proza

Izabela Tomakić: Crno klupko

Donosimo Crno klupko, priču Izabele Tomakić (1995., Slavonski Brod), studentice engleskoga i mađarskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku.



 

 Crno klupko

 

 

Kažu da prosječna duša teži 1 gram. Sam čovjek ju ne primijeti kad se važe, a kamoli će tek mrtvozornik (jer previše je on okupiran vremenom i uzrokom). Moja duša zasigurno ima oko 5 kilograma jer je kao prvo, duša posvuduša, a kao drugo, ljepljiva je. Mama me odmalena čistila baby maramicama, ali svejedno za dušu su mi se hvatale uspavaninananke, kukci i mali gmazovi, izgorjelo cvijeće i kocke naranče. U velegradovima mi je bilo nesnošljivo stanovati jer su se galame i guranja, strke i brke, stresovi i nervoze još lakše lijepili. Pri porođaju, pupčana vrpca se nije dala odvojiti, a ni prerezati, pa ju dan danas vučem za sobom poput zakržljalog repa. Duša mi je selektivni magnet, ali onaj koji me kuje prema tlu dok me ne zakuca poput čavla.

Jedno neodređeno jutro (jer su ljetni dani teški kao ih njihovo brojanje) probudila sam se zakovana za daske kreveta. Na prsima smjestilo mi se crno klupko poput sklupčane mačke. Naravno, ljudska znatiželja me natjerala da ga opipam (poput svježeg sloja boje). Klupko je bilo gusto, teško i gnjecavo i mirisalo je na smolu.

Što ću jesti i piti? Što ako mi netko dođe u posjetu? Što ako izbije požar? Kako ću ići na wc i tuširati se? Kako ću čitati i pisati? Tražiti pomoć? Hraniti mačku? Imam li ja uopće mačku? Umrijet ću i nitko me neće naći dok mi tijelo ne bude zasmradilo cijelu zgradu. Onda će me naći baba koja nema pametnijeg posla, nego njuškati zgradu. Tijelo će mi se mumificirati i bacit će me u drveni sanduk i zakopat na udaljenom dijelu groblja kao i ostale usidjelice. I neće proći ni dva dana kad će me svi zaboraviti kao da nikad nisam postojala.

Propuh je provocirao vrata, a ona su provocirala moje polusnove. Doktori mi vade podsvijest, DUM. Ljubičasto-žuti leptir roni u jezeru, DUM. Ulazim u sliku, DUM. Kupam se u lavi, DUM.  Plutala sam na površini poput kapljica ulja, ali nisam postala kap. Biti čovjekom postalo mi je strano - cijediti maglu na prolaznike, vagati križeve, valjati se u blatu i kopati gredice grižnje savjesti. Koje su uopće odlike ljudstva? Stereotipiziranje prolaznika, plaćanje računa i iskaljivanje bijesa na slabijima? Brisanje rasnih, religijskih i dobnih granica, orgije u travi i ljubljenje drveća? (Od ekstrema do ekstrema- iz nihilizma u idealizam, a granice su odavno istopljene). Majmuni zapeli u razvoju, obučeni u odijela i kostime, nisu svjesni da su majmuni; bauljaju svijetom kao u snu.

 

***

Klupko je razvilo svoje navike - odmara popodne nakon što se najede limuna i čili papričica, umoči pipke u pivo, umije se poput pataka i zahrče predenjem. Budi se nakon sat vremena, a u međuvremenu se tuširam, ali ne smijem zaliti klupko vodom- nanovo me zakuje za pod i vrišti. Tako sam jedan dan provela na podu kupaonice, kupajući se u lokvama vode i urina. Ako ih pokušam otkinuti, krakovi klupka produlje se i dalje upletu, a raspliću se ako ga mazim i proučavam. Slike nanovo izviru na površinu i brišu prašinu. Postoje dva izlaza (ili ulaza) - ili razmotati klupko do same srži ili umrijeti u vlastitom izmetu, mokraći i znoju. Budući da smo svi životinje (obučene u odijela), imamo nagon (ili naviku) živjeti, i naravno da ću u svakom scenariju radije odabrati život. Bio kakav bio, moj je. Neka je okorjela intelektualna dekadencija što trijumfira još od srednjeg vijeka. Neka su samoprijezir i depresija do afričkih slonova i meksičkih agava. Neka je potraga za svetim Gralom. Neka je sve. Neka je život.

 

***

Tijekom godina moja duša posvuduša skupila je:

-          tri slonove kosti

-          pet dječjih ruku izgorjelog cvijeća

-          sedamnaest naboda vilicom gužve

-          tri zarez pedeset četiri mišjih zamaha repom istopljenog neba

-          pedeset kori lubenice uspavaninanki

-          sedamdeset nogohvata egzistencijalizma

-          pet zarez dvadeset osam mačjih dahova tjeskobe

-          četrnaest zamaha mačem depresije

-          devedeset osam i pol kocki naranče dječjih snova

-          jednu ušeširenu zvijezdu repaticu

 

***

U plićaku, na vodenoj mahovini, sjedi ljubičasto-žuti leptir. Zatrepće krilima pa ih raširi kao da su slike koje prodaje na sajmu. Crnokosa djevojka u bijeloj haljini hvata ga mrežom, ali leptir joj otpliva na nogu. Ona se omota mrežom i zaustavi život. Ugnijezdi se u vodi i promatra leptira kako jenjavo maše krilima.

***

Klupko siječe vrijeme tupom britvom - komadičak dobaci meni, a ostatak samelje u urobora. Iz dosade zmija plete mandale dok ne proguta svijetlo i  ne uskrsne. Sizif sjedi na vrhu planine, smije se i igra povuci-potegni. Jer lijek je u smijehu, makar i vukovi to znaju.

 

***

U struji klupkovih ruminacija krakovi mašu krilima poput listopadskog lišća i obećavaju kose ljetne djevojke što će se rasplitati u plićaku potoka, tamo gdje ljubičasto žuti leptiri žive. Tijelo se uvlači pod svoju kožu i ježi naježene ježeve što rominjaju u cijevima ljudskosti. Oko vatre nostalgira nad vremenima što žive pod kornjačinim oklopom i u želucu venerinih muholovki. Kad pojede nokte i zanoktice, igra se kockara što obećava još samo jednu igru i zavlači trudnu ženu. Krugovi se slažu kao kapi kiše dok otok ne ostane sam u moru podrhtavajući u strahu od plime, tvrdoglavo zaboravljajući na oseku. Gaseći zaostatke svjetla kalež s oltara prospe maslinovo vino na dječji jezik te rastopi katran naivne duše. Iz visoravni, pustinjskog cvijeća, srca Sizifa, matica i mandala prolomila se oluja koja je preoblikovala otok i ostavila ga u smijehu do suza. Lotos se tek rodio.

 

“Learn what is to be taken seriously and laugh at the rest.” - Hermann Hesse

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg