proza

Vid Barić: Lažno dioptrijsko staklo

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Vid Barić (1988., Rijeka) magistrirao je na Odsjeku za Kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Finalist je natječaja "Vranac" Knjižare Karver (2016.) i Prozaka (2016./2017).

LAŽNO DIOPTRIJSKO STAKLO

Nosila je iste okruglaste naočale, a imala je i vrlo sličnu kosu  –  ravnu i počešljanu na razdjeljak po sredini glave. Lice joj je bilo pravilno i oči naizgled tužne; ne kao u nje, ali dovoljno da me na nju podsjete. Prošetala se po sobi, pokazala prstom na fotografiju i upitala me je li to ona.

Ispričao sam joj o njoj dočim sam je upoznao; htio sam da zna kako sam suha zemlja iz koje je davno prestalo klijati. Ležao sam na krevetu, pušio cigaretu i promatrao je kako očima prebire po zidu na kojega se naslonila moja prošlost.

Prešutio sam joj kako sam sve meni zaista važne fotografije još davno upakirao u kuverte i nasumično razaslao po adresama u svijetu. Stajala je naslonjena postrance na ormar, poluobučena u moju predugačku majicu. Pažljivo me je studirala. Ja, u društvu  ljudi kojima sam imena zaboravio. Zatim red ružnih zgrada s putovanja na koja nisam htio otići. Opet ja – poziram s prerano uginulim mačićem, nije mu bilo niti pet mjeseci. Pored svega, bezimena djevojka koju sam sreo pokraj mosta i koja mi se jedva dala fotografirati.

Također je vidjela: skupinu turista koje sam fotografirao uz obalu dok sam tražio galebove; nepoznata čovjeka iz gradske kavane; ovalno lice nasmijanoga, debeljuškastog studenta u međugradskom autobusu; još nekoliko djevojaka koje nisam mogao zauvijek voljeti.

Jest, to je ona, odgovorio sam joj nonšalantno, ispuhujući glas skupa s dimom cigarete.

***

U ono sam vrijeme uobičavao ljubovati s glumicama jer samo one su mogle živjeti tuđe živote. Odlazio bih na predstave i poslije igre se zadržavao u kakvome baru u blizini, obično u onome za kojega se provjereno znalo kako je okupljalište glumaca i ostalih kazališnih radnika. Ondje bih ispijao pića, hvalio i kudio uprizorenja te se pokušavao glumicama zavući pod suknje.

Ponekada bi mi uspijevalo odvesti ih doma. Ako bi mi dopustile (a lijepo bih ih upitao), u potpunosti bih im  skidao šminku s lica, a zatim ih presvlačio u traperice i običan zeleni džemper. Njihove bi raščupane kose češljao. Poslije bih ih dobro pogledao i ako bih bio zadovoljan s učinjenim, izvlačio bih iz ladice okruglaste naočale crnoga okvira s lažnim dioptrijskim staklom.

„E tako, krasno izgledaš“, rekao bih im prije no što bih ih zamolio da igraju za mene djevojku koja zna govoriti samo ispod glasa i koja se sramežljivo smijulji na scene seksa u filmovima koje bih nam pustio. Negdje pred kraj filma, kada bi već bile dobro uigrane zatražio bih ih da me lupkaju po prstima dok pokušavam gristi nokte.

Odlazili bismo u gradske šetnje. Nagovarao bih ih da upiru prstima u ukrašene balkone secesijskih palača i pripovijedaju mi o arhitektonskim dosezima epoha. „Izmisli, ti si glumica“, rekao bih kada bi mi se požalile da ne znaju mnogo o onome što sam ja htio čuti. Kada bi mi dosadilo to što ne umiju govoriti o takvim stvarima, odvodio bih ih nazad kući. Pustio bih tada jazz (ona ga je obožavala) i zamolio ih da šute. Zatim bih sjeo njima nasuprot i dugo ih promatrao.

***

Vratila se nazad u krevet i ljubila me, a kada smo završili, započela je govoriti o slučajnim susretima i čovjekovoj sudbini. Zaboravila je da igra i bila je glasna. Snažno je gestikulirala, hihotala se i općenito je izgledalo kao da se prenemaže. Ja nisam mogao prihvatiti da netko na taj način govori o tim temama pa  sam ustao iz kreveta i otišao po fotoaparat.

Dok sam se vratio, već je bila u procesu oblačenja. I jutro se napunilo suncem; otvorio sam prozor i dopustio svjetlosti da prodre u sobu. Upitao sam je ako bi mogla još malo igrati. Primijetio sam uto kako se na zidu oslikava njezina sjena; bilo mi je zgodno tamo je promatrati dok se oblači sporim, staloženim pokretima koje sam naručio. Za trenutak sam pomislio kako je ona opet u mojoj sobi i kako ćemo uskoro nestati odavde da obilazimo stubišta lijepih zgrada i unutarnja dvorišta u koja ljudi rijetko zalaze.

Na to je ova progovorila i povratila me iz sanjarske misli. Odjednom me sve to uznemirilo pa sam je odvukao van iz sobe, progonjen njezinom savršenom sjenkom.

Zamolio sam je da uradimo nekoliko fotografija.

Postavio sam je uza zid u dnevnom boravku, pogledao kroz objektiv fotoaparata i zgrozio se u trenu. Odložio sam kameru i približio joj se. Skinuo sam joj okruglaste naočale crnoga okvira s lica i brzim potezima ruke razbarušio kosu. Zatim sam je fotografirao u nekoliko poza te smo skupa izašli iz stana. Udaljila se u svom pravcu, potjerana početkom novoga dana, a ja sam požurio do foto radnje da razvijem fotografije koje sam napravio.

Lijepo će pristajati na mojemu zidu uz ormar.

foto: Vid Barić