proza

Izabela Tomakić: Crno klupko

Donosimo Crno klupko, priču Izabele Tomakić (1995., Slavonski Brod), studentice engleskoga i mađarskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku.

 Crno klupko

Kažu da prosječna duša teži 1 gram. Sam čovjek ju ne primijeti kad se važe, a kamoli će tek mrtvozornik (jer previše je on okupiran vremenom i uzrokom). Moja duša zasigurno ima oko 5 kilograma jer je kao prvo, duša posvuduša, a kao drugo, ljepljiva je. Mama me odmalena čistila baby maramicama, ali svejedno za dušu su mi se hvatale uspavaninananke, kukci i mali gmazovi, izgorjelo cvijeće i kocke naranče. U velegradovima mi je bilo nesnošljivo stanovati jer su se galame i guranja, strke i brke, stresovi i nervoze još lakše lijepili. Pri porođaju, pupčana vrpca se nije dala odvojiti, a ni prerezati, pa ju dan danas vučem za sobom poput zakržljalog repa. Duša mi je selektivni magnet, ali onaj koji me kuje prema tlu dok me ne zakuca poput čavla.

Jedno neodređeno jutro (jer su ljetni dani teški kao ih njihovo brojanje) probudila sam se zakovana za daske kreveta. Na prsima smjestilo mi se crno klupko poput sklupčane mačke. Naravno, ljudska znatiželja me natjerala da ga opipam (poput svježeg sloja boje). Klupko je bilo gusto, teško i gnjecavo i mirisalo je na smolu.

Što ću jesti i piti? Što ako mi netko dođe u posjetu? Što ako izbije požar? Kako ću ići na wc i tuširati se? Kako ću čitati i pisati? Tražiti pomoć? Hraniti mačku? Imam li ja uopće mačku? Umrijet ću i nitko me neće naći dok mi tijelo ne bude zasmradilo cijelu zgradu. Onda će me naći baba koja nema pametnijeg posla, nego njuškati zgradu. Tijelo će mi se mumificirati i bacit će me u drveni sanduk i zakopat na udaljenom dijelu groblja kao i ostale usidjelice. I neće proći ni dva dana kad će me svi zaboraviti kao da nikad nisam postojala.

Propuh je provocirao vrata, a ona su provocirala moje polusnove. Doktori mi vade podsvijest, DUM. Ljubičasto-žuti leptir roni u jezeru, DUM. Ulazim u sliku, DUM. Kupam se u lavi, DUM.  Plutala sam na površini poput kapljica ulja, ali nisam postala kap. Biti čovjekom postalo mi je strano - cijediti maglu na prolaznike, vagati križeve, valjati se u blatu i kopati gredice grižnje savjesti. Koje su uopće odlike ljudstva? Stereotipiziranje prolaznika, plaćanje računa i iskaljivanje bijesa na slabijima? Brisanje rasnih, religijskih i dobnih granica, orgije u travi i ljubljenje drveća? (Od ekstrema do ekstrema- iz nihilizma u idealizam, a granice su odavno istopljene). Majmuni zapeli u razvoju, obučeni u odijela i kostime, nisu svjesni da su majmuni; bauljaju svijetom kao u snu.

***

Klupko je razvilo svoje navike - odmara popodne nakon što se najede limuna i čili papričica, umoči pipke u pivo, umije se poput pataka i zahrče predenjem. Budi se nakon sat vremena, a u međuvremenu se tuširam, ali ne smijem zaliti klupko vodom- nanovo me zakuje za pod i vrišti. Tako sam jedan dan provela na podu kupaonice, kupajući se u lokvama vode i urina. Ako ih pokušam otkinuti, krakovi klupka produlje se i dalje upletu, a raspliću se ako ga mazim i proučavam. Slike nanovo izviru na površinu i brišu prašinu. Postoje dva izlaza (ili ulaza) - ili razmotati klupko do same srži ili umrijeti u vlastitom izmetu, mokraći i znoju. Budući da smo svi životinje (obučene u odijela), imamo nagon (ili naviku) živjeti, i naravno da ću u svakom scenariju radije odabrati život. Bio kakav bio, moj je. Neka je okorjela intelektualna dekadencija što trijumfira još od srednjeg vijeka. Neka su samoprijezir i depresija do afričkih slonova i meksičkih agava. Neka je potraga za svetim Gralom. Neka je sve. Neka je život.

***

Tijekom godina moja duša posvuduša skupila je:

-          tri slonove kosti

-          pet dječjih ruku izgorjelog cvijeća

-          sedamnaest naboda vilicom gužve

-          tri zarez pedeset četiri mišjih zamaha repom istopljenog neba

-          pedeset kori lubenice uspavaninanki

-          sedamdeset nogohvata egzistencijalizma

-          pet zarez dvadeset osam mačjih dahova tjeskobe

-          četrnaest zamaha mačem depresije

-          devedeset osam i pol kocki naranče dječjih snova

-          jednu ušeširenu zvijezdu repaticu

***

U plićaku, na vodenoj mahovini, sjedi ljubičasto-žuti leptir. Zatrepće krilima pa ih raširi kao da su slike koje prodaje na sajmu. Crnokosa djevojka u bijeloj haljini hvata ga mrežom, ali leptir joj otpliva na nogu. Ona se omota mrežom i zaustavi život. Ugnijezdi se u vodi i promatra leptira kako jenjavo maše krilima.

***

Klupko siječe vrijeme tupom britvom - komadičak dobaci meni, a ostatak samelje u urobora. Iz dosade zmija plete mandale dok ne proguta svijetlo i  ne uskrsne. Sizif sjedi na vrhu planine, smije se i igra povuci-potegni. Jer lijek je u smijehu, makar i vukovi to znaju.

***

U struji klupkovih ruminacija krakovi mašu krilima poput listopadskog lišća i obećavaju kose ljetne djevojke što će se rasplitati u plićaku potoka, tamo gdje ljubičasto žuti leptiri žive. Tijelo se uvlači pod svoju kožu i ježi naježene ježeve što rominjaju u cijevima ljudskosti. Oko vatre nostalgira nad vremenima što žive pod kornjačinim oklopom i u želucu venerinih muholovki. Kad pojede nokte i zanoktice, igra se kockara što obećava još samo jednu igru i zavlači trudnu ženu. Krugovi se slažu kao kapi kiše dok otok ne ostane sam u moru podrhtavajući u strahu od plime, tvrdoglavo zaboravljajući na oseku. Gaseći zaostatke svjetla kalež s oltara prospe maslinovo vino na dječji jezik te rastopi katran naivne duše. Iz visoravni, pustinjskog cvijeća, srca Sizifa, matica i mandala prolomila se oluja koja je preoblikovala otok i ostavila ga u smijehu do suza. Lotos se tek rodio.

“Learn what is to be taken seriously and laugh at the rest.” - Hermann Hesse