proza
.jpg)
.jpg)
Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'
Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.
I.
Kao siroti Trocki
“Došao je na ovaj svijet navodno kao dijete đavola i gotovo istog časa počeli su porazi.” K. Vonnegut
Bio sam još uvijek mlad kad sam se probudio. Barem sam tako mislio. Neka netko ugasi Sunce. Neka netko, zaboga, ugasi Sunce. Mačka skače s prozorske daske na moje noge i trči prema kuhinji. Gledam na mobitel, debelo je prošlo podne. Ustao sam iz kreveta, prevrnuo praznu limenku piva, zijevnuo i pošao do frižidera.
Živim s roditeljima u stanu u zgradi u predgrađu u gradu čije ime nije važno u zemlji gdje samo neuspjeh uspijeva i čovjek nikako da se navikne na to. Uvijek vam nekako uspiju izmaknuti tlo pod no-gama. Moraš biti nabrijaniji, govorili bi mi, pisati angažiranije. Kao siroti Trocki, bio sam razapet između raskalašenosti i revolucije. Otišao sam do frižidera, otvorio limenku i otišao u WC. Zatvaram krug, pijem i pišam istovremeno. Dajem mački hranu. Zove se Zazie i zapravo je Buda. Tigrasta je po leđima, ima leopard pjege na trbuhu i nekoliko narančastih šara po tijelu (i jednu narančastu točku na glavi, takozvano treće oko). Vani jesen, gole grane, Sunce je daleko i slabašno (svejedno iritantno), nebo boje kosti, klinci se vraćaju iz škole. A ja? Ja sam izgubio još jedno jutro.
* * *
Hana nije voljela jutra. Osim onog kratkog trenutka kad noć skida svoju haljinu i otkriva azur. U tom jutarnjem zraku njena bijela koža izgledala bi gotovo plavo. Plava koža isprepletena finim, još plavijim venama. Ja bih iz svog položaja vidio samo krivulju trbuha i grudi i poluotvorena usta. Noktima bi strugala plahtu i izvijala se. Obgrlila me nogama. Čvrsto. Uzdasi postaju glasniji, osjećam kako steže mišiće, trza se, skoro pa vrišti. Teško diše, legnem do nje. Njena glava na mojim prsima, prstima mi šara po vratu i trbuhu, a iznad nas sa stropa vise raznobojni papirnati ždralovi, iznad ždralova, čini mi se, ocean. Nakon toga ona spava kojih četrdeset minuta. Uvijek odspava četrdesetak minuta.
Tada se ja spuštam s galerije, kuham kavu i pišem. Četrdeset minuta poslije ona se spušta i točim joj kavu. Sjedamo na kauč, ona se skutri i nasloni glavu na moje rame. Pijemo kavu i čitam joj što sam napisao. Tako je izgledalo svako jutro kad joj ne bi bilo majke doma. Nije meni bio problem prespavati dok je gospoja majka doma, ali Hana je naprosto bila preglasna. Nisam bio jebač-šampion, ona je jednostavno voljela glasno dati do znanja što joj se sviđa.
Isto tako je vrlo glasno negodovala i govorila što joj se ne sviđa. Tako me jedan dan izbacila na ulicu. Bilo je to prije kojih mjesec-dva. Više se ni ne sjećam oko čega smo se zakačili. Ali našao sam se na ulici bez jakne i ruksaka. Vratila mi ih je poslije preko zajedničkog prijatelja. Volio sam Hanu. Prije nje se sve više-manje svodilo na seks. Inerciju. Repliku ljubavi koju bih koristio kao izliku za pisanje. Da opišem način na koji me Hana tih prvih nekoliko mjeseci pro-matrala, morao bih izmisliti novi jezik.
To je bilo tada. Sada nje više nema niti me želi vidjeti. Nepregledni niz mogućnosti koje svaki dan nosi je jeziv. To je zato što je uglavnom samo jedan izbor točan. Bilo koji drugi vas izbaci na ulicu. Bez jakne i ruksaka u kojem se nalaze vaše knjige, dnevnik, gaće i četkica za zube.
* * *
Kuham ručak i pijem jučerašnju kavu. Čudno sjeda na pivo i ma-murluk. Moja su buđenja postala samo djelići kolateralne štete u koju se ubraja i Hanin odlazak. Štetu odavno ne pregledavam, brine me samo cijena popravka. Već danima pišem. Zaključio sam da današnji autori zlorabe računalne programe za obradu teksta. Pišu pizdarije. Pisac bi trebao biti ekonomičan. Trebao bi cijeniti riječi, ali ne i živjeti u njima. Zbog toga sam postavio pisaću mašinu u kuhinju.
Mačka njuška kavu i zgađeno odlazi. Skače sa stola i šmajhla mi se o nogu. Žica me klopu.
– Ej, daj – kažem joj – maloprije si jela, ne budi tako razmažena
– ona mijaukne, ja uzdahnem – Znaš da ti to ne pali sa mnom.
Zvoni mobitel. Gledam na sat u kuhinji. Stari sat s rimskim brojkama na kojem umjesto IV stoji IIII. Mobitel ne prestaje zvoniti. Netko iz redakcije, bit će. Pogled mi pada na novine od neki dan. Ne čitam ih. Zapravo čitam samo svoje članke. Više ne čitam novine jer se sve svodi na konzumaciju prošlosti. Slike i kratke rečenice. Nije to imalo veze s tim što nisam mogao podnijeti sve te strahote ili tako nešto. Možda je nečitanje razlog moje zbunjenosti i neusklađenosti. Ako ne čitaš novine, nikada ne kasniš jedan dan, to sam pročitao negdje.
Inače sam odgovoran što se tiče obaveza. Članke šaljem na vrijeme, ispite sam dao u roku. Nisam štreber, nisam baš ni Sun Tzu po pitanju organizacije, jednostavno sam skontao da je takav pristup stvarima, poslu i životu općenito najbolji ako želite da vam se ljudi skinu s vrata, a ja zaista cijenim samoću. Što se ne bi reklo s obzirom na to koliko ljudi poznajem. Ekipa iz redakcije zove. Uzimam kavu, odlazim do svoje sobe. Na polici iznad kreveta su knjige, uglavnom poezija. Današnji se dan zove Celan.
I tako to biva. Još jedan spor dan gdje gledam kako se prašina nakuplja u sobi na meni leluja zrakom. Pauci su oduševljeni mojom lijenošću. Skupljaju kuglice prašine pa ih tegle za sobom. I ja sam oduševljen vlastitom lijenošću. Ponekad. Ne preostaje mi ništa drugo osim piti hladnu kavu i čitati Celana.
* * *
Ne preostaje nam ništa nego ispiti pivo i citirati Celana – kažem Emiru. Ilija piša iza stabla, Emir i ja sjedimo na klupici, oko nas umire ljeto, umire dan, pred nama smeđa rijeka, druga obala i ničija zemlja. Emir je jedan od onih koji tvrde da je Sandinista! najbolji album Clasha. Već se prema tome svašta može reći o tome kakav je i što traži u muzici i općenito u svijetu. Ja ću samo reći da se rijetko brije i da odlično fotografira. Radimo u istoj redakciji.
Ili da ispijamo pive, šutimo i zurimo u kotrljajući svijet.
Može i to proći.
Zapišal sam si šuze – prilazi Ilija zakopčavajući šlic.
Ilija je surovi momak iz kvarta. Ilija nema previše smisla za poeziju. Često pije. Često je pijan. Zapravo se ne sjećam kad sam ga zadnji put vidio trijezna, daleko od bilo kakve lucidnosti. Ilija nas je dovezao do ovog grada na istoku zemlje gdje su kestenova stabla, sajam, stari dvorac i ova rijeka. Tijekom vožnje nije pio. Iznimno je glasno puštao Madness, The Verve i Stone Roses.
Fino sam spavao u autu – Emir ignorira Ilijine egzistencijalne tegobe. Ne znam kako ti je to uspjelo – odgovaram, Ilija ispija pivo i pljucka – Izgledao si kao joga majstor u položaju u kojem si spavao.
Sanjao sam da sam leptirica.
A ne kojim slučajem leptir?
Ne, to je Čuang Ce.
Piva je topla – Ilija očito nema ni previše smisla za filozofiju.
Znate što je zeznuto? – pitam.
Toplo pivo?
Ne. Kad sanjaš kako sanjaš. Vječno se budiš. I na kraju je konačno buđenje, Buđenje s velikim B, zadnja vrata. I tuširaš se, sastružeš preostale mrlje sna. Kao, gotovo je, ovo je zbilja Zbilja. Zbilja s velikim Z. Toliko stvarna da ne može biti stvarnija. A što nas čini toliko samouvjerenima? Zašto ne bismo bili samo sekvenca unutar velikog sna?
Ideš, u koje smo to vode zašli – Emir čupka bradu.
Otpijem gutljaj. Da ga jebeš, ne znam.
Onda je to metafizika.
Šit, hračnul sam na svoje šuze – zaključuje Ilija.
* * *
Šit, zaflekao sam se kavom i još poput idiota trljam mrlju koja se, zahvaljujući mojem urođenom refleksu, širi. Već mrzim ovaj dan. Loše je započeo i sve ukazuje na to da će se tako i nastaviti. Zaključiti to nije teško, nisu mi potrebni astrologija i statistika, čak ni iskustvo, nagonski shvaćam da će me spržiti kozmičke zrake ako izađem na ulicu. Što ne moram. Ali hoću. Spreman sam na sve: kontrolu karata u autobusu, poznanika iz srednje škole kojeg, hvala bogovima, nisam vidio od maturalnog plesa. On će se zaista potruditi prenijeti mi sve što se događalo u njegovom životu ovih nekoliko godina. Pitat će me što se događalo u mom bezveznom životu. Mnogo neugodne tišine i imbecilnih poluosmijeha. Reći će mi da moramo otići na piće. Laže. Odgovaram da moramo. Lažem. Ta je rečenica zaključak, kraj razgovora. Ako ga opet ugledam, trudit ću se ostati neprimijećen. Ugazit ću u lokvu. Upasti u šaht. Pojest će me krokodil. Leteći krokodil. Jebeno ludilo. Dekonstrukcija. Dezintegracija. Zvuči loše, ha?
To je zato što nam se ništa ne događa. Smrtno smo dosadni. Pokušavamo svom životu prišiti tragičnu crtu. Nekakav zaokret ili čak zaplet. Reče Tolstoj: sreća je alegorija, nesreća je priča. Bez tragedije nema priče. I zato se trudimo smjestiti u priču, a naš je život ispunjen dokolicom. Postepenim nestajanjem. Jednostavno rečeno: volimo misliti da smo izvanredni stvorovi. Često se preozbiljno shvaćamo. Zato vodimo smrtno dosadne živote.
Moja je jedina prednost što se ne shvaćam ozbiljno. Barem većinu vremena. Trenutno je najobičnija mrlja od kave u stanju dovesti me pred privatni Armagedon. Ali to je samo danas, samo ovaj tren. Već drugi tren sam u čistoj majici, za pisaćom mašinom. Iz ovog se toka svijesti da nešto izvući. Gotovo pa romantično. Minijaturnu krizu pretvaram u odlomke teksta, kao da su te raštrkane riječi doista u stanju spasiti moju dušu.
Ponekad mi se čini da one to mogu. Ne mora priča biti grandiozna da bi bila ispričana. Ova to svakako nije. Pišem jer inače ne bih imao što raditi. Pišem jer ne posjedujem nijedan drugi talent. Zaboravite priču o spašavanju duše. Spašavam se od dosade.
* * *
Vječito pišeš o pizdarijama: djevojkama, napušenom cerekanju, bendovima, dokoličarenju i životarenju. To ljude ne zanima jer to i sami proživljavaju. Zašto ne pišeš o nečemu uzvišenijem?
Zar postoji nešto uzvišenije od djevojaka, napušenosti i muzike? O dragi bože, znaš li koliko mrzim ekipu koja tvrdi da su dvije najbitnije stvari djevojke i poezija ili muzika?
Brkaš zanesenost i uzvišenost, uostalom, znaš na što mislim.
Ne bih rekao da znam.
Idiote, ne posjeduješ dubinu.
Iz dubine se ništa ne čuje. Eventualno polumrtvi zvuci koji mogu značiti bilo što.
Tebe nitko neće htjeti čitati. Opet isti kurac kao i s prvom knjigom.
Emir je maloprije došao na kavu. Dao sam mu da pročita početak novog rukopisa. Nije oduševljen. Srknuo je kavu.
Što ti radiš sa sobom?
Vodim masturbacijske maratone.
Znaš, i pisci moraju neki kurac raditi. Ne mogu samo drkati i sanjariti.
A da? Flaubert se ne bi složio.
Čuj ti njega kako se uspoređuje s velikanima.
Ma ne uspoređujem se. Ne želim biti Gogolj, Kafka ili Shakespeare. Uostalom, jedini William kojeg mogu čitati je Burroughs.
A Blake?
Nije važno čije ime kažem, nego što iza toga stoji.
Kao, anti-kanoničnost? Ti si neki panker? Što fali Shakespeareu? Rekao sam ti, ime je nebitno, bitna je izjava i stav iza toga.Shakespeare je dio lektire.
Pa?
Pa kažem ti. To je stav. Nemam ništa protiv Shakespearea. Ima i dobrih stvari u lektiri. Voltaire i Rabelais, recimo. Čuješ li ti mene? Nije u tome poanta. Poanta je što papci određuju što je bitno, a što nebitno.
Anarhija u Akademiji, stari moj.
Tako nekako, da – srknuo sam kavu.
Ne znam, proširi spektar tema i bit će okej. Imaš radni naslov?
Knjiga nestanka iliti dnevnik dokolice.
Nije loše.
Nije.
Dobro. Kako si? Nismo se čuli već...
...dva tjedna.
Da. Nestao si.
Knjiga nestanka, zar ne?
Da.
Osjećam se pregaženo.
Pregaženo?
Pre-ga-že-no.
Zašto?
Slegnuo sam ramenima – Zvjezdana geometrija.
Opet dramiš.
Vjerojatno.
Nastupila je tišina. Pogled mu klizi sobom, preko postera, fotografija i knjiga. Pogled mu se fiksira na stari broj Playboya. 1999.
Sjećaš se prvog listanja Playboya? – konačno progovara.
Mislim da se sjećam osjećaja, da.
Gorjele su?
Što, prepone?
Da.
Da, jesu. Od tad nisam više takvo što osjetio.
Što, nije ti se dizao kurac?
Ne, kretenu, jednostavno je taj prvi put bio, ne znam, uzvišen.
I onda su došli internet pornići.
Nikad nisam volio porniće.
Sereš.
Ne.
Ma daj, ne postoji frajer na ovom planetu koji...
...oš’ reći da si uživao u pikseliziranoj pički i krupnom kadru kurca?
Ma nije u tome stvar.
Nego?
Pa na što si ti drkao?
Zasigurno ne na repliku seksa.
Izmišljaš sad. Što si ti tad znao o seksu?
Dovoljno da znam da mora biti nešto dublje od buljenja u kameru i svinjskog cvileža. Uostalom, dokazali su da je ekipa koja voli porniće grozna u krevetu. Dobro, ne grozna, ali lošija od nas apornografa.
Pornografija iliti: kako uzgojiti generaciju loših ljubavnika.
Točno tako.
Pa dobro, na što si ti drkao?
Pustolovine mladog Don Juana, napisao ih je Apollinaire.
Čuj ti ovog, intelektualac je čak i kad drka.
Nasmijao sam se – Valja biti dosljedan.
Kad smo kod dosljednosti, dugo nismo igrali košarku. Mano a mano.
Daj, premamuran sam.
Nema veze, fino ćeš sve iznojiti. Ajde, za deset minuta na igralištu ispred zgrade, idem se presvući.
Nešto više od deset minuta poslije gađao sam tricu. Promašujem.
Ispao si iz štosa.
Nisam, samo sam mamuran – dodaje mi loptu i opet pucam.
Lopta ostaje zaglavljena između table i obruča. Emir mi se smije.
Što se ceriš?
Ma ništa. Sjetio sam se kako nam je kao klincima lopta znala tako zapeti, a onda, snađi se kako znaš.
Da, stariji bi nas dečki zajebavali. Ali uvijek bismo nekako izbili loptu – uzimam zalet, skačem i uspijevam nekako izgurati loptu – Srećom, narasli smo.
Isti problemi, samo ih sada rješavamo bez beda.
Da je bar to primjenjivo na ostatak života.
Je, samo si ti preglup.
Misliš?
Dobro, ne preglup. Samo voliš jadikovati.
Može biti.
Hoćemo baciti partiju?
Što, bele?
Ne seri, hajde.
Zadihani sjedimo na klupici, Emir mota duhan. Prvu sam partiju dobio 21:18. Drugu je on na knap, 21:19, izvukla ga je trica. Emir inače rijetko pogodi tricu. Promatram stabla. Ona su tanki, brzi potezi kistom. Crna su, ogoljela. Grane su kapilare na nezainteresiranom nebu. Ptice su mutne točkice koje jurcaju poput stanica, eritrocita, što već.
Što nam se dogodilo? – pitam, i dalje zadihan.
Kako misliš? – pruža mi prvu cigaretu. Sebi mota drugu, pravi gospodin.
Pogledaj nas. Zadihani nakon dvije partije. Prije godinu-dvije, mogli smo odigrati još nekoliko partija, otrčati još deset kilometara do djevojke, zapaliti cigaretu i onda se ševiti dok nam mozak ne iscuri. Nemamo ni trideset, a gle nas.
Pa ti si taj koji sve rjeđe izlazi.
Kad se stalno vrte iste priče. Samo iz drugih usta. Drugim riječima – gledam desno. Vidim susjede. Stariji par. Šetaju pudlicu. Skrivam cigaretu – Uh, sranje – kažem.
Čekaj, nemoj reći da ti starci i dalje ne znaju?
Ma znaju, ali mi je neugodno. Svi imaju sliku mene kao pristoj-nog mladića, što i jesam. Ali cigareta se ne uklapa u imidž.
Tako ti i treba kad se ne odseliš od roditelja, a u kasnim si dvadesetima.
Praktično je.
Vidim.
Ne, stvarno. I dalje ne znam koristiti vešmašinu.
Šališ se?
Da bar.
Ti zaista ne posjeduješ ni trunku praktične inteligencije. Kao ni oni momci – pokazuje na dvojicu murjaka koji idu u našem smjeru. Usred bijela dana. Nemaju pametnijeg posla. Naravno. S policijom nisam imao niti jedno jedino dobro iskustvo. Zbog razbarušene kose i mršavosti uvijek me zajebavaju. Vjerojatno misle da se bodem.
Dobar dan, momci – prilazi nam stariji. Klempavi, mlađi policajac stoji iza njega.
Nemamo ništa – panično odgovaram iste stotinke. Emir prasne u smijeh. Zna koliko ih ne volim.
Što to pušite?
Duhan – hladno će Emir.
A da?
Da. Valjda su vas na akademiji naučili kako miriši duhan, a kako trava – nastavljam.
Ti si neki pametan tip?
Šutim.
Daj osobnu.
Čovječe, pa još je dan – bunim se.
Daj osobnu – pruža ruku.
Nemam je.
Nemaš?
Ne.
Znaš da je to kažnjivo?
Ne ako sam unutar petsto metara od svoje zgrade – palcem pokazujem iza sebe.
Kako ti je ime?
Kažem mu svoje ime i prezime.
On ga mrmljajući ponavlja – Poznato mi je to.
Možda ste pročitali njegovu zbirku priča – podbada ga Emir. Pametnjakovići – provjerava moje ime preko voki-tokija – Dobro. Vidjet ćemo se mi još. Doviđenja.
Iskreno se nadam da nećemo. Ćao, momci – Emir ih pozdravlja.
Ja šutim – Čovječe, ti si magnet za murju.
Slegnuo sam ramenima.
Jesi za kavu? – pita me.
Pili smo je maloprije.
Ajde, da uhvatimo ovo malo sunca.
Moram se otuširati.
Za sat vremena onda?
Sat i petnaest.
Okej.
Okej, super. Vidimo se.
Ustajemo, rastežemo se. Krećemo doma. Sunce je i dalje mutno i slabašno, daje gotovo pa srebrnasti sjaj granama. One se povremeno zanjišu. Sunce nam baca sjene na istok. Lightshow.
__________________________________________________
Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu. Diplomirao komparativnu književnost te Engleski jezik i književnost i amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Piše glazbene i književne kritike za zato specijalizirane časopise i portale. Prozu objavljuje u Quorumu, Zarezu, Fantomu slobode, časopisu Nova riječ, zborniku „Record Stories“ (Aquarius Records), antologiji mladih prozaika „Bez vrata, bez kucanja“ (Sandrof) te raznim internetskim portalima. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namijenjenog mladim autorima. Također je jedan od urednika zbornika „TKO ČITA?“ za sezonu 2015./16 i 2016./17. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press) i prevedene na engleski, njemački, poljski i rumunjski. Živi i ne radi u Zagrebu.
o nama
Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.
proza
Robert Aralica: Gugutka
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
proza
Iva Esterajher: Priče
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
proza
Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
proza
Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
proza
Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
o nama
Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
proza
Eva Simčić: Maksimalizam.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
poezija
Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
intervju
Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
poezija
Maja Marchig: Izbor iz poezije
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
poezija
Juha Kulmala: Izbor iz poezije
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.
Stranice autora
_Logo.svg.png){kind=logo}
