proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.



 

Duge rute

S engleskog prevela Paula Jurišić

 

Vozim duge rute. Od Oradea do Udina. To je uobičajeno. Devet stotina kilometara u svakom smjeru. Dvaput tjedno. Odradim to. Jedan dan me nema, drugi dan sam tu. Ponekad prijeđem i više. Francuska. Engleska. Petodnevni kružni izlet, Engleska – barem. Spavam u kamionu. Dok se budim, potreban mi je koji trenutak da se podsjetim gdje sam. Trajektni terminal u Dunkirku. Ili logistički centar u Udinama, na rubu grada. Ili neko odmorište, negdje. Francuska. Njemačka. Neko odmorište negdje. Ima ujutro taj časak kad odšetam do odmorišta i ubacim kovanicu u utor da odem na zahod. A i pod tuš, ponekad. Ponekad imaju i tuš. Ako vam se da. Potom i obrok s prženom hranom. A vani možda kiši, ili je pak sunčano. Možda je ljeto, a možda i zima. Svejedno je. Tu je tek autocesta. Ne nazire joj se kraja. Sjedim ondje s rukama na volanu, pred očima mi je sat za satom, dan za danom. Godinu za godinom. Kao što rekoh, vozim duge rute.

Ne rade to svi. Ne voze svi duge rute. Imaju nešto od čega se ne žele odvojiti. Imam i ja nešto. Nije da nemam. Samo mi odvajanje ne pada teško, to je sve. A plaća je znatno veća kad odrađujete međunarodne. Kad vam plaćaju svaki sat u danu, pa i onaj koji provedete spavajući – ili ne spavajući – u malenom odjeljku u dnu kabine gdje se nalazi krevet. Ima taj maleni odjeljak u dnu kabine gdje se nalazi krevet. Nastojim ga održavati urednim. Postane sumorno ako se prepustiš, ako prestaneš mariti. Sreo sam pokojeg tipa, vidio unutrašnjost njegove kabine, bilo je otužno. Teško je steći prijatelje kad živiš tako. Hoću reći, na dugim rutama. A većina nas samotnjaci smo po prirodi. Tu i tamo sretneš istog tipa, dakako. Zatekneš se na nekom odmorištu i ugledaš kamion poznatog tipa pa dok parkiraš razmišljaš ne bi li mu trebao kucnuti na prozor, pozdraviti ga. Jer iako ga poznaješ, ne znaš ga dobro. Možda si ga nekoliko puta, bog zna gdje, i sreo. Ono golemo odmorište izvan Milana? Da, bit će da je bilo ondje. Stvar je u tome da nije ni bitno gdje. Svejedno je.Ta su mjesta sva ista. Možda ste pripalili koju u sjeni nekog od kamiona jedne od onih ljetnih večeri kojima, čini se, nema kraja, poput kukaca u travi oko odmorišta. Za takvih večeri neki od momaka uz kamione postave sklopive stolice pa ondje sjede tek u bermudama ili nečem sličnomu, čekaju da padne noć. I ponekad započnete razgovor, ako vas je nekoliko ondje. “Onda, kamo ćeš?” “Zbilja, bio sam ondje prošlog mjeseca.” “Nikad bio.” “Ne želiš onamo, stari.” “Znaš onu postaju izvan Toulona?” “Total?” “Ne, mislim da je Shell.” “Tako dakle.” “Znaš, ima ta cura…” Pa tako čavrljate dok sunce ne zađe, a prednja svjetla i dalje bljeskaju autocestom dok se povlačiš u kabinu spavati – ili ne spavati. Ležiš ondje u mraku pokušavajući dokučiti što to ne štima u tvojoj glavi, kao kad pokušavaš pronaći nekakvu industrijsku zonu u gradu u kojem nikad nisi bio i misliš da si se izgubio, ali još uvijek nisi siguran. Tako se ponekad osjećam dok ležim ondje, u mraku.

Vrlo često u takvoj situaciji pogledam film.

To činim i te noći kad mi netko pokuca na vrata kabine. Pomislim da to mora da je jedna od onih cura – jedna od onih cura što obrađuju odmorišta. Nema biti tko drugi. A ja baš i nisam raspoložen pa ignoriram kucanje, no ono se ponavlja pa ustanem iz kreveta i otvorim vrata.

Nije jedna od onih cura.

Tu je neki tip.

“Sve u redu?” kažem. I osjećam se pomalo glupo jer na sebi imam samo prsluk i hlače.

“Zanima li te prava lova?” upita me. S ovog je područja, gdje god to bilo. I miriše na novac, taj tip. Novac i proizvode za učvrščivanje kose. Oči mu svjetlucaju u mraku poput vode. Od onih je prema kojima si sumnjičav dočim izusti nešto takvo. “Zanima li te prava lova?”

“U zamjenu za što?” pitam.

Stoji ondje i promatra me.

“U zamjenu za što?” ponovim.

“Putnika”, kaže.

Potom primijetim tog malog u mraku podalje od njega. Bit će mu deset godina. U sportskoj jakni, podignute kapuljače stegnute oko lica. A vani je poprilično hladno – osjećam to sad kad su vrata otvorena, a ja u prsluku i hlačama.

“Ne bih smio”, odvratim.

“Nije riskantno”, tip će.

“Da, riskantno je.”

“Zar te ne zanima koliko nudim?” upita.

“Koliko?”

Tada mi kaže.

“Ne”, odgovorim. “Sad provjeravaju sve. Imaju toplinske senzore, sve.”

Smije mi se kao da sam debil. “To nije istina. Tko ti je to rekao?”

“Tako sam čuo.”

“Nije istina”, odvrati. “Kažem ti.”

“Svejedno ti ne mogu pomoći”, kažem. I zalupim vratima.

Nastavljam s filmom koji sam gledao u svojoj kabini. Superheroji ili što već. Jedan od tih filmova. Ali više se ne uspijevam usredotočiti. Samo nesvjesno buljim u ekran. I razmišljam, zašto su morali to učiniti? Zašto su me morali tako uzrujati? Sve je bilo nekako u redu. A sad sam potpuno uzrujan. Nije mi dobro. Znojim se kao stoka. Zaustavim film i sjedim ondje nekoliko trenutaka. Zatim uzmem tabletu i ugasim svjetlo.

Te noći usnem san. Za stolom sam, nasuprot sestre. U stanu smo u kojem smo živjeli kao djeca iako više nismo djeca, odrasli smo. I govorim joj nešto o tome kako želim smršavjeti, o dijeti na koju planiram.

Ona će potom: “Ali ti si mrtav.”

Ja odgovorim: “Nisam mrtav.”

“Da, jesi”, ona će.

I odjednom sam, shvativši da je u pravu, u strahovitom šoku. Mrtav sam.

Jeza me ne napušta ni nakon što shvatim da sam budan. Ležim ondje u skučenom prostoru u dnu kabine gdje je krevet. Moje sestre nema. No jeza je još uvijek tu, još me drži, iako sam već otvorio oči.

Vani se baš razdanjuje. I nekako je maglovito.

Nakon što sam odjenuo nešto, napustim kabinu i prošetam do odmorišta pustim asfaltom.

U odmorištu nema nikoga. Sve je prazno. Potpuno prazno. Nakon nekog vremena, vidjevši da nitko ne dolazi, kroz izmaglicu se vraćam do kamiona.

I tada se sjetim tipa i malog od prošle noći.

Jedna od onih stvari za koje se zapitaš jesu li se zaista zbile. Ili sam i to tek sanjao?

Razmišljam o malom, kako je samo stajao ondje s vlastitom sjenom.

Duhovi. Tako mi sada djeluju.

Svi su drugi kamioni otišli, što je čudno. Siguran sam da su maločas bili ovdje, kad sam otišao do odmorišta. Poprilično sam siguran u to… Sada vidim tek bijelu izmaglicu. Ne razabirem više od nekoliko parkirnih mjesta s obje strane kamiona, možda je još netko negdje ovdje. Potresen sam, osjećam se nekako bestežinski. Stojim ondje nekoliko sekundi, osvrćem se oko sebe, ne vidim ništa.

Samo što tad nešto i zamijetim, ili barem tako mislim.

Sivi pokret u magli, to je sve. Kao da je netko ili nešto ondje. I ta se polusjena pojavi. Sitna. Neodlučno zastane. “Zdravo?” kažem “Ima li koga?” Glas mi je čudan, kao da odzvanja samo u mojoj glavi, ne u vanjskom svijetu. “Tko je to?” Sjena i dalje samo stoji ondje. Uputim se prema njoj, i dok hodam, ona krene prema meni i tada razaberem o kome je riječ.

To je onaj mali od sinoć.

“U redu”, kažem. Potom, jer zaista je čudno da je sam na stanici uz autocestu: “Gdje je tip s kojim si bio sinoć? Tu negdje?”

I zaista se čini kao da moj glas nema zvuka.

Ipak, izgleda da me čuje.

Odmahuje glavom.

Vrlo je, vrlo blijed. A usne su mu iste boje kao ostatak lica, vezice kapuljače čvrsto stegnute oko njega.

Kažem “Gdje je onda? Nije te tek tako ostavio ovdje, zar ne?”

“Samo te ostavio ovdje?“ upitam gotovo ljutito.

Pa tko bi učinio takvo što, tek tako ostaviti dijete na ovakvom mjestu? Na mjestu gdje se mogu dogoditi svakave strahote.

Osvrćem se oko sebe u nadi da ću nekog ugledati, nekog tko će se za nj pobrinuti. Nema nikoga. Tek magla posvuda. Više ne vidim ni odmorište. Nema ničeg.

Stojimo ondje još koji čas. Ne znam što bih.

Gledam na sat – čudno, više ne vidim kazaljke, samo brojeve u krugu. Ne znam što bih o tom mislio.

“U redu”, kažem naposljetku. “Trebaš prijevoz?”

Mali oklijeva, kao da me se boji.

“Ne brini se,” kažem, “neću ti nauditi.”

Uđemo tako u kamion i ja pokrenem motor, i pokušavam naći sporednu cestu. Iz nekog razloga nema znakova. Naginjem se preko volana pokušavajući razabrati štogod u magli. Naposljetku se spojimo na glavnu cestu, to bi mogla biti autocesta – vjerojatno i jest, no čudno je što nema prometa. Baš nikakvog. Potpuno je prazna. Pitam se je li državni praznik ili nešto slično, gdje god se nalazili. I to je čudno – gdje smo uopće? Koja država? Besmisleno pitanje. “Gdje smo?” pitam malog. “Je lʼznaš?”

Ne odgovara.

Samo sjedi ondje, zuri u pravac s kapuljačom i dalje stegnutom oko lica, i imam osjećaj da će vožnja trajati vječno.

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg