proza

Ana Vučić: Početak (ulomak iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Vučić (1992., Karlovac) je apsolventica kroatistike i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pjesme je zasad objavila samo u časopisu studenata kroatistike Jat te je bila i urednicom trećega broja istoga časopisa. Piše oduvijek i odnedavno se prijavljuje na književne natječaje. Čita. Voli gledati sport i serije. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.



 

 

I.

Uzrujan zbog nedavnog pomanjkanja konteksta, bacio sam se s mosta u ono što se do prije nekoliko dana još moglo nazvati rijekom. Tog je jutra bjelina papira odvlačila moj iscijeđeni mozak do granica ludila, prazna je, pusta soba dovodila u pitanje postojanje mojih osjetila, oko mene je bio samo vakuum, ispražnjen od predmeta, boja, mirisa, lišen gravitacije, ispunjen tišinom. Htio sam pisati Freyi da ne dolazi, htio sam je se otarasiti jednom zauvijek, dosta mi je bilo izlika i laži. Prazan papir kao da je odjednom počeo vrištati, ali bio je to ipak samo vrisak, neartikuliran, glasan, zasigurno neukusan za mirno predgrađe u kojem sam odnedavno živio. Obradovao sam se kao što bih se u takvom trenutku obradovao bilo kakvom zvuku, bilo kakvoj distrakciji, ali brzo sam bio prisiljen pomiriti se s tim da ni taj zvuk, kao ni ja, nema puno pametnoga za reći. Odustao sam i prošetao do mosta da se bacim. Kad sam ustao, nagnuo se nad vodu i pogledao svoj odraz, smiješak mi je uzvraćao čovjek lijepa lica, hladnih sivih očiju i plave kose, nezdrave boje kože, visok i jak. Oduševljeno sam se nasmijao. Uspio sam. Možda ću sad moći poderati onaj nesretni papir i baciti ga u smeće, ili ću ga sad uspjeti ispisati. Sve će biti bolje od izmaštanih vrisaka u praznoj kući u gradu u kojem više nikoga nisam poznavao.

Začuo sam nekakvo šuštanje ispod mosta i okrenuo se da pogledam o čemu se radi.

-Dobar dan, gospodine, nisam mogao ne primijetiti da ste se upravo bacili s mosta?

-Jesam.

Osjetio sam se nekako hrabrim i želeći ga otjerati svojim ludilom, dodao sam:

-Bio sam nervozan zbog pomanjkanja konteksta!

Stranac me iznenadio, čak i pijan kakav je očito bio:

-Razumljivo, gospodine, razumljivo, pomanjkanje konteksta najgore je što nam se može dogoditi, nakon dosade, naravno, a u kombinaciji s njom je upravo nepodnošljivo!

Kako istinito, pomislio sam, evo mi novog supatnika i suputnika kroz život, samo da sve odigram kako treba…

-Kako se zovete?, upita me.

-Ć.

-Divno ime! Ali, ako dopuštate, ipak ste bili malo drugačiji kad ste se bacili, crna kosa bijaše, tamnija put..?

Kimnuo sam. Možda ipak nije pijan kao što izgleda i smrdi, pomislio sam.

-Ali kako je moguće da u padu promijenite izgled, gospodine?

Osjetio sam još jedan val lude hrabrosti i rekao:

-Ah, ne, ne u padu, već pri dodiru sa zemljom. Nagla promjena konteksta, makar fizičkog, u tome je ključ!

Zaustio je još me nešto upitati, ali sam ga preduhitrio:

-Ne, ne mogu vas tome naučiti, i da, umrli biste kad biste to pokušali.

Odglumio sam tugu, spustio pogled prema stopalima, a onda se ipak zavodljivo nasmiješio.

Stranac se, Mihail, kako ću uskoro doznati, oduševljeno zahihotao. Nastavili smo razgovor i kad smo izmijenili dovoljan broj rečenica da se počnemo jedan drugome sviđati, prekinuli smo s hinjenom pristojnošću i izvještačenim govorom. Pozvao sam ga kod sebe, skuhao mu jak crni čaj u nadi da ću ga malo otrijezniti (ipak je bio pijan) i smjestio se promatrati ga. Klasična ljepota, aristokratski nos, crne kovrče, plave oči. Lijepo se izražavao, govorio glatko, bez napora, a pričao o koječemu, najviše o sebi: bio je profesor na fakultetu, predavao je književnost, neoženjen, bez djece, ljubav prema alkoholu i mržnja prema studentima i kolegama, prijatelja nije baš imao, a slobodno je vrijeme, čini se, provodio šećući obalom rijeke i promatrajući ljude kako se bacaju s mosta. Moj skok zaista nije bio prvi koji je vidio, ali sam ja jedini koji je skok preživio. I tako smo krenuli na mene. Lišen svakog osjećaja odgovornosti, iskreno sam mu ispričao da sam se takav rodio, i to baš u ovom gradu, da ne znam koliko mi je godina, da nisam baš stario, da su mi ipak roditelji nedavno umrli pa sam se vratio riješiti papire i nasljedstvo, emocije? ne, s tim sam raskrstio, hmmm što još, bio sam već na n-tom pivu i odjednom sam mu sumirao nesretnu prošlost s Freyom, vratio sam se i jer sam se nadao ostaviti iza sebe dotadašnji cirkus od života i ljude koje sam u Londonu godinama poznavao.

Počeo sam ga cijeniti u trenutku kad me upitao o tome, o Freyi i ljudima, umjesto da me gnjavi s nevjericom i ispituje o fantastičnim i nadnaravnim elementima mog tužnog života.

-Izluđivalo me što ih nisam prepoznavao. Imao sam obitelj, dugogodišnje prijatelje, kolege, znao sam im imena, obiteljske povijesti, okolnosti u kojima su živjeli, mane, vrline, sve sam to znao, ali ih nisam prepoznavao. Stopili su se u portret sivog čovjeka, gotovo prozirnog; kao kroz sam London, mogao sam kroz njega gledati ulicu kojom su prolazili automobili, ne čuti ništa, ne vidjeti ništa slušanju i gledanju usprkos. Moj bi sivi čovjek pričao o poslu, djeci, mljevenom mesu, a ja bih kroz njega doživljavao samo te automobile koji su prolazili. Nesnošljivo, nemam bolje riječi, a i dosada… Počeo sam s tabletama, vidio da to tako neće moći, jednog dana i sam sjeo u automobil i prolazio ulicama sve dok napokon nisam otišao.

Zabrinuto me promatrao, opravdano. Upitao me mrzim li ljude. Promrmljao sam da ih ne volim. Jesam li ikada ikoga volio? Jesam. Izgleda da mu je to bilo dovoljno. Udobno se smjestio u naslonjaču i počeo brbljati dalje, ali nisam ga baš pozorno slušao. Nije bilo ni potrebno. Prepoznao sam nešto u tom neobičnom, zanimljivom strancu. U želji da nekako obilježim i proslavim taj lijep trenutak, ustao sam da nam donesem pravo piće. Na putu do kuhinje pogled mi je pao na nesretan papir kojim sam htio isključiti Freyu iz svog života, a koji je još uvijek zjapio prazan. Inspiriran kao malokad u životu, napisao sam:

-Draga, dosta. Ne. Srdačno, Ć.

 

Prvi put kad me Mihail pozvao k sebi na večeru bio sam ipak iznimno nervozan. Bojao sam se da ću sve upropastiti nekom samo meni svojstvenom glupošću, poput one priče o sivom čovjeku. Odagnao sam nasilu te paralizirajuće priče iz glave; da je bio potresen tom ili nekom drugom mojom nategnutom usporedbom, metaforom, ne bi me valjda ni pozvao u svoj dom. Kupio sam bocu omiljenog mu alkohola i uputio se prema samom središtu grada gdje se nalazila njegova stara dvokatnica. Znao sam da živi sam pa me iznenadila žena koja je otvorila vrata i pustila me u kuću bez ijedne riječi. Rukom je pokazala prema velikom dnevnom boravku gdje je Mihail sjedio pijuckajući čaj. Pozvao me da mu se pridružim u tom idiličnom prizoru i brzo smo prešli na viski koji sam donio.

Za večeru je bio poslužen pečeni fazan. Sjećao sam se još iz djetinjstva da stanovnici ovog grada imaju neobičan fetiš na te ptice – u rubnim su ih dijelovima grada držali kao što se inače drže kokoši, bili su pripitomljeni i mirni, a katkad ih se moglo vidjeti čak i u raskošnim gradskim parkovima. I Mihail je držao u kući jednog fazana, gotovo kao ljubimca, i bio je neobično povezan s tim pernatim bićem koje me u prvih nekoliko posjeta kući umalo stajalo srčanog udara. Glupa je ptica imala običaj skakati ljudima u krilo i zahtijevati da ju se mazi, ali kao i na sve drugo, i na nju sam se brzo priviknuo. Onaj drugi, nesretniji fazan bio je zaista ukusan. Mihail je rekao da ga je pripremila služavka, otkrivajući mi tako ulogu one žene kojoj je plaćao da mu kuha i čisti. Bila je njegovih godina, ne baš osobito lijepa i brzo sam shvatio da do nje drži manje nego do svoje ljubljene ptice, a bilo mi je žao kad sam vidio s koliko ljubomore neimenovana služavka promatra fazana kojem su Mihailove ruke nježno gladile ružan plavkasti vrat.

Nakon večere ponovno smo pili u dnevnom boravku i bio sam već potpuno opušten kad se pojavila Vozačica.

Vozačica.

Mihail nas je upoznao, bila je to njegova rastresena asistentica s fakulteta, imala je raščupanu crnu kosu, cigaretu u ruci kojom je neprestano nervozno vitlala zrakom dok mu je objašnjavala svoje najnovije akademske probleme. Odmah mi je bilo jasno da njega njezina znanstvena karijera nimalo ne zanima, a kasnije mi je i priznao da ju koristi kao osobu koja mu prevozi kulise za rad u kazalištu i donosi kavu kad je mamuran prije predavanja. Nije znao čak ni koja joj je tema doktorata.

-Zašto je onda njoj stalo do toga da ti objašnjava sve te stvari?

-Jer spava sa mnom. Mislim da se, sirotica, zaljubila.

Nisam imao dojam da se zaljubila. Izgled joj je bio glup, kao i ime, ali bilo je nečeg iznimno privlačnog u njezinom glasu, u njezinim kretnjama i u načinu na koji je uzbuđeno hodala gore-dolje dnevnim boravkom objašnjavajući poetiku nekog danskog dramatičara. Bila je inteligentna, pomalo izgubljena i nije djelovala kao osoba koja bi patila za nekim kao što je Mihail. Vozila je crveni auto i nakon odužeg monologa natjerala je Mihaila i mene da se spustimo do njega kako bismo unijeli kutije s knjigama u kuću. Kasnije sam je uvijek poistovjećivao s tim autićem, bili su jednako nepredvidljivi i glasni, jednako staromodno ljupki, jednako šarmantni. Kasnije je služavka donijela piće i promatrala ju još ljubomornije nego fazana. Ostavio sam ljubavnike u dnevnom boravku i pošao za služavkom u kuhinju; bio sam naumio raspitati se o prirodi te veze. Nije joj trebalo puno poticaja, ogorčeno se i s otrovom u glasu raspričala već nakon prvog pitanja.

-Zamislite, gospodine, već mjesecima ovamo dolazi, posvuda ostavlja stvari koje ja moram za njom pospremati, dolazi i kad nema Mihaila, koristi se kuhinjom, kupaonicom…

Ubrzo nakon toga uhvatila me moja tuga i poželio sam otići. Vozačica je isto morala ići, imala je sljedećeg jutra održati nekakvo izlaganje, pa je ponudila da me odbaci do kuće. Pristao sam ne smislivši izliku; nije mi se pješačilo. Pozdravili smo Mihaila i oprezno sam ušao u auto. Vozačica je bila užasna vozačica i neprestano je pušila jedva pridržavajući volan lijevom rukom. Minute su prolazile u neugodnoj tišini dok je ona nije prekinula.

-Miša kaže da si iz Londona. Kako to da si došao tu?

-Ma zapravo sam ovdje rođen, samo me dugo nije bilo. Došao sam poslom.

-Da? Što radiš?

-Profesor sam književnosti, predavat ću s vama na fakultetu.

Bila je to laž, nisam znao što ću, ako išta, raditi ovdje, ali nije to morala znati.

-Tako! Onda ćemo se sigurno puno družiti u budućnosti! – Nasmijala se dok smo neprimjerenom brzinom skretali u jednu manju ulicu.

Nisam znao što bih na to rekao. Htio sam pobjeći od nje i od njezine kose i od njezinog mirisa, ali nisam mogao, pa sam se samo pristojno osmjehnuo. Ubrzo nakon toga stigli smo do moje kuće; brzopleto sam se zahvalio, promrmljao pozdrav i otrčao u sigurnost svojeg doma. Sjećam se da sam pomislio kako bi bolje bilo da me Mihail nije s njom upoznao. Predosjećao sam katastrofu.  

    

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg