proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.



 


Tjedan dana posutih fragmentima samoće

 

PONEDJELJAK

7:30h - probudila ga je jaka glavobolja, dok se s gramofona razvijala Carmina Burana po tko zna koji put u zadnjih mjesec dana. Njeni zvuci su mu pomagali da zaspi i umiri zujanje u glavi koje je prestajalo samo uz vino i cjelodnevne šetnje. 7:35h – uspio je odspavati čak nekoliko sati, oblači kaput i izlazi na ulicu u potrazi za samim sobom. Prošlo je mjesec dana otkako mu je rekla da bi život trebao biti nešto više i da joj njegova tišina više ne prija. Dugo je osjećao da njeni živci slabe i da ne podnosi njegovu tamnu stranu, beskonačne šetnje u kojima je tražio odgovore na pitanja koja si uzalud postavlja. Težak kaput. Koraci, kao uvijek, neusklađeni, jedno rame više ka podu--- Osjećao se poput likova o kojima je cijeli život čitao - odjednom uvučen u neku književnu priču bez izlaza. Đuro Martić je poludio. Jučer je bila tu. Ležala kraj njega. Gola i mila. Pružala ruku kad se noćima budio udaren nekakvom čudnovatom drhtavicom i strahom. Bila je tu. Nesvjestan činjenice da ljudi odlaze – kada više ne mogu. Njegov teret je bio prevelik za njena leđa. Njegova tišina je postala preglasna, a tumačenja kako se život samo živi i da ne treba stremiti ka višemu ostala su neispitana. Znao je da nema povratka jer se nije imala čemu vratiti – živio je omotan enigmom, mučeći sam sebe i druge oko sebe. Suvišan čovjek. Filozof bez podloge. Pjesnik bez cilja. Što se čovjeku treba dogoditi da ostane sam - vjerujući samo u svoju istinu? Odlučio je sjesti u obližnju kavanu i nastaviti čitati Jaspersa. Paragrafi filozofije Jaspersa tih dana kao da su mu davali odgovore koje je priželjkivao. Nakon njena odlaska i sam se osjećao rastrgan izneđu besmisla i potrage, između vjere i negiranja Boga do te mjere da mu se čak i samoubojstvo činilo kao osobni izbor čovjeka. Camusov klišej. Prisjeća se svih žena s kojima je bio. Onih zbog kojih je uskrsnuo i onih koje su ga napuštale... Taj dan je posebno razmišljao o udanoj ženi koja ga je voljela više nego vlastitog muža. Nedjelje s njom bile su kao jedna vrsta pričesti. On stoji u ulozi malenog dječaka – poseban u ceremoniji, ogoljen, a kao nagradu za poslušnost ona mu pruža hostiju – svoje golo preljubničko tijelo. On ju jede i postaje svet. Osjeća se kao svetac jer ju spašava ispraznog života i nevoljenog čovjeka. Volim te kao sina, ljubim te kao čovjeka... Drži je u rukama poput hostije – čistim srcem ljubi njene dvije dojke - dvije hostije na oltaru njegova života. Dolazi mu teško i shvaća da je nakon nje postao odbojan, stranac. Sve druge iza nje su ga pokušavale spasiti, dok ga je ona uistinu spasila od života... Bezuspješno...

 

 

UTORAK

Ručao je sam. Odlazi u knjižnicu gdje mu misao zastaje na Jaspersovoj tezi „granične situacije“. Filozof Karl Jaspers je smatrao kako je granična situacija – situacija između života i smrti. Vrlo jednostavno, promisli. Logično samo po sebi. Ali gdje je (i kada) povučena ta granica o kojoj Jaspers razmišlja? Mora li pojedinac zaista fizički umrijeti ili je jednostavno potrebno samo probuditi svijest o ništavilu kako bi čovjek postao dio Ničega? Znao je da je već od djetinjstva bio svjestan ništavila i zato je vjerovao da je život nešto što prolazi bez obzira na našu ulogu u njemu. Utorkom nije volio odlaziti na predavanja. Sve ono o čemu je većina profesorica na fakultetu pričala - činilo mu se tako isprazno i njihovo puko citiranje tuđih riječi zadavalo mu je mučninu. Njihova lica su se činila tako umornima i pomislio je da mu to danas ne treba. Nije se želio vraćati ni u studentsku sobu. NJE više nije bilo da ga dočeka, da ga bezbroj puta pita – a za zauzvrat bezbroj puta dobije tišinu. Melodija tišine. Bio je ljut što ljudi ne shvaćaju njenu veličinu. Vjerovao je da moć čovjeka leži u njegovoj melodiji tišine. Kroz život, spoznao je, ljudi koji su najmanje govorili, najviše su od života proživjeli. Promisli kako mu je ipak žao što taj dan nije otišao na fakultet jer je imao jedno predavanje koje ga je zanimalo. Jedina profesorica vrijedna slušanja – izgledala mu je kao netko tko živi riječi koje poučava, a te riječi su joj bile borama ispisane svuda po licu. Riječi mrtvih pjesnika. Zamišljao ju je kako navečer liježe u krevet, sama, pritisnuta težinom Tolstojeva vjerskog buncanja ili opijena nekom Rilkeovom pjesmom. Nije bitno. Fakultet ga je ionako zatupio više od ičega.

SRIJEDA

Težak san. On tek rođen, došao na svijet nepozvan, bez razloga. Udana žena ga drži u rukama poput majke. On sisa njenu dojku i gleda njene mrtve oči. Poželi ju pitati čemu odlazak. Ne može to izgovoriti, nemoćan je. Ostaje njena gola dojka i mrtve oči. Njen zagrljaj poput sigurne postelje, miran spava. Volim te kao sina, ljubim te kao čovjeka... Jecaju bezglasne riječi... 7:40h – budi se polumrtav, gleda svoje ruke i traži tragove sna. Ništa. Na ulici studenti već hrle poslušati što je Verlaine htio dokazati spajajući glazbu i poeziju ili što je Bulgakov pronašao u fantastici. Njega ne zanima. Mučnina. Osjeća se toliko sam da je bio spreman potražiti društvo. Studentski doručak. Nakon dugo vremena u društvu je kolegama s fakulteta. Tema je ostala ista, nepromijenjena. -Bilješke, ocjene, biti poseban.- Njegovo blijedo lice razmišlja o bijegu. Preskače još jedno nebitno predavanje i odlazi ka srednjovječnoj ženi opsjednutoj vinima i zabavi. Njega ne zanimaju njene riječi, opušta ga činjenica što s njom ne mora razmišljati. Prazno. Umjesto Rimbaudova Pijanog broda ljulja se pijani stan i parnasovski vrhunac umjetnosti spušten na niži nivo realiziran je kroz dva prazna tijela. Davanje jedno drugome. Bez osjećaja. Bez bespotrebnih drama. Dvadesettrogodišnjak i srednjovječna izgubljena žena. Pomislio je kako je posebna jedino po tome što većina žena njene dobi voli mačke, dok ona zna razgovarati jedino o sebi. Ali ni to ju ne sluša. Napio se, ispraznio i odlazi. Nekoliko sati iza ga ponovno poziva k sebi. Ovaj put on osjeća da drhti, hvata ga nekakav strah dolazeći pred njena vrata. Nije isto – pomisli. Nedostaje nešto. Ili mu ona postaje nešto? Nije ni bitno. Treba mu netko da skrati vrijeme, sam je i u velikom gradu. Njen stan, dvije čaše vina na stolu. Zaželi se svoje studentske sobe, ali valjalo se isprazniti, pobjeći od sebe. Kao da nije već znao odgovor na to pitanje – pitao ju je voli li poeziju i knjige. Nasmijala se. Tržiti ljubav, cjepkati život. Volim te kao sina, ljubim te kao čovjeka... odzvanjalo mu je to u glavi dok ga je vodila u krevet. U pozadini lagani blues. Neponovljivi Coleman i The sky is crying. U njenim očima nije bilo ničega. Nisu bile ni mrtve. Njeni dodiri automatizirani, njena duša prazna. U svojim dugim šetnjama često se znao pitati što joj se dogodilo da je postala prazno tijelo? On ili neki drugi u njenom krevetu – svejedno. Ali dobro da je to bio on – valjalo je skratiti vrijeme i pocijepati usamljenost.

ČETVRTAK

Cjelodnevna kiša usred studenog, gužva i pripreme za najljepše doba u godini. Njemu je bilo svejedno. U Crkvu je ušao posljednji put prije nekoliko godina. No, danas, imao je nekakvu čudnu potrebu za ispovijedi. Kleknuti na hladno drvo, poniziti se čovjeku u crnom i reći nekoliko hvalospjeva o svom životu. Prisjeća se fratra iz djetinjstva koji bi uvijek zaspao usred ispovijedi i iz usta mu je mirisalo na vino. Misno vino iskorišteno u osobne svrhe. Djetinjstvo... Najveći grijeh su bile susjedove zrele breskve, a najveći strah majčina riječ. Ništa od ispovijedi - otvoriti se nekome za njega bi značilo kršenje svega za što je nosio ožiljak od davnina. Melodija tišine – pomisli. Zakon života. Zašto bi on nekome govorio o svom životu samo zato što nosi bijeli znak na crnoj kragni? I otkud njima pravo da nešto proglase grijehom i osude čovjeka na vječnu vatru jer živi po svojoj savjesti? Odjednom mu se zgadi pomisao o ispovijedi i spozna kako će i ovaj blagdan proći bez mirisa tamjana uvučenog pod njegov studentski kaput. Poželi da je jedan od onih sretnika koji povjeruju svaku riječ koju čuju i tako se vjerovanjem u jednog, svemogućeg Boga riješe straha i drhtanja pred životom. Zašto je on morao o svemu toliko misliti, a tako malo govoriti? Tako mnogo misliti i sve osjećati? Četvrtak. Dan kada je prala njegovu studentsku robu i brinula o tome da dobro i čisto izgleda. Nije mi problem, ti ionako imaš obaveza u knjižnici... Zašto ga je odjednom napustila i zaboravila da njegove rane ne cijele same? Četvrtak. Mjesec dana da je nema. Nije je sreo nigdje, pomisli da je vjerovatno otišla na duže doma kako ga ne bi sretala. Kako bi razočarana bila da zna kako se prazni u srednjovječnu ženu bez osjećaja. No dobro, toliko ju je puta razočarao da je to postala nebitna činjenica. Uhvati sebe kako šeta gradom i zamišlja kako ga ona posmatra... Ponosno mu se digne rame s osuđenog dna, noge pohrle i nakon nekog vremena klišejski – razvuče osmijeh ... sreća? Ona me posmatra? Shvati da je zaista nema i promisli kako bi Jaspersu bilo mudrije da je „graničnu situaciju“ okrunio terminima tuge i sreće. U tom je prijelazu umrlo više ljudi negoli fizički ... Vrijeme je za studentsku večeru.

PETAK

Carmina Burana se, kao i samoća, uvukla u svaki kutak njegove studentske sobe. Osjećao ih je na krevetu gdje je spavao, u četkici kojom je prao zube, u kaputu koji je nosio ruke toliko žena da je nekada imao osjećaj da je potrošio dvadeset i tri ljeta po nekoliko puta u jednoj godini. Što bi bilo kad bi rasklopio ruke u znak prestanka melodije tišine i priznao srednjovječnoj ženi da se s njom osjeća kao preporođen? Nije sposobna shvatiti. Poželi joj reći da mu je želja odsvirati joj skladbu na klaviru ili s njom prošetati parkom. Izgledali bi smiješno, ali ne mari za tim. Ništa od toga, čim bi osjetila da ju on gleda drugačije – ostavila bi ga. Nekoliko dana poslije – tako i bi. MELODIJA TIŠINE. ZAKON ŽIVOTA. Nije bilo mjesta za žalost, iskoristio je svoje jokere preživljavanja graničnih situacija.

SUBOTA/NEDJELJA

Sanjao sam ovaj život...

Sanjao sam NJU, sanjao sam srednjovječnu ženu praznog pogleda... sanjao sam tebe... sanjao sam sebe... sanjao sam profesoricu opijenu Rilkeovom pjesmom i njenu samoću toliko tešku da joj ne dopušta da diše...  sanjao sam majku kako ljubi oca... sanjao sam tetku koja nosi ružu na grob mrtvog tetka...sanjao sam histeričnu ženu koja pokapa svoje dijete... sanjao sam mladog muža kako noćima bdije nad umirućom ženom.. sanjao sam bolnice... rat... užase... sanjao sam udanu ženu kako vodi ljubav s mužem i tužno ponavlja volim te kao sina, ljubim te kao čovjeka... sanjao sam blijeda lica u potrazi za odgovorima... Vikend se vuče ka ponedjeljku. Granična situacija za tjedan. U posjet dolaze majka i otac. Majko, sanjao sam... Sine, prestani. Život se živi, kakve ti gluposti uvijek padaju na pamet. Očeve grube ruke stežu se oko moje dječačke duše. Srednjovječna žena praznog pogleda, Carmina Burana, odlasci i dolasci na kolodvoru života. Tjedan posut fragmentima samoće je iza nas. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg