proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

Nakon dvije studentske godine u sobi deset sa deset, „hremiranog balkona“ i svih ljetnih prnjavora, semestar u vlastitoj obitelji i roditeljskoj kući činio se idealnim odmorom. Neću biti gladna, neću biti žedna, tu je uvijek netko za prozboriti, a drugi semestar doći će brzo, neću ni trepnuti, a već ću biti u nekom zadarskom stanu i privoditi godinu kraju.

– Duga je zima. – znala bi mater reći po tri puta dnevno. Do toga semestra nisam imala pojma što to točno znači. Zima je udarila naglo, okupiravši već drugu polovinu devetog mjeseca. Na prvom predavanju jedinog kolegija tog semestra, prof. Klarić je rekao kako dolasci nisu obavezni, tako da sam ukinula posjete Zadru do daljnjega. Povratna karta za vlak iznosila je 60 kuna, a novca ni od kuda.

– Sid kuć i grij se. Vragu brige, kad je reka Jere da ne triba dolazt, onda nemoj ni ić. Al uč! Ma reka je on meni daš ti učt, veli zna on tebe. – govorila mi je mater u povjerenju.

Profesoru Jerolimu Klariću, čovjeku iz našega kraja, to je bila zadnja godina na fakultetu. Znao je moju majku, znao je moga ćaću, sreli bi se svake Pepelnice, Cvitnice, Gospinog plača i ostalih svetkovina koje su se održavale u zajedničkoj crkvi. Tada bi Jeri prilazili svi da mu stisnu ruku, ponosni na tog maloga čovjeka koji u svome velikom životu nađe vremena i za Boga i crkvu, obitelj, studente, a i za cijeli narod. Ruku na srce, Jere je bio Božji čovjek, utemeljenje dobrote i tradicionalnih vrijednosti. Nikad radikalan niti zloban. Čovjek na kojeg su se oni iz takozvane desnice mogli samo ugledati.

Taman kad je prošla prva polovina desetoga mjeseca, bura je iščupala sve suhe grane Ankinog smukvaća. Nije više bilo zajebancije. Pali cirkular, pili, cijepaj, slaži drva… Ćaća, brat i ja. A navečer, stisni se uz peć, bulaj kokice, dok se para skuplja na prozorima, a Anka trči niz podvornicu na znak dugih-kratkih svjetala. Djevojka imena Feriha na televiziji, glavni pokretač želje da noć što brže padne. Čuda su se događala te godine pa je tako ćaća preskakao jedan od silnih dnevnika u nizu kako bi mogao gledati spomenutu Ferihu i njezinu borbu siromašne djevojke zaljubljene u nekoga bogatuna.

U neko vrijeme počela sam navraćati k Cviti, svojoj najboljoj prijateljici do sedamnaeste godine. Ona je završila trgovačku, ja gimnaziju, a naše prijateljstvo je prestalo s krajem njezinog školovanja. Nestala je nakon mature i otišla konobariti preko ljeta. Zatim se to ljeto pretvorilo u jesen, zimu, proljeće… Kada sam je vidjela pred sobom bilo mi je teško povjerovati da smo ista generacija. Bila je umorna, s ispucanim vrhovima kose nakupljene u nepočešljan konjski rep. Plavi pramenovi su davno bili novi i njezina prirodna mišja boja provirivala je bez srama. Velike grudi, nezgodan trbuh, prve bore na čelu i oko usta. Sve u svemu, život je nije mazio. S druge strane, stajala sam ja s kratkom kosom koja je rasla na sve strane, dodatno uređena burom, nepočupanih obrva, u istim onim američkim Leviskama i materinoj jaketi za po kući. Odrasla žena i djevojčurak, isto godište, s jedva dodirnim točkama u dvadeset i drugoj godini života. Tako se barem činilo tada.

Ipak, kada me je pozvala kod sebe, navratila sam k njoj više nego radosna što imam kome otići. Cvita je nedavno bila ostala bez posla u jednom benkovačkom kafiću jer ga je vlasnik odlučio zatvoriti. U Benkovcu poslije rata broj kafića prerastao je broj svih drugih poslovnih objekata, tako da za žene gotovo da nije ni postojao drugi posao osim konobarenja. Za muškarce je još tu bila „kâva“, tvornica auto-dijelova… Poslovi koje je rijetko koja žena dobivala. Kako god, Cviti je u nekoj mjeri godila pauza jer je to bilo prvi put nakon srednje škole da ne radi još jedan posao uz sav onaj koji radi po kući.

– Al otvorjat je on novi biznis. Ka sad će se bavt knjigovodstvom. Aha, moš mislit! Svet je to lopovluk, da ti to samo znaš, moja Amela, kojes ti to priče. Kakvit se ljudi tamo skupljaju… Ma bolje da ne znaš. – informirala me.

Istina je bila da sam krvarila od dosade te duge zime. Cvitine priče o benkovačkom podzemlju su i više nego pomagale. Ali Cvita nije bila uobičajena tračara, klasična alapača, blebetuša, ne. Što god je vidjela ili čula, čuvala je isključivo za ljude od povjerenja. I gledala prije svega da dobije svoju plaću.

– Živo se men jebe ko će s kim, di i š čim! – rekla bi mi i ponovila – Jebe se men!

Psovala je više nego ijedna žena koju sam poznavala. Rabila je psovke tečno i bez ustezanja. One su bile dio njezina jezika i nakon nekog vremena čovjek se vrlo jednostavno navikne na to. Ipak, kada bi čula od mlađih sestara i braće kako ponavljaju njene psovke za njom, tresnula bi ih tako da bi zapamtili „i petak i svetak“, kako bi ona to već rekla. I mater i ćaća i brat Joso, koji je bio mlađi dvije godine od nje, radili su gotovo danonoćno u jednoj od lokalnih kava. Ćaća i brat na pili, mater na slaganju. Mater i ćaću gotovo da nije viđala, a Josu je počela viđati tek kada su ga stavili na pola radnog vremena, što se do tada još nije dogodilo. Čuvala je svoju mlađu braću i sestre svaki dan, kuhala ručak, čistila i imala čak i momka koji je radio u Bagatu. Cvita je bila više od djevojke, više od žene. Ona je bila super žena.

– Ma znaš šta, amo mi vanka. Ajde! Ti se sprem, jać doć po te za po ure, a? Kolkot triba da se spremiš? – upitala je Cvita jedne subote.

– Ma neće tribat više od po ure. – rado sam pristala jer mi je bilo dozlaboga dosadno. Imala sam neku siću od druge plaće. Bilo mi je toliko dosadno da se i izlazak u Benkovac na turbofolk činio kao najsjajnija ideja.

– Ajde, bogova ti, ti se sprem, jać svirnit. Da se mačke prošetaju po Benkovčini. Aj! Eto mene za po ure. Još ću pokupt Ljilju i eto ekipe! Onaj moj nek se jebe, on ne bi izaša ispod pesto kuna, majketi ka da ću naručivat same jeger kole… Ma nega, aj ti trč, sprem se, eto mene po te, samo da ovu drčnu spremin u krevet i navučen koji komad na se, aj! – iznosila je svoj plan dok sam ja trčala k vratima njezine avlije pičeći niz buru - Za po ure, ješ čula? – vikala je za mnom.

– Dobroj! – odmahivala sam.

Ponovno je probijao moj prvonaučeni govor sa svojim naglascima. U to vrijeme već sam bila dovoljno sposobna da sa svojima doma i s Cvitom razgovaram jednim jezikom, a već u vlaku za Zadar drugim. Onako kako je to činio i profesor Jerolim Klarić.

Nije mi to bio prvi put na turbofolku. Sve sam znala, i kako se treba obući i što će me zateći. Gomila maloljetnica iz benkovačkih okolnih sela među koje ćemo Cvita, Ljilja i ja izaći kao tri matore kokoši, onda vazda isti momci, još iz srednjoškolskih dana, za istom barskom stolicom, ni pedlja više udaljeni od šanka. Čistokrvni papci s križem oko vrata i kurcem na čelu.

– Pamet u glavu, štap u ruku! – rekla mi je mater kad sam izašla iz smrznute sobe, već obučena u kaput da ćaća i brat ne primijete dužinu haljine.

– Bolje ti njoj rec pamet među noge. – rekao je Ive iz sela koji se tu zatekao. Ive je bio bratovo godište, vazda u onoj jaketi iz Domovinskoga rata i s titulom kućnog pijanca. Ali ne treba mu zamjeriti, svatko se sa zimom bori kako najbolje zna. Samo sam se nasmiješila. Ionako je već dobrano potegao iz dvolitraša.

– E, e i to! Dašta. Čuvajte se. Pozdravdem Cvitu i rec joj da navrati sade kad ne radi. – poručivala je mater.

– Dobroj, dobroj! – vikala sam.

– Zatvor jače vrata, jače lupni, vrag in srić odnja! Već san mu sto puta rekla da ji popravi i neb nedlja mlada. Nega, Lilja još radi, zvala san je, al taman će završt dok se mi dobrancamo do tamo. Taman popijemo koju za zagrijavanje. Onaj njen šef neka luda, nit gleda, nit miri kolko ima pića u bocam. More ga zajebat ko oće. Al dobraj Lilja, vrag je odnja, luda ka kupus. - pričala je Cvita žmirkajući u cestu pred sobom i povlačeći dimove iz svoje slim cigarete – Na, drž, zapal koju s menon, ne volin sama pušt. – ponudila mi je cigaretu i ja sam prihvatila – A vidi, bogova ti, mačke, nisan ni vidla štas obukla, opa maco, pa nije to loše, biće nešta večeras! Turneja zemlja-zrak, jeba mate ko nećmo nas tri zapalt cilu Benkovčinu.

– Bendžer city! – podsjetila sam je.

– Takoj, Bendžer city, vrag mu srić odnja. Dabogda ga zapal'li, gorja tri dana! Nedlje mi, ko neb plesala oko vatre. Samo da ga oće ko zapali i da ništa ne nikne još sto godina, jeba in car Neron mate. Izrodi! – nizala je Cvita sve kreativnije i kreativnije. Svatko se sa zimom i s Benkovcem obračunavao na svoj način.

– Ajde jebi nedlju, dis digla glavu, di žuriš, čekaj da zakračunan ova vrata, jeben in mate. – ako je Cvita beštimala puno, e onda je Ljilja beštimala još više.

Dobrano poljuljane izlazile smo kasnije iz kafića u kojem je Ljilja radila, a čije je podove jutrom u četiri sata prala Krešina mater. Neka sjena tuge proletjela je mojim licem.

– Štat je nedljet, štas poblidla ka krpa? – uhvatila me Lilja pod ruku.

Viša i od Cvite i od mene, koščata, s kovrčavom kosom koja je letjela na sve strane, ista generacija, samo iz drugog sela, onog još jadnijeg od našega, Lilja je bila slična priča kao i Cvita. Još jedna nesretna, ali ponosna mala od šanka. Otkako Cvita nije radila, Lilja je jutrom dolazila na posao u Benkovac s onima koji su išli u Bagat ili u neku od kava, radila duplu smjenu, a navečer čekala tamo kod Keruma nekog tko će je već pokupiti do kuće. A ni u kući ništa bolja situacija. Ni nju život nije mazio.

– Ma ništa, ništa… - zaboravila sam kako su te dvije djevojke pronicljivije od bilo koga na fakultetu. Prihvaćale su me u svoje društvo i brinule se o meni bolje od bilo koga.

Samim ulaskom u Margaritu uvidjela sam koliko se ništa nije promijenilo, osim naziva kluba. Ona šesnaestogodišnja ja pojavila se pred mojim očima. Od ponedjeljka do petka sva u crnom s Guns N' Roses majicom. A subotom, onim danom kad se mora negdje, a nema se gdje nego na turbofolk, pokušava se uklopiti u zatečeno. Jesam li tada, a i sada, trebala ostati doma s materom i ćaćom koji gledaju dnevnike, Ferihe, age, sultane i sultanije? Oni savršeno ispravni reći će mi da jesam. Svi ostali reći će mi da idem van, da se zabavim i izvučem najbolje iz svega. A to je upravo ono što sam činila.

Sve je zbilja bilo isto. Samo neke druge šesnaestogodišnjakinje bez pameti, našminkane da te oči zabole. Naravno, i dalje su tu bili momci u tijesnim majicama, s pivom u ruci, tri kile gela u kosi, s istim križem oko vrata i s istim kurcem na čelu. Uleti poput ''imaš oči boje tripica'' i ''slađas mi od bravetne'' bili su standardni. Ali ipak, eto mene vani u benkovačkom noćnom životu i udri brigu na veselje! Uvijek sam bila ponosan pobornik ideje kako živ čovjek treba vidjeti sve, ali samo budi pametan i nemoj zaglaviti. Kad bi mi neki ljudi rekli ono velepoznato ''mrzim cajke'', dobro bih ih pogledala i pokušala se sjetiti jesam li ih kad vidjela u nekoj od provincijskih jazbina. Odgovor je uglavnom bio pozitivan. Makar su se samo držali zida kafane, bili su tamo. S razlogom je ta glazba dolazila uvijek nakon torte na svadbama.

Prva subota vani prošla je s raširenim rukama i punim stolom alkohola. Cvitu i Lilju znali su svi, pića su dolazila na stol, a da nijedna nije pozvala konobara. U klimaksu noći, koja se vrtjela oko mene kao ringišpil, Krešo me držao rukama za guzicu, vrteći jezikom po mojoj usnoj šupljini. Nije ništa bilo te noći, ali već sljedeće subote jest. Ma tko bi rekao, zar ne?

– Ti znaš koj on, elda? Vidin ja to, niste se vi juče sreli, boga mi. Vidin ja sve. - šaptala mi je Cvita, dok smo teturale do auta držeći Ljilju. I priznala sam joj sve uz minimalan broj riječi. Mnogo toga je htjelo izaći vani.

– Dobroj, dobroj… Samo da ja znan da ti znaš koj on. Jer taj je, nedilje mi svete, jeba sve šta šeće po ovoj Benkovčini. Sve do jedne, boga mi. Takvima bi tribalo kurac otkint i zašti im ga na čelo, boga mi moga, to bi mu ja napravla! Al dobroj, divin ti se kakos to uspila sakrit, biće da nije on liveran, al aj, mučat ću, neć ništa govort da vas ne ukleten, samo pametno, ješ čula? - upozoravala me.

A mene po prvi put nije bilo briga. Klatila sam se s Ljiljom malo lijevo, malo desno. Kad smo se dočepale Cvitinog Fiata, prosjedile smo tamo još kojih pola sata dok se Cvitine oči nisu gotovo sasvim razbistrile.

– Pali, jeba ti sliku svoju i matere svoje, pali, pizda ti materna, štas se uzvergla! - gunđala je i beštimala Cvita sve dok nije uspjela pokrenuti taj nesretni auto. Vozila je četrdeset na sat, taman da se i Ljilja rastrijezni i izađe iz auta sasvim solidno stabilna.

– Hvala štas me pozvala, za prijevoz i za sve! – rekla sam Cviti kad je i mene dovezla.

– A šta zafaljuješ, bogovat, ka da smo od juče! Aj zatvor vrata, naspavaj se i dođ sutra na kavu da se ispričamo. Laku noć. – dobacivala je smijući se.

– Laku noć. – uzvratila sam joj promuklim glasom i zalupila vratima.

Izlazila sam van na turbofolk, čekala Krešu da me pojebe… Sve u svemu, nije se imalo za što drugo živjeti. Dok se meni činilo kao da sam umrla i pokopala samu sebe uz zvukove turbofolka, onima oko mene činilo se kao da sam oživjela.

Plaćala sam runde, širila ruke, sasvim utegnuta i bez ikakve pameti među nogama. S Krešom od subote do subote, zadesi se i koji petak, baš kao u stara dobra vremena. Ostali dani bili su rezervirani za njegove druge mušterije, a tim danima ja ionako nisam uspijevala naći prijevoz iz sela do Benkovca. A nadodajmo i to kako su jebodromske šmrike bile daleko čarobnije petkom i subotom navečer. Iz kojeg razloga, vrag bi ih znao.

Bilo mi je potrebno to trošenje, a s Krešom je nekako još uvijek bilo najlakše i najugodnije. Kako je Benkovac bio mali grad, kurvanje s više njih brzo bi došlo do mojih u kući, što ni njima, a ni meni nikako nije trebalo. Zato sam odabirala njega koji je sasvim neobjašnjivo bio vrlo diskretan tip, bar u mom slučaju. Ili je to bila finta na koju je dobivao stalne mušterije, ne znam. Malo bi me rastužila pomisao na to kako se jebem s istim likom još od srednje škole. Duga je zima, kako je znala reći mater. I to s pravom.

Cvita, Lilja i ja gazile smo žestoko u benkovački noćni život. Došao je dvanaesti mjesec i uskoro su trebali stići svi studenti, svi otišli iz svojih rodnih kuća i obitelji, uskoro su se trebale sastati prošlost i sadašnjost, svi na istom podiju Margarite uz zvukove turbofolka. Prošlo je svega nekoliko tjedana, ali više nisam ni sama znala tko sam i što sam. Ubrzo sam se uhvatila kako na YouTube-u tražim pjesme poput Mešaj, mala i Plačem, mišu moj i što god je već sviralo u onoj jazbini. Novci su nestajali, a ja sam se počela umarati. Mater me gledala poprijeko, kao i ćaća i brat. Ipak, znali su kako odlazim za koji mjesec iz kuće i nisu me puno gnjavili. Ono što nisu znali jest to da su me rođaci iz Amerike ponovno pozvali k sebi, i to već za Božić, oko čega sam se u svojoj raskalašenoj turbofolk sezoni suludo nećkala. Sve sam to prešutjela svojima, misleći kako im neće zadavati glavobolje ono što ne znaju.

Ali tu je negdje počela moja glavobolja. Bio je prvi tjedan dvanaestoga mjeseca, a moja mjesečnica je kasnila tjedan i tri dana. Živčanila sam na svaku sitnicu i već odlučila kako me Benkovac i Krešo neće vidjeti ovoga petka, a bome ni subote. Na moje iznenađenje, i Cvitin poziv je naredne subote izostao. Inače se javljala već oko dva, ali sada nije javljala baš ništa. Prepustivši se buri da me dovede do njezine kuće, žmirila sam kroz zamagljeni prozor njezine kuhinje i vidjela je kako sjedi kraj špakera s prekriženim nogama i trese se povlačeći dim za dimom iz svoje tanke cigarete. Pozvonila sam dva puta i uletjela unutra kao utvara.

– Bogat, tis, šta zvoniš, ulaz! Dis do sad? – viknula je ona.

– Pa šta ja znan, nis zvala… Ja neb večeras vanka. - obavijestila sam je molećivim tonom. Znala je o čemu se radi, jer sam joj već prije natuknula nešto.

– Ne iđe se ni men, boga mi moga, nigdi. – uzvratila je ona vrativši se u prvobitnu pozu kraj špakera.

Klimavi kuhinjski stol naslonjen na drvenu lamperiju zida koji je bio obojen izdisajima špakera na drva, s masnim stolnjakom zašaranim bojicama i flomasterima Cvitinih mlađih sestara i braće, s dvolitrašem s nešto vina na dnu i prislonjenom čašom koja je čekala Cvitinog ćaću da se vrati iz kave, kao i ona voda u bokalu, sudoper u kojeg je bilo naslagano čisto posuđe, tava s uljem koja se hladila na zidu prozora, zujanje frižidera i televizora iz sobe, pucketanje vatre i Cvitina ruka sa slim cigaretom kao najelegantniji dio te pozornice. Sjela sam na stolicu preko puta nje i čekala da progovori. Znala sam da nešto nije u redu. Prije nego što je išta izustila, u kuhinju je uletio njen brat Joso.

– A štas ti doša bogovat, samos mi ti triba. – dreknula je na njega.

– A štaj nedljeti, ka da ovo nije i moja kuća!? – vraćao je istom mjerom.

Cvita se počela uzrujano tresti. Zatim se pridigla i pristavila kavu, iako je već padala noć. Joso se smještao s druge strane stola i pripaljivao cigaretu. Baš to predbožićno vrijeme počeo je raditi na pola radnoga vremena jer su šleperi s kamenom sve rjeđe napuštali kave. Oko Božića kamen nikome nije trebao. Već s proljećem, bit će sve po starom. Ne bi oni njega ni zadržali da nije rođaka s materine strane, pa povuci-potegni, znaš situaciju, vako, nako, mali je dobar, neka radi.

– Amelka, kaš se ti udat? – uputio je Joso pitanje koje sam čula onoliko puta koliko je moja mater zimi izgovarala ''duga je zima''. Nisam odgovarala, a on je nastavio – Pitan, nedljeti, ne znan jesan te ikad vidja s dečkon, il si ti neka lezbača pa ti sa ženskima to… - prije nego sam išta izgovorila, Cvita se obrušila na njega.

– A šta tebe briga, bogova ti svi sveti, šta njega zanima, aj škrop svoj red!

– Eeeli nedljeti, ko tebe šta pita, štas se ti… - pokušavao ju je ušutkati, uzalud.

– Škrop svoj red, rekla san ti! I štas doša koju pizdu maternu, men živce dizat, el? Aj izlaz vanka, izlazi, jer boga mi moga, stuću ti glavu ka šaroj zmiji. Izlazi! – derala se preko mjere. Nešto svakako nije bilo u redu. Joso je već gasio cigaretu i odlazio prema vratima. Očito je poznavao Cvitin bijes.

– Nedlje mi kos ti normalna, tis bolesna u glavu, šta se koji kurac drečiš? puklas ki kokca, Isusam… – gunđao je izlazeći.

– Aj, aj, izlazi, Isusa ti Boga tvoga, izlazi više rekla san ti, oš izać do sutra? - ispraćala ga je riječima dok je on glasno lupao ulaznim vratima – E, e, tako, tako, tako zalup i onin od avlije, a ne dam bura udara cili dan, cilu noć ka manta s njima i živcem diže! – davala mu je još i zadnje upute. Njegov odgovor razbijala je ista ta bura, ali je vrata od avlije za sobom zatvorio. Što ti je Cvita…

– Šta je tebi, šta se dereš tako na njega, nije ništa ni reka. - rekla sam joj nakon scene.

– Ma šta neć, moja Amela? Šta neć? Popelom se na glavu to pitanje kaš se udat. Bogovat sviju! Kaš se udat... Šta je žensko samo da se uda, izrodi dičurliju i onda ko je jebe? Ode mi se to popelo, ode! – lupala se rukom po tjemenu – Gadi mi se sve, u pičku maternu, sve!

– Šta je bilo? – naslućivala sam kako to što je rekla nije bio najizravniji odgovor. Beštimala je više nego inače i za to je morao biti dobar razlog. Gledala me koji trenutak, pripalila novu cigaretu, oči su joj se punile suzama, tresla se i počela protiskivati kroz zube.

– Šta neću… Prvo čujen od tebe da se bojiš das trudna, a onda skontan da i men kasni, u pizdu maternu, i to kasni dulje nega teb, nisan se ni misl'la, jeba mate ko jesan! Gadi mi se sve. Onaj moj puzdre… Ma, ma sve mi je došlo u glavu. Kad smo bili onaj puta, ono dok ste ti i Lilja ostale same u Marge, nas dvoj otišli do oni šmriketina i nako se zercu nabrzinu i on degenerik, toj ništa drugo nega degenerik, i on ga zaboravi izvuć. I još mi veli: zaboravja ja… Zamisli ti to. On zaboravja! Ja popizdla! Al dobroj, mislin, aj, neće odma prvi put, zaboravja dat u rikverc, šta bogat, dogodi se. I zaboravla na to, boga mi moga. I onda mi ti reče za to kako tebi kasni i onda… - vraćala se na početak svoje ispovijedi gorko gutajući dimove – Ubit ću ga, boga mi moga, ubit ću ga ako mi je ovo napravja. Ubit ću ga! – jecala je u dlanove, skupivši se sva na koljena.

Sjedila sam s njom uz najgorču i najdužu kavu te zime, sve do iza deset navečer kada su došli njezini. Nismo mnogo razgovarale, samo smo blejale u prazno. Iako je Cvita imala momka već koje tri godine, nije joj padalo napamet udati se skoro. Znala je da ima samo dvadeset i dvije i da je to rano za život u zajednici. Otkad je ostala bez posla u Benkovcu, čekala je početak sezone kao ozebla Sunce i nadala se iznenađenjima koja će možda doći s ljetom, kad se makne iz sela. Bez obzira na čvrstu vezu, nešto joj je šaptalo kako još ima života za proživjeti prije odluke na brak, djecu, obitelj. Zato smo se dogovorile kako ćemo u sljedeći petak, kad ima najmanje ženetina u čekaonici, otići ginekologu u Benkovac i utvrditi na čemu smo.

Moja mater je, kao svaka prava mater, znala kako nešto nije u redu sa mnom od samoga početka. Je li to znala čistim materinskim instinktom ili zato što sam po cijeli dan sjedila zatvorena u hladnoj sobi i slagala nekakve karte na laptopu, jela pokoji komadić hrane i propuštala dnevne epizode Ferihe, nisam znala. Ali kada sam se te večeri domogla kuhinje, sva izmučena od vremena provedenog s Cvitom, majka je čekala kod špakera gdje su se uvijek utvrđivali svi obiteljski problemi. Svi ostali bili su u krevetu u svojem zimskom snu.

– Šta se događa? A? Rec svojoj materi, neće mate nikome reć. - dočekala me najiskrenijim materinskim pogledom.

– Ništa. - rekoh, ali znala sam da te večeri neću dugo izdržati s lažima.

– Rec materi svojoj, komeć ja reć, dušo moja? Ne zna ćaća ništa. Al vidin das mi se nešta snuždila. I omršalas mi puno. Šta ne 'ideš, cvite materin? Nemoj ti gledat u one manikenke… - počela je ona najnježnije.

– Ma nije to… Ma nemoj, daj, aj, nije ništa, šta će bit? - ali suze su već počele teći i tako sam počela nizati sve o potencijalnoj trudnoći, spominjući i Cvitu, ali ne i Krešu.

– Pa koj on? El neki narkoman? El ubica? – ispitivala je zabrinuto. Došlo mi da se smijem.

– Ma kakvi ubojica, nisan poludla.

– Ti znaš da će tebe mate podržat šta god daj, i bićet teško š ćaćon i braćon, al…

– Daj, nemoj mi tako govorti ka da san već trudna. – protiskivala sam kroz zube u šaptu.

Kako sam maloprije sjedila s Cvitom kod špakera u njezinoj kući, tako sam sada sjedila s majkom u svojoj, s tim da sam sada ja jecala u dlanove. Majka je šutjela, ne usudivši se reći ništa više nakon što sam je onako zaustavila.

Te večeri nisam spavala. Kao što nisam spavala ni večer prije, a ni onu prije nje. Očajavala bih svaki put kada bih pomislila kako nosim Krešino dijete. Bilo mi je odavno jasno da ga više ne volim. Nijedan naš susret te godine nije bio iz ljubavi. Bili su potrebni, ali iz nekih primitivnih razloga. To nije značilo da mi je bilo loše s njim. Dapače, bilo je i dalje fino. S manje uzbuđenja, ali sasvim dovoljno. Njegov ud bio je ogroman, a ja i dalje dovoljno tijesna, taman onoliko koliko je bilo potrebno da se pojavi ona ugodna i neugodna bol kada bi ulazio i izlazio iz mene ostvarujući konstantan ritam, od kojega nisam poznavala boljega.

Snovi na koje sam zaboravila, toga semestra ponovno su se vrtjeli u mojoj glavi. New York, New York zujalo je u meni. Sve one prijavnice za razne fakultete u SAD-u, koje su mi slali rođaci mailom kao  mogućnosti, pokopavala sam uz turbofolk. Svake subote u jebenoj Benkovčini gubila sam se u alkoholu i dahtala ispod nekog komada čovjetine u šmriketinama uz cestu.

Uzdaj se u se i u svoje kljuse,

Sam se snađi,

Iz bijede izađi…

Drndalo je Jandrino jato iz ćaćinog radija kao prvi hit toga jutra. Bome, da će mi baš Jandrino jato dati motivaciju da tog jutra ustanem prije pijetla ne bih nikad pomislila. Upalila sam laptop, spojila se na internet, i za promjenu, umjesto buljenja u Spider Solitare dok mi se ne pomrači mozak, pregledavala sam što mi je sve potrebno za spomenute američke fakultete. Eseji s glavnim pitanjem ''zašto baš ja'', prijepis studijskih ocjena i prijevod diplome, položen prijamni ispit spremnosti bilo gdje unutar SAD-a i TOEFL, ispit iz znanja engleskoga jezika koji sam mogla položiti u Zagrebu ili Splitu.

Tipkala sam odgovore na ''zašto baš ja'' pitanje, odjednom imajući više od 1001 razloga. Slagala sam lice Krešinog i mog djeteta u glavi, njegove oči, veliki nos, moje klempave uši… I rastužila se na tu sliku. Bilo bi to jedno vrlo nesretno dijete. Svakako nisam htjela biti trudna. Sa zimskom jaknom na sebi, jer u sobi nije bilo grijanja, tipkala sam eseje čitavih tjedan dana. Cvita nije željela da dolazim prije zakazanog petka, rekla je kako mora raščistiti sama sa sobom, ali pravi razlog je bio taj što nije htjela da je ponovo vidim onako bijesnu i uplakanu. Ta žena nije htjela biti upamćena ni po čemu drugome osim po snazi. I puštala sam joj na volju. Svoje sam crne misli pretvarala u najpozitivnije i najbolje eseje koje sam ikada napisala na engleskom jeziku.

Kad je došao petak, čekale smo u čekaonici skupa s nekom curom koja meni nije bila poznata, ali Cvita ju je već znala od nekuda. 

...

Trčala sam prema Cvitinom Fiatu potpuno prazna. Ona je očajno vrištala ni ne pokušavajući se sabrati. Upalila sam njezin auto i nesigurno nas odvezla u one nesretne šmrike uz cestu kako bi mogla vrištati još više. Ništa ne boli kao kad vam netko uzme nadu, život koji niste ni znali da želite dok vam ga nisu istrgli iz ruku. Bilo mi je žao što sam se rastala s Cvitom onoga ljeta kada je otišla konobariti nakon srednje škole i što nisam pratila njezine želje i snove. Njezino vrištanje govorilo mi je kako je ona itekako željela više od života, pa što god to bilo.

– Dvacet i dvi godne, nigdi ne radin, on dvacet i šest, nit imamo di kod njegovi, a ni kod moji. Kakoć ja odgajat to dite, a? Rec ti meni! – na ovakva pitanja nisam znala odgovor – Ma znala san ja da ti neš bit trudna, znala san ja. Mislin, fala Bogu štaj tako, ne želin ja teb nikakvo zlo, štaćet dite one budaletne šta jebe sve živo, nema tu sriće, al… - jecala je ona - Dobroj reka moj ćaća, neće Bog nega u velke rupe sere! – nikad nisam shvatila smisao te rečenice koju je ona izgovorila kao usud svojega života.

Cvita nije očekivala da je shvatim niti da bilo što kažem. Obrisala je rukavom oči, nos i cijelo lice, rukama poravnala kosu unatrag i jače pritegnula konjski rep. Ponovo me upozorila da je ne žalim, jer da ona to ne treba. Nije ona od tih. I natjerala me da se zakunem kako neću više u šmrike, ne samo s Krešom – ni s kim. Jer sam puno bolja od toga. Eto, takva je bila Cvita. U svojoj nevolji, ona je motivirala drugoga. Učila me iz svojega iskustva, žena istih godina kao i ja, s jedva kojim mjesecom razlike, a koja mi je po zrelosti gotovo mogla biti majka. Ponovno sam najiskrenije žalila sve ono vrijeme od sedamnaeste kada sam izgubila svaki kontakt s njom.

Mater je dočekala moju vijest kao blagoslov, a Cvitinu kao prokletstvo što ga ta jadna mala nosi cijeloga života. Rekla sam joj kako sam pozvana u Ameriku, ali ne i pravi razlog zašto idem u Split narednog četvrtka. Tu sam iskoristila Betty, rekavši kako ću na dva dana k njoj. Betty… Samo nebo je znalo gdje je bila Betty. Imala sam žarku potrebu da je nazovem već trećeg dana kašnjenja mjesečnice, ali nisam. Kojim riječima uopće započeti taj razgovor?

Zakazala sam termin za TOEFL ispit u Splitu dajući zadnje novce od rada na kiosku, i potajno se nadala kako ću sresti Betty negdje na ulicama kojima nikad nismo prošle zajedno. Bila je to smiješna nada. Otišla sam na jedan dan u Zadar, kod jedne od kolegica koja me nesebično ugostila u svome stanu, prespavala, a onda prvim Dalmacija busom zapalila za Split. Sredinom ispita, prije kojega sam pregledana žešće nego prije polijetanja, osjetila sam silazak boli u donji dio utrobe, grčeve i slijevanje poznate crvene tekućine na površinu mojih usukanih pamučnih gaćica. Smijala sam se blesavo, i bila iznenadno elokventna na usmenom dijelu ispita, znajući da će ovaj put doista sve biti u redu. S uloškom među nogama i novim pakiranjem u ruksaku, sjedila sam na rivi i prepuštala se vremenu koje nigdje nije prolazilo tako odmjereno sporo kao u Splitu.

Misla san da mogu al nemogu stvarno nemogu

Bila je to Cvita. Nije mi ništa govorila prije i nisam znala da je imala ikakav drugi naum, osim rođenja tog neplaniranog djeteta. Riječ ''abortus'' nije se nikada pojavila između nas dvije. O tome nikada prije nismo ni razmišljale; nismo podržavale, niti osuđivale. Bilo je dovoljno žalosno doći u takvu situaciju. Cvita je znala zašto sam u Splitu, željela mi je svako dobro, a ja sam se najednom grizla što nisam uz nju kada joj je najpotrebnije. Iako ona u tom trenutku nije htjela nikoga, a tu poruku koju je poslala na moj mobitel nikada poslije nismo spominjale.