proza

Antej Jelenić: Sombrero

Antej Jelenić (1983., Split) u rodnom gradu završava opću gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Poeziju i kratke priče objavljivao je u Zarezu, Vijencu, Knjigomatu, Re-u te zbornicima Reč u prostoru i Bez vrata bez kucanja. Posljednjih sedam godina izlaže na dugogodišnjoj manifestaciji suvremene umjetnosti Adria Art Annale.
Sudjeluje u projektu Mreža solidarnosti s kojim gostuje na brojnim međunarodnim događanjima. Dokumentarnim filmom Mreža solidarnosti 2014. osvaja prvu nagradu na Vukovarskom filmskom festivalu.
Do sada je imao jednu samostalnu izložbu u Salonu Galić, 2013. u Splitu, a sudjelovao je još i na dvjema manifestacijama NUS (Neafirmirana umjetnička scena). Piše polemičke/kritičke eseje za h-alter i Zarez.
Pročitajte njegovu priču "Sombrero".



 

Sombrero

 

Treptala je na samom otvoru moga uha dodirivavši mi slane stijenke ušne školjke. Bila mi je naslonjena bradom na rame, a ja sam se pravio da čitam novine. Pića na stolu ispred nas, slamku, statistike o broju deformiranih beba, samosakaćenja penzionera i slike gangrenoznih dojki nismo doživljavali zbog tople fleksibilnosti naših osjetila. Bio sam siguran da je I ona bila svjesna uskog spektra vibracija putem kojeg smo u tom trenutku komunicirali. Čovjek koji u potpunosti može prihvatiti svoju pasivnu ulogu u dizajniranju određenog trenutka može biti sretan, ne nužno i veseo. Veselje je aktivno traganje za srećom.

Ja mogu biti samo veseo jer me je ova situacija podsjetila da bi trokut između mene, nje i suptilnog polja vibracija koje nas određuje mogao biti još manji kada bi ona treptala po površini mojih testisa pa sam joj predložio da to jednom probamo. Napravila je gestu kao da se ljuti. Vjetar s mora je u tom trenutku donio novi val svježine I ona je digla pogled prema pučini.

Rekla je - Pogledaj tamo! - i ja sam pogledao niz njezin kažiprst na kojem se ljeskala kapljica mora ili moje sline. Sombrero je napravio savršenu petlju u zraku I sletio na gliserom zapjenjenu površinu mora kao izvanzemaljci.

Kapljice sa zarobljenim fotonima u čudu su letjele na sve strane prije trenutka sudara naših tijela sa morskom površinom. Više smo mlatili rukama nego plivali dok smo napredovali prema pučini. Nisam znao zašto smo toliko ushićeni, ali sam za sada odlučio biti pasivan u vezi toga. Činilo mi se da plivam prema davno izgubljenom organu za koji nisam ni znao da sam izgubio.

Posljednjih dvadesetak metara sam izgubio dah I počelo mi se ljuljati pred očima. Zbog toga je stigla prije mene, ali I zbog vretenastog oblika tijela. Ja više sličim na kuglu. Stavila je sombrero na glavu I krenula natrag prsnim stilom prema meni. Još na desetak metara sam osjetio miris mokre svježe slame koji se širio koncentrično oko njega. Kada je došla do mene isprobao sam ga. Bio je ogroman. Krenuli smo onda natrag prema obali pogledavajući prema gliseru koji se kao epileptična bubamara pjenio u daljini. Bojali smo se da će se vratiti kada shvate da nema sombrera.

Tijela su nam neprirodno svjetlucala kao da su izlivena od tekućih kristala ili sunčeve plazme, ali to nam je tada izgledalo kao nešto sporedno i nismo mnogo razmišljali o tome. Pogledao sam ponovno prema gliseru koji je sada podsjećao na debelu epileptičnu katolkinju što je značilo da se vraća. Gubitak sombrera ovako rano bio bi šokantan za oboje, a pogotovo za mene jer nisam bio spreman na napuštanje ovog osjećaja koji zamišljam kao cvijet nove racionalnosti. Moj um nakon iskustva sa sombrerom više ne djeluje analitički hladnim jednadžbama nego u neeuklidskom prostoru svrstava misaone intenzitete u sustave nejednadžbi koje mijenjaju odnose sa okolinom i produbljuju ih. Ono što moja osjetila zapažaju su svete rijeke koje utiču u svemirsku dolinu.

Gliser je sada bio vrlo blizu I mi smo prestali plivati. Zatvorili smo oči na neko vrijeme. Rekao sam joj da promatra igru morske svjetlosti kroz vjeđe. Kada smo osjetili valove na kralježnici znali smo da nam je na desetak metara udaljenosti, međutim brujanje motora nije davalo znakove usporavanja. Izgleda da nas nisu vidjeli što je prilično nevjerojatno. Mislim da su došli do toga sombrera uopće ne razmišljajući o njemu pa im nije ni bio toliko važan. Nastavili smo plivati prema obali.

Izašli smo iz mora na mjestu gdje su bile nabacane velike kamene gromade I otresli kristale sa sebe. Vratili smo se natrag u kafić. Sjeli smo I odložili sombrero na stolicu nasuprot nas. Tijelo nam se neprimjetno vraćalo u osnovno stanje.

-Kako objašnjavaš mutacije na nama i u nama? Ne znam zašto sam se osjećala onako čudno.

-Ne znam ni ja. Ovaj sombrero nas je na neki način označio i nešto nam pokazao.

Nisam imao više što za reći jer sam gledao u mentalnu provaliju pred sobom. Taj fantomski ushit i čudesne kognitivne posljedice jednog običnog događaja su me zbunjivali. Neuroprostor značenja između nas i sombrera bio nam je u tom trenutku u potpunosti na raspolaganju kao dio tijela. Postojali smo u odnosu na nešto, a kada taj odnos dobije kvalitetu neuroprostora dolazi do nove racionalnosti.

-To je nešto slično cyberprostoru, ali ovdje se stvarnost dešava u čitavom tijelu - rekao sam. - Hakiranje stvarnosti.

-Možda ne bismo uopće otišli po njega da se zove recimo čekić - dodala je ona

Nasmijali smo se pa ponovno uronili u misli.

Nakon neodređenog vremena smo shvatili da već neko vrijeme sviraju dalmatinske navijačke pjesme pojačane do daske. Pjevaju o pojmu kvalitete.

Mater nas je rodila kod Staroga placa
Čin smo oči otvorili za Hajduk smo bili
Odmah su nas tamo motali u bilo
To je naša povist, tako je to bilo
To je naša povist, tako je to bilo


Buka je nesnosna. Ipak pjesma govori o istom osjećaju poimanja jednog naoko običnog događaja, motanja novorođenčadi u bijele plahte. Kvaliteta tog događaja je podražaj iz kojeg deriviraju svijest o sebi I svijest da postoje I drugi koji su prepoznali taj događaj. Oni međutim iz njega tek saznaju da postoje. Zadovoljni su zato što imaju okusne pupoljke I srednje uho, ali sljedeći korak prema evoluciji svog neuroprostora koji im dopušta da svoje receptore prosipaju kao komete po svemiru ne rade. To se zove minimalizam iako bi istinski minimalizam bilo da pjevaju o sonati crijeva I srca vlastite majke jer je taj zvuk prvi uzrok svijesti o vlastitoj svijesti.

Oni imaju sposobnost biti sretni sve dok im dobro funkcionira probava I dok imaju par zubiju za žvakanje. Ipak ne mogu biti veseli jer veselje je autentična konfiguracija čitavog duha u koju mora biti uključen um. Um koji je čist i prazan. Zato je I ova muzika tako nepodnošljiva nekome tko je zaista čuje.

Ustao sam I zamolio konobaricu da je stiša ili ako je moguće promjeni. Stišala je. Vratio sam se u stolicu.

Vjetar s mora je u tom trenutku donio novi val svježine I ona je podigla pogled prema pučini.

Rekla je - Pogledaj tamo!- I ja sam pogledao niz njezin kažiprst na kojem se ljeskala kapljica mora ili moje sline. Daleko na pučini narančasti predmet je napravio luping I zatim sletio na elektrificiranu površinu mora točno u smijeru sunca.

-Jel idemo? - upitali smo se pogledom i nasmijali

-Dosta je daleko, ali nije nedostižan - rekao sam

-To je nekakav narančasti kvadrat. Nećemo valjda plivati po narančasti kvadrat - rekla je ona.

-Zamislimo da je bogu ispala ukosnica.

Led se otapao na dnu čaše, a mi smo se smijali I plivali kroz kapljice, jezdili na rezidualnom osjećaju kozmičke kvalitete sombrera. Kada smo došli na pola puta shvatili smo da smo tek na četvrtini ukupnog puta. Donijeli smo stratešku odluku da se vratimo. Sve se to odigralo u našim glavama.

Naručili smo čašu vode.

Načelo sa kojim smo se bili susreli prilikom prvog plivanja još je lebdjelo nad nama, oko nas I pod nama kao Sunyata ili Velika praznina Budizma, a mi smo gledali u taj ponor I nije nas više bilo strah. Taj ponor smo bili mi. I čitav prostor slobode I prostor “Deset tisuća stvari”.

-Otupljuje oštrice, razvezuje čvorove, ublažuje bljesak I sliježe prašinu - rekao sam da razbijem tišinu. Pogledala me upitno, sa dozom zanimanja.

-To je jedna od analogija kojima je Lao Zi tumačio Tao. Analogija je zapravo objašnjavanje nepoznatog pomoću poznatog i jedino njima se Tao može objasniti. A on je upravo ono što nas je proželo. Stanje svijesti bez rascjepa na subjekt i objekt. Postojali smo tek unutar tog osjećaja, kao kuglica za fliper u beskonačnoj mreži kristala koji reflektiraju jedan drugoga.

Kada nekome govoriš ovakve rečenice najčešće ti neće ništa odgovoriti. Ni ona nije ništa rekla, ali je shvatila.

Naposlijetku me pitala očima.

-Praznina duha koju sada osjećam se znači može usporediti sa Taom?

-Da. Praznina ima nevjerojatnu snagu. Ona je duboko jezero koje nikada ne presušuje.

-Zna li itko odakle dolazi?- pitala me usnama

-Nitko to ne zna - odgovorio sam

Ustali smo se i uzeli stvari. Platili smo svako po deset kuna. Sjeo sam na biciklu, a ona je postavila ručnik na štangu između mojih nogu i sjela na nju. Krenuli smo. Vozio sam s lakoćom, kao da je bicikla prazna, sa njenim kovrčama po licu i u ustima. Osjećali smo se kao prvi majmun u trenutku kada je postao čovjek.

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg