proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

MIRIS BISKVITA

Sigurno poznaješ miris biskvita. To je ona lagana, nenametljiva aroma žumanjaka i brašna koja čine boravak u prostoriji životnim i postojanim. Kako samo prhki i lagani sastojci uz malo napora mogu stvoriti tako lijepu, jednostavnu i ukusnu strukturu?

Sonja je govorila da će jednom napraviti parfem od biskvita. Imala je želju uvijek mirisati nježno i svježe, a opet drugačije. Kada bi se posvađali često bi joj spočitao tu, po mome mišljenju, glupu inovaciju, i predložio da radije skuha neki kiseli pekmez jer je u zadnje vrijeme bila sklona plaču i pretjeranoj osjetljivosti. Odvratila bi mi da je hibrid sentimentalizma i naturalizma i da mi je sada gotovo jer sam već potpisao. I zaista, epilog naših svađa izgledao je ovako:

Ja se za takvog čovjeka nisam udala.

Ja bi šutio, ona bi nastavila tišim tonom:

Ali opet sam ja na dobitku.

Podigao bi glavu, a ona bi mi u očima pročitala:

Kako?

Ja sam dobila kile, a ti si izgubio kosu.

Dok nisam upoznao Sonju dugo sam vremena mislio da je moj Amor klaun. Izlazio sam, upoznao valjda sve djevojke koje su izlazile na mjesta koja sami ja pohodio, nakupio sam i godina, a cijelo si vrijeme nisam htio priznati da u glavi imam jasnu sliku žene koja će me voljeti i poštovati sve moje želje, hobije i hirove. I upoznao sam je, prepoznali smo se, sve je u prirodi konačno bilo simetrično, leptir s dva krila, pas na četiri noge, kukac s mnoštvom svojih nožica i ona i ja. Ali nisam računao na to da i ona ima svoje želje, hobije i hirove.

Sonja je u to vrijeme radila kao model za kosu. a njena je teta bila povjerenik u komisiji lota koji se prikazivao na televiziji. Mlaci, moj prijatelj, bio je tonac, a ja sam taj dan išao s njim na posao jer mi je trebao pokazati kako baratati najnovijom mašinerijom koju sam trebao to popodne koristiti na radiju. Čekao sam ga da završi sa smjenom.

Sonji je teta sredila snimanje s još nekoliko djevojaka u studiju do. Sreli smo se na hodniku. Imala je na glavi dva velika roga od kose i još nije došla na red za šminkanje. Bila je odjevena u usku končanu haljinu visoke mode golih ramena prljavo roze boje do malo iznad koljena, u ruci je držala kavu iz aparata, i onda me pogledala. Kad sam je vidio s tim neprirodnim rogovima morao sam se nasmijati.

Nisam koza u horoskopu, rekla je kroz smijeh pokazujući gore.

Nego?

Riba, ali ipak nemam toliko kose da mi je natrpaju u usta i natjeraju da malo šutim.

Gledao sam je ravno u dva tamno smeđa oka.

„Stvarno puno govori“, primijetio sam. „Ali zanimljivo se izražava, duhovita je, a i lijepo je građena.“

I tako sam morala održati trening joge na Vucine pjesme.

Smijala se i ona mojim šalama i čini mi se da smo u tim trenutcima vodili ljubav u mislima mnogo puta. Nisam je to nikada stigao pitati. Pričekao sam je poslije snimanja i otišli smo na kavu. Presvukla se u traperice uskoga kroja i crnu majicu s I want you likom i svezala kosu u nisku punđu.

Kasnije je Mlaci svima rekao kako sam toga dana dobio na lotu.

Zaprosio sam je na Staru godinu. Na televiziji je sve bilo spremno za odbrojavanje, a ja sam odjednom baš morao na wc. Sonja se već nanervirala i kucala mi na vrata da izađem jer će uskoro ponoć. Gurnuo sam joj papirić na kojem je pisalo Izađi na balkon. Vatromet iza mene bio je u punom jeku, a ja sam bio oslonjen na jedno koljeno i u ruci držao prsten. Iako sam znao da je ona ta, svejedno mi se glas tresao kao u curice.

Ne čujem te, što govoriš?, smijala se sa sjajem od načetih suza.

Svaki put kada bi me ta žena poljubila još bi neko vrijeme osjećao toplinu na usnama; u njoj nije bio plamen: ona je bila svijeća sa svim najvrućim plamenima koji ne znaju za dogorijevanje, ona je govorila prekrasnim glasom boje mahagonija. Rekla bi mi: „Ne možeš pisati brojke velikim ili malim slovima. Dva je uvijek dva. Isto je s ljubavi, moja ljubavi. Ljubav je Ljubav.“

Voljela je biti slobodna, biti gola. Nikako nije voljela spavati pokrivena, sklupčala bi se u kraj kreveta, a kraj nje bi ležala posteljina.

Dovraga, zašto praviš krevet svako jutro kad ovako izgleda?

Briga me, ti me pokrij.

Često bi mi rekla: Moje su noge stepenice kojima ćeš se popeti do mene. 'Ajde. Znaš da sam uvijek išla obrnutim putem.

Dok smo još hodali mrzio sam spavati kod nje. Držala je sve svoje bočice parfema kraj uzglavlja i redovito bi zaspao omamljen slatkastim mirisima. Nakon vjenčanja preselili smo se u ulicu Petra Preradovića. Petar Preradović nije mogao ni zamisliti da će jednog dana imati ulicu sa svojim imenom i kakva li će tek obitelj tu stanovati. Takve obitelji danas dospijevaju na naslovnice dnevnih novina.

Onako izmorena, Sonja je svejedno pomagala djeci u domovima da lakše savladavaju školsko gradivo. Kada ju je novinar pitao koliko je godina u braku, odgovorila je - punih dvadeset osam, ona i ja po četrnaest.

Naša ljubav završava osnovnu školu. Ali ne bi sjedila sa Slavenom, voli prepisivati.

Polagano se počela gasiti. Koža joj je postajala hrapava poput kornjačine glave, a tijelo nalik na igračku kojoj su baterije pri kraju. Njezin glas više nije bio lijep ni baršunast, već kao da joj je celofan bio omotan oko glasnica. Nisam je ni na trenutak htio ostavljati samu. I tada je bila brbljava. Pričala je kako joj nedostaju dani djetinjstva, oni prsti išarani od flomastera i kako je kao djevojčica imala noćnu lampu koju je zvala Svjetlana.

Otišla je popodne, kao da odlazi u šetnju.

Danima poslije sam hodao sām, gledao u more i u kameni pločnik. Kako bi brod lagano klizio mirnom površinom, kako bi sjekao taj sjaj mora, činilo mi se kao kad nožem režeš tortu sa šlagom na vrhu. O biskvitu te torte nisam htio razmišljati. Šlag morske pjene opčinjavao me i mnogo sam vremena proveo promatrajući kako se rasplinjuje i ponovno pretvara u prekrasan, miran azur.

Oblaci su tih dana bili nevjerojatno pravilni, kao da je netko viljuškom prešao preko njih, baš kao krompir pire.

Sjedio sam godinama na našem balkonu i s vremenom sam shvatio zašto je tuga ženskog roda.