proza

Dario Šarec: Dva poglavlja iz romana Totentanz

Dario Šarec (1981., Zagreb) suosnivač je udruge za promicanje književnosti Eventualizam koju su činili pisci okupljeni oko ideje buđenja hrvatske književne scene, a jedan od pokazatelja njihovih stremljenja je i 2006. godine objavljena zbirka kratkih priča, Nagni se kroz prozor. Objavio je romane Ljubav na lomači (2009.), Na putu za Neverland (2013.) i nedavno u izdanju Durieuxa, Totentanz. Piše za Playboy.



 

3. 

 

Neki kosmati deda ispred mene je na sebi imao majicu s ogromnim hrvatskim grbom ispod kojeg je pisalo »HRVATSKU«, a još ispod toga »voli ili odlazi«. To me malo uzrujalo, nisam baš odmah htio birati, a i nisam bio uvjeren u to da bih uopće trebao pridavati značaj nekakvoj tamo majici koja iz nekog razloga misli da mi može naređivati. Mogao sam ja isto tako imati majicu s natpisom »OPERI se ili umri«, a to bi sigurno uzrujalo tipa, nije baš izgledao kao da su mu tijelo i duh u nekoj zavidnoj sprezi, tko zna na što je bio spreman. Okrenuo sam se na stranu i majicu te njen utisnuti imperativ odlučio ostatak vremena ignorirati. No moram priznati, Kosmata Majica je izgledao kao netko tko je jednom davno stvarno volio Hrvatsku, dok mu ta ista Hrvatska nije uručila otkazne papire, pa je malo pukao, pa ga je malo ostavila žena, pa sad malo voli piti alkohol i smrdjeti u redu Zavoda za zapošljavanje.

Nisam očekivao red na Zavodu za zapošljavanje, pogotovo na Zavodu za zapošljavanje u Kutini, a nisam očekivao ni kosmatog dedu u patriotskoj majici, ali brojka od preko tristo pedeset tisuća nezaposlenih bila je glasnija i od mojih očekivanja i od natpisa na majicama i od male, debele djece koja se deru, jer nema ništa glasnije, a ni napornije od male, debele djece koja se deru. Tip se stalno okretao prema meni i nešto mi govorio, nisam ga mogao razumjeti pa sam kimao glavom i slijegao ramenima. Te radnje činile su se dovoljnima da doista pomisli da ga netko sluša. Red se nije micao, ljudi su postajali sve nervozniji, a deda sve glasniji; naposljetku je stao vikati na imaginarne krivce za svoju situaciju koja je bila nepravedna i obračunavati se s njima prekrasnom kombinacijom psovki, fizičkih nasrtaja na zrak i smrada.

— Sve vam je to zbog Jadranke Kosor — rekao sam dedi, u nadi da ću tako prekinuti njegov samo njemu razumljiv monolog i galamu. To mu se svidjelo. Počeo se smijati naglas otkrivajući svoja dva i jedina zuba u ustima koji su bili toliko udaljeni jedan od drugoga, da su se vjerojatno morali čuti telefonom ako bi željeli dogovoriti izlazak za vikend. Kad je konačno došao na red, deda se opet počeo derati i lamatati rukama, a teta za pultom smirivala ga je i na kraju uvjerila da sjedne na jednu od one tri spojene plastične stolice u hodniku. Ja sam zatim ženi, ali bez galame i lamatanja rukama, jer sam bio pristojan i dobro odgojen, pružio svoju radnu knjižicu i papire na kojima je kao razlog mog otkaza pisalo: »tehnološki višak«.

— Prijavljujete se prvi put?

— Aha.

— Dajte osobnu.

Ukucavala je moje podatke u kompjutor, a ja sam pogledao prema dedi. Spavao je s glavom i tijelom nagnutim prema naprijed.

— Evo, javite se s ovim u sobu 202, tu će vam kolegica dati daljnje upute i reći vam detaljnije o opcijama koje imate tu kod nas.

Kimnuo sam i krenuo na kat. Zgrada je bila sagrađena u vremenu socijalizma pa nisu čudile mramorne stepenice sa željezno–drvenom ogradom, sivi zidovi i miris vlage u zraku. Kratko sam pokucao i ušao. Za stolom je sjedila plavuša s podočnjacima do brade. Jela je tost i čitala novine na čijoj je naslovnici bila vijest : »Preminula popularna Čita iz filmova o Tarzanu.«  Eto, tko onda ne bi volio Hrvatsku? Otići? Koješta. Plavuša me nije niti pozdravila, samo je spustila novine i pružila ruku prema meni pa sam joj dao svoje papire, također bez galame i lamatanja rukama. Izgledala je kao neka bolesna kornjača, sva se bila zgrbila nad tostom, a podočnjaci gotovo pa su upadali u tanjurić. Bilo joj je teško, jako teško, vidio sam ja to, i nitko je nije mogao razumjeti. Nitko. Kod kuće je vjerojatno također nije čekalo ništa lijepo, trebalo je skuhati djeci, a i suprugu koji danas radi treću smjenu. Sanjarila je vjerojatno dok je bila mlada, da će živjeti u inozemstvu ili barem negdje na moru, ali onda je upoznala Branka i ostala trudna s prvim djetetom. Branko ju je uvjeravao i na kraju uvjerio da je za djecu bolje da žive u kući koja ima dvorište i okružena je šumom, nego u nekakvoj stambenoj zgradi u Zagrebu, kamo je ispočetka željela otići. Ionako je vjerovala da će to biti privremeno rješenje, samo dok mali Borna ne poraste, a onda se sigurno sele na neko ljepše mjesto. Ali ipak je ostala ovdje, već 25 godina ljudi dolaze u njenu sobu i pružaju joj papire o otkazu, a sad je već ravnodušna prema svemu, jer to ionako nije ni približno onom životu koji je priželjkivala. Uvijek je za to krivila provinciju i ostanak u Kutini, gradu poznatom po iznimnim ostvarenjima, kao što su tvornica mineralnih gnojiva, Astronomsko društvo »Ivan Štefek«, crkva Majke Božje Snježne, stoljetni park divljeg kestena i jedan hotel s tri zvjezdice. A da ne pričamo o okolici bogatoj arheološkim nalazištima iz pretpovijesti kao što su ostaci vučedolske kulture, antike i srednjeg vijeka te o odličnom geografskom okruženju. Ipak, možda to i nije tako kako ona misli, jer su iz Kutine potekle brojne poznate ličnosti kao što su glumac Drago Krča, koji je davao glas žapcu Toru iz poznatog crtića Pončo i Toro, bugarski nogometni reprezentativac Igor Tomašić, vikar zagrebačke nadbiskupije Vladimir Stanković, srebrni paraolimpijac Branimir Budetić te pisci Simo Mraović i Dubravka Ugrešić. Samo što to ona nije znala, pa je vjerojatno zato bila sva tako sretna i vesela, prepuna života i pozitivne energije koju je namjerno, kao zarazu, širila dalje. Čačkala je po kompjutoru, a ja sam stajao i pitao se zašto mi nije ponudila da sjednem, jer ja nisam smrdio, a nisam imao ni neku glupu majicu koja je ljudima voljela davati ultimatume.

— Imate pravo na naknadu, ali minimalnu — rekla je hladno. — To vam je negdje oko tisuću kuna u trajanju od dva mjeseca.

Inače ne bih mogao dobiti novac, ali baka je zamolila svog brata, a mog ujaka, da me prijavi u svoju firmu i to na devet mjeseci, još kad sam bio u Zagrebu pa sam tako stekao pravo na novčanu naknadu. Kimnuo sam, ali nije gledala u mene pa sam glasno, možda i preglasno rekao: — Dobro. Može.

Pojela je još malo tosta i tek onda digla pogled.

— Sjednite, no, što ste se ukipili tamo!

Danas su mi svi voljeli naređivati, bio je valjda takav dan. Sjeo sam, a ona je zagrizla, prožvakala i rekla: — Vidim, po struci ste novinar. Biste li pristali raditi i nešto drugo?

— Naravno.

— A što biste željeli raditi?

— Pa ne znam. Prije sam zamišljao kako bih volio biti čuvar državnog pečata. Sad stvarno ne znam. A i nema više tog zanimanja, otkad su nam uzeli Franju.

Plavuša i podočnjaci bili su smrtno ozbiljni, nisam joj uspio izmamiti ni smiješak.

— Posao u struci biste si trebali tražiti sami, ali ukoliko želite, a rekli ste da želite, raditi i nešto drugo, možemo vam poslati ponudu novih poslova, dat ćete mi samo vašu mail adresu.

— Nema problema.

— I još nešto. Morate doći na predavanje o vašim mogućnostima kao nezaposlene osobe. Da vas pišem za utorak ili četvrtak?

— Pa zar ne pričamo sad o tim mojim mogućnostima?

— Morate doći na predavanje, inače ne dobivate novce. Utorak ili četvrtak?

— Utorak.

Pozdravio sam je ne rukovavši se s njom i izašao. Kad sam se spustio stepenicama, prošao sam pokraj dede koji je još uvijek spavao u stolici. Što ćeš, ako nisi glasan, zaborave na tebe. Dokaz da šutnja ipak nije uvijek zlato i da ljudi smrde još intenzivnije ako su dovoljno dugo na toplom. Ljudi su još čekali u redu, bilo ih je mnogo više nego prije. Trenutak prije nego što ću izići, netko me potapšao po ramenu. Polako sam se okrenuo i ugledao Darka, prijatelja iz srednje škole s kojim sam postao dobar tek nakon srednje škole. Jednom smo bili na planinarenju u Istri, stopirali smo i neki nas je Hercegovac odvezao gotovo pa do destinacije koja se zvala Prapoće i bila u nekakvoj pripizdini do koje se praktički niti ne može autom. Obukli smo se prelagano i to smo shvatili tek kad smo se, planinareći, popeli na pola kilometra nadmorske visine, gdje je počinjao snijeg. Uspeli smo se na četiri ili pet vrhova. Na svakom od njih stajao je poštanski sandučić s bilježnicom i olovkom, gdje bi planinari pisali svoje dojmove o prirodi, životu i svim tim vrlo bitnim stvarima. Mi smo gore pili Darkovu rakiju koja nam je skretala misli s promočenih tenisica, ali i dala dobru ideju koju smo odmah pretvorili u priču i zapisali je u bilježnicu. Priča je bila o vuku Penisarku, poštenom i radišnom vuku koji je bio cijenjen u cijeloj šumi, pa i šire. No, on je imao jedan velik problem — nikako nije mogao obuzdati svoj kurac. Dizao bi mu se na sve što hoda i već je pola šume osjetilo na svojoj koži i genitalijama i u ustima što znači ukrstiti putove s vukom Penisarkom. Sagu o vuku u nastavcima bilježili smo na svakom od vrhova, a na kraju je priče, naravno, vuk poševio i Crvenkapicu i baku i lovca i neke slučajne prolaznike i Mladena Grdovića i Duška Lokina i Terezu Kesoviju, nema tu tko nije bio izjeban. Poslije smo jeli grah i popili gotovo sanduk piva Favorit dok su nam se čarape sušile iznad kamina kolibe u kojoj smo noćili. Bila su to sjajna tri dana.

— Od svih mjesta na svijetu, ha? — rekao je sa smiješkom, pružajući mi ruku.

— Recesija i renesansa, da...

Malo sam ga bolje pogledao, nije se ništa promijenio, sav s tom čudnom glavom i velikim čelom i ptičjim kimanjem i gušterskim kretnjama i izrazom lica kao da jede limun dok se smije.

— Znači, i ti si sad u Kutini, odlično — rekao je veselo.

— Mogli bismo se onda naći nekad, daj svrati do mene u tjednu.

Nikad nisam shvaćao takve situacije, ono kad sretneš nekoga koga dugo nisi vidio pa se na kraju izgovaraju te rečenice u stilu, ma čujemo se mi za kavu ili vidimo se sigurno ovih dana ili zovem te sutra sto posto. Imam uvijek osjećaj da su obje strane svjesne da se taj susret nikada neće dogoditi, ali svejedno postoji neka glupa potreba da se to izgovori naglas. Nitko od toga ne profitira, nitko nema ništa, ali vjerojatno si volimo dati iluziju vlastite dobronamjernosti koja uvijek nadomjesti izostanak neke prave emocije.

Ne znam što bih mislio o tome, nekad me je smetalo, sad doista ne znam, ali volio bih da me netko jednom poštedi tog lažnog interesa oko mog života. Neka radije kaže nešto iskreno ili mi da neki dobar savjet, to bih cijenio mnogo više. Volio bih da mi netko jednom kaže nešto u stilu: — Znaš što, sad smo se vidjeli pa si moramo pružiti ruke i smješkati se jedno drugome, no ne zanima me što se događa u tvom životu, nikada me nije niti zanimalo, ali ako se ikad nađeš u situaciji da te napadne bengalski tigar, nemoj ga gledati u oči, shvatit će to kao provokaciju.

Na kraju sam odgovorio Darku: — Je, je, provincija je sad moj dom. A ti? Čime se ti baviš, osim što visiš po Zavodima za zapošljavanje?

Nagnuo se prema meni i važno objavio: — Proizvodim apsint.

Složio sam neku vjerojatno jako glupu facu, Darko je ponosno kimao glavom, a ja sam se osjećao kao Mark Wahlberg koji je u gotovo svakom svom filmu zbunjen i dezorijentiran, ali to je zato što je inače vjerojatno zbunjen i dezorijentiran, posebice nakon što pročita scenarij.

— Tu u staroj dedinoj kući dolje. Točnije, u dedinom podrumu.

— Čekaj, čekaj... ti stvarno proizvodiš apsint?

Na trenutak se zamislio i pogledao nekamo u daljinu, kao stari kauboji u onim vestern filmovima. Prvo sam mislio da gleda u nešto na zidu, pa sam pogledao i ja, ali nije bilo ničega, a onda je rekao: — Daj mi reci... imaš kakvih planova sad?

 

 

 4. 

 

Podrum se sastojao od dvije prostorije odvojene zidom i malim vratima. U prvoj je bila razbacana gomila stvari - od oljuštenih oraha, istrošenog kauča i svježe ubranih gljiva do dijelova za dvotaktne motore, rešo-plamenika i starog lož-ulja ukratko, svega onog što ti je prijeko potrebno za preživljavanje u jednom podrumu ili, recimo, na pustom otoku, ako slučajno zaglaviš na njemu.

U drugoj, nešto manjoj prostoriji, Darko je držao opremu za proizvodnju apsinta. Kotao srednje veličine, na njemu poklopac dodatno zatvoren kvačicama sve-po-deset-kuna i cijev za destilaciju oko koje je bio stiropor omotan selotejpom.

Stajali smo i gledali u ono što je Darko nazivao svojom opremom. Nisam znao u što zapravo gledam, izgledalo mi je kao da sam odjednom upao u epizodu Alana Forda i to u jednu od onih u kojima uspjeh cijele ekipe iz cvjećarnice ovisi o Grunfovu novom izumu.

- I, što kažeš? – pitao me Darko, ruku podbočenih na kukove.

- Bez riječi sam.

- Jel da?

- Aha. A daj mi reci, ovaj stiropor na cijevi, čemu to služi?

- To je izolacija.

- Što, kad sve eksplodira, kao što izgleda da hoće, prvo te pogodi stiropor u glavu, a tek onda željezna cijev?

- To je bakrena cijev.

- Aha.

Malo smo zatim šutjeli, a onda je Darko došetao do ormarića koji je stajao iza kotla. Iznutra je izvadio bočicu od možda tri decilitra tamnozelene tekućine, podigao je u zrak i rekao:

- Jesi za degustaciju? A?

Izraz lica bio mu je kao da ćemo, nakon što to popijemo, divlje skočiti jedan na drugoga i uzeti se dolje na orasima. Ali svejedno sam pristao. Volio sam živjeti na rubu.

Sjeo sam na kauč, ali očito sam sjeo i na nešto drugo, jer me žuljalo za dupe. Nakrenuo sam se i zavukao ruku pod sebe, tamo je bila velika A4 knjiga na kojoj je pisalo „Dnevnik apsinta“. Prelistao sam ga, na stranicama su bili rukom ispisani datumi i podaci o proizvodnji, s posebnim fokusom na okus koji je bio opisan pridjevima »dobar«, »loš«, »odvratan«. Palo mi je na pamet da se i život može svesti na te tri jednostavne riječi, ali to sam zadržao za sebe. Darko mi je rekao da je proces proizvodnje bio užasno kompliciran, pa je zato morao voditi dnevnik.

U dvije čaše natočio je zatim po dva prsta tekućine, a onda to pomiješao s vodom pa je apsint iz tamnozelenog postao fluorescentno zelen, gotovo bijel. Sjedili smo i pili, pričao mi je o svojoj prvoj proizvodnji koja i nije bila ono što je očekivao. Sve je počelo prije dvanaest godina kad je išao s nekim prijateljem u Umag. Taj je prijatelj jako htio pojebati neku djevojku, pa je to i pokušavao, a Darko je u međuvremenu otkrio apsint, jer ga je isti prijatelj donio odnekud izvana. Kad se vratio iz Umaga, Darko je pokušao napraviti svoju verziju apsinta i to tako što je namočio pelin u rakiju. Nakon toga imao je teške halucinacije, navodno je sjeo u auto i povraćao na svakom semaforu, poslije čak i po nekim ljudima kojima je išao. Povraćao je dva dana i onda zaključio da želi napraviti apsint kako spada i kako dragi Bog zapovijeda, a ne kao neki luđak koji namače pelin u rakiju. Radio je prema Pontarlierovoj formuli, za originalni švicarski apsint, koji se, prema njegovim riječima, od običnog razlikuje po tome što je obični samo maceriran, odnosno namočen, a švicarski maceriran pa destiliran pa maceriran. Prva oprema koju je nabavio eksplodirala mu je nekoliko puta, nije dovoljno samljeo anis, pa je morao naručiti nekakve specijalne mlinčiće za sitno mljevenje. A većina opreme bila je s hrelića, što vjerojatno nije pomagalo.

Skompao se on, navodno, i s dekanom Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta u Zagrebu koji mu je dosta pomogao oko ostatka opreme, a poslije je taj dekan završio u zatvoru, ne sjećam se više zbog čega, iako mi je rekao. Sljedeći problem bio je okus koji je ispočetka podsjećao na travu, ali ne onu travu koju svi volimo, nego onu koju pasu krave. Da bi promijenio okus, koristio se ugljenom prilikom destilacije, a zatim je dizao i spuštao temperaturu vrelišta. Trebalo mu je oko 150 pokušaja da dobije pravi okus.

Popili smo prvu čašu pa je Darko otišao po još. Apsint nije bio moje piće, probao sam ga možda dvaput prije ovog, tako da nisam bio mjerodavan kad me Darko pitao kako mi se sviđa. Ipak, rekao sam mu da mi se sviđa i nadao se da me neće pitati zašto i tražiti me da obrazložim, jer ne znam što bih rekao, osim da je mentolast i jak i zelen. No nije me tražio obrazloženje pa se sve završilo kako treba.

Darkova ljubav prema apsintu bila je definitivno jača i iskrenija od moje ljubavi spram žena ili bilo čega. Ispitivao sam ga neke stvari, a on je ustao i počeo hodati gore-dolje po prostoriji, svako malo stao bi na neki orah na podu, krilio je rukama i zaneseno objašnjavao, baš je bio uživljen.

Apsint je u pravom smislu riječi alkoholno piće i sadrži 60-70 posto alkohola, ovisno o vrsti. U najvećem broju slučajeva ima 70%, jer kako poznata izreka kaže: »Piti 30-postotni apsint, jednako je glupo kao i seksati se koristeći pet kondoma odjednom.«

Dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća apsint se počeo zabranjivati, jer ga se povezivalo s kriminalnim djelima, ali bio je popularan među boemima. Pio ga je i Van Gogh, ali taj je bio ovisan i o lijekovima za ublažavanje napada epilepsije i o terpentinu, koji se koristi za prepariranje slika. Ernest Hemingway navodno je Smrt poslijepodne i Kome zvono zvoni pisao pod utjecajem apsinta. Godine 1961. izvršio je samoubojstvo; sumnja se da je i to imalo veze s apsintom. To je sve, prema Darku, vjerojatno zbog toga što se apsint, originalni apsint, proizvodi destilacijom biljke Artemisie apsinthium koja sadrži kemijski spoj Thujone i to 10mg/kg, a Thujone ima sličnu molekularnu strukturu kao THC pa su halucinacije nakon konzumacije i više no razumljive.

Popili smo ne znam koliko čaša, tema je skrenula na druge stvari, pričao sam mu o svojim dogodovštinama s traženjem posla, Vladi i njegovima jabukama, Milivoju iz sex shopa i suhonjavoj teti iz osiguravajuće kuće. Smijali smo se sumanuto, kao po nekoj naredbi, počeo me boljeti trbuh i vidio sam neke čudne obrise: Darko kao da je za sobom ostavljao tragove svoje aure, narančaste i zelene i bijele. Odjednom mi je prišao i nategnuo me za obraz, a onda umirao od smijeha tvrdeći da je obraz ostao nategnut.

Oscar Wilde je dnom je za apsint rekao: - Poslije prve čaše vidiš stvari onakvima kakve bi želio da jesu. Poslije druge čaše, vidiš stvari onakvima kakve nisu. Na kraju vidiš stvari onakvima kakve zaista jesu i to je najstrašnija stvar na svijetu.

 

Mi smo popili najmanje pet čaša. Slabo se sjećam što se dogodilo poslije, ali znam da se na kraju ipak nismo skinuli i uzeli na orasima, kao što sam na početku pomislio. Bio sam prilično zadovoljan takvim razvojem situacije.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg