proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.



 

KUĆA ZA BIVŠE

 

Zaustavljam auto na ulici i čekam da otvori ogradu. Ona grabi istrošeno drvo objema rukama i, upirući čitavim svojim tijelom, gura ga ulijevo kroz smrznute naslage snijega koje nije imao tko počistiti. Opsuje naglas, dlanova prekrivenih crnim mazivom koje se odbija upiti u žedne daske godinama nakon što je nanijeto. Ovo je dom, pomislim – zbroj mrlji, korova i bljuzgavice. Metalni kotačići napokon se zakotrljaju uz visoki, probadajući zvuk protesta. Nismo trebale doći. Ovdje za nas više nema ničega. 

Pojačam zvuk na radiju kako bih utišala naviruću tjeskobu. Želim se skloniti s ceste prije nego naša prisutnost bude primjećena, skloniti se od sunca koje likuje, neumoljivog reflektora koji zna da je vrijeme za nastup, a da stalno zaboravljam svoje replike. Trema me snažno nagazi i gotovo se spremam probiti ogradu dok kruto stopalo petlja oko kvačila koje mu nije prijatelj. Fini talijanski stroj nas izdaje samrtnim praskom (Talijani nisu ratnici, još je jednom dokazano). Dok ga nastojim uskrsnuti koprcajući se sada već u čistoj panici, prekasno je. Zastor se pomaknuo.

Sve izgleda potpuno jednako iako ništa nije. Moja sjajna kestenjasta nije parkirana sprijeda – prodana ispod cijene, a meni je bila neprocijenjiva. Nas dvije smo dijelile ogrebotine i udubine i bježale zajedno. Nikada daleko. Samo – dovoljno daleko. A sada će i nju rastaviti na dijelove.

Posjekli su borovo drvo, prvo zelenilo koje smo ikada posadile. I cvjetnjak je sada prazan. Nikada ne bih pomislila da će mi nedostajati narančasti grmored, njih uvijek točno trideset i pet, uvijek deset centimetara razmaknutih. Izgleda jeftino i sterilno, govorila bih. Kada budeš imala svoj vrt, slobodno sadi kog' god vraga hoćeš, Majka bi odgovarala. Bio je to njen vrt, iako se to teško vrtom moglo nazvati.    

Nikada ne bih pomislila da će mi nedostajati red ružnih narančastih grmova. Zabijala bi ih u neprijateljski nastrojeno, tvrdo tlo u kasno proljeće (uvijek kasno), nikada ih ne bi zalijevala (baš nikada), nikada nije bilo vremena da ih se zalije. Kao cvijeće nisu ispunjavali svoju osnovnu zadaću – ništa u vezi njih nije bilo privlačno. Komarci su ih zaobilazili, čak su i pčele bježale od oporog mirisa. Jedino ih je ona voljela. A možda… Možda ih je i on volio. Prokleta džukela je zgazila još jednog, urlala bi, kupila novu sadnicu, ponovno uspostavila narušeni red i tada bi sve opet bilo u najboljem redu. 

Prije nego što se domognemo svog ulaza, nešto moramo učiniti. Bez riječi se počnemo penjati do prvog kata kako bismo provirile kroz prozor. Prizor nas dočekuje nespremne: parketni podovi, bijela lakirana vrata, lusteri, sofa omotana plastičnim pokrovom. Desetljeće nakon prvog, sve je spremno za novi val izbjeglica.

“Ovo je bilo brzo,” kaže, a ja ne odgovaram jer se nema što reći. Ova je kuća morala ostati nedovršena. Napola prazna.

S druge strane ograde, sijeda glava proviruje iza zastora. Kratko klimnem glavom u znak pozdrava.

“Hajmo obaviti kaj imamo i maknuti se čim prije odavde.” 

Bez žurbe hodamo do stražnjeg dijela, ona se zatim gubi iza garaže. Zamišljam kako visi naglavačke u šahtu i čeprka po zahrđaloj poluzi malim drvenim štapom. Njen mi pothvat ostavlja dovoljno vremena da pronađem pravi ključ među mnogim ključevima za mnoge domove.

“Esi uspela?” pitam bez prave potrebe.

Odgovara mi jedino razdraženim pogledom. Njene su ruke sada i masne i mokre. Trenutak tišine, a zatim nas hvata vrtlog divljeg smijeha kakav samo nas dvije možemo dijeliti, pluća punih uspomena kojih se samo mi sjećamo. Na tren se uplašim da će nam pravo na prolaz biti odbijeno, no onda ključ sklizne u pukotinu i okrene se lako, prelako, kao da nas se očekuje. Ulazimo.

Probijamo se kroz kartonske kutije velike i male krcate cipelama, igračkama, loncima, čašama, tanjurima i priborima za jelo, zaobilazimo razbacane knjige po stepenicama, hrpe jeftinih dnevnih novina, časopisa o modi i pecanju, crne najlonske vreće ispunjene muškom, ženskom i dječjom odjećom svih veličina za sva godišnja doba, osušene cvjetne bukete, posteljinu, keramičke figurice, kupaonske ručnike, božićne ukrase, usisivače i tostere.

“Kuc-kuc.”

Zvuk koji čujemo nije zvuk zglobova prstiju na drvenoj površini. Pogledam je zbunjeno – netko je to rekao. Ona prepoznaje glas i prije nego što uspijem složiti misao bježi u kupaonicu i ostavlja me samu na pozornici. Glava iza zastora penje se još jednim stepeništem od kojih je ovaj crno-bijeli labirint sagrađen. Dok brojim korake koji su sve bliže, preklinjem sve one u koje ne vjerujem: možda neće. Možda je to iza nas. Možda će imati obzira. Pristojnosti. Ovoga puta. No, ispada da hoće, da nije i da neće.

 “Pa, zdravo!”

“Dobar dan!”

“Baš sam vidla da ste stigle. Drago mi je da sam te uhvatila.” Kao da je u pitaju slučajnost. “Kaj delate?”

“Zapravo, baš smo na odlasku.”

“Ah.”

U tom trenutku nisam razmišljala puno o načinu na koji je to izgovorila, no ubrzo ću shvatiti da je značilo: “Ah. Moram biti brza. Nema vremena za okolišanje.” Kao da je ikada u životu okolišala.

Stojim na vrhu stepeništa ne pokazujući nikakvu namjeru da se pomaknem dok se pokušavam domisliti razlogu njenog dolaska.

“Nosim ti maminu poštu,” pokuša objasniti. Još uvijek nisam sigurna zašto je ovdje, uvijek mi je doda preko ograde. Preko cvjetnjaka.

 “Puno Vam hvala, dala bum joj kad je vidim sutra.”

“Opće je više ne viđamo ovde.”

“Da, sad manje-više živi u Zaprešiću.”

“Super, super. Budu se ženili?”

“Kol'ko ja znam, ne...”

“Je l' barem sretna?”

“Je, mislim da je.”

E sad, 'sretna' bi moglo biti malo pretjerano. Ona nikada nije 'sretna'. Zadovoljna? Možda. Hoću reći, nije ne-sretna. Mislim. Zapravo je teško reći.

Susjeda sama kreće do dnevnog boravka i sjeda za stol, ja je slijedim.

“Ove vaše vražje štenge me budu jednoga dana došle glave.”

Zašto si ona uopće dolazila?

“Znam, definitivno ih ima previše. Pomagale su nam da ostanemo u formi,” odlučim se ipak osmijehnuti i nastavljam “A kak su...?” no ne uspijevam završiti.

“Je l' ti seka isto ovdje? ”

“Eno je u kupaoni. Znate, malo nam se žuri. Moramo još posjetiti...”

“Ni nju nisam jako dugo vidla. Jedva sam ju prepoznala. E još uvijek s onim finim dečkom kaj vozi Audija? E radi il' studira? Nikad nisam sigurna.”

Čini se da je moja sestra bolja u održavanju distance od mene. Klimam glavom. Ona uzima zraka, a ja se pribojavam da je vrijeme da odgovorim na neka od ovih pitanja. Ipak nastavlja. Spašena sam.

“A ti? Kak ti se dopada živeti u drugoj državi? Da znaš da si zgledala prekrasno u onoj bijeloj haljini, e bila bijela, skoro sam se rasplakala, znaš da vas znam otkad ste bile male bebe, tebe i seku, zake ne dolaziš doma češće, e muž dobar prema tebi, zake nije sad ovde s tobom, kad misliš roditi, vrijeme ti je, e si pronašla kakav posel, kakva je plaća, čula sam da je ekonomija loša tam...”

“Dobro je, dobro, nemrem se požaliti...”

Pokušavam reći što je manje moguće, ne želim je ohrabrivati u postavljanju dodatnih pitanja. Ah, pitanja...

“Znate, baš mi je žal, ali stvarno se žurimo...”

“Ne, ne, razmem...” Mislim kako sam se napokon oslobodila udice i počinjem se dizati sa stolice.

“Gle, nemaš vremena, pa te budem pitala ovak direktno. Tvoj tata... E istina?”

Iako sam navikla na redovita nadiranja u strogi centar privatnosti (u ono-o-čemu-se-ne-pita prema odredbama osnovnog društvenog ugovora), ovaj mi neočekivani ulet smrzava mišiće u nogama. I odjednom, eto me tamo – napola sjedim, napola stojim, bez ikakve ideje što učiniti sljedeće.

Trebam trenutak da mi se povrati sposobnost izražavanja riječima.

“Iskreno, nemam pojma. Znate i sami da me dugo nije bilo. A ak' i je istina, pa, realno, njegov je život, ja nemam niš s tim.”

I to je to. Bez dodatnih komentara. Nije trebalo biti komentara uopće.

Osjećam kako se još jedan dio mene otkida i pluta u daljinu hladnim oceanom kao majušan ledenjak, i umire smrću kakvu samo ovakva pitanja mogu uzrokovati. Navikla sam na pitanja, ovi ljudi nisu ništa drugo nego sama pitanja. U lice. Iza leđa... Tu temu je bolje ne načinjati.

A zašto ovo pitanje osjećam zabijeno oštro u svom mesu, ne znam. Ovoga me se puta zaista ne tiče. Ovoga sam puta odrasla žena. Ovoga puta nosim zaštitni prsluk napunjen ravnodušnošću. Pa ipak, negdje duboko, ovoga sam ga puta morala očekivati. Negdje duboko u smeđim zakopanim kutijama ovih lica i ulica. No ovoga puta opet imam deset godina, a neka me starija žena, koju nikada prije nisam vidjela i čijeg se lica ni danas ne mogu sjetiti, povlači za ruku na gradskom trgu i pita me je li istina da mi je nova mama trudna.

Pozdravljamo se.

“Nadam se da se ne srdiš kaj sam te pitala.”

“Naravno da ne, zake bi?”

Samo mi je žao što nisam mogla više pomoći.

Anja se ukazuje na vratima dok ja još uvijek visim tamo negdje između sjedenja i stajanja, dnevnog boravka i trga, između 'ne zanima me' i razjarenosti.

“Jesi ti čula ovo?” pitam je.

“Naravno da jesam.”

“Iskreno, stvarno to nisam očekivala.”

“A kaj misliš zake sam pobjegla u kupaonu? Bože dragi, ti nekad stvarno znaš biti blesava,” moja mala sestra se osmjehuje puna suosjećanja, odraslija nego što ću ja ikada biti.

*

Kasnije toga dana ćemo sjediti u njegovoj kući. Bakinoj kući. Jednoj od mojih mnogih kuća. Žvakat ćemo žilavo meso i nametnutu tišinu. Ja, moja sestra i još jedna djevojčica koja ništa nije očekivala. I njih dvoje.

Učinit će mi se da je to što oni ne znaju da znam njihove tajne i što ih čuvam urnebesno smiješno. Smijuljit ću se zbog činjenice da šutnjom o tome što znam na neki način štitim Nju. Rugat ćemo mi se jer se smješkam bez ikakvog vidljivog razloga, i meni općenito. Upadat ćemo u riječ jedni drugima. On će vikati i duriti se, a mi ćemo ga zbog toga ismijavati. Smijat ćemo se koliko mi moja najmlađa sestra nalikuje. On će usput, ležerno spomenuti našu Majku, a ja ću kao i uvijek ležerno promijeniti temu. Igrat ćemo Čovječe ne ljuti se, ja ću izgubiti. On će pričati neprimjerene viceve koji graniče s rasizmom, a mi ćemo se smijati.

Smijat ćemo se.

Kasnije toga dana moji će me prijatelji pitati: “Je li vam rekao?”

Nije.

“Je li rekao išta?”

Baš ništa.

“Zašto to ponovo radi?”

 Ne znam. Ne bih ni trebala znati. Ne službeno.

“A što je Ona rekla?”

Kaže da nije sretan.

Samo tako, kao da zna što to znači. Kao da je itko od njih ikada znao.

 

KRAJ

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg