intervju

Ana Rajković: Moja je generacija pristala na kompromis

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa

Kako ponovni ulazak u finale komentira prva dobitnica nagrade, Ana Rajković, što joj je to donijelo i što joj znači te kako vidi svoju generaciju, pročitajte u prvom u nizu intervjua s autorima užeg izbora.

-  Gdje i kako živiš?

Živim u Slavonskom Brodu gdje veći dio vremena provodim u pokretu. Nastojim maksimalno iskoristiti dan. Nekada to znači intenzivna popodneva pisanja/čitanja, a nekada jednostavno dokoličarsko prepuštanje dobroj mjuzi i kofeinu.

-   Gdje izlaziš? I što je zabavno u tome?

Oduvijek sam voljela live svirke... privlačila me ta intimna atmosfera koju ona stvara; prostori u kojima se odvijaju pružaju ugodan osjećaj smiraja, koji je ponekad potreban.

-  Što je za tebe književnost?

Hm… književnost je neki međuprostor... između mene i stvarnosti. Ona otvara novi prostor u kojemu se ponekad ne snalazim najbolje, ali iznova otvara neka nova pitanja, stvari o kojima bih htjela znati više…

-  Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Književnost ima različite razine koje pružaju različite stvari. Kao njezinu najbolju odliku istaknula bih stvaranje različitih svjetova, mogućnost kreacije, imaginacije koju ona pruža. Ona na mene ima sedativni učinak. Umiruje i pruža nadu da su drugačiji svjetovi mogući.

-   A ono najgore?

Ponekad me vodi na mjesta na kojima radnije ne bih bila.

-   Koje su tvoje teme?

Pokušavam biti tematski promiskuitetna. Pisala sam i kratke satirične priče i one u kojima je bilo elemenata fantastike. Ne mislim da moram biti definirana žanrom ili temom. Volim skakati, ispitivati novo, analizirati.

-   Što je motiv za pisanje, za tebe?

Motiv je uvijek novi. On uglavnom proizlazi iz neke životne situacije, iz pročitanog teksta, odgledanog filma ili jednostavno iz popodnevnog zujanja uz kavu.

-   Što te drži?

Drži me moja mama koja me uvjerava kako će na kraju ipak sve biti OK.

-   Postoji li mlađa književna scena u tvom gradu / okolici; ima li tu nešto što bi željela istaknuti?

Nažalost, Brod nije baš ogledni primjerak književne živosti. Većina mladih, koja nešto piše ne živi u gradu, nego u Zagrebu ili Osijeku. Na taj način brodska književna scena zapravo pati od velikog deficita.

-   Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji - bilo vezano ili nevezano za tvoje pisanje?

Ima ih mnogo. Nekako se najradije vežem uz tamni zvuk 1970-ih, Doorse i cijelu tu scenu. Određena kontemplativnost koju pronalazim u toj glazbi povukla me prema nekoj introspekciji koja se onda posljedično javlja i u pričama. Što se tiče isključivo književnog utjecaja, na mene je najviše utjecaja ostavio Márquez i magijski realizam. Fascinira me ta narativna mogućnost ispreplitanja mogućeg i nemogućeg u jedinstvenu tematsku cjelinu. Zapravo cijela jedna plejada latinoameričkih autora od Borgesa i Márqueza do Isabele Allende, je i razlog zbog kojega sam počela pisati.

-   Kako vidiš svoju generaciju (općenito)?

Imam osjećaj da smo zaspali. Da smo se prerano pomirili s nekim stvarima. Kao da nikada nismo imali onaj mladenački bunt koji smo trebali imati. Mislim da smo pristali na kompromis, zadovoljavajući se nekim mrvicama koje sada mahnitalo čuvamo kako bismo osigurali vlastitu egzistenciju.

-   Postoje li pisci iz tvoje generacije (rođeni osamdesetih i mlađi) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Jako mi se sviđa ono što radi Ružica Aščić. Njezina zbirka Dobri dani nasilja zbilja je ostavila dojam na mene.

-   Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. Prije petnaestak godina (fakovska generacija, recimo), bilo je obratno. Smatramo to  ipak signifikantnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Mislim da je to svakako pozitivan iskorak. Rodni aspekt se često zanemaruje u književnosti. Stoga je ovo svakako jako dobar znak. Radi se svakako o iskoraku u odnosu na neka prethodna razdoblja, ali rekla bih i da je pokazatelj određenog emancipatorskog potencijala kojega nove autorice nose sa sobom.

-   Što je ono što bi željela napisati?

Joj… željela bih puno toga napisati. Prvo bih ipak željela objaviti zbirku kratkih priča kao neku inicijaciju za nešto duže forme, poput romana.

-   Bila si prva dobitnica ove Nagrade. Kako si to doživjela i primila?

To mi je bio veliki vjetar u leđa. Jako je lijepo dobiti priznanje za nešto. Nisam od onih koja u nihilističkoj maniri negira značenje nagrade. Mislim da su one potvrda određenog rada i truda koji stoji iza njih. Svatko od nas prolazi kroz različite oblike propitivanja, vezane uz kvalitetu teksta, pa čak i smisao pisanja. Mislim da u tom kontekstu svaka nagrada pruža motivaciju za daljnji rad.

-   Što ti znači (ako išta) da si opet ušla u uži izbor 7Km?

Prije svega potvrdu da ono što pišem i dalje nešto vrijedi.

-   Što pisac treba raditi?

Mislim da pisac ne treba biti ograničen na neki svoj imaginarni svijet jer ono što autori rade uvelike nadilazi granice tipkovnice. Iako postoji mnogo prijepora oko toga stava, smatram da oni moraju biti društveno angažirani, ukazivati na određene anomalije koje se javljaju jer upravo pisci svojim radom, istraživanjima i promišljanjima najbolje znaju da su drugačiji svjetovi mogući i tu spoznaju bi trebali podijeliti s ostatkom društva, pogotovo ako uzmemo u obzir trenutnu situaciju u svijetu i sve ono što se događa oko nas.

***

Ana Rajković (1983.) diplomirala je povijest i hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Polaznica je poslijediplomskog doktorskog studija Moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Suradnica je portala Vox Feminae i H-Altera te članica redakcije Novi plamen. Finalistica je nekoliko književnih natječaja te dobitnica nagrade „Sedmica i Kritična masa“ za kratku priču Volim te Arthure Rimbaude. Priča ''Revolucija na ulazu A1'' objavljena joj je u zbirci kratkih priča Prvih dvadeset uboda.