poezija

Ana Vučić: Pjesme

Ana Vučić rođena je 31. 10. 1992. u Karlovcu. Osnovnu i srednju školu završila je u Jastrebarskom, a trenutno je apsolventica kroatistike i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pjesme je dosad objavila samo u studentskom časopisu Jat. Bila je i urednica trećeg broja istoga časopisa. Piše oduvijek. Čita. Voli gledati sport i serije. Vrhuncem svoje pjesničke karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.



 

 

Kazalište

 

Gradili smo kazalište u predgrađu

Tri moja demona i ja

Po završetku gradnje

Oni su se odselili

 

Žuti iz svoje kuće

sad živi u kamp-prikolici

na rubu šume

sa slavujima pjeva arije

s vjevericama pleše balet

za dramu u užem smislu

sam je sebi dovoljan

kazalište smo prepustili

ljudima s entuzijazmom

 

Crni iz našeg grada

sad živi u garsonijeri

na granici oblutaka s vodom

ponedjeljkom iskače s balkona na glavu

srijedom usporava tempo

vikendom jede sir i pije vina

a razgovara o važnim temama

kazalište smo prepustili

ljudima koji se sjećaju nevažnih

 

Bijeli iz mojih misli

sad živi u opipljivim prostorima

možda i u tuđim glavama

sklada Margarite dodirujući samo crne tipke klavira

jer je bijele prije dvije godine umrljao smijehom

svake večeri oblači kaput pred spavanje

jednom tjedno poseže za lulom

kazalište smo prepustili

ljudima koji margarite piju

 

 

Kolekcionar

 

mnogi su kasnije pokušali objasniti

niz samoubojstava tog nesretnog ljeta

svi su bili u krivu

sam je Kolekcionar

svojim dugim korakom i svojom tankom nogom

istupio iz sjenovite melankolije

da bi mi šapćući objasnio:

tog sam ljeta hodajući šumama

ful zabrijao na impresionizam

njihanje prirode

i vlastite emocije

valjda je to zasmetalo

ovim hiperrealističnim naboranim licima

što sam ih prije marljivo skupljao

pa su se porazbijali

 

sad kad me ljudi pitaju

zašto znam da ću se ubiti pištoljem

odgovaram da će i moje vrijeme u postavu

ubrzo završiti

i da neću biti dovoljno apstraktna

pružit ću svom voljenom Kolekcionaru

dijelove sebe za slaganje

mozak za mozaik

 

 

 

nisi već dugo“

 

mnogo godina poslije

nakon što već odavno stopiš sve

susrete u beskrajan trenutak

jednog nedorečeno nelagodnog pogleda

vozit ćeš se vlakom u Jastrebarsko

 

tijekom šume između dva zaboravljena

stajališta rodit će se novo

sjećanje svakog važnijeg gradskog punkta

škola igralište kazalište park

s gađenjem opipano među mrvicama

na dnu nečije torbe

 

hodajući zatim stići ćeš kući

i sjesti mirno čistiti grašak

odljepljujući strpljivo svaki onaj

trenutak da bi se njime omotalo zrno

i udaljilo ga od misli još fizičkije

 

u onom istom vlaku

ali u kupeu koji drugačije miriše

stara Vera putovat će dalje

 

 

 

Nemoguća ljubav

 

Među onom slabašnom si sortom bića

i za prvi korak nemaš dosta vjetra.

Jedino što ide zelene su flaše pića,

ispod neonskoga svjetla rasplesana jetra.

 

A u kutu, malo dalje, i on je inertan,

rupčić, ne za suze, već za znoj svoj ima.

Spram tebe on je indiferentan,

al' birc mu sustavno miris poprima.

 

Ne daju ti prići kočnice tvog uma-auta.

Ionako nikad nije bilo ceste.

On se ističe u sivilu gradskoga asfalta,

al' samo u tvom snu konzumirali se jeste.

 

Njegov modar pogled: prevara i trik.

Kući ćeš gdje vjerno na tavanu te čeka štrik.

 

 

 

 

***

 

u nadrealnoj situaciji

uz zvuke klavijatura

u mraku onoga što nije prostorija

i nije noć

 

pojavila se žuta boja

 

 

 

 

opet prijatelju

 

navikli smo svijet, navikli smo pukotine gledati izvana

na primjer, odeš, makar kratko

na primjer, ona ne pročita suptilnost u poruci

ili baci emoji

jebo te emoji

na primjer, on se još uvijek smije kad me sretne

i pobogu, ona mala kazaljka, ona za sekunde,

izbaci težište prema loše izmaštanoj livadi

tamo su listovi magnolije neke druge boje

ne sjedi se na stepenicama

i nema kafića koji u danu posjetiš jednom,

tri puta kad si ful sjeban

kako bi bilo misliti na čovjeka koji nosi ručni sat?

gledano

promatrano iznutra, naučio nas još Cohen,

svjetlost,

možda šansa za nešto što još nisi

 

ako pomnožim crvenu s bijelom

(rekao je moj nećak

dok je za dz crtao sreću),

dobit ću svjetliju boju.

 

gledano

promatrano iznutra, dakle,

svijetlocrvena, više olakšanje nego bol.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg