proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.



 

Mi, one od nekada

 

 

Miris kiše osjetio se u zraku ispremiješan sa mirisom duhana i alkohola. Poluglasan smijeh i žamor ispred ulaza u klub. Sjedim na pločniku i hladno mi je. Čupkam načetu rupu u mrežastim čarapama na desnom koljenu. U drugoj ruci mi gori cigareta među prstima ali ne puši mi se više. Osjećam okus alkohola na usnama i u grlu. Krajičkom oka vidim da mi netko prilazi ulicom. Klik-klik-klik, čuju se cipele na mokrom asfaltu. Mračno je i kasno ali ne ide mi se kući. Ne ide mi se nigdje i želim umrijeti na licu mjestu. Želim da me više ne bude i da me nikada nije bilo. Tinejdžerski, pomislim u sebi. Odrasti više. Odrasli ljude se ne žele ubiti? Ne, odrasli ljude ne maštaju o samoubojstvu. Odrasli ljudi napišu pismo, ignoriraju pozive i ubiju se na miru. Osjećam njezin miris prije nego što ju ugledam. Znam da je to ona. Tko bi drugi bio?

„Elena. Ustaj s poda.“  Glas joj je promukao, iziritiran, nestrpljiv. Gledam ravno ispred sebe. Ona se čučne s moje desne strane. Promatra me u tišini. Neće dugo izdržati, znam ju. Kao kad čekaš prolom oblaka. Znaš da dolazi, osjećaš ga. Ukipljena sam na mjestu.

„Dobro, šta sad, nećeš više nikada sa mnom razgovarati, ha?! E pa ne moraš!!“ posljednja rečenica me poprskala po obrazu ali nisam se udostojala ni okrenuti da se suočim s njezinim bijesom. „Gledaj, znam da se ljutiš na mene, znam da nije to bilo okej, sve što se desilo i kako si doznala za to…“ Govori tiše i prebrzo, nervozno vadi kutiju sa cigaretama još uvijek čučeći pored mene. Šutim. Durim se. Još uvijek ju nisam ni pogledala ali pitam se što ima na sebi. Znam tu torbicu. To je ona crna kožna izlizana torba koju smo skupa kupile u Deichmannu za neke jeftine pare.

Volim miris njezinog parfema. Ne znam koji je to, nikad nisam pamtila imena i marke ali jednom sam ga otkrila na polici u njezinoj kupaonici, kada je otišla na posao ostavljajući me da se polako i lijeno izmigoljim iz njezinog kreveta. Već mi fali taj miris. Već mi fali mi njezin dodir i poznata udobnost njezinog stana. Jutra s mirisom kave. Jutra buđenja pored nje. Jedna izdajnička suza mi potekne obrazom. Ona ju ne primijeti. Ja shvatim da ona priča, nešto mi govori. „…i onda sam trčala za tobom po ulici ali ti si već ušla u tramvaj. I onda sam te zvala milijun puta i nisi mi se javljala i full sam se zabrinula i zvala sam sve da te nazovu, i Žaca i Vanju, ono cijelu ekipu, ali nitko te nije mogao dobiti, kužiš?!“ Pokušava mi se zagledati u lice, ja zurim ravno pred sebe ali krajičkom oka vidim njezine predivne čokoladne oči i muti mi se pred očima. Treptanjem tjeram suze. Nisam raspoložena za razgovor i njezine riječi mi presporo dopiru da bi mi imale smisla. Ne znam kako sam dospjela ovdje ni koliko dugo već sjedim tu. Ona se njiše na prstima očito u neudobnoj poziciji čučnja. Jednom mi je rekla da je to najviše mrzila na tjelesnom. Čučnjeve. Jednom kad se spustiš, želiš ostati dolje. Konačno odustaje i sjeda kraj mene na mokri asfalt. Obgrli me jednom rukom i to me toliko iznenadi da se trznem. Ona me obgrli čvršće. „Što ćemo mi sada?“ Glas joj zvuči mekše, ranjivo, gotovo uplakano. Gledam ispred sebe. Pomislim da je prošlo dugo vremena otkad sam čula vlastiti glas. Što ako me izda kad pokušam progovoriti? Što ako se raspukne na milijune komadića a ja sam prepijana i pretužna da ih skupljam uokolo, po prljavom, mokrom pločniku ispred kluba kojeg sam uvijek mrzila. Čujem  ju kako je šmrcnula. Mislim da plače ali nisam sigurna. Ne mogu ju pogledati da se uvjerim. „Gledaj, ne moraš više nikada razgovarati sa mnom.“ Glas joj je isprekidan, sigurno plače. „Znam da je to šta sam napravila neoprostivo. Znam to, ono, znam to! Ali ne mogu to povući, ono, ne znam šta da radim sada…“ Počinje jecati. Miče ruku s moga ramena i skriva lice, gotovo glavom dotiče svoja koljena. Nemam ju snage utješiti. Nemam se snage pomaknuti.

Gdje sam bila jutros? Znam da sam se probudila i ustala iz kreveta. To je logična pomisao. Zašto se sad ne mogu sjetiti? Da. Ustala sam se…oko 11? S olakšanjem sam se sjetila da je subota. Lijeno sam se izvukla iz kreveta. Nahranila mačke. Skuhala kavu. Da, sad se sjećam toga. Taman dok je kava kipila, a ja sam radila dvije stvari istovremeno, otvarala sam konzervu hrane za Mimi i pazila da mi kava ne iskipi. Naravno da je iskipila. I naravno da mi je tad zazvonio mobitel koji je bio u drugoj sobi. Morala sam skuhati novu rundu kave. Uvijek sjebem s tom turskom… Uglavnom. Kada sam ga dohvatila prestao je zvoniti. Vidjela sam da je propušteni poziv od nje i nasmiješila sam se. Sjećam se toga. Te automatske, nesvjesne reakcije. Bože kako sam bila glupa! Zvala sam ju više puta i nije mi se javljala. Palo mi je napamet da ju iznenadim. Stvorim se nepozvana ispred njezinog stana. Možda da joj donesem neko cvijeće? Nasmijati će mi se u lice, pomislila sam razdragano. Obje smo prezirale romantične geste i ismijavale se radnjama glupih romantičnih filmovima. Ali zašto ne, pomislila sam. Donijeti ću joj cvijeće, a onda se možemo „divlje poseksati“ da zaboravimo na tu romantičnu gestu. Jednom mi je točno to rekla kada smo pile crno vino i pušile na njezinoj terasi. Rekla je da se njezina najbolja frendica koja je do tada bila isključivo sa dečkima „divlje poseksala“ sa nekom curom na jednom tulumu i kako otada bolje shvaća što je Foucault htio reći s onim da je seksualnost fluidna. Ja sam umrla od smijeha na tu rečenicu i ona mi se pridružila, naš smijeh je odjekivao po cijelom bloku zgrada i jedna bakica je izašla na balkon lijevo ispod nas ljutito cokćući.

Spremila sam se, izišla iz stana i pozvala lift. Činilo se kao cijela vječnost prije nego što je stigao. Ako se požurim taman ću stići na bus. Izašla sam na svježi zrak i pogledala u sivo nebo. Morala sam potrčati da stignem na bus. Zadihana, razmišljala sam o jebenom cvijeću. Možda bolje da ga zaboravim, pa dovoljan poklon i iznenađenje biti će moj dolazak! Baš nam treba tako nešto. U zadnje vrijeme kao da osjećam neko povlačenje s njezine strane, kao da više nismo onako bliske kao nekada… Ali ne pouzdajem se u svoje osjećaje previše i ranije su me znali prevariti. Pomislila sam na njezin osmijeh pomiješan sa nevjericom kada joj to ispričam. „Nikad mi nije dosta tebe!“ rekla mi je onaj put nakon što smo se prestale smijati na njezinoj terasi prije nego što smo se poljubile. Prije nego što sam se našla na njoj odgurujući se od ograde balkona, ljubeći joj vrat. Sjećanje na to samo je pojačalo nestrpljenje. Jedva sam čekala da ju vidim. Da ju zagrlim, poljubim i osjetim pored sebe. Gotovo sam izašla na krivoj stanici. Napokon! Gotovo trčim prema njezinoj zgradi. Kao da se nikad nije činila daljom. Zar se uvijek tako dugo hodalo do njezine zgrade od stanice? Preskakala sam po dvije stepenice na stepeništu. Pozvonila sam na portafon. Ništa. Pozvonila sam opet i tada je jedna starija gospođa otvorila vrata izlazeći iz zgrade. Pristojno sam ju pozdravila i ušla unutra. Opet lift. I ona živi gotovo na najvišem katu zgrade. „Očito nemamo strah od letenja“, rekla sam joj jednom. „Misliš od visine?“ upitala me. „Ma ne,“ nasmijala sam se „Mislim na knjigu od Erice Jong 'Strah od letenja'!“ Grleno se nasmijala: „Ahaaaa! Bože, kako sam blesava!“ Odgurnula sam vrata od lifta i našla se ispred njezinih vrata. Pozvonila sam. Čekala par sekundi. Pozvonila opet. Ništa. Dala mi je rezervni ključ prošlo ljeto ali nisam ga voljela koristiti bez da joj se prvo javim. Iako mi je ona rekla da sam blesava i da preozbiljno shvaćam pitanje privatnosti. Svejedno sam se osjećala kao da radim nešto zabranjeno dok sam otključavala vrata njezinog stana. Gotovo kao da provaljujem. Ušla sam i ugledala razbacane cipele i tenisice po podu. Začula sam smijeh iz dubine stana. Ne sjećam se što sam točno pomislila tada. Sada mi se čini kao da mi je um bio potpuno prazan. Prošla sam ravno kroz hodnik prema izvoru zvuka koji je dopirao iz spavaće sobe. Vrata su bila pritvorena pa sam ih samo odgurnula. I onda sam ih ugledala. Kako se ono zvala? Ah da, Paula. Njezina najbolja prijateljica. Sve nakon tog trenutka odvijalo se kao u magli.

Vratila sam se kući. Presvukla u trenirku. Otvorila bocu crnog vina i počela ga piti direktno iz flaše. Upalila sam televizor na program koji je prikazivao neku epizodu CSI-a i pojačala zvuk gotovo do maksimuma. Htjela sam zvukom ugušiti vlastite misli. Kad sam postala gladna iskopala sam iz frižidera hladne ostatke od jučer. Ne znam koliko je sati prošlo. Tupo sam buljila u ekran dok me pospanost od alkohola nije savladala. Probudio me zvuk mobitela, vani je već bio polumrak. Matej, moj najbolji prijatelj i poruka, naš omiljeni način komunikacije. „Ej! 'ajmo večeras u Hotpot, nismo sto godina bili. Znam da je sranje al nema niš drugo plus danas je Das Kult party. Vidimo se ispred oko 22h?“ Otipkala sam jedan jadan „ok“ u odgovoru i doteturala do kupaonice. Izgledala sam grozno. Kosa mi je u zamršenim pramenovima padala oko neprirodno blijedog lica. Uzela sam crnu olovku i debelo ju nanijela ispod očiju. Pomisao da izgledam kao rakun nije me oraspoložila, sjetila sam se naših zajedničkih spremanja za izlaske. Uvijek smo dekoncentrirale jedna drugu dok smo se šminkale i sa ružem crtale srca po obrazima dok smo se gušile od smijeha. Obukla sam crnu majicu i crne traperice, ignorirajući motanje Mimi i Zoje oko mojih nogu. Vjerojatno su osjećale da nešto nije u redu ali nisam si mogla dopustiti trenutak slabosti. Ako se sagnem da ih podragam i osjetim mekano, baršunasto krzno pod prstima i podrhtavanje suosjećajnog predenja neću nikada izaći iz stana. Zalupila sam vratima i krenula van. U obližnjem dućanu kupila sam još 2 boce crnog vina. Mutno se sjećam dolaska u klub, Mateja i njegovog zabrinutog pogleda, užasnu gužvu, još alkohola, ovog puta preskupog i točenog na čaše i skakanja u ritmu baseva koji mi probijaju bubnjiće. Sjećam se da mi je u jednom trenutku postalo muka i izašla sam van na zrak.

I evo me sad ovdje. I evo sad nje ovdje, sjedi do mene na pločniku i plače. Trebala sam znati. Premali grad. Premali svijet. Premali prostor da se suočim sa vlastitim osjećajima. Teškom mukom dižem se s poda. Ona me pogleda iznenađeno. Okrećem se prema njoj i na trenutak ju gledam ravno u lice. Što god ona vidi na mom licu ju plaši i kao da želi nešto reći ali ne usuđuje se. Okrećem joj leđa i podignutom rukom zaustavljam taksi. U taksiju svira „We Will Not Be Lovers“ od Waterboysa. Prasnem u smijeh, a taksist me pogleda kao da sam poludjela.  

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg