objavljena je u zbornicima natječaja Lapis Histriae i Vranac, časopisima Zarez, Nepokoreni grad, 24 sata Express, Riječi, a dobitnica je nagrade „Vranac“ i „Ulaznica“ 2016.godine. Poeziju i prozu povremeno objavljuje na blogu „-Idu dani“.
Kroz tunel
Stoji nad bazenom i razmišlja o tome na koji način da skoči. Pretpostavlja da je netko gleda, na bazenu je nekoliko ljudi, porazbacani su i ne možeš ih sve obuhvatiti pogledom. Uglavnom starci i starice. Unatoč tome, neugodno joj je. Tijelo joj poprima nijansu tirkiza, sa svim svojim nepravilnostima. Zapravo je bazen taj koji je tirkizan. Zamišlja kako bi bilo da po noći u njemu naprave simulaciju titravih planktona, pa da može u njih zaroniti kao u sazviježđe.
Često unatrag par godina jede do iznemoglosti, pa joj bokovi omekšaju, a tijelo počne zadržavati tekućinu. Hranjenje prekida asketskim fazama u kojima vodu istiskuje kroz pore i različite kanale. Osjeća da pomalo stari, no više nije poželjno to ustanoviti naglas. Sve je postalo vezano uz vodu, uz vodeno tijelo, uz vodu općenito. I svi neprestano pričaju o starenju.
- Nema skakanja u bazen! Piše gore, čitaj!
Okrene se prema glasu koji dolazi iz malene kućice pokraj bazena. Pomisli kako ta kućica izgleda poput kabine broda, a bazen je smješten na krmi.
- Nisam ni mislila!
Kaže, i samo u mislima iznenada skoči.
Pizdun. Gdje je ljepota bazena ako u njega ne možeš skočiti. On i dalje gleda iz lože za spasitelje i strah ga je svih tih pravila kojima je okružen.
Nije se dobro obrijala, sada vidi na neonskoj svjetlosti koja na sve ukazuje prstom. Tješi se plivačkom kapom koja je pretvara u amorfno stanje, u čunj. Ona je čunjasta morska spodoba, golema morska krava, tiha, elegantna, iako golema - troma, ali fluidna. Tko će je takvu prepoznati.
Sjeda na rub bazena u kojem nestaju noge. U vodi izgledaju još bljeđe, još beživotnije. Modre vene na koži ispresijecanoj ožiljcima tvore neku svoju povijest, čini se neovisnu od ostatka tijela. Njega zapravo ionako osjeća tek negdje od vrata na gore.
Previše se toga odvija od vrata na gore. Ostatak je suvišak, teret.
Uranja.
Ne više onako kao dijete, prije, davno, već kao starija morska krava. Tetka. Ne elegantno, već kao kamen. Ostaje na dnu i promatra naizgled siromašan unutarnji svijet bazena. Kao u utrobi bestežinske životinje - poželi ostati i gledati dulje no što može zadržati zrak. Noge staraca gibaju se nepravilno i viškovi kože valjaju se kroz tekućinu. Bogate su proširenim venama i dlakama. Sve izgleda sinkronizirano, spokojno. Kroz vodu i starce kao da ugleda tunel, na drugom kraju bazena. Mračan tunel, niotkuda.
Prije je bilo važno hodati po pruzi.
Moguće da je to bilo hrabro, no vjerojatnije ludo. Krenuli bi iz grada, pa sve do predgrađa, po tračnicama. Najčešće ljeti, kada bi škola završila, a oni nisu imali što raditi nego ići iz grada u predgrađe, pa iz predgrađa u grad. Iz stana jednog prijatelja u stan drugog, letargično društvo sastavljeno od svih onih kojima se ništa ne da, osim besmisleno zvjerati u potrazi za kratkim ushitom.
Pruga u jednom trenutku zavija kroz mrak tunela nad kojim je groblje. U tunelu postoje udubine u koje se moguće skloniti ako naiđe vlak. Unutra je mračno, vlažno, a odozgora se slijevaju prerađeni ostaci ljudi i sve ono što se s njima zakopa. U tunelu uvijek kapa mistična tekućina, fluid života. Tada još nisu postojala svjetla na mobitelima, pa bi navigirali kroz mrak po osjećaju, pipkajući hladan zid. Nije to dugačak tunel, no u jednom trenutku ipak postaje izrazito mračan, iako se u daljini nazire otvor. Vlak se sam po sebi čuje, no prije no što ga usiše tunel, vozač i zatrubi. Taj zvuk se više puta odbije o zidove, pa se strah dodatno pojača. Uvijek bi istovremeno i priželjkivali vlak i nadali se kako ih ovaj put neće zateći dok su unutra. Hiperaktivnost skakanja s pruge i pronalaženja utora u zidu istovremeno se i voli i mrzi. Kad si jako mlad, ili slučajno dugo ostaneš jako mlad, neprestano želiš te stvari koje se i vole i mrze. Koje i gode i oštećuju.
Tunelom se oprezno probija do svjetla, gdje je zapravo dupkom puna plaža, desetak godina poslije. Nakon dugih godina skakačke stagnacije dopliva do platforme. Poprilično je visoka. Penje se željeznim ljestvama obraslim algama. More je na tom mjestu dovoljno duboko da se bez straha od udarca o dno može u njega skočiti. Gledano s plaže, platforma joj je uvijek izgledala kao nešto naftno, iako s tim nema veze. Ima dvadeset i sedam godina, a zadnji put kada je s nje skakala imala je možda sedamnaest. Otprilike doba prolazaka kroz tunel.
Sa dvadeset i sedam stvari su ponešto drugačije. Stoji i gleda u posve bistro more, na dnu je fini, prefini pijesak, voda je zelenkasta, kao sa fotografija egzotičnih krajeva, no platforma je odjednom ogromna, veća od života. Pokušava se sjetiti je li bila toliko visoka kada je zadnji put skakala na glavu.
Ista je kao i prije, a ona na njoj stoji posve drugačija i umire od straha.
Što se, dovraga, u međuvremenu dogodilo?
Totalno nema šanse da skočim, razmišlja. Sjeti se koliko se već puta penjala gore - kao obezglavljena je jurila ukrug - gore, dolje, gore, dolje, na glavu, na noge, bomba, na glavu, gore... Gleda dolje i razmišlja gdje je na kraju ona. Ako je negdje dolje, na dnu mora, možda da ipak skoči. Sjeća se vakuuma i pritiska koji navire, no to je danas samo utisnuta slika, pa nije sigurna misli li zaista na pravu stvar. Je li gore, tu na platformi, ili je na dnu mora? Silazi li niz stepenice ili je još uvijek na plaži?
Nakon preduge kontemplacije, ohrabri se na sekundu, skače na noge, pa što bude. Zna da neće biti ništa, no tijelo se nemilosrdno opire. Razmišlja o tome što je u međuvremenu doživjelo, pa da se baš toliko opire?
O tome razmišlja samo kratko prije skoka, jer čim se otisne - gotovo je, sila je povlači i ona udara o trampolin kroz koji ipak propada, kao kroz svoju gustu povijest - u jednom trenutku sve staje, dolazi do svoje krajnje morske granice, voda je više ne prima, nego je želi izbaciti van, na površinu. Ne tone, pliva gore. Nešto što je prije bilo tako prirodno, sada je strano tijelo, no pliva prema gore.
Kao da se potom budi iz čudne halucinacije i ispod bijele plahte je gola. Voze je na krevetu na kotačiće. Ulaze u lift, bolničar joj se smješka. Nije sigurna vidi li da je budna, jer ima osjećaj kao da ga gleda preko zatvorenih kapaka. Govori nešto o tome kako ga je maloprije pitala hoće li je ženiti. Smiju se oboje. Sve je potiče na smijanje. I taj tip, sretan što je u njoj koktel od kojeg je ošamućena, od kojeg se svemu smije i govori nepovezano. Ona je već ne znam koja koju zajebava. To je uigran scenarij, koji ga zabavlja dok vozi mlade gole cure s operacije.
Prelazi s pokretnog kreveta na statični, u sobi s još tri žene, a bolničar stoji veoma blizu, spreman uhvatiti je ako posrne. Možda se nada tome. Ona razmišlja da možda padne namjerno, čisto da mu dan bude bolji, da ima o čemu pričati. Pita se, kada ljudi tako goli posrću, za što ih uhvate. Sigurno za prvo što dohvate, stražnjicu, grudi, sve se od tih škakljivih stvari zasigurno nađe na putu.
Napipa krevet, legne i ponovno se pokrije do brade. Žmiri. Pegla je anestetički adrenalin, frca ležeći. Traži mobitel po ladici i zove redom sve ljude kojih se može sjetiti, pa i neke slučajne brojeve. Govori gluposti, mnogi od njih niti ne znaju da je u bolnici. Noge je još ne bole. Čuje kako se u mobitel smije kao hijena, no unatoč tome ne može prestati nazivati naokolo. Sjeti se i momka koji joj je jednom na faksu rekao kako si za gablec kupi kilu kruha, jer je zasitan, a jeftin. Za pet kuna je sit. Kao nekakvo punjenje, razmišlja. Htjela bi ga nazvati, ali nema broj. U jednom trenutku napokon ponovno zaspi. Onesvijesti se.
Nakon nekog vremena otvori oči, i ponovno taj bazen. Izranja.
Izlazi iz njega i gleda oko sebe. Iz ove pozicije više ne vidi spasioce. Skočit će. Jebe joj se.
Skače.
Neka klinka baš u tom trenutku prolazi tunelom prema predgrađu, i ona joj kapne na glavu, kao da skače s platforme.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.