proza

Sara Kopeczky: Atomi različitih zvijezda

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sara Kopeczky (1992., Zagreb) diplomirala je anglistiku i talijanistiku, prozu i poeziju objavljivala je u časopisima, zbornicima i na portalima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Pobijedila je na natječaju knjižnice Daruvar za najljepše ljubavno pismo. Članica je Novog Književnog Vala, književne skupine nastale iz škole kreativnog pisanja pod vodstvom Irene Delonge Nešić. Urednica je Split Minda, časopisa za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu.



 

 Atomi različitih zvijezda

 

Dan je imao boju fotografskog negativa, i jednak potencijal da pođe po krivu. Tog jutra, u vlak za Rijeku ušla sam samo s ručnom torbom. Tata me nije došao ispratiti. Iako sam znala da radi, svejedno mi je bilo žao što nije mogao doći. To je bila naša tradicija: ostajao je na stanici dok vlak ne bi krenuo, a njegova figura koja se smanjivala u daljini davala mi je osjećaj sigurnosti. Ovog puta bila sam kao bjegunac od pravde koji se išuljao iz zatvora usred noći i zaputio u neizvjesnu budućnost.

Filip Latinovicz imao je kvaku, a ja sam imala tračnice. Cijelo moje djetinjstvo sastojalo se od odlazaka i dolazaka, i zamagljenih prizora običnog života u sredini. Doručke od bakinog svježe ispečenog kruha, duge poslijepodnevne šetnje s tatom i crtiće nakon dnevnika zasjenili su koferi, oproštaji, i ponovni susreti. Sada više nisam dijete. Doduše, iako idem u četvrti razred gimnazije i uskoro ću biti punoljetna, svi se prema meni još uvijek ponašaju kao prema djetetu. Svi, osim mame, koja se prema meni ponaša kao prema sredovječnoj gospođi. Ali na to sam navikla.

Hoće li mi opet reći da sam narasla, iako sam iste visine kao i zadnje dvije godine? Hoće li s prijezirom odmjeriti moju kosu svezanu u rep, moje traperice i moje praktične nepromočive cipele, i reći mi da sam baš poput oca? Osjećam se kao da izdajem tatu ovim odlaskom, iako on to nikada ne bi ni pomislio, a kamoli izgovorio. Šalje mi poruku da se javim kad stignem, a ja odgovaram nasmiješenim licem. Zahvalna sam na modernim načinima komunikacije, jer je jedini osmijeh za koji sam trenutno sposobna onaj sačinjen od dvije točke i zagrade.

Baka me zove na mobitel, priča o vremenu i o nekim tuđim mrtvim djevojkama. Moja splitska baka priča kao jazz saksofonist: počne s temom, pa se od nje odmiče na valovima improvizacije. Note prekida samo kada joj ponestane daha, a onda još brže nastavlja dalje. Ponekad se pitam ubrzava li zbog toga što se, sa svakim dahom, približava posljednjoj noti. Ne pita me gdje sam, iako znam da zna. Njen glas glazbena je kulisa bijelim šumama, kao zvuk između dvije stanice radija. Moj odgovor ne samo da nije očekivan, već je i suvišan. Događanja u mom životu uvijek su bila niže rangirana na njenoj ljestvici interesa od naslova crne kronike.

Odjednom, začujem djevojčicu kako plače. "Nemoj plakati, sigurno je tu negdje" smirivao ju je ženski glas. Drago mi je da nije sama. Kada sam ja izgubila svoju najdražu igračku u vlaku, kraj mene nije bilo nikoga da me utješi.

Bilo mi je šest godina, a tata me otpremio na vlak za Rijeku. To je bio moj prvi posjet mami nakon što je otišla. Sa sobom sam ponijela Ringa, plišanog psa koji je bio kompromis na koji sam nevoljko pristala kada mi je tata odbio kupiti pravoga. Rekao mi je da će Ringo paziti na mene, a ja sam mu poželjela reći da bi pravi pas još bolje pazio, ali nisam. U jednom trenu, njegove velike smeđe oči i bijeli rep netragom su nestali. Baš kada je vlak stigao na odredište, neka žena me zazvala. U ruci je držala Ringa. "Je li ovo tvoje?", upitala me. Opet sam imala nekoga da me čuva i nisam bila sama.

Kada vozač najavi dolazak u Rijeku, javljam se tati, a potom i mami. Kažem joj da me čeka u dva sata u Gradskoj kavani. Odabrala sam to mjesto jer mi se činilo dovoljno službeno za susret dvije osobe koje nemaju previše toga za reći jedna drugoj. Uvijek sam birala neugledna mjesta za naše susrete. Njih sam mogla potrošiti na loše uspomene. Da mogu, s mamom bi se nalazila u čekaonici banke ili liječničkoj ordinaciji.

Dok čekam, promatram božićne ukrase i prisjećam se prvog Božića kojeg smo tata i ja proveli sami. Te godine, na drvce smo stavili ukrase iz kućne radinosti. Izrezali smo naše najdraže likove iz stripova, zalijepili ih na karton, na vrhu probili rupu i koncem ih objesili na bor. Najdraži mi je bio Superman, jer ipak je on vanzemaljac i može svih srediti samo ako poželi. Tata je rekao da je njemu draži Batman jer je on samo običan čovjek bez nadljudske snage i otpornosti a svejedno nastoji napraviti pravu stvar. Nakon toga, i meni je Batman postao malo draži. Kao svoju super-moć, tata je te godine otkrio da zna kuhati. Pokloni ispod bora više nisu uključivali Barbike ni ostale ružičaste igračke koje mi je mama uvijek poklanjala, a ja sam glumila da mi se sviđaju. Umjesto toga, dobila sam Legiće. Činilo mi se da ih je tata kupio ne samo za mene već i za sebe, jer je bio jednako uzbuđen kao ja dok smo ih sastavljali. Bio je to najbolji Božić ikad.

Napokon stiže, uvijek ista, uvijek daleka. Njena valovita plava kosa, ružičasto obojena usta i tirkizna haljina u meni izazivaju nevoljko divljenje. Nikada se nisam mogla mjeriti s njom, nikada nisam bila popularna, prekrasna kći koju je željela. Umjesto princeze, odrasla sam u djevojku koja se nikada nije šminkala ni hihotala, a umjesto štikli radije je nosila gojzerice. Majčine oči sjale su kada bi ugledala plakat za novu kazališnu predstavu, a tatine kada bi ugledao moje grbavo srce od plastelina. Zato je ona danas glumica, a tata i ja smo obitelj.

Naručujem palačinke, a splitski naglasak izlijeće iz mene kao jezik snahe guje, iako nisam naručila veliku s 'ladnim. Konobarica mi se lagano podsmjehuje, ili mi se to samo čini. U Splitu mi uvijek kažu da imam pretjerano književni, a u Rijeci splitski naglasak. Ja sam neuspješni jezični kameleon koji se nikada ne uspijeva do kraja uklopiti u okolinu.

Moja mama naručuje isto, pokušava stvoriti privid sličnosti koja inače ne postoji. Mrzim njena usta koja se ravnomjerno pomiču, njen nepresušni apetit za svijetom, za uspjehom, za ljudima koji bi joj pali ničice pred nogama i divili se svakom njenom pokretu.
“Narasla ti je kosa.” Prekida tišinu. Slegnem ramenima i prođem rukom kroz svoju crnu kosu, tamnu poput tatine. Možda je i ona zapazila tu sličnost, jer joj je licem prešla sjena. Trajala je samo trenutak, manje pažljivi promatrač ne bi je ni primijetio, ali iza mene su godine prakse. Zove konobara i naručuje bijelo vino. Nudi i mene. “Sad si s mamom”, namiguje mi, a ja je zbog toga još više prezirem.

Poželim je protresti, srušiti sve sa stola, glasno povikati, učiniti nešto što bi srušilo njenu smirenu, samozadovoljnu fasadu, ali ne radim ništa od toga. Nastavljam igrati dobro poznatu igru i pričam o svemu osim o onome što je bitno, kao da recitiram sutrašnju vremensku prognozu. Vrijeme za svađe je prošlo. Sada znam što mi je činiti: moram biti dobra, otvoriti usta, pa progutati laži, kao vitamine.

Smiješi se s odobravanjem dok pričamo o poslu i školi. "Nas dvije smo jako slične." kaže ponosno. "U stanju smo pričati satima, a da ne otkrijemo ništa o sebi." Stanje postaje kritično, palačinke su mi već došle u jednjak. Slegnem ramenima po tko zna koji put tog dana, izraz lica mi je anesteziran od emocija kao u slavnih osoba s propalom plastičnom operacijom. Život je smiješan i pomalo tužan, ili je možda obrnuto.

Pita me za tatu, i maska opet sklizne, ali umjesto da likujem, osjećam nelagodu. Kao da sam slučajno uhvatila pogled prolaznika koji se poskliznuo i pao na prepunom trgu, ne znam kome je neugodnije zbog te razmjene.

“Dobro je.” kimam glavom.

“Izrađuje li još uvijek one svoje smiješne makete?” nasmije se, a ja bjesnim, poželim joj održati govor o tatinim maketama, obraniti njegove brodove i avione i likove iz stripova, ali umjesto toga opet kimam glavom. Tata je graditelj po profesiji i karakteru, ali to je nešto što moja majka, glumica, koja je svoj karakter također pretvorila u zanimanje, nikada nije mogla shvatiti.

U ključnom trenu se ispričam i odlazim do WC-a. Povraćam sve što sam pojela, ali u želucu mi je zapelo nešto puno teže, nešto što me pritišće već godinama i što nije moguće povratiti. Umijem se, namještam nevidljive štitnike i odlazim na drugu rundu kao da se ništa nije dogodilo. Ako su me stripovi ičemu naučili, to je da dobri momci moraju naučiti podnositi jako puno udaraca.

Na rastanku, mama teatralno ljubi zrak pored mojih obraza. Svaki mišić u tijelu mi je napet, a udovi teški poput olova. Ne pokušava me zagrliti, zna da ne podnosim kada me diraju neznanci. Platile smo danak krvnoj vezi, do sljedećeg sastanka. Vilica mi je utrnula kao da sam bila kod zubara.

U vlaku, obrazi su mi vlažni, nisu to suze, to je odčepljeni odvod kanalizacije, sva nečistoća napokon je izašla van. Kaos u mojoj glavi u suprotnosti je s mirnom, svečanom večeri. Promatram tamno nebo kroz zamagljeni prozor i razmišljam o svim ljudima koji sada gledaju u istom smjeru.

Kažu da su ljudi sačinjeni od umrlih zvijezda. Možda zato stalno gledamo nebo, čeznemo za svojim prethodnim domom kojeg smo zauvijek izgubili. Razmišljam o paralelnim svjetovima i o djevojčici koja je prije puno godina crtala po prozoru vlaka, zamagljenom od hladnoće. Tada nisam znala ništa o tome kako ti se nekada čini da su i oni najbliži tebi sačinjeni od atoma različitih zvijezda. Samo sam zaljubljeno promatrala njihov sjaj, kao i stotine tisuća drugih, a zvijezde su umirale negdje daleko i jurile do nas kroz crni i hladni svemir.

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg