prose

Nora Verde: Until the Supplies Run Out

Antonela Marušić who now writes under her pseudonym, Nora Verde, was born in 1974 in Dubrovnik. She completed her degree in Croatian Language and Literature at the University of Zadar. She has published several collections of poetry as well as the semi-autobioraphical novel Posudi mi smajl (2010) (Lend Me a Smile), the novel Do isteka zaliha (2013) (Until the Supplies Run Out), and a collection of short stories O ljubavi, batinama i revoluciji (2016) (On Love, Beatings and Revolution). Marušić previously worked as a journalist and editor in the cultural sector as well as music, television and independent media. She is a contributor and editor for the feminist website Vox Feminae.


Her novel, Until the Supplies Run Out, which centers around a relationship between two female partners that is coming to a slow, painful and perhaps inevitable end in a city and a society that doesn’t accept their love is a stark, honest and thoughtful work.


Read an excerpt from Verde’s novel, Until the Supplies Run Out, below.
Translation by Paula Jurišić.



 

 

Until the Supplies Run Out by Nora Verde


She stood up from the couch gently rocking, when she finally got on her feet she headed towards the sink and turned on the tap leaving her whole arm under the stream of water.

- At some point, once everything falls into place, in a year or two, water will wash off all the guilt you can't stop yapping about. And guess what happens then?

- What?

- You'll start writing about it; won’t you? That’s exactly what you'll do. You just won't be able to wait to tell the world and the cultural audience about your painful relationship that lasted for six years. Otherwise, what else would you be writing about? Social dystopia? No, you wouldn't go there, it's not what you're good at, or what turns you on. You're an exhibitionist, just like those guys who jerk off in parks, only you fucking do it with words.

I sat on the kitchen floor, leaning against the wall and listening. Interrupting her was not an option, it seemed as though, after six hours of verbal beating, she finally got tired. I let her use up all the ammo she had left. My ego was no longer hurting anyway.

- You honestly think that the world is about to jerk off to your confessions?! After all, you pulled this off just to have something to prattle about on your laptop.

What she said has really hurt me, I muttered under my breath, thinking about what to say to her. The water kept running and I started to hate the sound of it, I waited for her to turn it off. Not a chance, though, as if the rustling, silvery water stream somehow made her brave and psychic. She cupped her hands together and drank. The amount of words spoken and tears dried has obviously made her thirsty. I was thirsty too, but I wasn't even thinking about stepping into her corner of the kitchen.

I had given up firing back at her; I had given up drinking water and opposing her. I would have given anything just to make my way out of there. During the session that took six hours I made three failed attempts to get the hell out of that place. Luna made me return every time, reining me in with a bit of guilt that made my tongue heavy and I kept staying just to hear more accusations, rants and questions.

When she finally turned off the damn tap, she came back with water stains on her T-shirt and on her hoodie and sat next to me. She looked refreshed, a bit more resigned, which is exactly what I was afraid of, those creepy moments of ceasefire and squinting through the scope. We kept quiet. I was getting ready, flipping the verbs, nouns and adverbs, trying to get the right combination on a slot machine in my head.

- I should leave – I said sighing heavily

She looked at me blankly

- Where to?

- Home. I'm wasted.

She wrapped her arms around her knees up and placed her chin on them. She groaned in what seemed to be a mixture of fatigue irony and protest. It was kind of erotic, when we least expected it. Suddenly, I wanted to stay a bit longer, but I immediately discarded such a foolish idea. I swallowed a bit of saliva, I wanted to push that urge deep down in my gastric well and drown it. I better not mess up such a fair and sporting chance of finally breaking free.

You're off to her place? - the question arose.

I didn't have to answer, she did it for me.

- You're definitely headed there, there's no way you'd go back to an empty flat now. You're way too weak for such a thing, I know you well.

I was slowly rising to my feet from that crouching position, trying not to look at Luna. She was sitting calmly in my peripheral vision. A moment later she jumped to her feet and stood right in front of me.

- Hold me, she said in a commanding tone.

I held her. With my eyes closed, and my senses numbed, I got only a whiff of her sweet sweat, but I handled it quite well. She wrapped her hands around my waist; loosening her grip she gently laid her head on my right shoulder and kept breathing.

- Honey, do you love me? – she whispered.

- Just say it one more time and I'll let you go for good, I will not be bothering you, you'll be proud of me, the coolest dumped person ever, in the whole region, as you’d put in those music essays of yours, get it…

She laid it all down in one breath, like a kid emptying his water gun in a couple of shots only. She looked at me with those watery eyeballs that were still red, waiting for an answer. I realized I needed to give it to her, she needed it desperately. I pulled my lower lip over the upper one moistening them, just to buy myself an extra second.

- Of course I do – I said automatically and felt my knees shaking. For the first time that evening, Luna managed to put up some sort of a twisted, second-hand smile.

We hugged again in front of the door.

 

***

I got into the elevator and glanced at myself in the filthy, peeling mirror. It seemed like a moment I will remember.

The descent was slow, numbers swirled hesitantly on a small square display.

As soon as I stepped out of it, I called Nev. She sounded tired, but it didn’t seem like I’ve awakened her from a deep sleep.

- Where are you? – she asked trying not appear nervous.

- In front of the building, where you left me last night.

- Do you want me to pick you up?

- If it's not a problem.

- Of course it's not a problem.

- Stop a bit further, though, in front of Lisinski, I’m too nervous to wait here, I'll walk.

- Ok, I'll meet you there in ten minutes.

I looked around; the street and the sidewalk were empty. It was just about to dawn, the coldest and the quietest hour. I didn’t mind the cold. I walked by a parked car, it was dotted with tiny droplets of dew. As I walked I ran my hand over the passenger side window. I was dreaming of a magic sponge to wipe my conscience with.

 

Translation: Paula Jurišić

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg