proza

Ana Stipković: Ponedjeljak u travnju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Stipković (1988., Karlovac) diplomirala je kroatistiku i talijanistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radila je u različitim područjima, od izdavaštva i prosvjete do dentalnog turizma i e-commercea. Trenutno radi kao učiteljica, a ovo je njezin prvi objavljeni rad.



 

Ponedjeljak u travnju

 

 

„A vrhunac je bio kad sam čula Slavicu i Nadu kako me ogovaraju u kuhinji. E, sve sam čula. Nema čega se nisu dotaknule. Od toga kako se oblačim, preko boje mog glasa, do toga da nikad ne bih dobila taj posao da mi ga tata nije sredio. Zamisli molim te. Em pojma nemaju, em rugale se sove sjenici! Uhljebljene glupače.“

Viktorija je uzdahnula i protresla glavu slijeva nadesno. Ispila je gutljaj bijele kave, spustila šalicu i pogledala prema prozoru.

„Mislim, pogledaj kakav je danas dan. Nebo bez ijednog oblaka. A ja radila u uredu od devet do pet svaki dan, umjesto da uživam u lijepom vremenu, svojoj djeci, životu! Mislim, čemu to? Je li to meni baš nužno?“

Valentina je miješala med u šalici zelenog čaja čekajući da se posve razmuti. Pogledavala je čas u sestrine nemirne oči preko puta svojima, čas u njezinu crvenu svilenu bluzu. Iako je bila široka, ocrtavala je Viktorijine bujne obline. Duga, gusta, valovita plava kosa lepršala joj je oko ramena.

„Valentina!“

„Molim?“

„Misliš li da je meni taj posao stvarno nužan?“

„Pa... Ne znam. Ne mogu ja to procijeniti. Ti najbolje znaš, ne?“

„Tata je bio ljut kad sam mu rekla. 'Gdje ćeš naći bolji posao sa srednjom stručnom spremom? Misliš da rastu na granama?' Mama… Mislim, znaš mamu. Nikad ne izražava svoje mišljenje, ne želi se nikome zamjeriti, mislim da me razumije, na kraju krajeva i ona je cijeli život kućanica, ali opet mislim da joj je krivo jer joj je žao tate, koji se ljuti. A Luka je rekao da me apsolutno podržava. Drago mu je da mogu kupiti djecu iz vrtića svaki dan, voditi ih u park, nešto skuhati dok on ne dođe s posla... Drago mi je da me barem on razumije.“

Valentina je kimnula.

„A gdje su klinci sada?“

„Kod mame. Rekla mi je sama da ih dovedem kad sam joj rekla da idem na kavu s tobom, zna da se nismo vidjele sto godina.“

Nasmiješila se. I Valentina se nasmiješila.

„Pričaj, što ima kod tebe? Super izgledaš!“

Valentina je spustila pogled i ugledala tamnoljubičastu vesticu dugih rukava i sive hlače na crtu kojih je prestala biti svjesna sekundu nakon što je toga jutra izjurila iz stana. Lijevom rukom zagladila je tjeme i uvjerila se kako je još uvijek dobro zaglađeno, a ispeglani konjski rep postojan.

„Eto, ništa, puno radim. Kao i uvijek.“

„Ma daj? Na čemu sad radiš?“

„Na uređenju kuće jednog poduzetnika u Šestinama, ali to je sve što smijem reći. Projekt je tek u začetku, ispitujemo situaciju, dogovaramo... Zanimljivo je, baš se veselim, nisam nikad nadzirala uređenje tako velikog prostora.“

„Ti to sve nadzireš? Pa to je big deal! Koliko sati dnevno radiš, stara moja, deset, dvanaest?“

„Nekad i toliko.“

„Ali vikendima ne?“

„Nekad i vikendima.“

„Ajme, pa užas!“

„Ma nije“, nasmijala se Valentina, „Ne smeta to meni, stvarno uživam u svemu tome, ne osjećam to kao neki teret.“

Viktorija je kimnula.

„Da. Tatina curica. Bila i ostala.“

Valentina je zakolutala očima, ali se i nasmiješila. Ispila je nekoliko gutljaja zelenog čaja. Viktorija se posvetila kavi.

„Mmm“, izustila je Viktorija gutajući, „jesam ti rekla da u srpnju idemo na Santorini?“

„Da?“

„Da, na dva tjedna. Već smo rezervirali hotel. Baš se veselim!“

Valentina se nasmiješila.

„Santorini je mene oduševio.“

„Kad si bila tamo?“

„Ne sjećam se točno, lani, predlani.“

Viktorija ju je značajno pogledala i široko se osmijehnula.

„To si s nekim frajerom bila, ha? Pričaj! Sve me zanima!“

„Ne“, Valentina se nasmijala, „kakvim frajerom, zašto?“

„Nego, s kim si išla? S curama s faksa?“

„Ne, solo.“

„Išla si na Santorini solo?!“

„Zašto je to čudno?“

„Pa nemam pojma.“ Viktorija ju je začuđeno pogledala. „Ja ne bih mogla sama na putovanje. Ni do Slavonskog Broda, kamoli Santorinija.“

„Zašto?“

„Pa što ću sama tamo?“

„A tko ti treba?“ Valentina se nasmijala. „Išlo mi se, nisam imala s kim pa sam si sve organizirala sama. I bilo je super. Sam si svoj gazda cijelo vrijeme, nikome se ne moraš prilagođavati.“

Viktorija je kimnula podignutih obrva.

„Svaka ti čast.“

Ispila je posljednji gutljaj kave. Valentina se zagledala u prazno dno svoje šalice. Primijetila je da joj je nokat na kažiprstu lijeve ruke još uvijek kraći od ostalih i namrštila se. Pogledala je Viktoriju, koja je proučavala vrhove svoje kose.

Konobarica, sitna djevojka u crnoj majci i trapericama, prišla je stolu i pokupila šalice. Nije ih pitala žele li još što.

„E da! Skoro sam zaboravila.“

Ispustila je pramen kose iz ruke i posegnula za dizajnerskom torbom odloženom na stolac kraj onog na kojem je sjedila.

„Razvila sam jednu sliku s Elinog rođendana. Mama je rekla da joj je moram razviti da si je uokviri. Slučajno su mi razvili dvije pa sam zaključila da bi bilo super da ti je dam kad već nisi mogla doći. Kamo si ono morala ići? U Dubrovnik?“

„Hm? Aha, da, da.“

Ispružila je desnu ruku i preuzela sliku iz Viktorijine ruke. Velik stol s bijelom stolnjakom i na njemu torta blijedoružičaste glazure s velikom mašnom. Iza njega klupa, na njoj nasmijana Viktorija u cvjetnoj ljetnoj haljini. U krilu joj djevojčica kovrčave plave kose u haljinici gotovo identičnog uzorka, sretno gleda u tortu. Do njih vedar dječak preduge smeđe kose, odjeven u potpunosti u bijelo. Kraj njega crnokos i tamnoput muškarac u bijeloj košulji, široko razmaknutih, duguljastih smeđih očiju, blagog osmijeha i upečatljivih jamica na obrazima.

„Super ste ispali.“

„Moraš doći na sljedeći.“

„Nastojat ću.“

Pogledale su se i nasmiješile se.

 

*      *      *

 

U stanu je bilo nesnosno zagušljivo. Odmah je otvorila prozore u svim prostorijama. Raspustila je kosu uz uzdah olakšanja i brzopotezno izmasirala glavu.

Vratila se u predsoblje i promotrila se u visokom, uskom ogledalu. Nakon višemjesečnog izbjegavanja šišanja tamnoplava kosa konačno joj je dosegnula polovicu leđa. Razveselilo ju je što su joj hlače oko struka opet prevelike. Okrenula se iz profila i primijetila kako joj bolje stoje i na stražnjici. Zadovoljno je kimnula, skinula odjeću i objesila je na sobni bicikl u dnevnoj sobi.

Stigavši do kupaonice, stala se proučavati u ogledalu iznad umivaonika. Koža joj je izgledala zdravije, manje isušeno nego u nedavnim zimskim mjesecima, bila je i manje hrapava na dodir. Ponovo je kimnula sama sebi i ušla u kadu.

Nakon dugog tuširanja odjenula je plišanu trenirku, sjela na kauč i upalila laptop. Bio je ponedjeljak, nova epizoda omiljene joj serije bila je dostupna za gledanje. Voljela je ponedjeljak zbog toga.

Čekajući da se računalo pokrene, uzela je u ruke torbu; tražeći kremu za ruke, napipala je fotografiju koju je dobila od Viktorije.

Nakon desetak sekundi promatranja trznula je usnama, ustala s kauča i odšetala do spavaće sobe i uskog ormara postavljenog uza zid. Otvorila je visoku ladicu, odložila sliku u nju i dopola zatvorila ladicu. Tada ju je ugledala. Ispod tamnoplave marame na koju je odložila fotografiju ležala je jedna druga, stara, na koju je odavno zaboravila.

Bila je desetak godina mlađa. Bijela lanena haljina isticala joj je preplanulu put, a kosa, tada valovita i još dulja nego sada, ublažavala joj crte lica. Široko se smiješila i glavu blago naginjala ulijevo, prema ramenu mladog muškarca u bijeloj košulji. Nježno ju je grlio oko struka i privijao k sebi. Bio je crnokos i tamnoput, široko razmaknutih duguljastih očiju, a blagi osmijeh isticao mu je jamice na obrazima.

Nakon desetak sekundi trznula je usnama, odložila fotografiju u ladicu, vratila maramu na nju i na vrh stavila fotografiju Viktorije s obitelji.

Zatvorila je ladicu i vratila se do kauča. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg