NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Vid Barić (1988., Rijeka) magistrirao je na Odsjeku za Kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Finalist je natječaja "Vranac" Knjižare Karver (2016.) i Prozaka (2016./2017).
LAŽNO DIOPTRIJSKO STAKLO
Nosila je iste okruglaste naočale, a imala je i vrlo sličnu kosu – ravnu i počešljanu na razdjeljak po sredini glave. Lice joj je bilo pravilno i oči naizgled tužne; ne kao u nje, ali dovoljno da me na nju podsjete. Prošetala se po sobi, pokazala prstom na fotografiju i upitala me je li to ona.
Ispričao sam joj o njoj dočim sam je upoznao; htio sam da zna kako sam suha zemlja iz koje je davno prestalo klijati. Ležao sam na krevetu, pušio cigaretu i promatrao je kako očima prebire po zidu na kojega se naslonila moja prošlost.
Prešutio sam joj kako sam sve meni zaista važne fotografije još davno upakirao u kuverte i nasumično razaslao po adresama u svijetu. Stajala je naslonjena postrance na ormar, poluobučena u moju predugačku majicu. Pažljivo me je studirala. Ja, u društvu ljudi kojima sam imena zaboravio. Zatim red ružnih zgrada s putovanja na koja nisam htio otići. Opet ja – poziram s prerano uginulim mačićem, nije mu bilo niti pet mjeseci. Pored svega, bezimena djevojka koju sam sreo pokraj mosta i koja mi se jedva dala fotografirati.
Također je vidjela: skupinu turista koje sam fotografirao uz obalu dok sam tražio galebove; nepoznata čovjeka iz gradske kavane; ovalno lice nasmijanoga, debeljuškastog studenta u međugradskom autobusu; još nekoliko djevojaka koje nisam mogao zauvijek voljeti.
Jest, to je ona, odgovorio sam joj nonšalantno, ispuhujući glas skupa s dimom cigarete.
***
U ono sam vrijeme uobičavao ljubovati s glumicama jer samo one su mogle živjeti tuđe živote. Odlazio bih na predstave i poslije igre se zadržavao u kakvome baru u blizini, obično u onome za kojega se provjereno znalo kako je okupljalište glumaca i ostalih kazališnih radnika. Ondje bih ispijao pića, hvalio i kudio uprizorenja te se pokušavao glumicama zavući pod suknje.
Ponekada bi mi uspijevalo odvesti ih doma. Ako bi mi dopustile (a lijepo bih ih upitao), u potpunosti bih im skidao šminku s lica, a zatim ih presvlačio u traperice i običan zeleni džemper. Njihove bi raščupane kose češljao. Poslije bih ih dobro pogledao i ako bih bio zadovoljan s učinjenim, izvlačio bih iz ladice okruglaste naočale crnoga okvira s lažnim dioptrijskim staklom.
„E tako, krasno izgledaš“, rekao bih im prije no što bih ih zamolio da igraju za mene djevojku koja zna govoriti samo ispod glasa i koja se sramežljivo smijulji na scene seksa u filmovima koje bih nam pustio. Negdje pred kraj filma, kada bi već bile dobro uigrane zatražio bih ih da me lupkaju po prstima dok pokušavam gristi nokte.
Odlazili bismo u gradske šetnje. Nagovarao bih ih da upiru prstima u ukrašene balkone secesijskih palača i pripovijedaju mi o arhitektonskim dosezima epoha. „Izmisli, ti si glumica“, rekao bih kada bi mi se požalile da ne znaju mnogo o onome što sam ja htio čuti. Kada bi mi dosadilo to što ne umiju govoriti o takvim stvarima, odvodio bih ih nazad kući. Pustio bih tada jazz (ona ga je obožavala) i zamolio ih da šute. Zatim bih sjeo njima nasuprot i dugo ih promatrao.
***
Vratila se nazad u krevet i ljubila me, a kada smo završili, započela je govoriti o slučajnim susretima i čovjekovoj sudbini. Zaboravila je da igra i bila je glasna. Snažno je gestikulirala, hihotala se i općenito je izgledalo kao da se prenemaže. Ja nisam mogao prihvatiti da netko na taj način govori o tim temama pa sam ustao iz kreveta i otišao po fotoaparat.
Dok sam se vratio, već je bila u procesu oblačenja. I jutro se napunilo suncem; otvorio sam prozor i dopustio svjetlosti da prodre u sobu. Upitao sam je ako bi mogla još malo igrati. Primijetio sam uto kako se na zidu oslikava njezina sjena; bilo mi je zgodno tamo je promatrati dok se oblači sporim, staloženim pokretima koje sam naručio. Za trenutak sam pomislio kako je ona opet u mojoj sobi i kako ćemo uskoro nestati odavde da obilazimo stubišta lijepih zgrada i unutarnja dvorišta u koja ljudi rijetko zalaze.
Na to je ova progovorila i povratila me iz sanjarske misli. Odjednom me sve to uznemirilo pa sam je odvukao van iz sobe, progonjen njezinom savršenom sjenkom.
Zamolio sam je da uradimo nekoliko fotografija.
Postavio sam je uza zid u dnevnom boravku, pogledao kroz objektiv fotoaparata i zgrozio se u trenu. Odložio sam kameru i približio joj se. Skinuo sam joj okruglaste naočale crnoga okvira s lica i brzim potezima ruke razbarušio kosu. Zatim sam je fotografirao u nekoliko poza te smo skupa izašli iz stana. Udaljila se u svom pravcu, potjerana početkom novoga dana, a ja sam požurio do foto radnje da razvijem fotografije koje sam napravio.
Lijepo će pristajati na mojemu zidu uz ormar.
foto: Vid Barić
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.