proza

Eliša Papić: HERitage; Kralj vila

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Eliša Papić (1992., Beograd) završio je Medicinski fakultet u Rijeci. Tijekom fakultetskih dana bio je član benda Elm Street Escape. U to vrijeme objavljuje i svoj prvi roman „Šest žica i Stetoskop“ (Naklada Bošković, 2017.) i postepeno započinje samostalno raditi svoju autorsku glazbu pod imenom Elisha (Inner World demo, 2016., Outer Noise, 2017., Chapters album, 2018.). 2018. osvaja nagradu Pavle Popović za najbolju kratku priču u kategoriji za mlađe od 30 godina. Iste godine u finalu je WestHerzegovina festivala kao i unutar 17 najboljih priča natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor. 2018. osvaja prvo mjesto na natječaju za kratku priču Muzeja Anđela. Radi kao liječnik, specijalizant neurologije unutar Kliničkog bolničkog centra Rijeka, a uz to stvara novu glazbu i piše kratke priče.

HERitage

       Pokleknuo je. Prošlo je par dosadnih godina natopljenih svakodnevnim toksičnim smorom otkad je zadnji put čuo taj glas, i sad, gotovo kao u nekom isfuranom rom-com scenariju, prepustio je istom tom glasu posao slaganja čudnih fragmenata koji su mu bačeni natrag pred noge.

       Bila je „prljave“ krvi kao i on, neki vampir prošlosti i golijatna sjena koja iz najmračnijih uličica promatra njegova postignuća. Emocionalni migrant koji na teret svojih odluka dodaje genetske zajebe nekih ljudi iz prošlosti sjevera, juga, istoka. Zapad nikako, jer  trendy je mrziti Zapad.

       On je bio kreten, odmilja i uistinu. Nakon lančanog sudara spustio se svojom bubom na neku malu, prigradsku uličicu, pod konstantnom prisilom ponovno čitajući „ugovor“ koji je morao potpisati. Lijepa kućica s verandom, normalna, obična cura, eventualno i supruga, nekoliko kućnih ljubimaca, najvjerojatnije djeca. Kada tri mačke i obiteljski pas Žućo dosade. Osjećao je da su to vizije koje njemu ne pripadaju. Morao je razmišljati hoće li tim jednostranim kompromisom zakopati svoje dosadašnje eklektično fantaziranje o budućnosti glazbenog astronauta, s onim klasičnim sex, drugs & rock'n'roll životom. Doduše , bio je svjestan da bi ga taj život ipak prije doveo do lokalnog birca gdje sa svojih 45 godina priča klincu u majici od Metallice o progresivnom rock bendu koji je imao u srednjoj školi i o nevjerojatnom načinu na koji je njihova glazba progovarala jezikom Roberta Planta i Rogera Watersa, prije povratka kući, i razočaranom spočitavanju žene koja ga nikad nije razumjela. Još jedna cigla u zidu. Educirana cigla, barem.

       Faks u džepu. Pospremljenih 5 godina prava s pedantnim arhivističkim znanjem sustava i činjenice da ga svi redovito zaobilaze kao govno u parku. To je bio njegov kompromis, pokriće u slučaju da glazba ne donese plodove, što je bilo pravilo, a ne iznimka. Fino mamino dijete, sad pravnik, kao glavni slinavi trač malograđanskih baba s torbama punih starog mrvljivog kupusa i bombona koji se moraju glasno cmakati u gradskom prijevozu i nuditi malim dječacima po imenu Ivo ili Toni.

       On je krenuo stranputicom u arhaično nostalgično sjećanje, selektivno u svojoj pozitivnosti. Laž iskrena u svojim dobrim namjerama. Esencijalno, bio je dramoser.

       Ona je bila utjelovljenje boemskog preseravanja mentalne stabilnosti kule od karata. Temelji su bili tu, ali je toranj bio stvarno previsok i prezamoran za penjanje čovjeku bez emocionalne kondicije.

       U kreaciji je odavno napustio to sjećanje. Dolazilo bi ponekad kao flashback, neka munja inspiracije koju ne smije koristiti zbog trenutne veze. Njegova muza postala je uništena statua iskenjana golubljim drekom i išarana fluorescentnim grafitom nadobudnog ispljuvka ranih 2000tih. Došao je do tih godina da su 0te i 10te postale jednako vrijedni period kao 60te i 70te. Ona je mirisala na kasne 60te. Možda zbog trave. Cvjetna golotinja i anti-ratne izlike za orgijanje u blatu na najduži disonantni gitaristički solo ikad.

       Sjedi sa slušalicom posljednjeg fiksnog telefona u ruci i razmišlja o razgovoru koji je upravo vodio. Da, znao je da se radi o njoj čim je zazvonio. Nitko ga drugi ne bi zvao na njega. Jebeni hipster. Četiri godine je stoički, uspješno izbjegavao. Sada? Sada je opet postala stvarna. Pričali su o prošlosti. O sadašnjosti. O nepovezanosti između ta dva perioda.

       On je držao argument sadašnjosti, pred porotom izlažući kako nije čudno što priča s njom, kako je to još jedan dio poetičnog izdrkavanja koje želi doživjeti, osjećajući razočarane oči kako mu skidaju slojeve kože sa leđa i prisjećajući se članaka Cosmopolitana koji su upozoravali: “Nemojte se javljati starim partnerima nakon svježeg prekida, to samo znači da ste glupi k'o kurac“ ili nešto tako slično.

       Ona je nudila dokaze prošlosti, trenutke u kojima su oboje šljapkali nekom snenom hollywoodskom ulicom, dlan u dlan, ispijajući deterdžente od rečenica građenih od predivnih gnjilih klišeja od riječi.

       Oboje su izvukli istu poantu. Bili su užasni jedno za drugo. Dva sanjara u različitim kvantnim stanjima.

       No, u nadi da je život stvarno čudniji od fikcije, pristao je ispitati iskrenost njene želje za normalnim prijateljstvom. Dugovao je to slici koju je ostavila u njegovoj glavi. Susrest će se opet. Valjda je to taj singularity event o kojem se toliko priča u fizici. Ili su to roboti?

       Prvi korak, upoznavanje s estetikom. S modernim darom društvenih mreža, u nekoliko mitua stigao je procijeniti njen trenutni izgled. Znao je da ona radi istu stvar već četiri godine, rugajući se u tišini njegovom pivskom trbuhu i Tom Selleck eksperimentima s brkovima, tako da se nije opterećivao time što je uhoda pervertit.

       Od problematičnog djeteta Botticelijeve Venere i Stevena Tylera činilo mu se da je došla bliže humanitarističkoj Angelini Jolie sa tri dječja privjeska iz Afrike i Indonezije. Nije ni on bio bolji. Počevši kao kosmati srednjoškolac koji headbanga na koncertima lokalnih punk bendova prebacio se bliže izgledu hipsterskog šljama koji je toliko prezirao. Oni ljudi koji ironično naručuju šlag u kafićima. Samo.

       Imao je tjedan dana do susreta. Odlučio je početi odmah vježbati i obrijati se. Znao je da će sigurno uspjet skinuti nakupljenu kilažu koju je dosad pomno i pažljivo kultivirao pizzama i znojnim krumpirićima. Nije on kriv. Kriva je lijenost koja ga je nedužnog zaposjela u posljednjoj vezi. Krivo je more na koje nije išao preko ljeta. Kako će se sada strpiti?

       Ponedjeljak i utorak, ruku pod ruku, veselo se vuku. Pjevušio je to u glavi. Možda to uglazbi.

       Srijeda. Samo srijeda.

       Četvrtak. Sjetio se da nije vježbao ništa. Napravi dvadeset sklekova i odustane od života. Izađe vani. Besramno se oblije k'o stoka. Zatekne se kako priča s nekom pirsanom crnokosom. Nastavi piti. Ne od jada, nego radi održavanja kondicije.

       Petak. Anksioznost se počela manifestirati. Što ako je sastanak loša ideja? Što ako se opet zaljubi u nju? Što ako ga zatraži spermu da sa svojom partnericom napravi dijete jer on ima dobre, pametne gene? Što ako pogine u žestokoj autobusnoj nesreći jer je pored njega sjedio pretili beskućnik s psorijazom na laktovima čija su koljena samo ideja, a ne vizualno svojstvo? Što ako ga ona ubije i osveti mu se što je napustio? Što ako je sve to trik i Ashton Kutcher dođe obučen kao konobar i saspe mu Pašaretu u krilo? Što ako Punk'd još uvijek postoji? Zašto su Oscari ove godine bili toliko loši? Je li to pauk na zidu ili se to opet vlaga uvukla u tapete?

       Subota. Razmišljao je da li da obuče novu majicu ili jedinu koja mu je ostala kao njen poklon. Da, to će joj sigurno pokazati...nešto. Košulja? Ako uzme košulju preznojit će se i smrditi više nego inače. Sintetika je jebena stvar. Na kraju uzme crnu majicu bez natpisa. I jeans hlače šireg kroja da sakrije potencijalnu erekciju. Penis je najveći neprijatelj čovječanstva. Oružje masovnog uništenja toliko muških života.

       Izađe iz kuće. Otetura do grada po najvećem suncu. Ne hollywoodskom ulicom. Hrvatskom rasturenom ulicom, koja doživljava više radova na sebi nego kućanica koja pokušava svoj novootkriveni frutarijanizam nametnuti svom mužu. 0te i 10te godine. Otkrijmo zajedno našu unutarnju snagu, za samo 239 kn mekih korica sa svim odgovorima. Dobijete i lizalicu.

       Ugleda neutralni kafić u kojem su se dogovorili naći. Imao je neko ime tipa Glamur ili Fenci, namjerno krivo spellano te su u njemu posluživali koktele u visokim čašama od dva deca za pedeset kuna. Machiatto su nazvali makijato , a cappuccino im je bio demode.

       Uranio je 15 minuta. Dovoljno da totalno ispizdi na živcima. 10 minuta. Zašto konobarica ima toliki dekolte? 5 minuta. Možda da ode ? Dok nije još kasno? Ipak je ovo loša ideja, nije on taj koji može biti u dobrim odnosima s bivšom curom. Preboli ih samo hipotetski. Prekasno.

       Sjela je preko puta njega i pozdravila ga sa sigurnim, iskrenim smiješkom.

       Nosila je prozračnu šarenu ljetnu haljinicu. Nije nosila grudnjak. Nešto u duhu njenog cvjetnog karaktera. Nije uspio okom uloviti bradavicu. Bila je mršavija nego što je zapamtio. Imala je naočale s dioptrijom. Mogao je nanjušiti njen parfem preko stola. Ona se imala prilike gušiti u posljednjim dimovima njegove šeste cigarete. Bila je lijepa.

       Razgovor koji su vodili trajao je ugrubo kojih sat i pol. Bilo je tu priče o prekidu, o zabludama koje su oboje imali za vrijeme veze, sve u duhu pokazivanja kako su izrasli kao osobe u posljednje četiri godine. Onda su novinarski izvijestili jedno drugo o aktivnostima kojima su se bavili s iskrenom zainteresiranošću i „nemoj srat“ momentima iznenađenja. Slijedile su priče o filmovima i muzici koju su otkrili u posljednje vrijeme. Standardni razgovor među dvoje ljudi koji se nisu dugo vidjeli. Tako su se i pozdravili. Kratkim, formalnim zagrljajem i obećanjem da će se sigurno opet naći. Ako. Svatko svojim putem.

       Njegovi fragmenti? Nisu se magično posložili. Vratio se doma, i dalje na nultoj točki sa svojim završenim faksom i svojom završenom vezom. Kava na kojoj je bio promijenila je samo jednu stvar. Bio je bolje raspoložen sada nego što je bio ujutro. Slika koju je imao u glavi i koja ga je motivirala posljednjih nekoliko godina na kreativnost ostala je netaknuta, a osoba s kojom se susreo na kavi još jedan stari poznanik. Čudnije od fikcije u svojoj jednostavnosti.

       Ipak, muza koju je imao u glavi bila je slobodna. Uspio je sigurno i bezbolno odvojiti od realnosti. Naslijeđe koje je pustila sad je bilo njegovo. Mogao je u mislima posjetiti bez grižnje savjesti, bez golubljeg dreka i osude okoline. Bio je spreman na neki novi, drugačiji lančani sudar. Ovaj put će barem imati Botticellijevu kacigu.

       Kako ono se zvala ona pirsana s kojom je pričao vani?

Kralj vila

       Zagubljen u moru ljudi, sakriven od kanceroznog sunca pod stotine šarenih transparenata, Rade je razmišljao tome kako se nije stigao pokenjat' u zadnja tri dana. Butine su mu se lijepile dok je šljapkao lijevo-desno pokušavajući oživjeti utrnula stopala. Pio je i šio se glumeći studenta, iako se od njega već očekivalo da se uozbilji, obrije i krene nositi odijela i aktovku s važnim dokumentima, svaki sa tri primjerka. Imao je diplomu za to, a čak je nije morao ni falsificirati, već je zaradio kroz noći i noći taloga turske kave i ljepljivog nikotinskog smrada koji se zavlačio u svaki kutak njegova iznajmljena četrdeset i dva kvadrata ograđena drevnom fasadom i prozorima s polomljenim žaluzinama, pa da ubije nekog kada u sedam ujutro sunce sine. Bio je blago načitan, što bi značilo da se ipak potrudio pročitati svaku lektiru u školi čak i ako je bilo riječ o Augustu Šenoi i njegovom beskrajnom nizu ljubavnih pisama samom sebi i svom arhaizmu.

       Došao je na dekompresiju, vidjeti svoje društvo iz fakultetskih dana, različitih generacija, a sličnog razmišljanja i odsustva ikakvog dobrog ukusa. Došao je na koncertni festival, očekujući Woodstock i Carlosa Santanu. Našao se između dvije povorke, gdje su mladi i stari aktivisti pjenili kao bijesna pseta pred zadnji stadij rabiozne smrti. Udaljene svega desetak metara jedna od druge, povorke su se leđima okrenute ogovorale i grdile, kao uvrijeđene srednjoškolske djevojčice koje prvi put otkriju falus i ne shvaćaju da cijela fama oko njega i nije bogzna opravdana. U glavi je podijelio te dvije grupe na Konzervanse i Prljave Hipike. Konzervansi su posezali u svoje ormare, pored puški, tražeći fotografije sa starim, nekrotičnim čelnicima radikalnih svjetonazora. Ovjenačli su svoju grupu omladinom, ne bi li sakrili koliko je njihova srž već gnjila, crvljiva i ponosna pred urušavanjem. Ista ta omladina mahala je amblemima ljudi za koje nikad nisu čuli, okićena najstarijom zastavom svoje ponosite države koja im još nije nasilno otela nevinost i strpala ih pokraj obližnjeg kontejnera, da prose, sami ili sa gumenim djetetom koje plače kad ga se povuče za gumenu ručicu.

       Prljavi Hipici, kojima je Rade bio bliže po razmišljanju, na svim bojama dugina spektra israli su svoju pseudointelektualnu bljuvotinu koju su pokupili sa portala za slobodu govora i slobodu copy-pasteanja izlizanih citata, čiju težinu, na svu sreću, nisu još ni približno osjetili. Vidio je par ljudi s majicama Che Guevare, iznenadio se količinom punkera koji su uspjeli ispuzati iz obližnje alternativne jame po danjem svjetlu i čak se potrudili staviti svoju pijetlovsku kosu u erekciju kako bi se mogli međusobno šamarati njome i gaziti po nesretnoj okolini sa svojim debelim, blatnjavim đonovima. Jedan ga je već pogazio po goloj potkoljenici. Začuje mikrofoniju. Na stageu od Prljavih Hipika stajao je mladić smrtno ozbiljna lica i sa svojom šakom, slabašno podignutom u zrak, pozivao na borbu protiv „onih tamo“. S druge strane začuje megafon. Lijepa, našminkana djevojka u majici s parolom Konzervansa, svojim piskutavim glasom tražila je da se poštuje njihovo pravo na mišljenje i da se ne nameće cinizam i perverzija „onih vamo“.

       Prljavi Hipici imali su sa sobom muzičare. Lokalne i pokojeg iz drugog grada. Brzi promotivni bodovi za iskoristiti kod njihove niche fanbaze. Gradonačelnik grada bio je uz Prljave Hipike. Nakon dobro izvježbane retoričke poruke, koju je Rade morao pohvaliti, prepustio je podij najpoznatijeg lokalnog heavy metal benda, imena „Preuranjeni analni abortus“ ili nešto slično. S druge strane, Konzervansi su na razglasu zdušno odvaljivali hitove Novih Fosila i vesele dječje brojalice, kako bi privukli valjda sve dobi, počevši od onih kojima se lubanja još nije zatvorila do onih kojima ona toliko pritišće mozak da se mogu izražavati ili samo neartikuliranim slogovima ili tanašnim, povjesničarskim glasićem čuvara nacionalnih spisa.

       Incestuozni Glans Mrtvog Klitorisa završi svoju četvrtu pjesmu od trideset sekundi i propusti organizatore hipije da upute još nekoliko motivirajućih parola. Rade se u međuvremenu morao slikati sa prijateljicom i ironičnim transparentom koji se doticao ženskog genitala i njegove svetosti. Nije on bio protiv toga. Problem je bilo što nije kenjao tri dana i što su mu oba prosvjeda počinjala djelovati jednako napornim. Razmišljao je koliko bi bilo grozno da se u bilo kojoj od dviju grupa sakrije neki ekstremni element koji bi u konačnici pretvorio sve u nasilan malograđanski sukob sa pravom štetom. Najtužnije od svega, to su sve bili ljudi koji su zajedno radili, zajedno pili i razmišljali o seksu jedni s drugima. Razdor koji se formirao među njima, radi orkestrirane distrakcije od strane onih koji se drže dobre stare izreke „Divide et impera“, sakrio im je tužnu realnost svakodnevice. Svih su ih guzili s istim mlitavim kurcem.

       Rade uzme trenutak te se odmakne od Hipika, tražeći kafić s najokupiranijim konobarima, kako bi im mogao podvaliti svoje govno. Uoči jedan, jednako udaljen od obje grupe, čiji su konobari stajali skroz na ulici, skandirajući i Hipicima i Konzervansima. Kao pas pognuto krene nositi svoju guzicu na deposit point. Uspije se ušuljati u klimom ohlađeni kafić i projuri prema wc-u. Sad može srati k'o čovjek.

       Nije ni posložio toalet papir po dasci. Sjedne se skoro bez da skine hlače. Tenezmi prerastu u oluju postalkoholnog izmeta. Keramika školjke gotovo namukne od sile izbačaja njegovih crijeva, a klecajuća koljena gotovo ga lupe u vlastito lice na kojem su se mogli vidjeti grčevito stisnuti zubi pred pucanje. U mješavini olakšanja i intenzivne boli pražnjenja, imao je osjećaj kao da sa svakim potiskom rastura pod, a zvukovi krckanja i potres koji je zahvatio njegovu okolinu bili su znak najboljeg kenjanja u zadnjih deset godina. Prducne jednom za kraj, obriše se gotovo sa cijelom rolom papira. Podigne se kao nova osoba i izađe iz toaleta. Potres i krckanje koje je osjetio nisu bili defekacijska halucinacija.

       Rupa koja se rastvorila pred njim rezala je kroz sredinu kafića i proždirala svoj put prema izlazu. Zine zapanjeno, razmišljajući ipak da li da protrlja oči u nevjerici ili ne, budući da nije oprao ruke. Preskoči beskrajni ponor i zaputi se vani, vidjeti posljedice potresa svojim očima, potražiti prijatelje. Ponor se širio.

       Konzervansi i Hipici i dalje su izvikavali parole i plakali jer im se ovi drugi rugaju. Nitko nije ni primjećivao da se među njima napravio, doslovno, razdor koji je svojom duljinom sezao prema obali, u more, širinom koja je postepeno obuhvaćala slijepu publiku obje strane, te dubinom u kojoj je mogao vidjeti svjetlucavo žutilo koje se polako, ali odlučno, uspinjalo na površinu. Rade se morao primicati sve bliže i bliže Konzervansima, pokušavajući ih upozoriti. Hodajući unatrag, grabio je ramena, konačno i šamarajući prosvjednike. U daljini, preko rupe, mogao je vidjeti kako se masa ljudi kao šareni potok prelijeva preko ruba u žutu dubinu, bez vriskova i bez bunjenja. Kao M&M bomboni koji se istresaju iz svoje vreće na dlan. On se sam probijao kroz domino kockice ljudi koji su nasmiješena lica padali unatrag u svoju nijemu propast, padobranci koji iskaču iz aviona bez padobrana. Spotakne se o nečiju štiklu i padne na dupe.

       Rupa se zaustavi. Muk. Iz nje krenu izlijetati svjetlucavi balončići veličine šake, lijepeći se za one ljude koji su još uvijek mahali svojim crnim i šarenim zastavicama i transparentima. Jedan takav sleti i Radetu na dlan. U njemu je mogao vidjeti čovjekoliko biće s krilcima, položeno u fetus položaj. Imalo je šiljate ušice i gledalo ga je lijepim okicama.

       „Kralj vila dolazi“, reče mu piskutavim glasićem, nakon čega bijesno rasprsne mjehur i krene ga gristi za obraz. Rade se krene komešati i mahati debilno rukama , ne bi li sa sebe skinuo vilinskog nametnika. Uspije ga ugrabiti i zgnječiti. Topla tekućina slatkastog mirisa rasprsne se po njemu te se on skoro ispovraća. Dok se brisao uoči ljude kako zaneseno plješću dok im simpatična, vilinska stvorenja sišu krv i odgrizaju meso. Uspaničeno se osovi na noge te krene bježati kroz rulju, cijelo vrijeme tjerajući bajkovite kanibale od sebe. Zapne preko metalnih stepenica, te se na sve četiri krene penjati po njima. Nađe se na bini pred Konzervansima. Sada su ga primijetili, bio im je eksponiran. Ponjuši mikrofon koji mu tutne djevojka u proljetnoj haljinici, frfljavo ga pozdravivši kroz svoj aparatić. Da nije konzerva, svidjela bi mu se. Seks je uspješno pokvaren svima. Mikrofon je bazdio po slini škrbavih staraca. Sve oči bile su uprte u njega dok je pokušavao smisliti kako da ih trgne. Oni su očekivali parolu. Dobili su radikalni element.

       Pročisti grlo.

       „Jebem vam mater, svi ćete umrijeti!“drekne i prstom krene mahati prema rupi. Nisu se uznemirili. Nisu mislili da je radikalni element. Oni su aplaudirali. Šljapkavim zvukom prskali su svoju krv posvuda.

       Rupa ispusti vrisak kraja svega. Radetu srce skoči u grlo. Ljudi odreagiraju, napokon. Počeli su se okretati. Masivno. I počeli su se kretati.

       „Ej, kamo ćete!?“ Rade je mahao rukama dok su ljudi samo hipnotizirano koračili preko ruba. Vile su letile za njima natrag u centar žutila. Nije mogao ništa učiniti. Pogleda opet mikrofon. Sjeti se karaoka na kojma je silovao tuđe uši. Zgrabi ga. Skoči sa bine.

       „Some folks are born, made to wave the flag“, ljudi su i dalje skakutali u svoju propast,“Oh, they're red, white and blue“.

       Rade je koračao kroz gomilu nestajućih šarenih kartona.

       „It ain't me“, svjetlost krene izlaziti iz rupe,“It ain't me“.

       Hrapavi glas utapao se u bljesku.

       „I ain't no military son“, žuta kugla levitirala je nad procijepom,“It ain't me“.

       Rade je ostao sam, mrav pred suncem.

       „It ain't me“, uperi prstom u hermafroditnu siluetu koja se sa svoja četiri glomazna krila krenula spuštati prema njemu.

       Bljedunjavo neljudsko biće prislonilo je svoje veliko beznoso, glatko lice Radetu.

       „I ain't no fortunate son“, Rade izusti i zažmiri. Bljesak nestane zajedno sa rupom, povlačeći sa sobom sve ljude, vile, demone i krvopije. Stajao je sam, okružen pogubljenim predmetima svih uzetih, na netaknutoj ulici. Tutne guzicom o pod te širokih, nenormalnih očiju krene tražiti išta živo. Do njega se dokotrlja staklena boca pive. I dalje nenormalnih očiju, dugo pogleda u nju. Opušteno uzdahne.

       „Ah, šta ćeš?“ kaže samom sebi, otvori bocu i ispije gut. Podigne se zastenjavši k'o deda, izvuče mobitel i upali svoju rock-dad playlistu. Ode negdje gdje ide besperspektivna mladež. U Irsku?