proza

Antej Jelenić: Sombrero

Antej Jelenić (1983., Split) u rodnom gradu završava opću gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Poeziju i kratke priče objavljivao je u Zarezu, Vijencu, Knjigomatu, Re-u te zbornicima Reč u prostoru i Bez vrata bez kucanja. Posljednjih sedam godina izlaže na dugogodišnjoj manifestaciji suvremene umjetnosti Adria Art Annale.
Sudjeluje u projektu Mreža solidarnosti s kojim gostuje na brojnim međunarodnim događanjima. Dokumentarnim filmom Mreža solidarnosti 2014. osvaja prvu nagradu na Vukovarskom filmskom festivalu.
Do sada je imao jednu samostalnu izložbu u Salonu Galić, 2013. u Splitu, a sudjelovao je još i na dvjema manifestacijama NUS (Neafirmirana umjetnička scena). Piše polemičke/kritičke eseje za h-alter i Zarez.
Pročitajte njegovu priču "Sombrero".



 

Sombrero

 

Treptala je na samom otvoru moga uha dodirivavši mi slane stijenke ušne školjke. Bila mi je naslonjena bradom na rame, a ja sam se pravio da čitam novine. Pića na stolu ispred nas, slamku, statistike o broju deformiranih beba, samosakaćenja penzionera i slike gangrenoznih dojki nismo doživljavali zbog tople fleksibilnosti naših osjetila. Bio sam siguran da je I ona bila svjesna uskog spektra vibracija putem kojeg smo u tom trenutku komunicirali. Čovjek koji u potpunosti može prihvatiti svoju pasivnu ulogu u dizajniranju određenog trenutka može biti sretan, ne nužno i veseo. Veselje je aktivno traganje za srećom.

Ja mogu biti samo veseo jer me je ova situacija podsjetila da bi trokut između mene, nje i suptilnog polja vibracija koje nas određuje mogao biti još manji kada bi ona treptala po površini mojih testisa pa sam joj predložio da to jednom probamo. Napravila je gestu kao da se ljuti. Vjetar s mora je u tom trenutku donio novi val svježine I ona je digla pogled prema pučini.

Rekla je - Pogledaj tamo! - i ja sam pogledao niz njezin kažiprst na kojem se ljeskala kapljica mora ili moje sline. Sombrero je napravio savršenu petlju u zraku I sletio na gliserom zapjenjenu površinu mora kao izvanzemaljci.

Kapljice sa zarobljenim fotonima u čudu su letjele na sve strane prije trenutka sudara naših tijela sa morskom površinom. Više smo mlatili rukama nego plivali dok smo napredovali prema pučini. Nisam znao zašto smo toliko ushićeni, ali sam za sada odlučio biti pasivan u vezi toga. Činilo mi se da plivam prema davno izgubljenom organu za koji nisam ni znao da sam izgubio.

Posljednjih dvadesetak metara sam izgubio dah I počelo mi se ljuljati pred očima. Zbog toga je stigla prije mene, ali I zbog vretenastog oblika tijela. Ja više sličim na kuglu. Stavila je sombrero na glavu I krenula natrag prsnim stilom prema meni. Još na desetak metara sam osjetio miris mokre svježe slame koji se širio koncentrično oko njega. Kada je došla do mene isprobao sam ga. Bio je ogroman. Krenuli smo onda natrag prema obali pogledavajući prema gliseru koji se kao epileptična bubamara pjenio u daljini. Bojali smo se da će se vratiti kada shvate da nema sombrera.

Tijela su nam neprirodno svjetlucala kao da su izlivena od tekućih kristala ili sunčeve plazme, ali to nam je tada izgledalo kao nešto sporedno i nismo mnogo razmišljali o tome. Pogledao sam ponovno prema gliseru koji je sada podsjećao na debelu epileptičnu katolkinju što je značilo da se vraća. Gubitak sombrera ovako rano bio bi šokantan za oboje, a pogotovo za mene jer nisam bio spreman na napuštanje ovog osjećaja koji zamišljam kao cvijet nove racionalnosti. Moj um nakon iskustva sa sombrerom više ne djeluje analitički hladnim jednadžbama nego u neeuklidskom prostoru svrstava misaone intenzitete u sustave nejednadžbi koje mijenjaju odnose sa okolinom i produbljuju ih. Ono što moja osjetila zapažaju su svete rijeke koje utiču u svemirsku dolinu.

Gliser je sada bio vrlo blizu I mi smo prestali plivati. Zatvorili smo oči na neko vrijeme. Rekao sam joj da promatra igru morske svjetlosti kroz vjeđe. Kada smo osjetili valove na kralježnici znali smo da nam je na desetak metara udaljenosti, međutim brujanje motora nije davalo znakove usporavanja. Izgleda da nas nisu vidjeli što je prilično nevjerojatno. Mislim da su došli do toga sombrera uopće ne razmišljajući o njemu pa im nije ni bio toliko važan. Nastavili smo plivati prema obali.

Izašli smo iz mora na mjestu gdje su bile nabacane velike kamene gromade I otresli kristale sa sebe. Vratili smo se natrag u kafić. Sjeli smo I odložili sombrero na stolicu nasuprot nas. Tijelo nam se neprimjetno vraćalo u osnovno stanje.

-Kako objašnjavaš mutacije na nama i u nama? Ne znam zašto sam se osjećala onako čudno.

-Ne znam ni ja. Ovaj sombrero nas je na neki način označio i nešto nam pokazao.

Nisam imao više što za reći jer sam gledao u mentalnu provaliju pred sobom. Taj fantomski ushit i čudesne kognitivne posljedice jednog običnog događaja su me zbunjivali. Neuroprostor značenja između nas i sombrera bio nam je u tom trenutku u potpunosti na raspolaganju kao dio tijela. Postojali smo u odnosu na nešto, a kada taj odnos dobije kvalitetu neuroprostora dolazi do nove racionalnosti.

-To je nešto slično cyberprostoru, ali ovdje se stvarnost dešava u čitavom tijelu - rekao sam. - Hakiranje stvarnosti.

-Možda ne bismo uopće otišli po njega da se zove recimo čekić - dodala je ona

Nasmijali smo se pa ponovno uronili u misli.

Nakon neodređenog vremena smo shvatili da već neko vrijeme sviraju dalmatinske navijačke pjesme pojačane do daske. Pjevaju o pojmu kvalitete.

Mater nas je rodila kod Staroga placa
Čin smo oči otvorili za Hajduk smo bili
Odmah su nas tamo motali u bilo
To je naša povist, tako je to bilo
To je naša povist, tako je to bilo


Buka je nesnosna. Ipak pjesma govori o istom osjećaju poimanja jednog naoko običnog događaja, motanja novorođenčadi u bijele plahte. Kvaliteta tog događaja je podražaj iz kojeg deriviraju svijest o sebi I svijest da postoje I drugi koji su prepoznali taj događaj. Oni međutim iz njega tek saznaju da postoje. Zadovoljni su zato što imaju okusne pupoljke I srednje uho, ali sljedeći korak prema evoluciji svog neuroprostora koji im dopušta da svoje receptore prosipaju kao komete po svemiru ne rade. To se zove minimalizam iako bi istinski minimalizam bilo da pjevaju o sonati crijeva I srca vlastite majke jer je taj zvuk prvi uzrok svijesti o vlastitoj svijesti.

Oni imaju sposobnost biti sretni sve dok im dobro funkcionira probava I dok imaju par zubiju za žvakanje. Ipak ne mogu biti veseli jer veselje je autentična konfiguracija čitavog duha u koju mora biti uključen um. Um koji je čist i prazan. Zato je I ova muzika tako nepodnošljiva nekome tko je zaista čuje.

Ustao sam I zamolio konobaricu da je stiša ili ako je moguće promjeni. Stišala je. Vratio sam se u stolicu.

Vjetar s mora je u tom trenutku donio novi val svježine I ona je podigla pogled prema pučini.

Rekla je - Pogledaj tamo!- I ja sam pogledao niz njezin kažiprst na kojem se ljeskala kapljica mora ili moje sline. Daleko na pučini narančasti predmet je napravio luping I zatim sletio na elektrificiranu površinu mora točno u smijeru sunca.

-Jel idemo? - upitali smo se pogledom i nasmijali

-Dosta je daleko, ali nije nedostižan - rekao sam

-To je nekakav narančasti kvadrat. Nećemo valjda plivati po narančasti kvadrat - rekla je ona.

-Zamislimo da je bogu ispala ukosnica.

Led se otapao na dnu čaše, a mi smo se smijali I plivali kroz kapljice, jezdili na rezidualnom osjećaju kozmičke kvalitete sombrera. Kada smo došli na pola puta shvatili smo da smo tek na četvrtini ukupnog puta. Donijeli smo stratešku odluku da se vratimo. Sve se to odigralo u našim glavama.

Naručili smo čašu vode.

Načelo sa kojim smo se bili susreli prilikom prvog plivanja još je lebdjelo nad nama, oko nas I pod nama kao Sunyata ili Velika praznina Budizma, a mi smo gledali u taj ponor I nije nas više bilo strah. Taj ponor smo bili mi. I čitav prostor slobode I prostor “Deset tisuća stvari”.

-Otupljuje oštrice, razvezuje čvorove, ublažuje bljesak I sliježe prašinu - rekao sam da razbijem tišinu. Pogledala me upitno, sa dozom zanimanja.

-To je jedna od analogija kojima je Lao Zi tumačio Tao. Analogija je zapravo objašnjavanje nepoznatog pomoću poznatog i jedino njima se Tao može objasniti. A on je upravo ono što nas je proželo. Stanje svijesti bez rascjepa na subjekt i objekt. Postojali smo tek unutar tog osjećaja, kao kuglica za fliper u beskonačnoj mreži kristala koji reflektiraju jedan drugoga.

Kada nekome govoriš ovakve rečenice najčešće ti neće ništa odgovoriti. Ni ona nije ništa rekla, ali je shvatila.

Naposlijetku me pitala očima.

-Praznina duha koju sada osjećam se znači može usporediti sa Taom?

-Da. Praznina ima nevjerojatnu snagu. Ona je duboko jezero koje nikada ne presušuje.

-Zna li itko odakle dolazi?- pitala me usnama

-Nitko to ne zna - odgovorio sam

Ustali smo se i uzeli stvari. Platili smo svako po deset kuna. Sjeo sam na biciklu, a ona je postavila ručnik na štangu između mojih nogu i sjela na nju. Krenuli smo. Vozio sam s lakoćom, kao da je bicikla prazna, sa njenim kovrčama po licu i u ustima. Osjećali smo se kao prvi majmun u trenutku kada je postao čovjek.

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg