poezija

Ana Vučić: Pjesme

Ana Vučić rođena je 31. 10. 1992. u Karlovcu. Osnovnu i srednju školu završila je u Jastrebarskom, a trenutno je apsolventica kroatistike i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pjesme je dosad objavila samo u studentskom časopisu Jat. Bila je i urednica trećeg broja istoga časopisa. Piše oduvijek. Čita. Voli gledati sport i serije. Vrhuncem svoje pjesničke karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

Kazalište

Gradili smo kazalište u predgrađu

Tri moja demona i ja

Po završetku gradnje

Oni su se odselili

Žuti iz svoje kuće

sad živi u kamp-prikolici

na rubu šume

sa slavujima pjeva arije

s vjevericama pleše balet

za dramu u užem smislu

sam je sebi dovoljan

kazalište smo prepustili

ljudima s entuzijazmom

Crni iz našeg grada

sad živi u garsonijeri

na granici oblutaka s vodom

ponedjeljkom iskače s balkona na glavu

srijedom usporava tempo

vikendom jede sir i pije vina

a razgovara o važnim temama

kazalište smo prepustili

ljudima koji se sjećaju nevažnih

Bijeli iz mojih misli

sad živi u opipljivim prostorima

možda i u tuđim glavama

sklada Margarite dodirujući samo crne tipke klavira

jer je bijele prije dvije godine umrljao smijehom

svake večeri oblači kaput pred spavanje

jednom tjedno poseže za lulom

kazalište smo prepustili

ljudima koji margarite piju

Kolekcionar

mnogi su kasnije pokušali objasniti

niz samoubojstava tog nesretnog ljeta

svi su bili u krivu

sam je Kolekcionar

svojim dugim korakom i svojom tankom nogom

istupio iz sjenovite melankolije

da bi mi šapćući objasnio:

tog sam ljeta hodajući šumama

ful zabrijao na impresionizam

njihanje prirode

i vlastite emocije

valjda je to zasmetalo

ovim hiperrealističnim naboranim licima

što sam ih prije marljivo skupljao

pa su se porazbijali

sad kad me ljudi pitaju

zašto znam da ću se ubiti pištoljem

odgovaram da će i moje vrijeme u postavu

ubrzo završiti

i da neću biti dovoljno apstraktna

pružit ću svom voljenom Kolekcionaru

dijelove sebe za slaganje

mozak za mozaik

„nisi već dugo“

mnogo godina poslije

nakon što već odavno stopiš sve

susrete u beskrajan trenutak

jednog nedorečeno nelagodnog pogleda

vozit ćeš se vlakom u Jastrebarsko

tijekom šume između dva zaboravljena

stajališta rodit će se novo

sjećanje svakog važnijeg gradskog punkta

škola igralište kazalište park

s gađenjem opipano među mrvicama

na dnu nečije torbe

hodajući zatim stići ćeš kući

i sjesti mirno čistiti grašak

odljepljujući strpljivo svaki onaj

trenutak da bi se njime omotalo zrno

i udaljilo ga od misli još fizičkije

u onom istom vlaku

ali u kupeu koji drugačije miriše

stara Vera putovat će dalje

Nemoguća ljubav

Među onom slabašnom si sortom bića

i za prvi korak nemaš dosta vjetra.

Jedino što ide zelene su flaše pića,

ispod neonskoga svjetla rasplesana jetra.

A u kutu, malo dalje, i on je inertan,

rupčić, ne za suze, već za znoj svoj ima.

Spram tebe on je indiferentan,

al' birc mu sustavno miris poprima.

Ne daju ti prići kočnice tvog uma-auta.

Ionako nikad nije bilo ceste.

On se ističe u sivilu gradskoga asfalta,

al' samo u tvom snu konzumirali se jeste.

Njegov modar pogled: prevara i trik.

Kući ćeš gdje vjerno na tavanu te čeka štrik.

***

u nadrealnoj situaciji

uz zvuke klavijatura

u mraku onoga što nije prostorija

i nije noć

pojavila se žuta boja

opet prijatelju

navikli smo svijet, navikli smo pukotine gledati izvana

na primjer, odeš, makar kratko

na primjer, ona ne pročita suptilnost u poruci

ili baci emoji

jebo te emoji

na primjer, on se još uvijek smije kad me sretne

i pobogu, ona mala kazaljka, ona za sekunde,

izbaci težište prema loše izmaštanoj livadi

tamo su listovi magnolije neke druge boje

ne sjedi se na stepenicama

i nema kafića koji u danu posjetiš jednom,

tri puta kad si ful sjeban

kako bi bilo misliti na čovjeka koji nosi ručni sat?

gledano

promatrano iznutra, naučio nas još Cohen,

svjetlost,

možda šansa za nešto što još nisi

ako pomnožim crvenu s bijelom

(rekao je moj nećak

dok je za dz crtao sreću),

dobit ću svjetliju boju.

gledano

promatrano iznutra, dakle,

svijetlocrvena, više olakšanje nego bol.