proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.



 

Duge rute

S engleskog prevela Paula Jurišić

 

Vozim duge rute. Od Oradea do Udina. To je uobičajeno. Devet stotina kilometara u svakom smjeru. Dvaput tjedno. Odradim to. Jedan dan me nema, drugi dan sam tu. Ponekad prijeđem i više. Francuska. Engleska. Petodnevni kružni izlet, Engleska – barem. Spavam u kamionu. Dok se budim, potreban mi je koji trenutak da se podsjetim gdje sam. Trajektni terminal u Dunkirku. Ili logistički centar u Udinama, na rubu grada. Ili neko odmorište, negdje. Francuska. Njemačka. Neko odmorište negdje. Ima ujutro taj časak kad odšetam do odmorišta i ubacim kovanicu u utor da odem na zahod. A i pod tuš, ponekad. Ponekad imaju i tuš. Ako vam se da. Potom i obrok s prženom hranom. A vani možda kiši, ili je pak sunčano. Možda je ljeto, a možda i zima. Svejedno je. Tu je tek autocesta. Ne nazire joj se kraja. Sjedim ondje s rukama na volanu, pred očima mi je sat za satom, dan za danom. Godinu za godinom. Kao što rekoh, vozim duge rute.

Ne rade to svi. Ne voze svi duge rute. Imaju nešto od čega se ne žele odvojiti. Imam i ja nešto. Nije da nemam. Samo mi odvajanje ne pada teško, to je sve. A plaća je znatno veća kad odrađujete međunarodne. Kad vam plaćaju svaki sat u danu, pa i onaj koji provedete spavajući – ili ne spavajući – u malenom odjeljku u dnu kabine gdje se nalazi krevet. Ima taj maleni odjeljak u dnu kabine gdje se nalazi krevet. Nastojim ga održavati urednim. Postane sumorno ako se prepustiš, ako prestaneš mariti. Sreo sam pokojeg tipa, vidio unutrašnjost njegove kabine, bilo je otužno. Teško je steći prijatelje kad živiš tako. Hoću reći, na dugim rutama. A većina nas samotnjaci smo po prirodi. Tu i tamo sretneš istog tipa, dakako. Zatekneš se na nekom odmorištu i ugledaš kamion poznatog tipa pa dok parkiraš razmišljaš ne bi li mu trebao kucnuti na prozor, pozdraviti ga. Jer iako ga poznaješ, ne znaš ga dobro. Možda si ga nekoliko puta, bog zna gdje, i sreo. Ono golemo odmorište izvan Milana? Da, bit će da je bilo ondje. Stvar je u tome da nije ni bitno gdje. Svejedno je.Ta su mjesta sva ista. Možda ste pripalili koju u sjeni nekog od kamiona jedne od onih ljetnih večeri kojima, čini se, nema kraja, poput kukaca u travi oko odmorišta. Za takvih večeri neki od momaka uz kamione postave sklopive stolice pa ondje sjede tek u bermudama ili nečem sličnomu, čekaju da padne noć. I ponekad započnete razgovor, ako vas je nekoliko ondje. “Onda, kamo ćeš?” “Zbilja, bio sam ondje prošlog mjeseca.” “Nikad bio.” “Ne želiš onamo, stari.” “Znaš onu postaju izvan Toulona?” “Total?” “Ne, mislim da je Shell.” “Tako dakle.” “Znaš, ima ta cura…” Pa tako čavrljate dok sunce ne zađe, a prednja svjetla i dalje bljeskaju autocestom dok se povlačiš u kabinu spavati – ili ne spavati. Ležiš ondje u mraku pokušavajući dokučiti što to ne štima u tvojoj glavi, kao kad pokušavaš pronaći nekakvu industrijsku zonu u gradu u kojem nikad nisi bio i misliš da si se izgubio, ali još uvijek nisi siguran. Tako se ponekad osjećam dok ležim ondje, u mraku.

Vrlo često u takvoj situaciji pogledam film.

To činim i te noći kad mi netko pokuca na vrata kabine. Pomislim da to mora da je jedna od onih cura – jedna od onih cura što obrađuju odmorišta. Nema biti tko drugi. A ja baš i nisam raspoložen pa ignoriram kucanje, no ono se ponavlja pa ustanem iz kreveta i otvorim vrata.

Nije jedna od onih cura.

Tu je neki tip.

“Sve u redu?” kažem. I osjećam se pomalo glupo jer na sebi imam samo prsluk i hlače.

“Zanima li te prava lova?” upita me. S ovog je područja, gdje god to bilo. I miriše na novac, taj tip. Novac i proizvode za učvrščivanje kose. Oči mu svjetlucaju u mraku poput vode. Od onih je prema kojima si sumnjičav dočim izusti nešto takvo. “Zanima li te prava lova?”

“U zamjenu za što?” pitam.

Stoji ondje i promatra me.

“U zamjenu za što?” ponovim.

“Putnika”, kaže.

Potom primijetim tog malog u mraku podalje od njega. Bit će mu deset godina. U sportskoj jakni, podignute kapuljače stegnute oko lica. A vani je poprilično hladno – osjećam to sad kad su vrata otvorena, a ja u prsluku i hlačama.

“Ne bih smio”, odvratim.

“Nije riskantno”, tip će.

“Da, riskantno je.”

“Zar te ne zanima koliko nudim?” upita.

“Koliko?”

Tada mi kaže.

“Ne”, odgovorim. “Sad provjeravaju sve. Imaju toplinske senzore, sve.”

Smije mi se kao da sam debil. “To nije istina. Tko ti je to rekao?”

“Tako sam čuo.”

“Nije istina”, odvrati. “Kažem ti.”

“Svejedno ti ne mogu pomoći”, kažem. I zalupim vratima.

Nastavljam s filmom koji sam gledao u svojoj kabini. Superheroji ili što već. Jedan od tih filmova. Ali više se ne uspijevam usredotočiti. Samo nesvjesno buljim u ekran. I razmišljam, zašto su morali to učiniti? Zašto su me morali tako uzrujati? Sve je bilo nekako u redu. A sad sam potpuno uzrujan. Nije mi dobro. Znojim se kao stoka. Zaustavim film i sjedim ondje nekoliko trenutaka. Zatim uzmem tabletu i ugasim svjetlo.

Te noći usnem san. Za stolom sam, nasuprot sestre. U stanu smo u kojem smo živjeli kao djeca iako više nismo djeca, odrasli smo. I govorim joj nešto o tome kako želim smršavjeti, o dijeti na koju planiram.

Ona će potom: “Ali ti si mrtav.”

Ja odgovorim: “Nisam mrtav.”

“Da, jesi”, ona će.

I odjednom sam, shvativši da je u pravu, u strahovitom šoku. Mrtav sam.

Jeza me ne napušta ni nakon što shvatim da sam budan. Ležim ondje u skučenom prostoru u dnu kabine gdje je krevet. Moje sestre nema. No jeza je još uvijek tu, još me drži, iako sam već otvorio oči.

Vani se baš razdanjuje. I nekako je maglovito.

Nakon što sam odjenuo nešto, napustim kabinu i prošetam do odmorišta pustim asfaltom.

U odmorištu nema nikoga. Sve je prazno. Potpuno prazno. Nakon nekog vremena, vidjevši da nitko ne dolazi, kroz izmaglicu se vraćam do kamiona.

I tada se sjetim tipa i malog od prošle noći.

Jedna od onih stvari za koje se zapitaš jesu li se zaista zbile. Ili sam i to tek sanjao?

Razmišljam o malom, kako je samo stajao ondje s vlastitom sjenom.

Duhovi. Tako mi sada djeluju.

Svi su drugi kamioni otišli, što je čudno. Siguran sam da su maločas bili ovdje, kad sam otišao do odmorišta. Poprilično sam siguran u to… Sada vidim tek bijelu izmaglicu. Ne razabirem više od nekoliko parkirnih mjesta s obje strane kamiona, možda je još netko negdje ovdje. Potresen sam, osjećam se nekako bestežinski. Stojim ondje nekoliko sekundi, osvrćem se oko sebe, ne vidim ništa.

Samo što tad nešto i zamijetim, ili barem tako mislim.

Sivi pokret u magli, to je sve. Kao da je netko ili nešto ondje. I ta se polusjena pojavi. Sitna. Neodlučno zastane. “Zdravo?” kažem “Ima li koga?” Glas mi je čudan, kao da odzvanja samo u mojoj glavi, ne u vanjskom svijetu. “Tko je to?” Sjena i dalje samo stoji ondje. Uputim se prema njoj, i dok hodam, ona krene prema meni i tada razaberem o kome je riječ.

To je onaj mali od sinoć.

“U redu”, kažem. Potom, jer zaista je čudno da je sam na stanici uz autocestu: “Gdje je tip s kojim si bio sinoć? Tu negdje?”

I zaista se čini kao da moj glas nema zvuka.

Ipak, izgleda da me čuje.

Odmahuje glavom.

Vrlo je, vrlo blijed. A usne su mu iste boje kao ostatak lica, vezice kapuljače čvrsto stegnute oko njega.

Kažem “Gdje je onda? Nije te tek tako ostavio ovdje, zar ne?”

“Samo te ostavio ovdje?“ upitam gotovo ljutito.

Pa tko bi učinio takvo što, tek tako ostaviti dijete na ovakvom mjestu? Na mjestu gdje se mogu dogoditi svakave strahote.

Osvrćem se oko sebe u nadi da ću nekog ugledati, nekog tko će se za nj pobrinuti. Nema nikoga. Tek magla posvuda. Više ne vidim ni odmorište. Nema ničeg.

Stojimo ondje još koji čas. Ne znam što bih.

Gledam na sat – čudno, više ne vidim kazaljke, samo brojeve u krugu. Ne znam što bih o tom mislio.

“U redu”, kažem naposljetku. “Trebaš prijevoz?”

Mali oklijeva, kao da me se boji.

“Ne brini se,” kažem, “neću ti nauditi.”

Uđemo tako u kamion i ja pokrenem motor, i pokušavam naći sporednu cestu. Iz nekog razloga nema znakova. Naginjem se preko volana pokušavajući razabrati štogod u magli. Naposljetku se spojimo na glavnu cestu, to bi mogla biti autocesta – vjerojatno i jest, no čudno je što nema prometa. Baš nikakvog. Potpuno je prazna. Pitam se je li državni praznik ili nešto slično, gdje god se nalazili. I to je čudno – gdje smo uopće? Koja država? Besmisleno pitanje. “Gdje smo?” pitam malog. “Je lʼznaš?”

Ne odgovara.

Samo sjedi ondje, zuri u pravac s kapuljačom i dalje stegnutom oko lica, i imam osjećaj da će vožnja trajati vječno.

 

 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg