proza

Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.



 

 I.

 

Kao siroti Trocki

 

“Došao je na ovaj svijet navodno kao dijete đavola i gotovo istog časa počeli su porazi.” K. Vonnegut

 

 

 

Bio sam još uvijek mlad kad sam se probudio. Barem sam tako mislio. Neka netko ugasi Sunce. Neka netko, zaboga, ugasi Sunce. Mačka skače s prozorske daske na moje noge i trči prema kuhinji. Gledam na mobitel, debelo je prošlo podne. Ustao sam iz kreveta, prevrnuo praznu limenku piva, zijevnuo i pošao do frižidera.

Živim s roditeljima u stanu u zgradi u predgrađu u gradu čije ime nije važno u zemlji gdje samo neuspjeh uspijeva i čovjek nikako da se navikne na to. Uvijek vam nekako uspiju izmaknuti tlo pod no-gama. Moraš biti nabrijaniji, govorili bi mi, pisati angažiranije. Kao siroti Trocki, bio sam razapet između raskalašenosti i revolucije. Otišao sam do frižidera, otvorio limenku i otišao u WC. Zatvaram krug, pijem i pišam istovremeno. Dajem mački hranu. Zove se Zazie i zapravo je Buda. Tigrasta je po leđima, ima leopard pjege na trbuhu i nekoliko narančastih šara po tijelu (i jednu narančastu točku na glavi, takozvano treće oko). Vani jesen, gole grane, Sunce je daleko i slabašno (svejedno iritantno), nebo boje kosti, klinci se vraćaju iz škole. A ja? Ja sam izgubio još jedno jutro.

 

* * *

 

Hana nije voljela jutra. Osim onog kratkog trenutka kad noć skida svoju haljinu i otkriva azur. U tom jutarnjem zraku njena bijela koža izgledala bi gotovo plavo. Plava koža isprepletena finim, još plavijim venama. Ja bih iz svog položaja vidio samo krivulju trbuha i grudi i poluotvorena usta. Noktima bi strugala plahtu i izvijala se. Obgrlila me nogama. Čvrsto. Uzdasi postaju glasniji, osjećam kako steže mišiće, trza se, skoro pa vrišti. Teško diše, legnem do nje. Njena glava na mojim prsima, prstima mi šara po vratu i trbuhu, a iznad nas sa stropa vise raznobojni papirnati ždralovi, iznad ždralova, čini mi se, ocean. Nakon toga ona spava kojih četrdeset minuta. Uvijek odspava četrdesetak minuta.

Tada se ja spuštam s galerije, kuham kavu i pišem. Četrdeset minuta poslije ona se spušta i točim joj kavu. Sjedamo na kauč, ona se skutri i nasloni glavu na moje rame. Pijemo kavu i čitam joj što sam napisao. Tako je izgledalo svako jutro kad joj ne bi bilo majke doma. Nije meni bio problem prespavati dok je gospoja majka doma, ali Hana je naprosto bila preglasna. Nisam bio jebač-šampion, ona je jednostavno voljela glasno dati do znanja što joj se sviđa.

Isto tako je vrlo glasno negodovala i govorila što joj se ne sviđa. Tako me jedan dan izbacila na ulicu. Bilo je to prije kojih mjesec-dva. Više se ni ne sjećam oko čega smo se zakačili. Ali našao sam se na ulici bez jakne i ruksaka. Vratila mi ih je poslije preko zajedničkog prijatelja. Volio sam Hanu. Prije nje se sve više-manje svodilo na seks. Inerciju. Repliku ljubavi koju bih koristio kao izliku za pisanje. Da opišem način na koji me Hana tih prvih nekoliko mjeseci pro-matrala, morao bih izmisliti novi jezik.

To je bilo tada. Sada nje više nema niti me želi vidjeti. Nepregledni niz mogućnosti koje svaki dan nosi je jeziv. To je zato što je uglavnom samo jedan izbor točan. Bilo koji drugi vas izbaci na ulicu. Bez jakne i ruksaka u kojem se nalaze vaše knjige, dnevnik, gaće i četkica za zube.

 

* * *

 

Kuham ručak i pijem jučerašnju kavu. Čudno sjeda na pivo i ma-murluk. Moja su buđenja postala samo djelići kolateralne štete u koju se ubraja i Hanin odlazak. Štetu odavno ne pregledavam, brine me samo cijena popravka. Već danima pišem. Zaključio sam da današnji autori zlorabe računalne programe za obradu teksta. Pišu pizdarije. Pisac bi trebao biti ekonomičan. Trebao bi cijeniti riječi, ali ne i živjeti u njima. Zbog toga sam postavio pisaću mašinu u kuhinju.

Mačka njuška kavu i zgađeno odlazi. Skače sa stola i šmajhla mi se o nogu. Žica me klopu.

 

– Ej, daj – kažem joj – maloprije si jela, ne budi tako razmažena

– ona mijaukne, ja uzdahnem – Znaš da ti to ne pali sa mnom.

 

Zvoni mobitel. Gledam na sat u kuhinji. Stari sat s rimskim brojkama na kojem umjesto IV stoji IIII. Mobitel ne prestaje zvoniti. Netko iz redakcije, bit će. Pogled mi pada na novine od neki dan. Ne čitam ih. Zapravo čitam samo svoje članke. Više ne čitam novine jer se sve svodi na konzumaciju prošlosti. Slike i kratke rečenice. Nije to imalo veze s tim što nisam mogao podnijeti sve te strahote ili tako nešto. Možda je nečitanje razlog moje zbunjenosti i neusklađenosti. Ako ne čitaš novine, nikada ne kasniš jedan dan, to sam pročitao negdje.

Inače sam odgovoran što se tiče obaveza. Članke šaljem na vrijeme, ispite sam dao u roku. Nisam štreber, nisam baš ni Sun Tzu po pitanju organizacije, jednostavno sam skontao da je takav pristup stvarima, poslu i životu općenito najbolji ako želite da vam se ljudi skinu s vrata, a ja zaista cijenim samoću. Što se ne bi reklo s obzirom na to koliko ljudi poznajem. Ekipa iz redakcije zove. Uzimam kavu, odlazim do svoje sobe. Na polici iznad kreveta su knjige, uglavnom poezija. Današnji se dan zove Celan.

I tako to biva. Još jedan spor dan gdje gledam kako se prašina nakuplja u sobi na meni leluja zrakom. Pauci su oduševljeni mojom lijenošću. Skupljaju kuglice prašine pa ih tegle za sobom. I ja sam oduševljen vlastitom lijenošću. Ponekad. Ne preostaje mi ništa drugo osim piti hladnu kavu i čitati Celana.

 

* * *

 

Ne preostaje nam ništa nego ispiti pivo i citirati Celana – kažem Emiru. Ilija piša iza stabla, Emir i ja sjedimo na klupici, oko nas umire ljeto, umire dan, pred nama smeđa rijeka, druga obala i ničija zemlja. Emir je jedan od onih koji tvrde da je Sandinista! najbolji album Clasha. Već se prema tome svašta može reći o tome kakav je i što traži u muzici i općenito u svijetu. Ja ću samo reći da se rijetko brije i da odlično fotografira. Radimo u istoj redakciji.

Ili da ispijamo pive, šutimo i zurimo u kotrljajući svijet.

Može i to proći.

Zapišal sam si šuze – prilazi Ilija zakopčavajući šlic.

Ilija je surovi momak iz kvarta. Ilija nema previše smisla za poeziju. Često pije. Često je pijan. Zapravo se ne sjećam kad sam ga zadnji put vidio trijezna, daleko od bilo kakve lucidnosti. Ilija nas je dovezao do ovog grada na istoku zemlje gdje su kestenova stabla, sajam, stari dvorac i ova rijeka. Tijekom vožnje nije pio. Iznimno je glasno puštao Madness, The Verve i Stone Roses.

Fino sam spavao u autu – Emir ignorira Ilijine egzistencijalne tegobe. Ne znam kako ti je to uspjelo – odgovaram, Ilija ispija pivo i pljucka – Izgledao si kao joga majstor u položaju u kojem si spavao.

Sanjao sam da sam leptirica.

A ne kojim slučajem leptir?

Ne, to je Čuang Ce.

Piva je topla – Ilija očito nema ni previše smisla za filozofiju.

Znate što je zeznuto? – pitam.

Toplo pivo?

Ne. Kad sanjaš kako sanjaš. Vječno se budiš. I na kraju je konačno buđenje, Buđenje s velikim B, zadnja vrata. I tuširaš se, sastružeš preostale mrlje sna. Kao, gotovo je, ovo je zbilja Zbilja. Zbilja s velikim Z. Toliko stvarna da ne može biti stvarnija. A što nas čini toliko samouvjerenima? Zašto ne bismo bili samo sekvenca unutar velikog sna?

Ideš, u koje smo to vode zašli – Emir čupka bradu.

Otpijem gutljaj. Da ga jebeš, ne znam.

Onda je to metafizika.

Šit, hračnul sam na svoje šuze – zaključuje Ilija.

 

 

* * *

 

Šit, zaflekao sam se kavom i još poput idiota trljam mrlju koja se, zahvaljujući mojem urođenom refleksu, širi. Već mrzim ovaj dan. Loše je započeo i sve ukazuje na to da će se tako i nastaviti. Zaključiti to nije teško, nisu mi potrebni astrologija i statistika, čak ni iskustvo, nagonski shvaćam da će me spržiti kozmičke zrake ako izađem na ulicu. Što ne moram. Ali hoću. Spreman sam na sve: kontrolu karata u autobusu, poznanika iz srednje škole kojeg, hvala bogovima, nisam vidio od maturalnog plesa. On će se zaista potruditi prenijeti mi sve što se događalo u njegovom životu ovih nekoliko godina. Pitat će me što se događalo u mom bezveznom životu. Mnogo neugodne tišine i imbecilnih poluosmijeha. Reći će mi da moramo otići na piće. Laže. Odgovaram da moramo. Lažem. Ta je rečenica zaključak, kraj razgovora. Ako ga opet ugledam, trudit ću se ostati neprimijećen. Ugazit ću u lokvu. Upasti u šaht. Pojest će me krokodil. Leteći krokodil. Jebeno ludilo. Dekonstrukcija. Dezintegracija. Zvuči loše, ha?

To je zato što nam se ništa ne događa. Smrtno smo dosadni. Pokušavamo svom životu prišiti tragičnu crtu. Nekakav zaokret ili čak zaplet. Reče Tolstoj: sreća je alegorija, nesreća je priča. Bez tragedije nema priče. I zato se trudimo smjestiti u priču, a naš je život ispunjen dokolicom. Postepenim nestajanjem. Jednostavno rečeno: volimo misliti da smo izvanredni stvorovi. Često se preozbiljno shvaćamo. Zato vodimo smrtno dosadne živote.

Moja je jedina prednost što se ne shvaćam ozbiljno. Barem većinu vremena. Trenutno je najobičnija mrlja od kave u stanju dovesti me pred privatni Armagedon. Ali to je samo danas, samo ovaj tren. Već drugi tren sam u čistoj majici, za pisaćom mašinom. Iz ovog se toka svijesti da nešto izvući. Gotovo pa romantično. Minijaturnu krizu pretvaram u odlomke teksta, kao da su te raštrkane riječi doista u stanju spasiti moju dušu.

Ponekad mi se čini da one to mogu. Ne mora priča biti grandiozna da bi bila ispričana. Ova to svakako nije. Pišem jer inače ne bih imao što raditi. Pišem jer ne posjedujem nijedan drugi talent. Zaboravite priču o spašavanju duše. Spašavam se od dosade.

 

* * *

 

Vječito pišeš o pizdarijama: djevojkama, napušenom cerekanju, bendovima, dokoličarenju i životarenju. To ljude ne zanima jer to i sami proživljavaju. Zašto ne pišeš o nečemu uzvišenijem?

Zar postoji nešto uzvišenije od djevojaka, napušenosti i muzike? O dragi bože, znaš li koliko mrzim ekipu koja tvrdi da su dvije najbitnije stvari djevojke i poezija ili muzika?

Brkaš zanesenost i uzvišenost, uostalom, znaš na što mislim.

Ne bih rekao da znam.

Idiote, ne posjeduješ dubinu.

Iz dubine se ništa ne čuje. Eventualno polumrtvi zvuci koji mogu značiti bilo što.

Tebe nitko neće htjeti čitati. Opet isti kurac kao i s prvom knjigom.

Emir je maloprije došao na kavu. Dao sam mu da pročita početak novog rukopisa. Nije oduševljen. Srknuo je kavu.

Što ti radiš sa sobom?

Vodim masturbacijske maratone.

Znaš, i pisci moraju neki kurac raditi. Ne mogu samo drkati i sanjariti.

A da? Flaubert se ne bi složio.

Čuj ti njega kako se uspoređuje s velikanima.

Ma ne uspoređujem se. Ne želim biti Gogolj, Kafka ili Shakespeare. Uostalom, jedini William kojeg mogu čitati je Burroughs.

A Blake?

Nije važno čije ime kažem, nego što iza toga stoji.

Kao, anti-kanoničnost? Ti si neki panker? Što fali Shakespeareu? Rekao sam ti, ime je nebitno, bitna je izjava i stav iza toga.Shakespeare je dio lektire.

Pa?

Pa kažem ti. To je stav. Nemam ništa protiv Shakespearea. Ima i dobrih stvari u lektiri. Voltaire i Rabelais, recimo. Čuješ li ti mene? Nije u tome poanta. Poanta je što papci određuju što je bitno, a što nebitno.

Anarhija u Akademiji, stari moj.

Tako nekako, da – srknuo sam kavu.

Ne znam, proširi spektar tema i bit će okej. Imaš radni naslov?

Knjiga nestanka iliti dnevnik dokolice.

Nije loše.

Nije.

Dobro. Kako si? Nismo se čuli već...

...dva tjedna.

Da. Nestao si.

Knjiga nestanka, zar ne?

Da.

Osjećam se pregaženo.

Pregaženo?

Pre-ga-že-no.

Zašto?

Slegnuo sam ramenima – Zvjezdana geometrija.

Opet dramiš.

Vjerojatno.

Nastupila je tišina. Pogled mu klizi sobom, preko postera, fotografija i knjiga. Pogled mu se fiksira na stari broj Playboya. 1999.

Sjećaš se prvog listanja Playboya? – konačno progovara.

Mislim da se sjećam osjećaja, da.

Gorjele su?

Što, prepone?

Da.

Da, jesu. Od tad nisam više takvo što osjetio.

Što, nije ti se dizao kurac?

Ne, kretenu, jednostavno je taj prvi put bio, ne znam, uzvišen.

I onda su došli internet pornići.

Nikad nisam volio porniće.

Sereš.

Ne.

Ma daj, ne postoji frajer na ovom planetu koji...

...oš’ reći da si uživao u pikseliziranoj pički i krupnom kadru kurca?

Ma nije u tome stvar.

Nego?

Pa na što si ti drkao?

Zasigurno ne na repliku seksa.

Izmišljaš sad. Što si ti tad znao o seksu?

Dovoljno da znam da mora biti nešto dublje od buljenja u kameru­ i svinjskog cvileža. Uostalom, dokazali su da je ekipa koja voli porniće grozna u krevetu. Dobro, ne grozna, ali lošija od nas apornografa.

Pornografija iliti: kako uzgojiti generaciju loših ljubavnika.

Točno tako.

Pa dobro, na što si ti drkao?

Pustolovine mladog Don Juana, napisao ih je Apollinaire.

Čuj ti ovog, intelektualac je čak i kad drka.

Nasmijao sam se – Valja biti dosljedan.

Kad smo kod dosljednosti, dugo nismo igrali košarku. Mano a mano.

Daj, premamuran sam.

Nema veze, fino ćeš sve iznojiti. Ajde, za deset minuta na igralištu ispred zgrade, idem se presvući.

Nešto više od deset minuta poslije gađao sam tricu. Promašujem.

Ispao si iz štosa.

Nisam, samo sam mamuran – dodaje mi loptu i opet pucam.

Lopta ostaje zaglavljena između table i obruča. Emir mi se smije.

 

Što se ceriš?

Ma ništa. Sjetio sam se kako nam je kao klincima lopta znala tako zapeti, a onda, snađi se kako znaš.

Da, stariji bi nas dečki zajebavali. Ali uvijek bismo nekako izbili loptu – uzimam zalet, skačem i uspijevam nekako izgurati loptu – Srećom, narasli smo.

Isti problemi, samo ih sada rješavamo bez beda.

Da je bar to primjenjivo na ostatak života.

Je, samo si ti preglup.

Misliš?

Dobro, ne preglup. Samo voliš jadikovati.

Može biti.

Hoćemo baciti partiju?

Što, bele?

Ne seri, hajde.

Zadihani sjedimo na klupici, Emir mota duhan. Prvu sam partiju dobio 21:18. Drugu je on na knap, 21:19, izvukla ga je trica. Emir inače rijetko pogodi tricu. Promatram stabla. Ona su tanki, brzi potezi kistom. Crna su, ogoljela. Grane su kapilare na nezainteresiranom nebu. Ptice su mutne točkice koje jurcaju poput stanica, eritrocita, što već.

 

Što nam se dogodilo? – pitam, i dalje zadihan.

Kako misliš? – pruža mi prvu cigaretu. Sebi mota drugu, pravi gospodin.

Pogledaj nas. Zadihani nakon dvije partije. Prije godinu-dvije, mogli smo odigrati još nekoliko partija, otrčati još deset kilometara do djevojke, zapaliti cigaretu i onda se ševiti dok nam mozak ne iscuri. Nemamo ni trideset, a gle nas.

Pa ti si taj koji sve rjeđe izlazi.

Kad se stalno vrte iste priče. Samo iz drugih usta. Drugim riječima – gledam desno. Vidim susjede. Stariji par. Šetaju pudlicu. Skrivam cigaretu – Uh, sranje – kažem.

Čekaj, nemoj reći da ti starci i dalje ne znaju?

Ma znaju, ali mi je neugodno. Svi imaju sliku mene kao pristoj-nog mladića, što i jesam. Ali cigareta se ne uklapa u imidž.

Tako ti i treba kad se ne odseliš od roditelja, a u kasnim si dvadesetima.

Praktično je.

Vidim.

Ne, stvarno. I dalje ne znam koristiti vešmašinu.

Šališ se?

Da bar.

Ti zaista ne posjeduješ ni trunku praktične inteligencije. Kao ni oni momci – pokazuje na dvojicu murjaka koji idu u našem smjeru. Usred bijela dana. Nemaju pametnijeg posla. Naravno. S policijom nisam imao niti jedno jedino dobro iskustvo. Zbog razbarušene kose i mršavosti uvijek me zajebavaju. Vjerojatno misle da se bodem.

Dobar dan, momci – prilazi nam stariji. Klempavi, mlađi policajac stoji iza njega.

Nemamo ništa – panično odgovaram iste stotinke. Emir prasne u smijeh. Zna koliko ih ne volim.

Što to pušite?

Duhan – hladno će Emir.

A da?

Da. Valjda su vas na akademiji naučili kako miriši duhan, a kako trava – nastavljam.

Ti si neki pametan tip?

 

Šutim.

Daj osobnu.

Čovječe, pa još je dan – bunim se.

Daj osobnu – pruža ruku.

Nemam je.

Nemaš?

Ne.

Znaš da je to kažnjivo?

Ne ako sam unutar petsto metara od svoje zgrade – palcem pokazujem iza sebe.

Kako ti je ime?

Kažem mu svoje ime i prezime.

On ga mrmljajući ponavlja – Poznato mi je to.

Možda ste pročitali njegovu zbirku priča – podbada ga Emir. Pametnjakovići – provjerava moje ime preko voki-tokija – Dobro. Vidjet ćemo se mi još. Doviđenja.

Iskreno se nadam da nećemo. Ćao, momci – Emir ih pozdravlja.

Ja šutim – Čovječe, ti si magnet za murju.

Slegnuo sam ramenima.

Jesi za kavu? – pita me.

Pili smo je maloprije.

Ajde, da uhvatimo ovo malo sunca.

Moram se otuširati.

Za sat vremena onda?

Sat i petnaest.

Okej.

Okej, super. Vidimo se.

Ustajemo, rastežemo se. Krećemo doma. Sunce je i dalje mutno i slabašno, daje gotovo pa srebrnasti sjaj granama. One se povremeno zanjišu. Sunce nam baca sjene na istok. Lightshow.


 

 

 

__________________________________________________

Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu. Diplomirao komparativnu književnost te Engleski jezik i književnost i amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Piše glazbene i književne kritike za zato specijalizirane časopise i portale. Prozu objavljuje u Quorumu, Zarezu, Fantomu slobode, časopisu Nova riječ, zborniku „Record Stories“ (Aquarius Records), antologiji mladih prozaika „Bez vrata, bez kucanja“ (Sandrof) te raznim internetskim portalima. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namijenjenog mladim autorima. Također je jedan od urednika zbornika „TKO ČITA?“ za sezonu 2015./16 i 2016./17. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press) i prevedene na engleski, njemački, poljski i rumunjski. Živi i ne radi u Zagrebu.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg