Pročitajte neobičnu i duhovitu, sjajno napisanu priču "Čekaonica" Envera Krivca koju je autor čitao na riječkoj večeri Lit link festivala 2017.
Enver Krivac (1976.) multidisciplinarni je umjetnik rođen u Rijeci. Svestran u svom izričaju nadahnutom pop-kulturom i izvanknjiževnim izvorima, Krivac piše kratke priče, crta stripove i proizvodi glazbu koju kritika opisuje kao poetske, maštovite i razigrane. Njegova zbirka kratkih priča Ništa za pisati o kući (2013) osvojila je nagradu za mlade autore Prozak, a kritika je za nju izjavila da je “enciklopedija ideja, ali i mnogih mogućih pristupa pretvaranju tih ideja u književnost.” Poznat je po eksperimentiranju s jezikom, estetikom i humorom. Djeluje i kao skladatelj i producent u glazbenom kolektivu Japanski premijeri u kojem stvara glazbu za kazalište i dokumentarce.
Enver Krivac: ČEKAONICA
Ovo je čekaonica.
Kad prestane jednom, zvoni drugom. Zvoni za svakoga.
Ženi preko puta, lijepa je negdje ispod neodgovornih kilograma, svira dalmatinska šansona. Kao Mediteran, a ustvari zadnja Turska. Ali i Turska je Mediteran. Da, da, je, kaže muškarac koji sjedi do mene i pola slijedećeg sata od ukupno četiri i pol sata čekanja otpada na rasprave o sultanatu. Pun mi je kurac Turske, i dijakrono i ono drugo. U sebi navijam za gospodina jer i meni je. Onda opet zvoni i jedan manje.
Ja moram samo kod sestre. Ja sam zadnji. Ne, mi smo za drugog doktora. Ja moram samo nalaze dignuti.
Starom gospodinu u svjetoplavoj Polo majci i jeftinim tenisicama svira uvertira iz Wilhellma Tella u 8-bitnoj verziji. Treba mu dugo kako bi pronašao telefon u maloj muškoj torbici pa uvertira odsvira cijeli intro i stiže do jahačke teme proslavljene animiranim filmovima o mačku i mišu. Jeftini plesni hitovi, pjesme iz zabavnih parkova. Telefoni sviraju. Iza kuta čuju se drugi telefoni, zvukovi dolaska poruka. Čuju se uzdasi, fazirani pasivno-agresivni izdasi, zahtjevi za prepoznavanjem. Ja sam ovdje, ja postojim, ja čekam. Čekam, dakle postojim.
Čekaonicom dominiraju trajne frizure. Nekome se osjeti miris žvakače gume zalijepljene za poplat Startasice. Kombinirani pah dvaju različitih guma. Ljudi pokrivaju lica dlanovima i pušu. Neka si ti meni živ i zdrav, prijatelju moj! Tko je zadnji za kod doktorice? Ljubaznost je postala toliko rijetka da je ljudi smatraju flertom.
Gospođa u cvjetnoj košulji bez rukava koja je i haljina hladi se fasciklom u kojem se nalaze nalazi, recentna povijest bolesti. Hladi se svojim bolestima. Povijest bolesti pišu pobjednici bolesti. Ljudi ovdje su na točkice, na zvijezde, na male svastikice, na smajlije i fraunije, pečatirani i rezignirani, uznemireni, nestrpljivi, odmahuju glavama, gledaju se, šute, melju, jedu proverbijalna govna i mljackaju. Sa žlicom ih jedu.
Razumijem ja vas, gospođo, i ja sam doktor, praktički. Naime, ja sam bio prva pomoć.
Časnu sestru puštaju preko reda i ova ostaje unutra 45 minuta. Isprva razdragani nosioci križa oko vrata sad su nervozni i cmaču. Časna sestra izlazi. Podigla je recepte za vaginalete za sebe i sve svoje kolegice. Noćas će spavati dobro, kao bog za vrijeme holokausta. Očekivanje je jed koji se čeka dogoditi.
Tipovi koji ljeti hodaju u izrazito šarenim kratkim hlačama, s mudima u bermudama. Na nogama flipflop nakaradnosti. Šta je tvoj život jedan konstantni beach party? Takva glazba i svira iz mobitela, kao da ste svi na beach partyju. Na stoliću su časopisi stari sedam godina, brošure o Krku i autoimunim bolestima pluća.
Starija gospođa u, za ljeto, predebeloj čipkastoj haljini, hekl joj naglašava tijelo. Gledam ju pomnije, možda je starija od mene nekoliko godina. Stalno zaboravljam da nisam više mlad. Iza svake zgodne, istaknute žene iz marketinške agencije stoje još najmanje tri pretile i sa bolesnom štitnjačom koje rade njen posao. Ja sam samo za štitnjaču. Ja sam samo za previjanje. Ja sam samo za umiranje. A, onda dobro, može može.
Zujanje alarma iznad ulaza u različite ordinacije. Ne, ne, nije zvonilo ovdje, to je preko, kod doktora. A ja sam mislila da je zvonilo ovdje. Dobar dan, za sestru. Ko je zadnji? Samo za autoškolu potvrdu čekam. Ma evo, samo da mi skinu šavove. Ma evo, samo da mi odstrane drugu glavu koja mi raste na stopalu, stalno me nagovara da ubijem muža, ne mogu ju više slušati, moram to operirati. Ma evo, samo da mi vrate život. Ma evo, samo da samo da. Samo smo ja i gospođa za sestru, ovi ostali su za kod doktorice. Mi ne idemo kod doktorice, samo kod sestre. Mi smo samo za nalaze. Mi smo samo za previjanje. Mi smo samo za hladnu fuziju. Mi smo ovdje samo zbog para. Ja sam prva, još u jedanaest sam došla. Nisu oni toliko spori koliko im ovi u vladi ne daju da rade. Nisu oni tolko spori nego im se kompjuter pokvario. A i ti kompjuteri, prije nije bilo kompjutera pa je sve radilo. Tko je zadnji za kod doktorice? Mi smo samo za recept.
Mi smo samo za ovjeriti natpis na nadgrobnoj ploči. Molim vas, ako meni može pisati samo: Pardon. Samo to. Pardon. Lijepim velikim žljebnim fontom sa serifama od mahovine, molim lijepo, samo mi to napišite: Pardon.
Moje tijelo ne zna razliku da li nešto samo mislim ili tome uistinu svjedočim, govori dvadesetpeta žena po redu. Izazivam sebi fizičke reakcije izmišljajući scenarije u glavi. Nokti na nogama joj izgledaju kao nešto što se šalje u kuverti zajedno sa zahtjevom za otkupninu.
Ljudi se hlade zdravstvenim iskaznicama, iako su premale da bi stvorile značajnije strujanje zraka. Uglavnom pričaju o politici. Neinformirani bafuni na perenijalnom autofelacijskom tulumu. Jedna gospođa mi se obraća, kaže: Dok se vi mladi ne uključite u politiku ništa se neće dogoditi. Odgovaram joj: Između mene i aktivnog bavljenja politikom stoji prepreka od 33 kralješka. Državu samo toleriram cijelo vrijeme, kao nasilnika u autobusu, ne suprotstavljaš mu se, čekaš da dođe tvoja ili njegova stanica, presjediš i otrpiš njegove tantrume i idiotizam. Samo što ovaj nasilnik nikada ne napušta autobus, on je šole.
A vi ste pisac? Da, jesam, trenutno pišem biografiju bivšeg narkomana koji je postao skretničar u Hrvatskim Željeznicama. Knjiga se zove 'Od igle do lokomotive'. Nervozna prešetavanja, zvuk vuče japanki po pločicama.
Kako je pauza baš sad, baš sad kad sam ja na redu, glasno obznanjuje muškarac koji sjedi do mene. Sve ti je to borba ili bijeg, borba ili bijeg, objašnjava mi. Onda mi govori kako se kava nakon kuhanja ostavlja da se slegne, odmori. Može se piti kada se na površini pojave pukotine. Kao da je površinom lončića prošao ledolomac kavolomac i ostavio još crniji trag u crno-sivoj pjeni. U drugom vremenu i prostoru, muškarca koji sjedi do mene zvali bi prorokom.
Priča mi kako je na svojim putovanjima svijetom svašta doživio i proživio i kako je, jednom, u Tibetu, pušio iz ogromne lule napravljene od ljudskog femura. Wild, dude, wild. Na licu nosi umor jedriličara, kombinaciju iscrpljenosti i posvećenosti.
Ljudi iznad četrdesete uglavnom razmjenjuju podatke o svojim trajnim bolestima. Ja sam samo za sestru. Ja sam samo za brata. Ja sam samo za mokru čokoladu. Ja imam samo anksiozno-depresivni poremečaj. Ja imam samo predkancerogeno stanje pod tri upitnika. Ja imam samo juvenoju, strah od mladih i njihove kulture. Ja imam samo sjekiru u glavi, posljedicu manje obiteljske svađe. Ja sam samo za previjanje.
Čekaonicom trči dijete koje ima kockice na licu, kao oni koji se digitalno skrivaju po televizijama. Njegova majka objašnjava: To je bolest zaštite svjedoka.
Do kad ovako boli, pita jedna drugoga. On joj odgovara: Boli dok ne prestane. Moram se naručiti, a znaš kakvi su ovi naši, bolje ti je da ideš kod privatnika. Oni također daju krive ishitrene dijagnoze koje će vam pojesti sljedećih nekoliko mjeseci, ali vas pritom barem tretiraju kao čovjeka.
Nakon cijelog dana života u čekaonici doktorica me pita: A što je vama? Ništa, kažem. Nije mi ništa i ne osjećam ništa. Ne osjećam ni jednu jedinu prokletu stvar. Svi moji idoli su mrtvi, a moji neprijatelji su na vlasti.
Idite spavati ranije, pogledajte se na što ličite, govori mi. Odgovaram joj – Mi koji idemo spavati kasno kasno, dočekamo novi dan prije svih. Prve dane godišnjih doba, rođendane, obljetnice, nove frikin godine. Mi smo prije svih. Noćna straža, avangarda, tihi izvidnici bliske budućnosti.
Ona me gleda i šuti. Ovaj dan je ionako izgubljen za oboje. Vani se čuje skuter bez dvotaktola.
--
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.