RACHEL KUSHNER: BACAČI PLAMENA

(ulomak iz romana)

 

S engleskog prevela: Luiza Bouharaoua

 

 

Za vrijeme kratke vožnje iz grada do Salt Flatsa pustinja je sjala pod jutarnjim suncem. Bijela, bež, ružičasta i boja sljeza – to su boje ovog mjesta. Pijesak se na rubovima zeleni i mjestimice sjaji pastelnožutom, bojom rascvalih suncokreta koji kao korov rastu tri po tri.

Na izlasku iz malog kockarskog grada nalazilo se naselje prikolica napušteno na visoravni. PIĆE I PLES I GOLE ŽENE. Opet sam se sjetila Pat Nixon, donjeg rublja u paleti Pat Nixon. Izblijedjela boja breskve ili limunsko žuti šifon. Kada sam kao tinejdžerica u Renu čula riječi Mustang ranč, zamislila sam prostranu kolibu sa zlatnim zrcalima i okruglim krevetima s baršunastim valjkastim jastucima. Stvarni Mustang ranč bio je gomila rasutih starih šupica u kojima su obitavale smrknute žene koje su imale problema s drogom. Čak i kada sam shvatila što je zaista bio Mustang ranč, bilo mi je prirodno čuti riječi Mustang ranč i zamisliti seosku raskoš, luksuzne dnevne sobe s mokrim šankovima i možda nekoga tko pušta Wandu Jackson. Tears at he Grand Ole Opry. Na takvim su mjestima zapravo slušali Top-četrdeset ili zujanje generatora.

Dalje od pristupne ceste koja je silazila s međudržavne ceste ljeskalo se i prelijevalo bijelo jezero i reflektiralo svjetlost natrag suncu kao nož s vodoravno položenom oštricom. Netaknuta bjelina protezala se toliko daleko u daljinu da je na horizontu otkrivala blagu zakrivljenost zemlje. Čula sam prodornu tutnjavu vojnog aviona, kao da netko vuče golemu lopatu po mokrom betonu, ali iznad sebe nisam vidjela ništa osim plavetnila, tako netaknutog i intenzivnog da se činilo da je izrezano iz središnjeg dijela neba. Avion nije ostavio nikakav trag, samo sveprisutan zvuk koji kao da nije dolazio ni iz jednog određenog smjera. Još jedan avion proletio je nevidljiv u visini. Sigurno sam ih čula tijekom noći. U blizini je bila baza, područje G na mojoj karti, sivi međuprostor. Pomislila sam na satelite, one sovjetske, koje sam zamišljala kao stare ronilačke kacige okrugle poput globusa, svjetlucavu sferu koja se urezuje u nebo kao gramofonska igla. Sve u području G bilo je pospremljeno, pomični krovovi zatvoreni, minobacači skriveni od pogleda zbog dolaska sonde. Vojska je promijenila scenografiju za sljedeći čin.

Pitala sam se zašto vojska nije preuzela Salt Flats za sebe, za svoje testove. Ne znam kakve testove, ali nešto što uključuje toplinu, brzinu, potisak i škripanje motora. Američka legenda Flip Farmer projurio je kroz ovu ravan s 805 kilometara na sat u trinaestometarskom aluminijskom kanistru na tri kotača, opremljenom mlaznim motorom mornaričkog Fantoma. Zašto je to učinio Flip, obični građanin, a ne vojska? Čovjek bi pomislio da će htjeti ovo mjesto neograničene brzine bez posljedica. Ipak, vojska nije htjela ogromnu slanu pustinju. Ostavili su je, manje-više, Flipu Farmeru koji drži svjetski brzinski rekord na zemlji.

U djetinjstvu sam obožavala Flipa Farmera kao što su neke djevojčice obožavale ponije, klizanje ili Paula McCartneyja. Iznad kreveta sam imala plakat Flipa i njegova pobjedničkog auta, Nike sa Samotrake. Flip sa svojim širokim smiješkom kao s reklame u kombinezonu od srebrnoplave nepoderive tkanine, koja se na šavovima i pod određenim kutom presijavala u boju lavande, i čizmama boje sladoleda od vanilije. Ispod ruke držao je srebrnu kacigu na kojoj je finim krasopisom bilo ispisano „Farmer“. Dok sam se pripremala za utrku na Salt Flatsu naišla sam na tu sliku u knjizi o njemu koju sam kupila na Strandu. Nika sa Samotrake stajala je točno iza njega na Salt Flatsu. Bila je iste boje lavande kao ona u koju se presijavao dio Flipova protupožarnog odijela, rukom ulaštena do visokog sjaja sa srebrnim detaljima na mlaznicama i repu. Čista težina i energija, a opet bestežinska sa svojom ogromnom repnom perajom poput kuke za grebanje neba.

Kada mi je bilo dvanaest godina, Flip se zaustavio u Renu i dijelio autograme u kasinu. Nisam imala fotografiju na koju bi mi se mogao potpisati pa sam mu rekla da mi se potpiše na ruku. Tjednima sam se tuširala s plastičnom vrećicom koju sam gumicom pričvrstila za zglob. Nije to bila romantična zaluđenost. Postoje stupnjevi spremnosti. Djevojčice se nisu okupirale idejom seksa, spajanjem svog tijela s tuđim. To je došlo kasnije, a ništa mu nije prethodilo. Bila je to nevin pomak, san, a idoli su bili savršeni za snove jedne djevojčice. Nisu bili stvarni. Nisu bili radnik na benzinskoj koji te pokušava namamiti u stražnji dio crpke, raznosač novina koji te pokušava namamiti u alatnicu, otac tvog prijatelja koji te pokušava namamiti u svoj automobil. Oni nisu mamili, oni su privlačili kao fatamorgane u pustinji. Flip Farmer bio je sigurno nedodirljiv. Bio je poseban. Izabrala sam ga među svim muškarcima na svijetu i on mi se potpisao na ruku i nasmiješio svojim sjajnim bijelim ravnim zubima. Svima nam je podario taj isti smiješak, i djeci i odraslima koji su nahrupili u kasino Harrah. Mi nismo bili pojedinci, već površina po kojoj se kretao nasmijan i nedodirljiv. Da mi je zaista uzvratio pogled, vjerojatno bih oprala njegov autogram s ruke.

Iste godine kad je prošao kroz Reno, Flip je za dlaku umakao smrti dok je postavljao kopneni brzinski rekord na soli. Netom nakon što je postigao 840 kilometara na sat, stražnji mu se padobran prerano otvorio. Izletio je iz stražnjeg dijela Nike sa Samotrake i otkačio se, a vozilo je počelo vrludati među oznakama za kilometre. Flip je ponovo uspostavio kontrolu, ali bez padobrana nije mogao usporiti. I dalje je jurio 800 kilometara na sat. Znao je da će se kočnice, ako ih samo dodirne, otopiti i izgorjeti i onda ostaje bez njih. One su napravljene za brzine manje od 240 kilometara na sat. Morat će pustiti vozilo da samo uspori, ali ono nije usporavalo. Jureći preko soli gotovo nesputan trenjem, shvatio je da će sve uskoro ionako biti gotovo. Stisnuo kočnice ili ne, sve je uskoro gotovo. Zato ih je stisnuo. Nježno je pritisnuo pedalu lijevom cipelom. Propala je. Vozilo je jurilo dalje nepromijenjenom brzinom. Napumpao je kočnicu, ali ništa se nije dogodilo. Čuo se samo udarac pedale o tlo, svijet se pretvarao u tekućinu izvan vozačeve prozirne plastične kabine.

Projurio je pored oznake za nulti kilometar, pored službenog kraja rute za utrku. Njegova ekipa i nekoliko novinara zurili su u daljinu. Jurio je 640 kilometara na sat. Sol tamo nije bila pripremljena. Motor je bio ugašen pa je sve što je čuo bilo udaranje i lupanje amortizera koji su se vukli po gruboj soli. Dok je sjedio u kabini koja će uskoro postati grobnica, imao je vremena za razmišljanje, imao je vremena primijetiti koliko je malen i poznat taj prostor. Intiman i miran. Vozilo je bilo puno bijelog dima. Dok je čekao smrt, a već je odustao od pumpanja svojih nepostojećih kočnica, palo mu je na pamet da je dim zapravo sol koju je snaga kotača mljela u prah pa je nošena vjetrom kroz osovinu ušla u skučenu kabinu vozila.

Kroz bijelu maglicu koja je ublažavala pogled kroz kabinu pojavio se red električnih stupova. Pokušao se provesti između njih, ali je na kraju pokosio nekolicinu. Onda je uletio ravno u plitko slano jezero. Voda je prskala u vis s obiju strana Nike sa Samotrake. Auto je napokon počeo usporavati, prvo na 480, a onda na 320. Onda je preletio preko tri metra visokog nasipa izgrađenog u vrijeme kada je iskopan odvodni kanal duž južnog ruba ravni. Svijet je postao okomit. Komadićak vedrog neba, nijednog oblaka na vidiku. Prisilno razmišljanje o nebesima, prozračnima i plavima, tipičan uvod u smrt. Da je na nebu bio samo jedan pahuljasti oblak, jedna pamučna kuglica zraka na plavoj pozadini, ponadao bi se. Nije bilo ničeg osim plavetnila. Išao je prema odvodnom jarku na drugoj strani nasipa. Bio je pun kišnice. Nika sa Samotrake zabila se ravno u njega. Kada je vozilo počelo tonuti nosom prema dolje, Flip je u očaju izbio poklopac kabine. Nije bilo šanse da otvori kabinu kada auto potone. Strgnuo je masku s kisikom i pokušao otkopčati pojas. Bio je zarobljen. Nije se mogao izvući. Auto je tonuo. Njegovo protupožarno odijelo zakačilo se za ručnu kočnicu. Nika sa Samotrake bila je duboko pod vodom, a on je i dalje pokušavao otkačiti rukav odijela s kočnice. Baš kada je njegov mozak praznio zadnje zalihe kisika, uspio se otpetljati i zaplivati prema treperavoj svjetlosti iznad sebe, prema mjestu gdje se sunce probijalo kroz vodu. Izronio je u mrlji goriva koja se širila površinom. Hitna služba je dotrčala. Izvukli su ga na sigurno netom prije nego što se gorivo zapalilo uz glasnu eksploziju nakon koje je uslijedila druga, još jača, u kojoj je Nika sa Samotrake eksplodirala pod vodom kao gorivo u reaktoru.

Iduće je godine Flip u svojoj radionici u Wattsu u Los Angelesu izgradio još jedan automobil, Samotraku II, s još većim mlaznim motorom i masivnim stražnjim disk-kočnicama. Bila je 1965. Počeli su neredi i njegovo je skladište izgorjelo ili ga je netko zapalio. Nika sa Samotrake II bila je teško oštećena. Nije ju mogao obnoviti na vrijeme za sezonu na Salt Flatsu koja traje samo od kolovoza do rujna ili listopada, sve do kiša koje pretvore drevno dno jezera u veliku plitku zdjelu. Te su godine kiše počele rano, a Samotraka nije bila spremna. Sve sam to pročitala u njegovoj biografiji „Pobjeda“. Nemiri i kiša su u knjizi predstavljeni kao nezgode istog reda: prvo jedna, pa druga. Nemiri u Wattsu pa kiša u Salt Flatsu. Nasmiješeni Flip iz predgrađa koji priča kako su se on i njegova ekipa zabavljali improviziranom verzijom minigolfa dok su bili zarobljeni u radionici jer su pljačkaši bacali bombe iz kućne radinosti. „Sto mu gromova“, napisao je Flip ili čovjek kojem je platio da mu napiše biografiju, „kakva godina nasumične loše sreće.“

Flip je ponovo oborio svjetski rekord u sezoni nakon nereda u Wattsu i držao ga do prošle godine, 1975., kada mu ga je oteo Talijan u vozilu na raketno gorivo. Flip je onda službeno otišao u mirovinu. Danas snima televizijske reklame za amortizere. Talijana, Didija Bombonatu, sponzoriraju gume Valera, i tu se priče počinju prepletati. Didi Bombonato bit će u Bonneville Salt Flatsu da postavi rekord. Sandro je Sandro Valera, sin vlasnika Guma Valera i motocikala Moto Valera.

***

U Salt Flatsu sunce se urotilo sa soli da bi stvorilo atmosferu punu svjetla i vrućine koja je dolazila iz svih smjerova, njegove zrake odbijale se su od srebrnkastog tla i pržile stražnji dio mojih bedara ravno kroz kožnate hlače.

Parkirala sam se i prošetala kroz otvorene boksove za trkače. Ljudi su dovlačili trkaće aute i motore s prikolica i premještali ih na radne stolove, odmatali kabele da bi ih uključili u generatore, premještali benzin iz velikih kanistara u plastične kante s lijevcima na vrhu. Ružičasti benzin i crveno sintetičko motorno ulje natapali su sol kao krv i voda u mesarnici. Sama sol je iz blizine bila boje nerafiniranog šećera, ali ju je sunce činilo sjajno snježnobijelom. Tek kada bi oblak na trenutak zaklonio sunce i promijenio raspoloženje zemlje u smireno i privlačno tmurno, sol bi otkrivala svoju pravu boju – svijetlu nijansu bež. Kada bi se oblak maknuo, sve bi se ponovo izbijelilo i zasjalo kao bijela mast za podmazivanje. 

Čula sam nježno zatvaranje ladica za alat, odzvanjanje ključeva bačenih na tvrdu sol. Preplanuli dječaci jurili su pored mene na biciklima. Nosili su rupičaste šilterice visoko na glavi te se poput svojih očeva i ujaka, koji su se sjatili oko svojih vozila, naginjali nad svojim vozilima pazeći da im kopče remena budu pomaknute u stranu da ne bi oštetile lak. Dalje od boksova, krupne žene hladile su se lepezama i čuvale minihladnjake. Svaki je boks imao jednu takvu ženu koja je sjedila na krhkoj aluminijskoj ležaljci, raširenih nogu s monstruozno velikim listovima nalik ogromnim praznim licima, i svojom težinom napinjala pleteni karirani naslon. Otvarale su i zatvarale minihladnjake da bi uzele ili jednostavno provjerile gazirana pića i sendviče, isto kao što su njihovi muževi otvarali i zatvarali metalne ladice s alatom naslagane na kotačićima. Činilo se da je ženama istinski dosadno, ali bile su ponosne na to, kao da su veteranke tog događanja.

Dok sam ispunjavala svoju prijavu i čekala pregled motora, dovezli su nekolicinu vozila s testnog područja. Svakom od njih sol se nataložila oko guma kao neotopljeni snijeg. Ekipa Valera došla je u konvoju kamiona, prikolica i klimatiziranih autobusa sa zamračenim staklima i generatorima industrijske kvalitete. Parkirali su na svoj zasebni plac na soli, ograđen užetom, kojemu je pristup bio zabranjen. Predala sam svoj obrazac. Imala sam nekoliko sati do početka utrke za moju klasu. Prošetala sam do startne linije. Muškarci koji su davali znak za početak utrke nalikovali su onima koje sam vidjela u meksičkom restoranu večer prije: veliki brkovi, sunčane naočale i zaštitne slušalice, voki-toki privezan na prsima i službene jakne.

U obaranju kopnenog brzinskog rekorda svaki vozač ima cijelu stazu za sebe. Utrkuješ se sam, ali tvoje vrijeme nije relativno. Nitko s tobom ne dijeli stazu pa se vozila utrkuju cijeli dan, dolaze i odlaze po blistavo bijeloj vrućini po kojoj se svaka opasnost ili uspjeh mjeri na pojedinačnoj ljestvici. Postoje dvije duge linije, kratka staza i duga staza. Linije su pune svih vrsta automobila i motora, dragstera s motorom od osam cilindara, streamlinera nalik bojnim glavama na kotačima čiji su vozači polegnuti na leđa u sićušnim horizontalnim kabinama kao u lijesu samo nekoliko centimetara iznad soli, elegantnih lakestera od ispoliranog aluminija, zaobljenih i glatkih kao korišteni sapun, čiji se branici gotovo vuku po zemlji. Tu su i stari roadsteri, sjajni i svježe obojeni s velikim brojevima na vratima. Stari američki muscle automobili. Ružičasto-žuti Chrysler Town&Country iz 1953., raznobojno čudo koje poskakuje na razvaljenim amortizerima.

Nakon prve godine u New Yorku gotovo sam zaboravila da ima i drugih mjesta na svijetu, da ljudi žive izvan grada i da se opuštaju na neki sebi svojstven način. Bilo je mnogo obiteljskih timova, u nekima je majka bila vozač. Nije ih bilo mnogo, ali nisam bila jedina žena, iako sam možda bila jedina žena na motoru. Bilo je tu smiješnih krntija koja su pogurivala vozače sa startne linije. Sve što je imalo kotače moglo je proći: školski autobus, svadbeni auto koje vuče limenke za sobom, kamion za sladoled. Što je vozilo koje se utrkivalo bilo kompliciranije i profesionalnije, to je suludije i nepraktičnije bilo ono koje ga je guralo sa starta. Pogriješila sam kad je u pitanju kamion za sladoled. Dovezao se i počeo s prodajom, red dječaka s tanašnim vratovima najednom se stvorio pred njim. Stigla su kola hitne pomoći pa sam se zapitala što se dogodilo i koliko je ozljeda bila ozbiljna. Ali kola hitne pomoći bila su tu da poguraju lakester sa startne linije. Vozač hitne nosio je bijelu medicinsku kutu i zavoje natopljene lažnom krvi.

Svakih nekoliko minuta zabrujao bi motor i neko bi vozilo odjurilo sa startne linije podižući val soli pod gumama. Nekoliko sekunda kasnije vozilo bi počelo lebdjeti, njegova bi donja polovica zacviljela. Onda bi se cijela stvar, tekuća i zamagljena, izgubila na horizontu. Gledala sam kako jedno za drugim cvile, jure, kako se za njima diže vodoskok soli, kako lebde, a onda zabljesnu na horizontu. I nestanu.

Cvilež, vodoskok soli, lebdjenje, bljesak, nestanak.

Mnogo nas je gledalo, i vozači i djeca i žene i tehničari. Jedino što nam je omogućavalo da pratimo što se događa nakon što bi vozilo bljesnulo i nestalo bilo je krckanje voki-tokija među sudcima. Nakon svakog krckanja pripremila bih se na loše vijesti. Iščekivanje je bilo upisano u logiku mjesta. Nismo čekali vijest da je utrka bila rutinska, da je vožnja bila solidna, da nema problema. Kada stojiš na startnoj liniji, ne možeš vidjeti kada automobil uđe u liniju mjerenja. Nismo tu stajali da bismo vidjeli. Čekali smo vijest o nekakvom događaju koji bi mogao probosti to prazno, neosjetljivo, ogromno mjesto. Što bi to drugo moglo biti ako ne fantastična nesreća? Čekali smo smrt.

 

Moj posljednji projekt na akademiji bio je film o Flipu Farmeru. Nazvala sam njegovu radionicu u Las Vegasu i zatražila intervju, ali mi je rekao da će pristati samo ako mu platim pet tisuća dolara. Činilo se da nije vidio razliku između siromašne studentice umjetnosti i časopisa o životu slavnih. Odlučila sam riskirati i pokucala mu na vrata. Živio je na brežuljcima iznad centra. Netko je pomaknuo zavjesu u stranu pa je brzo navukao. Nitko mi neće otvoriti. Imala sam kameru super-8 kojom sam počela snimati po posjedu, prvo veliku gumu za ljuljanje koja je nepomično visjela jer je dan bio bez daška vjetra, pa slomljene igračke i vrtne ležaljke s kojih je netko poskidao tkaninu i savio aluminij da bi ih bacio u smeće. Nekoliko automobila na kojima je radio bilo je podignuto u zrak, sjenice – kako su ih Scott i Andy zvali. „Hej, ne možeš tu snimati. Hej!“ Bio je to ženski glas s druge strane prozora. Zaključila sam da je bolje da odem.

Chris Kelly, moj prijatelj iz škole, pokušao je snimiti dokumentarac o pjevačici Nini Simone s idejom da joj pokuca na vrata. Pronašao ju je na jugu Francuske. Nina je otvorila vrata u ogrtaču, vidjela da posjetitelj ima kameru, izvukla pištolj iz ogrtača i pucala u njega. Nije bila precizan strijelac. Chris Kelly, koji se okrenuo i dao u bijeg, pogođen je samo jednom, okrznulo ga je po ramenu dok je trčao kroz visoku mokru travu pored njezine štale. Nije uspio snimiti Ninu Simone, ali ja sam nekako mogla zamisliti taj ogrtač iz kojeg je izvukla pištolj. Lepršav i ženstven, pokriven žutim i ružičastim cvijećem, zelenkastim cvatovima i blago apstraktnim listovima. Čokoladne noge Nine Simone. Njezina ravna gruba raspucala stopala u kožnim natikačama kakve Europljani poput Sandra nose po kući. Pucala je u Chrisa Kellyja i zato je postao legenda na akademiji. Postao je legenda meni. To što je netko na njega pucao iz pištolja impresioniralo je, uzdizalo studentski projekt u stvarnu umjetnost. Bilo je to bolje nego da ju je otišao snimati na tipični dokumentaristički način. Chris Kelly se preselio u New York godinu dana nakon toga i za mene postao neosporna legenda – onaj u kojeg je pucala pjevačica i onaj koji se odselio u New York.

Nakon što sam napustila posjed Flipa Farmera, provezla sam se centrom Las Vegasa dok je kamera snimala moj neuspješni odlazak u suton, bljesak neonskih svjetala na vjetrobranu automobila koji sam posudila za taj put. Semafori. Čovjek s bijelim kaubojskim šeširom prelazi ulicu. Gomila prometnih znakova zaklanja pogled prema visokim planinama. Chapel, Gulf, Texaco, motel, obitelji, tjedne novine, zalagaonica, hladnjak, zabava. Spora vožnja kroz grad i izlazak iz njega. Bez Flipa. Bezflipni film o Flipu. Nije bio loš. Kada sam tek došla u New York, uglavnom sam snimala filmove koji su bili poput izblijedjelih tragova mog posjeta Flipu. Bili su to filmovi o noćnim lutanjima kroz Kinesku četvrt ili po napuštenim zgradama na Lower East Sideu. Nisam znala što tražim. Snimala sam i onda pregledavala snimke da vidim što je na njima.

Sandro mi je pričao o jednom umjetniku, štićeniku Helen Hellenberger, koji je napravio crtež hodajući kilometar i pol preko pustinje Mojave u ravnoj liniji označavajući je kredom. To je gotovo ženstveno, šalio se Sandro, to hodanje. Kontemplacija, priroda, pasivno prepuštanje vremenu koje ti je potrebno.

Vrijeme koje je potrebno – tada sam dobila ideju za ovo. Zašto ne bih išla najbrže što mogu, pomislila sam. Neću označavati put kredom. Vozit ću se brzo i bez traga.

 

Provela sam pola dana među onima koji su čekali smrt i sada sam stajala u redu za dugu stazu, nadajući se da neću biti žrtvovana.

Možda zato što sam bila jedna od rijetkih žena koje su vozile, taj dan sudci su mi dopustili da kod njih ostavim svoj ruksak i kameru dok se budem utrkivala. Svi su se oduševili motorom. Bio je nov novcat, svaka trgovina u SAD-u imala je za njega popis čekanja. Čak mu se i Valerina ekipa došla diviti. Nisam nikome rekla da sam Sandrova djevojka. Jednostavno sam ih pustila da se dive motoru ili pomisli na Amerikanku koja ga vozi. Didi Bombonato nije bio među Valerinom ekipom koja se došla javiti i vidjeti motor. Didi Bombonato bio je u klimatiziranom autobusu. On će se kasnije utrkivati, kada sol bude zatvorena za sve ostale.

„Nijedno vozilo te neće pogurnuti?“ pitao me sudac koji je mjerio vrijeme.

„Ulični motor“, rekla sam, „ima automatsko paljenje.“

Mjerit će moje vrijeme na dvije milje, ali planirala sam voziti dulje. Svih deset milja. Imala sam mnogo prostora i vremena da postignem najveću brzinu. Htjela sam osjetiti veličinu Salt Flatsa. Tražila sam dugu stazu umjesto kratke i tajnik udruženja za mjerenje brzine pitao me može li moj motor ići više od 280 kilometara na sat. Lagala sam i rekla da može. Tajnik je slegnuo ramenima i stavio slovo D pored mog imena.

Nedavno je kišilo pa su gume na svim vozilima bile optočene solju. Sol je još uvijek bila vlažna od kiše i ljepljiva, što je značilo da će ostati tragovi koje ću moći fotografirati nakon utrke.

„Samo polako“, rekao mi je službenik. „Očekujemo nalete vjetra. Nakon četvrtog kilometra staza postaje nezgodna nekih šezdesetak metara, nije u potpunosti zaglađena kada su je poravnavali.“ Bio je ljubazan. Nije me omalovažavao jer sam žena. Dao mi je važne informacije i onda kimnuo glavom kao znak da mogu krenuti.

Dok sam se spremala ubrzati izvan startne linije, sjetila sam se skijaških utrka i nebrojenih trenutaka koje sam provodila brojeći sekunde u startnoj kolibici dok mi je srce lupalo, a ja u niskom startu na vrhu staze stiskala svoje štapove, namještala ih za što brži start okružena sudcima, uvijek muškarcima i samo muškarcima, ali muškarcima koji su me ozbiljno shvaćali, koji su staloženo govorili o nesavršenostima staze, o opasnostima kojih se treba čuvati s istom ljubaznošću koju su pružali svakom trkaču. Osjećaj na startu u Bonnevilleu bio je skoro identičan – neutralnost sudaca, tih ljudi koji su zasigurno napravili ovu stazu, nacrtali njezine tri linije i niz nju vukli ralice isto kao što su službenici na skijaškim utrkama pripremali stazu i namještali vratnice. Zvuk štoperica, čekanje da prekineš crvenu traku razvučenu preko bjeline. Kvaliteta svjetla, čista blještavo bijela boja sunčanog snježnog jutra iznad linije drveća.

Bip, bip, bip. Krenula sam.

Prebacivala sam iz brzine u brzinu i ubacila u petu. Vjetar mi je prijeteći udarao u lice kao da će mi iščupati kacigu s glave. Činilo mi se kao da sam uronila licem u slap. Brzinomjer je pokazao 177 kilometara na sat, a ja sam se nagnula naprijed. Sol nije poput ceste. Klizala sam kao da vozim po ledu, ali osjećala sam trenje, slabašno trenje u koje sam morala vjerovati. Dosegla sam 190. Onda 200. Bila sam svjesna svakog djelića sekunde. Svaki djelić bio je vrijeme, jedna važna slika, slika trenutka prije ili poslije, izgubljena, zanemarena. Sve čega sam bila svjesna bila je moja ruka na gasu i njegovo vibriranje pod mojim prstima u rukavicama. 210. 220. Planina je lebdjela u daljini kao snoviđenje. Mutna i ogromna. Ma što se dogodilo, ona će posvjedočiti, ali neće pomoći. Pazi, rekla je. Mogla bi poginuti.

Kamiondžija je poručio manje-više istu stvar kada mi je rekao da ću izgledati puno lošije u mrtvačkoj vreći. Vjerojatno sam prošla pored njega, možda ga je moj glasni auspuh iznenadio.

Lijeva mi se ruka grčila od napora. Usporila sam na 190 i podigla je s volana. Upravljala sam samo desnom rukom. Osjetila sam kako mi zrak, težak i mekan kao voda, struji kroz rukavicu od jelenje kože. Vjetar je najgušći trenutak prije nego što avion probije zvučni zid. Zvučni zid nije ništa drugo doli zrak, ogromni zid od zraka. Je li vjetar jedan ili se sastoji od mnogo dijelova, od milijuna, milijardi dijelova? Vjetar je jedno, samo je jedan vjetar. Moje dvije pletenice izvukle su se iz jakne i lamatale iza mene udarajući me kao dva duga konjska repa.

Fotografije neće biti ništa osim traga. Trag traga. Možda ne uspiju dočarati ono čemu sam se nadala, iskustvo brzine.

„Ne moraš odmah postati umjetnica“, rekao je Sandro. „Ti imaš taj luksuz da imaš vremena. Mlada si. Mladi ljudi nešto rade čak i onda kada ne rade ništa. Mlada žena je vodič, neobičan vodič. Ona ne mora ništa osim postojati.“

Imaš vremena. To znači nemoj ga iskoristiti, već provodi vrijeme strpljivo čekajući da se nešto dogodi. Pripremi se za dolazak. Nemoj žuriti ususret događaju. Budi vodič. Vjerovala sam mu. Osjećala sam da je to istina. Ljudi bi možda pomislili da je to pasivnost, ali ja nisam. Smatrala sam to življenjem.

Nagnula sam se naprijed i stisnula gas. Sol se prostrla preda mnom u dugoj nepreglednoj liniji. Vidjela sam kola hitne pomoći parkirana uz rub staze u slučaju nesreće. Sada sam išla 225 kilometara na sat. Dvije linije s moje desne i lijeve strane označavale su traku. Treća je bila u sredini. Projurila sam niz središnju. Vozila sam 230 kilometara. Onda 240. Osjećala sam snažnu pripadnost sadašnjem trenutku. Ništa nije bilo važno osim milisekunda života pri tolikoj brzini.

Daleko ispred mene planine su se stopile u jedan mutni vrtlog. Počela sam osjećati veličinu tog mjesta. Možda je nisam osjećala ja, već motor čije su gume mjerile veličinu ovog mjesta svakim okretajem. Osjetila sam nježnost prema njemu koji juri naprijed poda mnom.

Onda je došao ogroman nalet vjetra. Gurnuo me u stranu i bacio na tlo.

Motor je odletio i udario u sol prvo jednim pa drugim krajem. Lupila sam glavom ravno u sol, snažno udarila u bijeli beton. Tijelo mi je klizalo, grebalo i udaralo, a zatim se zaokrenulo i još se jednom sudarilo s tlom. Zamalo sam se sudarila s motorom koji je klizio niz stazu. Za dlaku smo se izbjegli. Klizila sam i okretala se.

Kriva je predodžba da se nesreće događaju kao usporena snimka.

Pokusna lutka sudari se sa stupom, gornji dio njezina tijela savije se naprijed, hauba automobila pretvori se u harmoniku. Staklo se raspukne i počne se graciozno osipati poput slapova koji izbacuju konfete u kasinima. („Confetti“, kaže Sandro. „Confetti su tvrdi slatkiši od badema. Nitko ih ne baca. Mi kažemo coriandoli, što je ionako mnogo ljepša riječ.“)

Ono što se događa polako nosi u svakom svom djeliću mogućnost povratka na ono što je bilo. U nesreći je sve istovremeno, iznenadno i nepovratno. Nesreća znači da nema povratka.

Znam da je došao nalet vjetra i da sam imala nesreću.

Ono što se dogodilo poslije bilo je sporije, ali nisam to doživjela. Svjetla su se ugasila.