proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

Hotel Horizont

Ulomak iz kratkog romana

            Ne znamo ni kako ni zašto je nestala. Kada je došla u hotel Horizont, bilo nas je već jedanaestero ovdje. Bila je ljubazna i razgovarala je sa svima, ali samo ako biste joj postavili poneko pitanje. Jednog se je dana, otprilike mjesec dana nakon što je isparila s lica zemlje, nekolicina nas uspjela iskrasti iz hotela kada se voditeljica pirjala u sauni - točno u minutu dolaska Trajekta Titanik na otok. Raspitali smo se kod osoblja trajekta je li se ukrcala prošlog puta kad su pristali trajektom na otok, ali svatko je tvrdio da ništa nije vidio. Jedino se tupasti konobar prisjetio kako je cuclala sok od marelice na slamku prilikom dolaska na otok. Morali smo se vratiti u hotel nakon neuspjele misije stopala krvavih od gacanja po makiji i kamenju, ostavivši tragove otvorenih rana po betonskim stubištima i bazenima. Nakon što je voditeljica hotela saznala za naš herojski podvig, svi smo do jednog bili kažnjeni tako što nam je ukinut odlazak na veliku pješčanu plažu na drugom kraju otoka u naredna tri tjedna, izlet koji je inače bez iznimke bio organiziran svake subote kako bismo opustili živce nakon radnog tjedna.

            Svatko od nas je te tri subote proveo u svojoj sobi promišljajući o njenom nestanku i svake bi subote, nakon iznimno sunčanog tjedna babljeg ljeta, kao naručena pala kiša koja bi upotpunila dojam potpune utučenosti. Neki su od nas razmišljali, gledajući raznježeno kroz prozore kišu kako rominja po površinama bazena i mora, ne bi li bilo divno da smo joj barem priredili oproštajnu zabavu s punčem i šarenim zidnim ukrasima. Kada bismo pak zbilja promislili, shvatili bismo da nikada nikome nismo priređivali oproštajnu zabavu jer nikada nitko od nas nije napustio otok.

            Njoj tko zna što se dogodilo. Možda je upala u more i utopila se. Po svemu sudeći to bi bilo najlogičnije rješenje. Šutljivi Toma iz sobe za rekvizite bi nam ponekad znao spomenuti da ju je vidio te noći kada je nestala netom prije spavanja kako korača gola prema kupaoni s plivaćim naočalama na vrhu glave i perajama pod pazuhom. “Mjesečarila je, zasigurno”, govorio bi. “Bila je noć punog mjeseca. Zasigurno je mjesečarila i utopila se.”

            Voljeli bismo vjerovati da je to uistinu tako bilo, makar se i bila utopila, mi bismo barem imali malo utjehe u pobjedonosom razrješenju zagonetke njenog nestanka.

            Tog smo se nesretnog jutra, nakon što smo se svi iz svojih spavaonica izredali u kupaonicima iščetkavši zube i umivši tragove krmelja iz kutaka očiju, kao i inače okupili u predvorju da bi nas voditeljica Hotela, uredno počešljana i besprijekorno našminkana kao i svake zore, pobrojala i pustila u blagavaonicu po uobičajenu jutarnju porciju sjajnog hranidbenog omjera proteina i vitamina. Sve bi se odvilo uobičajenim redoslijedom da nije bilo nenadane okolnosti koju nitko nije predvidio - jedna članica naše flote je nedostajala.

            Kada je shvatila da je nastupilo krizno stanje, voditeljica je nesnosno uzdisala i ispuhivala zrak kroz usta tako da su joj obrazi brujali. “Stanje je alarmantno”, ponavljala je isprva naglas, a zatim sebi u bradu kao da pokušava samu sebe uvjeriti da se zbilja događa nešto što nije mogla zamisliti ni u najgoroj noćnoj mori.

            Mi smo šaputali jedni drugima u uši, pokušavali čitati s usnama osobama na drugoj strani vrste u kojoj smo se stajali, bockali se po ramenima i naginjali u strane ne bi li negdje u zraku dohvatili djelić zagonetke koja nas je zadesila, ali čim se je voditeljica primirila, prizemljeno nas je poslala u spavaonice gdje su nam svakom ponaosob kuharice donijele na tanjuru poširano jaje, krišku kruha sa sjemenkama, bananu i sok od borovnice.

            Čekali smo cijelog prijepodneva svatko u vlastitoj spavaonici poput kanarinaca u krletkama nadajući se da će nam netko dati do znanja što se odvija u ostatku hotela. Pogledavali smo kroz prozore, tražili naznake ni sami ne znamo čega - ponekad bismo vidjeli neku od kuharica, ponekad voditeljicu ili Šutljivog Tomu kako prolaze preko teniskog terena, kraj bazena, uzduž terase prevrćući ležaljke i stolice, ulazeći u šikarje i makiju i vraćajući se snuždenih lica.

            Nismo znali što to znači kada netko nestane, a ne znamo ni dan danas. Nismo razumijevali kako ni uslijed čega bi itko svojevoljno nestao iz hotela Horizont. Svjedočanstvo Šutljivog Tome o mjesečarenju postalo je jedino moguće objašnjenje ovog misterija.

            Tog dana ništa više nismo dobili za jelo. Vjerojatno zato što su i kuharice i voditeljica zaboravili da postoji ostatak grupe od jedanaestero gladnih ustiju. Nama je to čak i godilo, barem smo izgubili dan u sveopćem uzbuđenju bez da smo morali odraditi tablicama unaprijed određen posao. Tik što je sat trebao otkucati deset sati navečer Sanjiva nam je Maša, čija je spavaonica na samom kraju hodnika, kroz prozore poslala u praznoj kutiju za olovke privezanu s konopom za jedan kraj, raspored noćnog stražarenja. Pravila stražarenja bila su jasna: tko je na redu. mora savjesno i odgovorno budnim okom pratiti razvoj situacije vidljive kroz prozor vlastite spavaonice. Razvoj situacije te je noći, unatoč nemirnom iščekivanju, ipak podrazumijevao samo šuštanje krošanja i mreškanje svjetlosti mjeseca površinom mora. Sanjiva Maša je naravno sama odredila da ona bude prva u redu za preuzmanje uloge noćnog glavara, da bi nakon sat vremena provedenih nad oknom svog prozora, kapaka već napola sklopljenih, prepustila ulogu starom Albertu i zaspala kao klada u svom perjastom krevetu. Otada smo je zvali Šeficom Mašom.

            Idućeg jutra bili smo abecednim redom pozvani u ured voditeljice Velme koja nas je ispitivala o našem mišljenju o nestaloj radnici, o našim odnosima s njom i o tome jesmo li mogli predvidjeti njen nestanak. Nakon probdjele noći i savjesno odrađenih stražarskih smjena, tek što smo shvatili da voditeljici Horizonta ne možemo ponuditi ni jedan pošten odgovor, osjećali smo kako su naši napori da pokušamo ovladati ovom kriznom situacijom uzaludni i promašeni. Mrki je kao posljednji član noćne garde zaspao za voditeljičinim stolom pri pokušaju da joj objasni kako on nikada nije prijateljevao s nestalom djevojkom, ali kako je ipak odlučno preuzeo na sebe dio odgovornosti da je zajedničkim snagama pokušamo vratiti u hotel. 

            Ovih dana se je još samo ponekad prisjetimo. Ponekad usred natjecanja u plivanju u kojem je bila izuzetno iznad svih ili prilikom večera kada se dijele sendviči s tunjevinom i kukuruzom koje je najviše voljela. Prije nego što je voditeljica uspjela poslati sobarice da urede spavaonicu u kojoj je odsjela, Mrki se uspio ušuljati u sobu provalivši vrata ukosnicom koju je našao na podu kupaonice i ukrasti bilježnicu s njenim kolažima i pjesmama koju je držala ispod jastuka. Pojavio se s plijenom na pješčanoj plaži dugo nakon njenog nestanka priznavši svoj prekršaj zlatnih pravila Horizonta. Mi smo skupili glave oko njegovog ulova i listali stranice svete relikvije potajno, skrivajući je glavama i pokušavajući upiti neku tajnu poruku koja bi nam razjasnila njen tajnovit nestanak. Ništa takvog nije se dogodilo, čak naprotiv - njene su nam skice i kolaži još više zamrsili misli, a pokušaji dokučivanja onoga što se krije iza metafora njene poezije zadavali bi nam svima skupa kolektivnu glavobolju. Unatoč tome, odabrali smo jednu kiticu pjesme slobodnog stiha napisane na unutarnjoj strani korice bilježnice koja glasi:

            Vodoravna crta gdje se prividno spajaju nebo i kopno naziva se crtom horizonta.

            Da horizont zbilja postoji izvan oka ljudskog bića bio bi ili pravac

            ili kružnica.

            Popila sam sok od svih marelica. Mislim

            da je vrijeme da uskoro odem.

            Svakog bismo je vikenda pročitali na pješčanoj plaži, daleko od ušiju voditeljice, kada bi ona zaspala u svojoj visećoj ležaljci, uz kuckanje plastičnih čaša ispunjenih gustim nektarom soka od marelice u čast izgubljenom članu Horizonta, sve dok nije došlo vrijeme da na njeno mjesto pristigne djevojka gotovo identične mišje boje kose, šutljiva i nenametljiva, koja nas je zadivila besprijekornom tehnikom u badmintonu i privrženošću osvježavajućem soku od ananasa. Bili smo očarani i naša je volja da se prisjećamo, kamo li da odajemo počast, jenjavala sve više i više.

            Ujutro je ustala iz kreveta nakon dubokog sna. Čim je otvorila kapke, ugledala je svjetlost kako se koprca po bijeloj površini prekrivača. Jednim je stopalom zahvatila hladni pod, a zatim izvukla i drugu nogu iz topline prekrivača da bi se osovila na obje noge. Prišla je prozoru i obuhvatila pogledom ljeskanje Sunčeve svjetlosti po površini mora. Odškrinula je prozor pustivši u sobu mješavina ljetnih zvukova - sparno zveketanje zrikavaca, zagušene šumove s mora, jeku udaljenih ljudskih glasova. Bila je nesigurna oko toga što treba sljedeće učiniti ne znajući dopušteno li joj je izaći iz sobe. Premještala se iz jednog kraja sobe na drugi još otprilike pola sata čekajući ne bi li netko pokucao na vrata i poslao je na novi razgovor s voditeljicom. Obukla je bijelu košulju kratkih rukava i karirane hlače koje je ponijela u torbi, ispipala olovke i bojice ostavljene na stolu, caknula nekoliko puta škarama sa zlatnom drškom u obliku paunova da provjeri njihovu oštrinu i prelistala nekoliko časopisa ostavljenih na stolu za izrezivanje.

            Već kad je njeno zanimanje za ostatak hotela prešlo granice razumnog obuzdavanja, tiho je odškrinula vrata sobe i provirila glavom u prazan hodnik. Zakoračila je prema stubištu gdje su se prozori otvarali prema dvorištu hotela - prizor koji se na jutarnjem svjetlu činio hladnijim unatoč jakoj žegi, nego kada ga je zatekla jučer predvečer pri skorom zalasku Sunca.

            Na teniskom terenu stajao je isti onaj uglađeni par tenisača i tenisačice koje je vidjela jučer kako ispijaju čaše limunade odjeveni u istu odjeću koju nose i danas. Držali su teniske rekete u rukama, razgovarali i smijuljili se dok je fotografkinja kraj njih namještala fotoaparat na stalak premještajući bljeskalice i kojekakve dodatne naprave i nastavke svog aparata. Na stolu u blizini njih stajale su dvije velike čaše i vrč pun limunade s kriškama limuna i velikim komadima drobljenog leda.

            Fotografkinja je napokon posložila svoju opremu onako kako je htjela i rukom im odmahnula da se pomaknu na poziciju nekoliko koraka udaljenu od trenutne. Oni su zakoračili u stranu dok se fotografkinja namještala iza fotoaparata. Provirila je iznad kamere i kimnula glavom u znak odobravanja, a oni su nakalemili velike čaše limunade na svoja usta baš kao što su to radili jučer nešto prije zalaska Sunca u trenutku kada su se voditeljica i pridošlica penjale po stepenicama do spavaonica. Fotografkinja je škljocala kamerom primičući i odmičući se od njihovih ukipljenih tijela sve dok im nije pucketanjem prstima dala znak da promijene pozu, a oni su poput marioneta predali čaše iz desne u lijevu ruku, a tenske rekete iz lijeve u desnu, izvrnuli položaje podlaktica, usidrili tijelo u pod pomoću druge noge i nagnuli glave na obrnute strane prislonivši čašu limunade na usne rukom koja je prije maločas padala uz tijelo naslanjavši se na reket ili ga držala ležerno pod pazuhom.

            “Ah, evo te”, odjednom se lecne čuvši glas koji dopire podno stepenica i ona, nagnuvši se kroz središnju rupu betonskih stepenica, ugleda velike naočale na nosu voditeljice Velme i njen kažiprst kojim ih je odlučno poravnala.

            “Kako bi bilo da pojedemo nešto za doručak?”, upita je voditeljica. Ona se spusti niz stepenice ne rekavši ni riječi, čak osjećajući olakšanje jer je lišena daljnjeg njuškanja koje bi, imala je dojam, bilo nepoželjno, ako ne i kažnjivo.

            Voditeljica je povede u svoj ured koji je izgledao poput dnevnog boravka ili vrlo ugodne blagavaonice. Uzduž jednog zida širila se metalna polica s mnoštvom knjiga poredanih po nijansama uveza od bijele, preko blijedoružičaste do svijetlozelene i svijetloplave. Činilo se kao da se ove knjige nisu nikada listale, ili ako se i jesu da su barem za njih napravljene posebne košuljice kako nijedna ne bi odudarala od ostatka na polici. Ispred uredno posložene literarne zbirke nalazila se žuta fotelja visokog naslona s nekoliko mekanih jastučića različitih uzoraka i mali čajni drveni stolić na kojem je stajala staklena vaza ispunjena svježim blijedoljubičastim cvijećem.

            “Koja je ovo vrsta biljke?”, upitala je.

            “Zove se sapunika. Kada se njen korijen prokuha u vodi, ona pravi pjenu”, objasni joj kratko voditeljica Hotela.

            “Izvoli, sjedni”, kada je vidjela da drugo pitanje neće izaći iz njezinih usta, voditeljica pokaže rukom na stolicu kraj prozora koja je upotpunjavala mali set za blagovanje. Na stolu su već bila postavljena dva tanjura s poširanim jajima, kriškom kruha sa sjemenkama i bananom nareznom na tanke kolutiće, a kraj tanjura se ljubičastila visoka čaša soka od borovnice. Ona sjedne za stol i stavi ubrus na koljena, a voditeljica učini isto.

            “Kako ti se čini ovdje s nama zasad?”, upita je blagonaklono.

            Ona promisli gledajući u tanjur i kaže:

            “Jako mi je lijepo ovdje.”

            Voditeljica vilicom raspolovi jaje i iz njegove unutrašnjosti poteče žumanjak koji se razlije posred tanjura, zatim raspolovi kruh i umoči komadić u jaje.

            “Ne bih voljela nastaviti ovaj razgovor ukoliko nemaš namjere ostati ovdje”, zaključi mirno voditeljica i stavi komadić umočenog kruha u usta.

            “Zbilja mi se sviđa ovdje. Ne bih se voljela vratiti”, ona brzo odgovori. U njoj se počela javljati bojazan da joj ovaj posao neće biti povjeren. Možda, da se nije dovoljno potrudila, u ovih nekoliko sati koje je provela s voditeljicom, pokazati joj da želi ostati i da želi raditi u hotelu, a željela je to više od ičega.

            Voditeljica prožvače svoj zalogaj i obriše usta ubrusom s koljena.

            “Dobro”, kaže kratko i nasmiješi se blago nagnuvši glavu. “Od sada pa nadalje, sve što ćemo raditi i stvarati zajedno je krajnje povjerljivo. Je li to razumljivo?”

            “Jest”, kratko odgovori kimnuvši glavom.

            “Znaš li što znači krajnje povjerljivo?”, upita je voditeljica ponovno nježnim glasom.

            “Krajnje povjerljivo znači da se nijedan vid događaja koji će se odvijati sada i u neposrednoj budućnosti ne smiju pripovijedati, osim osobama koje su izravno vezane uz događaj.”

            “Odlično”, voditeljica izusti zadovoljno i kimne glavom namjestivši ruke u krilo, zatim ih nenadano prisloni na naslone stolice i odgurne se svom težinom da bi stala na noge i zakoračila prema jedva primjetnom radnom stolu u samom kutu prostorije. Jezikom licne kažiprst i s ono malo sline na jagodici uštipne list praznog papira, a u drugu šaku uzme teško nalivpero crne boje.

            “Možda bi bilo najbolje da ne pojedeš sav kruh i jaje. Važno je da ostaneš koncentrirana. Ne bih htjela da ti bude muka”, doda voditeljica ponad okvira svojih naočala od kornjačevine. Kosa joj je ponovno bila povezana u punđu na zatiljku, a s ušiju su joj padale plosnate metalne naušnice koje su su se bljeskale na svjetlosti. Lice joj se činilo nježnim i mekanim poput oblaka, a čak i unatoč sijedoj kosi, iskusnom bi promatraču bilo teško procijeniti jednim pogledom na njega, je li ona već prešla tridesete - no tad bi se nazreo iskričav pogled pun dubine iza stakala naočala i najednom bi istom bilo teško procijeniti u kojem je desetljeću ona uopće. Na sebi je nosila svijetloljubičastu rebrastu majicu na tanke naramenice i suknju od iste tkanine do gležnjeva, a na stopalima su se njihale natikače od bijele kože na petu.

            “Bilo bi sjajno kad bismo danas odradile sva tri zadatka koji su u ovoj ili onoj varijanti predviđeni za ispitivanja prilikom nečijeg ulaska u hotel. Ovakva ispitivanja održavamo vrlo rijetko, kao što već zasigurno znaš, ali svatko tko već živi u hotelu morao ih je odraditi kako bismo precizno mogli utvrdili koje su karakteristike prikladne svakom ponaosob”, voditeljica objasni povukavši pet vodoravnih linija po papiru nalivperom da bi u ocrtanom prvom pravokutniku napisala brojkom “1”. Kucne dugim bademastim noktima po stolu i kaže:

            “Mislim da bi bilo najbolje da odmah započnemo”, ne dopustivši joj ni da pojede više od sveukupno dva zalogaja. “Molim te, ustani.”

            Ona se podigne sa stolice i zakorači prema sredini sobe. Pogled usmjeri prema svojim lakiranim cipelama koje su stajale na mekanom tepihu kao u busenu trave. Odjednom shvati da u svojoj bijeloj košulji, dugim kariranim hlačama i lakiranim cipelama izgleda kao dijete koje je majka obukla za školsku priredbu.

            “Znaš li pjevati?”, upita je voditeljica sjedeći prekriženih nogu na gležnjevima.

            “Ne znam. Mogu zviždati.”

            “Da čujemo”, voditeljica kimne glavom u polusmješku.

            Ona se uzmigolji na mjestu, odigne nožne prste s poda i podigne se na pete da bi ponovno stala na isto mjesto spremna odzviždati pjesmu koja joj je prva pala na pamet. Ruke prekriži iza leđa, usta napući u oblik slova O, udahne i izdahne, a iz njih protutnji zvuk poput lokomotive. Melodija koju je zviždala odzvanjala je sobom, a ona se preda ohrabrujućoj melodiji pomalo se naginjajući na lijevu, pa na desnu stranu. Nakon što se refren počeo ponavljati nekoliko puta, voditeljica nježno podigne dlan dajući joj znak da se zaustavi.

            “Sjajno”, kaže. “Koja je ovo skladba?”

            “Ovo je Solsbury Hill Petera Gabriela”, odgovori.

            “Sjajno. Ima li ova pjesma tekst?”

            “Ima.”

            “Pokušaj je otpjevati”, voditeljica joj naloži polutihim glasom.

            Ona ustukne. “Ne znam sve riječi napamet.”

            “Nema veze, pjevaj što znaš”, voditeljica odmahne glavom. “Molim te, izvoli.”

            Ona ponovno duboko udahne i odzviždi prvi dio pjesme lupkajući cipelom tražeći neki ritam, a zatim krene pjevušiti nezgrapno pokušavajući otpjevati prave note:

“Climbing up on Solsbury Hill

I could see the city light

Wind was blowing, time stood still

Eagle…”

            Ona ponovno ustukne ne mogavši se sjetiti točnih riječi, a voditeljica joj zaklima nekoliko puta glavom tražeći da nastavi. Ona preskoči redak i ponovno zapjevuši:

“He was something to observe

Came in close, I heard a voice

Standing, stretching every nerve”

            Njeno bi pjevanje i gluhom paralo uši, ali činilo se kako voditeljici ne smetaju potpuno promašeni tonovi, pa je njezino iskrivljeno pjevanje dobilo zamaha:

“Had to listen, had no choice

I did not believe the information

Just had to trust imagination

My heart going boom, boom, boom

“Son”, he said, “grab your things,

I've come to take you home”

            Voditeljica je sada ponovno zaustavi blagim pokretom ruke i kaže: “U redu, molim te sada nastavi bez da ispuštaš glas.” Voditeljica nasloni obraz na dlan čekajući nastavak njene izvedbe.

            Ona ponovno zagrabi dug udah i nastavi pjesmu u nijemoj verziji otvarajući usta poput ribe na suhom, bez glasa ocrtavajući riječi ustima po zraku:

“To keep in silence I resigned

My friends would think I was a nut

Turning water into wine

Open doors would soon be shut”

            “Odlično”, ohrabri je voditeljica sa svoje stolice. “Dodaj ruke!” Ona nastavi s nijemom pjesmom pokušavajući dodati više osjećaja i pompoznosti u izvedbu mlatarajući rukama po zraku ne ispuštajući ni piska.

            Sobom bi vladao potpun muk da njeno mlataranje nije proizvodilo šuškanje odjeće, a njeno nezgrapno disanje fijukove u pokušajima da ustima oblikuje prave riječi.

            “Odlično!”, zaustavi je voditeljica glasno uzviknuvši i stasajući na noge da bi sobom zaorio glasan pljesak njenih dlanova. “Sjajno!”

            Ona odahne zadovoljna svojim uspjehom. Voditeljica ponovno sjedne smješeći se od uha do uha i dlanom pokaže na doručak koji se je već sada ohladio:

            “Sjedni, odmori se. Pojedi ostatak svoje hrane.”

            Primaknuvši stolicu, ona sjedne za stol i okusi ostatak žumanjka svojeg jajeta na kojem se napravila tanašna jedva primjetna kora. Zagrize malo kruha i otpije gutljaj ljubičastog soka.

            “Kako ti vidiš naš posao u hotelu Horizont?”, upita je voditeljica držeći u ruci nalivpero i čekajući da zapiše odgovor na papir. Bijela kožna natikača na desnom stopalu njihala se pod trzajima njene prekrižene noge i sudaravši se s petom prozvodila tiho lupkanje. Ona proguta sadržaj ustiju u jednom zalogaju i prekriži ruke u krilu.

            “Mislim da je zadatak ljudi u hotelu pokazati drugima kako živjeti jedinstvenim životom”, izusti. Voditeljica na to namršti obrve, a lice joj se zategne nad onim što se činilo kao ozbiljna misao, pa nasloni bradu na dlan i zabilježi nešto na papiru u kratkoj nečitkoj bilješci.

            “U pravu si”, kimne glavom. “Mi smo uzori jedinstvenog života. Svojim primjerom pokazujemo kako iskoristiti vlastite potencijale.”

            Ona se kratko zamisli nad time, a potom priupita:

            “Što mislite da je moj potencijal?”

            Voditeljica je spremno dočekala pitanje nalaktivši se na stol i nakrivivši glavu, vjerojatno baš kao što ga je dočekala i toliko puta prije.

            “Tvoj istinski potencijal je biti uzorom. Pokazati način.”

            Jedino čega se sjećam je da je naručila sok od marelice kad je došla na Titanik. Pitao sam je ide li na posao u hotel i ona je rekla da ide. To je sve čega se sjećam. Morao sam pospremiti ostalu robu u spremištu iza šanka.

            Nakon doručka pile su čaj u osami na terasi za jednim od mnogobrojnih stolova. Voditeljica je pripremala čaj poput japanskih gejši pretaćući vrući napitak iz čajnika kroz sito u keramičku zdjelicu nakon što bi listiće čaja prelijala vrućom vodom. Čaj su ispijale iz šalica toliko malih da bi u njih stao jedan gutljaj vrućeg napitka kojeg su jedva pridržavale prstima.

            “Dakle, ti voliš plivati”, progovori voditeljica Velma nakon što je ispila cijeli gutljaj iz šalice, a nju vratila na stol kako bi se objeručke prihvatila pretakanja svježeg čaja.

            “Jesi li ikada plivala sinkronizirano?”, upita je dovršivši čajni ritual.

            “Nisam”, odgovori joj ona bojažljivo.

            “A možeš li izvesti kakve vratolomije u bazenu?”, nastavila je voditeljica, pa potom ponovno ispije gutljaj iz majušne šalice i namjesti pramen kose koji joj je ispao iz punđe.

            “Do sada sam plivala različitim tehnikama, ali nikada nisam izvodila figure”, kaže ona u strahu da joj odgovor donosi gubitak bodova.

            “Ali ipak možeš pokušati, zar ne?”, nježno nastavi voditeljica kao da ne očekuje niječan odgovor, a ona kimne glavom u znak odobravanja.

            “Sjano, pripremila sam za tebe jedan prekrasan kupaći kostim koji su nam poslali prošlog mjeseca.”

            Velma ustane i privuče stolicu sa strane na kojoj je skrivena stajala plava kutija omotana sedefastom vrpcom, zatim jednim potezom odmota vrpcu i otvori poklopac. Iz ukrasne kutije ispunjene svilenkastim papirom izvadi jednodijelni kupaći kostim boje kože optočen bijelim perlicama i srebrnim draguljima koji su se ljeskali na Suncu poput površine mora u podne. Zatim izvadi iz kutije odgovarajuću gumenu plivaću kapicu ukrašenu srebrnim šljokicama, perlicama i draguljima koja je pokrivala uši i vezala se ispod brade, te bijelu štipaljku za nos. Voditeljica joj da kostim u ruke i ona ga opipa ne vjerujući svojim očima. Kostim je bio jednako prekrasan koliko i nepotreban.

            “Isprobaj ga u onoj kabini”, voditeljica Velma pokaže kažiprstom na kabinu uz sam rub zgrade hotela pokraj kojeg je stajao i vanjski tuš.

            Ona pokorno odšeta u kabinu s kostimom u rukama i izađe za nekoliko minuta iz nje glave i torza prekrivenog u blještave dijamante, na što voditeljica Velma iskoči iz stolice gotovo srušivši stol s priborom za čaj i pljesne dva put dlanovima viknuvši: “Sjajno!”

            Ona odšeta do ruba bazena, okrene se leđima prema bazenu na najbližim metalnim ljestvama koje su ulazile u bazen i umoči nožne prste pod površinu vode. Dugo nije plivala i viskoznost vode joj je godila.

            “Uđi”, ohrabri je Velma.

            Odjednom ona uroni u bazen poput morske nemani, a dijamantna joj glava izroni po sredini bazena. Prvi joj je nagon bio da otpliva dužinu bazena, ali je shvatila da nije ovdje kako bi preplivala udaljenosti u što kraćem vremenu već kako bi pokazala okretnost i akrobatske vještine kojih nije imala.

            “Pokaži mi neki okret”, naredi voditeljica s ruba bazena gdje je stajala stopala spojenih jedno uz drugo i ruku isprepletenih iza leđa čekajući da vidi kakvu čudesnu eskapadu koja bi je mogla očarati.

            Nekoliko trenutaka je prošlo, a ona je i dalje lelujala mirno posred bazena. Voditeljica se blago nasmiješi očiju uperenih u njenu blještavu prikazu. Sa štipaljkom na nosu, ona udahne kroz usta punim plućima i zaroni držeći dah, izvrne se naopačke u bazenu i jedva usmjeri noge okomito uperivši prste poput balerine. Ponovno se izvrne i dočepa površine kako bi ispustila zrak i udahnula svježi kisik, a voditeljica joj s ruba bazena dovikne:

            “Sjajno, još jednom!”

            Ona ponovno zaroni, jedva se izvrne, nogama pokuša izvesti nešto što je podsjećalo na škarice, izvrne se i dočepa površine kako bi progledala, udahnula i napravila dvostruki okret oko svoje osi kakav je bio dostojan svakog imalo iskusnog plivača. Za kraj nespretnoj vratolomiji doda jedan graciozan pokret rukama zagrabivši malo vode u dlanove koju ispusti u slapu iznad glave, na što se činilo kao da će se voditeljica raspametiti od sreće.

            “Sjajno! Odlično!”, vikala je plješćući dlanovima. “Vjerujem da ćeš se pokazati kao sjajna akrobatska plivačica!”

            Velma se okrene i otšeta do stolica s priborom za čaj gdje zgrabi čajnik i natoči vrući prozirni napitak u malu šalicu, pa ga ispije u jednom gutljaju.

            “Još samo da ti osmislimo ime”, doda zamišljeno i prekriži noge.

            Ona zaroni pod vodu. Stisnutih kapaka slušala je zvuk podvodnih šumova koji su joj pritiskali uši. Otvori kapke i osjeti vodenastu napetost kako pecka površinu očnih jabučica dok je slika popločanog dna lelujala na ritam šumova. Sjeti se da se je oduvijek htjela zvati po imenu Dora i naglo izroni iznad površine vode.

            “Ja sam oduvijek htjela biti Dora.”

            Voditeljica se promeškolji na stolici i kažiprstom potapša stisnute usnice.

            “Mislim da ime Ursula puno bolje pristaje jednoj akrobatskoj plivačici”, zaključi i još jednom, kao da propituje svoju odluku, namršti obrve.

            “Da, zvat ćeš se Ursula”, zaključi.

            “Dobro jutro, Oskare“, milozvučno je odzvonio voditeljičin glas prostorijom kada je otvorila vrata prostranog studija u prizemlju desnog krila hotela u kojem su s jedne strane nagomilane stajale vješalice s raznolikom odjećom šarenih uzoraka, svilenim šalovima i šeširama, a podno kojih su otvorene ukrasne kutije s lakiranim cipelama visokih peta, brokatne čizme sjajnih niti, sandale, blještave peraje omotane satenskom vrpcom, tenisice na čičak i ostala obuvala. Na suprotni zid prostorije naslonjeno je stajalo veliko ogledalo u kojem je svoj odraz pratio visoki mršavi muškarac odjeven u bijelu dolčevitu, lanene kratke hlače i mokasinke.

            “Velma, molim te, ovdje je takav nered. Ispričavam se“, uzdahnuo je muškarac mahnuvši rukom posred svojeg nosa kao da briše prašinu s prozora, a zatim se okrene prema prilikama koje su ušle u studio i ne trepnuvši izjavi: “Ovaj kupaći kostim je naprosto prekrasan.”

            Voditeljica se nasmiješi u znak slaganja.

            “Ovo je Ursula. Po svemu sudeći ona će biti naša nova akrobatska plivačica.”

            Činilo se kao da je Oskar nekoliko trenutaka dvojio namrštenih obrva oko toga što će reći.

            “Odlično, mila.”        

            “Bilo bi sjajno kad bismo za početak odredili osnovne teme Ursulinog profila”, predloži voditeljica smjestiviši se u crvenu baršunastu fotelju tik do širokog kredenca ispunjenog raznim iglama za kosu, grozdovima biserja i perlica i broševa u obliku životinja. U krilu je još uvijek držala bilježnicu u koju bi ponekad zapisala kakvu bilješku.

            Dok ju je voditeljica brižno promatrala sa svojeg ugodnog sjedala, a Oskar mjerkao prekriženih ruku, ona je stajala usred bogatstva ukrasa u još uvijek mokrom kupaćem kostimu iz kojeg se cijedila voda na pod popločan u kružnom uzorku ljubičaste i bež keramike.

            “Izabrat ćemo boje”, reče Oskar sebi u bradu i kimne glavom, zatim se okrene na peti i nestane iza skrivenih vratiju koja su vodila u spremište.

            “Molim te, sjedni”, uputi je voditeljica na prazno mjesto kraj nje.

            Ona je bosa. U ruci drži odjeću koju je odjenula ovog jutra i lakirane cipele. Sjedne kraj voditeljice u mokroj blještavosti kupaćeg kostima razmišljajući o tamnoj mrlji koju će ostaviti njena pozadina jednom kada se uspravi. Pogleda prema vlastitim stopalima i shvati da joj desna zanoktica nožnog palca krvari. Grimizna kapljica krvi polako klizne niz palac i, kapnuvši u sićušnu lokvu vode koja se je iscijedila iz kupaćeg kostima, ona stvori bljedunjavo ružičasto jezerce.

            “Paleta naših boja sadrži mnogo nijansi. Neopisivo je važno da odaberemo boje koje odgovaraju isključivo tebi, Ursula”, reče Oskar pojavivši se s debelom bijelom knjižurinom u rukama. “Molim te, reci mi. Koja si ti životinja?”

            “Ja sam tuljan.”

            “Odlično, mila”, Oskar odloži knjižurinu na pod i povuče jednu od stolica na čijem se zaslonu gomilala šarena tkanina i smjesti se nasuprot fotelji.

            “Koja vrsta tuljana?”

            Ona se zbunjeno osvrne prema voditeljici tražeći odgovor, a Velma nogu kraljevski zabačenih na jednu stranu i ruku zabačenih na drugu igrajući se vlastitim naočalama, tiho odgovori:

            “To je na tebi, Oskare, da shvatiš.”

            “Naravno, Velma, molim te, daj mi trenutak”, kaže on nježno i dramatično u isto vrijeme kao da se težina cijeloga svijeta sručila na njegova leđa.

            “Tuljani su prave vodenzvijeri”, tiho uzahne i nasloni čelo posred dlana. “Natporodica Pinnipedia ima tri roda, ali mislim da si ti jedan od perajara iz porodice Phocidae, pravih tuljana.”

            On naglo ustane i ushoda se po prostoriji.

            “Ova porodica ima mnogo zanimljivih životnja. Sjeverni i južni morski slonovi, morski leopard, tuljan rakojed.”

            Uslijed koračanja prostorijom, zaustavi se ispred stolice na kojoj je maločas prije sjedio, popravi hlače u polučučnju i sjedne poprijeko na stolicu otvarajući profil pogledima žene i djevojke poput antičke skulpture.

            “Mislim da si ti ipak Phoca vitulina”, lice okrene prema njima očiju uperenih u djevojku. “Obični tuljan.”

            “Sva sreća, Oskare, da te imamo”, pohvali ga Velma, a on se nasmiješi nakrivivši glavu poput djeteta u znak zahvale.

            “Hvala ti, Velma”, uzdahne i podigne bijelu knjigu s poda kako bi je otvorio. “Ursula, ti si akrobatska plivačica, dakle?”

            Ona zastane na trenutak premišljajući koji je ispravan odgovor.

            “Da.”

            On joj šutljivo preda u ruke otvorenu ton knjigu koja je težila nekoliko kilograma. Debeli sjajni listovi ispunjeni tisućama nijansi boja izborom bi obasupnuli neuke promatrače kakva je bila i ona. Oskar kažiprstom prijeđe preko stranice s nijansama bež i blijedoroza boja, pa ga zaustavi usred lista odlučno pokazavši na određeni ton ispod kojeg je pisalo ime Polumjesec nokta.

            “Osnovna boja zasigurno bi trebala biti jedna blaga boja komplementarna koži. Moja preporuka je Polumjesec nokta.”

            Voditeljica graciozno stavi naočale na nos vršcima prstiju i zagleda se u paletu boja namrštivši obrve i napućivši usta kao da rješava vrlo tešku matematičku jednadžbu, a Oskar ne dočekavši njen komentar nastavi:

            “Za prevladavajuće boje uzeo bih Proširenu venu”, ponovno pokaže prstom na ton prelistavši nekoliko stranica knjige da bi ponovno prevnuo listove bliže početku gdje se nalazila paleta smeđih tonova. “I Trulo bilje.” 

            “Trulo bilje je odviše smeđa nijansa, Oskare. Moramo izabrati neku drugu boju”, uputi ga Velma napućenih usana. Oskar se približi licem paleti na mjestu gdje je stajala spomenuta nijansa i gotovo vrškom nosa dirajući stranicu knjige, on odgovori:

            “Naravno, Trulo bilje jest odviše smeđa. ”

            Navlaži jagodicu kažiprsta kako bi lakše mogao prolistati ton knjigu do mjesta gdje su stajale zelenkasto-plave boje.

            “Molim te, Velma, što kažeš na Trulu modricu?”

            Voditeljica popravi naočale od kornjačevine na nosu blagim pritiskom prsta.

            “Puno bolji izbor.”

            Ona je sjedila uspravno i mirno u iskričavom kupaćem kostimu koji je već izgubio nešto od prvotne vlažnosti. Pogledala je lokvu krvi i vode iz bazena koja se je osušila pokraj stopala ostavivši jedva vidljivu mrlju. Zanoktica nožnog palca prestala je krvariti i na njenom mjestu stajala je sasušena grimizna pjega.

            “Za povremene i posebne naglaske, izdvojio bih Koricu rane”, napomene Oskar pokazavši na posljednju crvenkasto-smeđu nijansu. “Više od toga ne bih birao u ovom slučaju. Velma, molim te, sjeti se da će se uz ove boje koristiti i razni materijali pogodni za ovakvu vrstu profila. Dijamanti, biseri, drago kamenje. Koriste li akrobatske plivačice peraje?”

            Voditeljica Velma se zamisli.

            “Mora da koriste”, slegne ramenima. “Nikada nisam upoznala akrobatsku plivačicu, Oskare. Mora da koriste peraje ponekad, ako ne i rijetko kada.”

            Oskar se uznemiri od misli koje su se brojile u njegovoj glavi.

            “Velma, moramo naručiti peraje u ovim bojama. Štipaljke za nos. Kostime. Plivaće kapice. Potrajat će tjednima dok ne izmolimo točne nijanse.”

            “Oskare, zbilja, smiri se. Ursula, može prve fotografije odraditi u ovom kupaćem kostimu. Bit će to grandiozna najava izvrsne akrobatske plivačice čija karijera tek započinje!”

            “Molim te, reci mi, hoće li nas tražiti fotografije s gala večera i domjenaka?”, upita je Oskar,

a Velma se šutljivo zamisli gledajući u daljinu koja je presijecala zidove nakrcanog studija ne obazirući se na usplahirenog Oskara.

            “Velma, trebam li misliti na večernje haljine i cipele za salon?”

            “Vrlo vjerojatno”, smireno odgovori Velma prekriživši nogu preko noge.

            “Ursula, slijedi me”, naredi joj Oskar s pratećim uzdahom mučenika i uputi se prema vratima iza kojih se dokopao bijele knjige s paletama. Ona dogaca iza njega okrenuvši se jednom, prije nego li je ušla u spremište, prema voditeljici koja je šutljivo promatrala kut prostorije odsutnog pogleda. Pokraj nje na fotelji u mjestu gdje je do maloprije sjedila, kako je i predvidjela, sušila se velika okrugla mokra mrlja. Uđe u spremište koje je izgledalo besprijekorno uredno. Haljine i odijela, košulje, hlače, majice i suknje neobičnih krojeva stajali su poslagani u bojama na vješalicama, staklene vitrine s nakitom kategoriziranim po materijalima, šeširi širokih i kratkih oboda na zidovima, naočale plastičnih i drvenih okvira, šalovi i marame uvijeni i uredno poslagani na policama.

            “Ti bi zasigurno trebala biti plavuša. Da, ti bi trebala biti plave kose”, zamišljeno je govorio Oskar sebi u bradu gledajući ispred sebe police s desecima raznih perika naslaganima uredno na postolja lakiranih gipsanih glava bez lica. “Ljudi koji provode svo bogovetno vrijeme u bazenu s kloriranom vodom znaju koliko je teško održavati plavu kosu.”

            On uzme s police jednu od platinastih perika duljine vlasi do ispod brade i lagano kovrčavu na krajevima. “Zbog toga ti trebaš biti besprijekorno plave kose.”

            Uhvati je blago za lakat i posjedne na najbližu visoku stolicu bez naslona. Nježno joj skine s glave blještavu plivaću kapicu optočenu dijamantima i biserima ispod koje se u slapu spusti kosa mišje boje. Ispravivši kapicu i uredno je postavivši na jednu od staklenih vitrina, on dohvati obične crne kopčice za kosu i vješto kosu omota tik uz glavu. Zatim dohvati mrežicu za kosu i pričvrsti je. U lijevu ruku uzme platinastu periku, a desnom kristalni češalj kojim iščetka i popravi vlasi.

            Stavivši joj periku na glavu, poravna je tako da je plava kosa pravilno uokivirila njeno lice. “Nedostižno”, promrmlja usredotočeno gledajući posred njenog čela.

            “Velma, molim te, dođi u spremište!”

            Za nekoliko trenutaka začuju se koraci bijelih natikača po popločanom podu, Velma proviri kroz vrata i ugledavši Ursulu, platinastu akrobatsku plivačicu u blistavom kupaćem kostimu čija karijera tek započinje, šapne:

            “Sjajno.”

            Vidio sam je te noći, kad je nestala, u hodniku kako odlazi prema kupoanici. Činilo se kao da je gola. Vidio sam je. Nosila je peraje pod pazuhom i naočale za plivanje na glavi. Mjesečarila je, vidio sam već ljude kada mjesečare. Siguran sam da je mrtva, da se je utopila.