proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.



 

 

Ptice ne lete

 

Udarci guma po šljunčanoj cesti. Boli me glava. Đango me stisnuo na vrata prtljažnika. Ne mogu pomaknuti ruku. Širi se jer zna da će uskoro biti prevelik da ide s nama u grad. Briga ga što smo svi stisnuti.

Iskipali su nas van. Muma povlači Svilu za ruku. Đango pali cigaretu i kreće u ulicu, onu usku i prometnu, gdje ga se nikad ne može zaobići. Pašo i Muta odlaze na trg. Mene tjeraju na drugu stranu. Velika sam, kog vraga jebem, mogu ići i sama, kažu. Ostavljaju me u lokvi blata.

Hodam sporednom ulicom prema trgu. Grad mi se uvijek čini velik. Ima čak dva trga. I na svakom barem dva kafića. Kad je toplo ljudi uvijek sjede na terasama. Postavljeni su stolovi i slatkast miris kave osjeća se u zraku. Kušala sam je jednom iz ostavljene šalice. Strašno je gorka. Ali na stolovima stalno ima šećera. Punim ga u cipele jer mi babo uvijek prazni džepove. Šećer mu ništa ne vrijedi. Ako njemu ne valja, ne smije ni meni.

Ulica pored trga ima puno dućana. Uskoro će se otvoriti i ulice će postati karneval boja, crvenih majci i plavih traperica, žutih čizama u izlozima. Moje su patike smeđe i mokre i spaljenih đonova jer je Đango prije njima uvijek gasio cigarete. Muma kaže da samo lijepe djevojčice nose lijepe cipele jer ljudi za stolovima uvijek imaju nešto u džepovima spremno za lijepe djevojčice. Zato Svila nosi roze čizmice. Muma joj svako jutro veže plavu kosu u pletenice i tepa njenoj svijetloj koži. Babo kaže da je tako lijepa da će je uspjeti uvaliti nekoj od tih gradskih guzica iz vijećnice, pa je onda štipa za obraze i štedi batina. Ali ja nisam lijepa djevojčica. Muma neće otpetljati moju crnu kosu jer kog vraga ona ima gubit vrijeme na to gnijezdo na toj mojoj magerečoj tikvi. Jutrima lijepe djevojčice odlaze u školu s rozim ruksacima na leđima. Svila sliči na njih. Ali ja znam da one ipak imaju mekšu kosu i toplije jakne. Mrzim zimu. Vani nikad nema postavljenih stolova i šećera, a ljudi su samo figure omotane u slojeve odjeće kao ptice šćućurene među svoja krila. Ja bih željela biti ptica. Zanima me što je gore. Možda je ljepši zrak. Katkad čujem gospođe u crvenim bundama kako govore da grad smrdi. Meni se uvijek čini sladak i mirisan. Muma puši više od Đanga, a babo više od mume. U gradu mogu disati. Zanima me kako dišu ptice. Pitala sam mumu je li naš nos kao ptičji kljun. Ispada da je samo moj takav. Možda sam stvarno trebala biti ptica. Lastavica ili dugonoga roda. Đango mi je jednom rekao da je jedina ptičurina koja sliči na mene gradski golub. Smrdljivac koji kupi mrvice ispale iz smrdljivih ljudskih usta i koji sere po svemu i kojeg ljudi tjeraju nogama s puta. Ali ja bih bila i golub. I odletjela bih na krov i na oblak i na Mjesec i pogledala je li zemlja zaista okrugla. Babo mi zna govorit da je ravna ko šamar koji će mi odvalit ako opet pitam. Ali ja pitam. I želim biti ptica na Mjesecu.

Stojim nasred trga. Hladno mi je, a muma je moje deblje čarape dala Svili. Bilo bi grozno da krepa od prehlade sad kad su već toliko uložili u njene roze čizmice. Đango mi je rekao da je takve čizmice mogao prodati za pet kutija cigareta. Ali i to će se vratiti, kaže. Onaj kome je babo da morat će biti neki bogatun. Takve ljepotice nisu zabadava. Ja jesam. Babo uvijek kaže da će bit sreće ako me neki Đangov kompanjon bude htio. Ja ne želim da me itko želi. Đangovi prijatelji pljuju na svoje mume i šutiraju pse na cesti. Roki voli pse. On kaže da bi bilo lijepo biti ptica. No radije bi bio konj. Oni brzo galopiraju i mogu zbaciti jahače sa sebe. Ali Roki nije Đangov prijatelj i Babo mu često kune kopiladsku mater koja ga vodi u školu. Babo govori da svi mi idemo u školu, ali ja mislim da nisam nikad zapravo bila u njoj. Ipak, kad pitam on urla da je škola skupa i da samo gradske ukalupljene guzice idu u nju. Zato ne znam idem li zapravo u školu. Roki će zbog nje postati doktor ili veterinar, a u školi je baš lijepo, tako mi bar kaže. I ja ću jednom otići u školu. A onda me neće htjeti nitko iz sela i babo će me morati dati Rokiju. A možda me ni on neće htjeti pa će me babo pustiti da budem ptica i odletim do Mjeseca.

Trg je pust. Hladno je i nema stolaca i stolova sa šećerom. Zabundani su ljudi visoki i prolaze brzo. Ja sam preniska da bi me primijetili. A možda me ignoriraju zbog patika. Da imam čizmice ko Svila svi bi me voljeli. Gledam oko sebe. Sada nema ni ljudi. Sve je prazno. Babo mi ne da da se pomaknem s trga na koji me poslao. Ali ja želim vidjeti školu. I Rokija. Neka me nauče kako biti ptica.

Tražim školu. Visoku zelenu zgradu ogromnih staklenih prozora. Okružena je cvijećem, ali sada je zima pa je po tome neću moći prepoznati. Pokušavam se prisjetiti kako mi ju je Roki opisao. Zelena, zelena… Trebalo bi pisati strukovna veterinarska. Ali ja ne znam čitati. Roki kaže da je S kao zmija, a V kao ptičji kljun. Tražim zelenu zgradu sa zmijom i kljunom. Na kraju krenem slijediti dva gradska dečka s ruksacima na leđima. Možda ću i ja jednom imati ruksak na leđima.

Dva gradska dečka pretvorila su se u njih trideset. Nikad nisam vidjela toliko ruksaka na jednome mjestu. Oni ulaze u neku plavu zgradu. Lijepo je uređena. Ima velike staklene prozore. Ali je plava i slovo ne sliči zmiji. Prva riječ ima slovo kao neki veliki glavonja strašno mršava tijela. Drugo bi moglo biti zmija, ali sklupčana s ispruženom glavom prema gore.

Gledam oko sebe. Netko me potegnuo za uho. Nisam vidjela tko, ali čuo se glasni smijeh. Gledam na drugu stranu ulice. Tamo je nekakva zelenkasta zgrada. Više sliči osušenoj jesenjoj travi. Ali je ipak zelena. A tamo isto stoje ljudi s ruksacima. Omotani su dimom cigareta. Gledam natpis nad njihovim glavama. Prvo je slovo možda zmija. No drugo je sigurno kljun! Trčim do grupice pušaća s ruksacima i pitam za Rokija. Gledaju me prljavo i gadljivo, pa mi viknu daj mrš u vukojebinu iz koje si izašla mala. Okrenem se i idem do druge grupice. Moj me babo ipak najbolje psuje. Mogao bi im održati kakve instrukcije.

Druga grupica ruksaka me ne vidi. Znam da nije zbog dima. Ali nema veze. Ja vidim Rokija. U onoj trećoj, zadnjoj grupici, smije se s gradskim dečkima povlačeći dim. Trčim k njemu vičući mu kako sam i ja napokon došla u školu. U sljedećem trenu osjetim ispruženi dlan na svojim prsima, tamo, malo ispod vrata, gdje sam maloprije očekivala njegov zagrljaj. Gledam njegove smeđe oči koje kao da me ne prepoznaju. Čujem dva dečka u grupici oko mene. Koja ti je ta črna ciganka Robert?

A kog jarca ja znam. Neko pošandrcano derište. Daj mrš od sim mala.

Još trenutak gledam u oči koje žele biti galopirajući konj. Pogled mi pada na ruku koja je zaustavila moj zagrljaj i prvi puta uočavam da je svjetlija od moje. Više sliči na Svilinu kožu. Na gradsku kožu. Glasan udarac srca u mojim ušima prigušio je smijeh koji je odjeknuo oko mene. Okrećem se i trčim. Trčim na trg jer ne znam koliko je sati. Ne znam ni koji je dan. Ni tko je Roki. Ili Robert. Znam samo da ću uskoro morati nazad do našeg kombija. Praznih džepova.

Okrećem se usred trga. Nikog nema. Srce mi kuca zbog praznih džepova. Trebam samo malo, barem nešto, pa da babo samo psuje i pljuje. Bojim se. I babe, i mume i Đanga. I Đangovog drugara kojem će me babo dati. I Rokija i njegove škole. Želim biti ptica na Mjesecu. Može golub pa i crna vrana. Vrane se barem ničeg ne boje.

Idem prema kombiju. Vidim ih. Kasnim, a oni me čekaju. Sad oni i mene vide pa ih čujem iz daljine kako me kunu. Babo mi trga košuljicu pa prazni džepove. Gledam u pod i vidim svoje promočene patike.

Babo me psuje. Pas mi sve po spisku kog sam vraga cijeli dan radila. I stvarno. Ne znam što sam cijeli dan radila. Pljuje mi u zapetljanu kosu. Kog sam vraga radila? Ja nisam ptičica da mi budući veterinar Roki popravi krila. Nisam vrapčić pa čak ni graktava buntovna vrana. Obični sam smrdljivi golub lutalica kojeg je netko zatvorio u krletku bez hrane i brige, onako iz zabave, tek toliko da istakne koliko su druge ptice ljepše i bolje. Stvarno, kog sam vraga danas radila?

Bila sam u školi.

 

Prvu sekundu mojih riječi vladala je tišina. Onda odjekne ružan Đangov smijeh. Batine su boljele manje od mojih slomljenih krila. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg