proza

Ana Vučić: Početak (ulomak iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Vučić (1992., Karlovac) je apsolventica kroatistike i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pjesme je zasad objavila samo u časopisu studenata kroatistike Jat te je bila i urednicom trećega broja istoga časopisa. Piše oduvijek i odnedavno se prijavljuje na književne natječaje. Čita. Voli gledati sport i serije. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.



 

 

I.

Uzrujan zbog nedavnog pomanjkanja konteksta, bacio sam se s mosta u ono što se do prije nekoliko dana još moglo nazvati rijekom. Tog je jutra bjelina papira odvlačila moj iscijeđeni mozak do granica ludila, prazna je, pusta soba dovodila u pitanje postojanje mojih osjetila, oko mene je bio samo vakuum, ispražnjen od predmeta, boja, mirisa, lišen gravitacije, ispunjen tišinom. Htio sam pisati Freyi da ne dolazi, htio sam je se otarasiti jednom zauvijek, dosta mi je bilo izlika i laži. Prazan papir kao da je odjednom počeo vrištati, ali bio je to ipak samo vrisak, neartikuliran, glasan, zasigurno neukusan za mirno predgrađe u kojem sam odnedavno živio. Obradovao sam se kao što bih se u takvom trenutku obradovao bilo kakvom zvuku, bilo kakvoj distrakciji, ali brzo sam bio prisiljen pomiriti se s tim da ni taj zvuk, kao ni ja, nema puno pametnoga za reći. Odustao sam i prošetao do mosta da se bacim. Kad sam ustao, nagnuo se nad vodu i pogledao svoj odraz, smiješak mi je uzvraćao čovjek lijepa lica, hladnih sivih očiju i plave kose, nezdrave boje kože, visok i jak. Oduševljeno sam se nasmijao. Uspio sam. Možda ću sad moći poderati onaj nesretni papir i baciti ga u smeće, ili ću ga sad uspjeti ispisati. Sve će biti bolje od izmaštanih vrisaka u praznoj kući u gradu u kojem više nikoga nisam poznavao.

Začuo sam nekakvo šuštanje ispod mosta i okrenuo se da pogledam o čemu se radi.

-Dobar dan, gospodine, nisam mogao ne primijetiti da ste se upravo bacili s mosta?

-Jesam.

Osjetio sam se nekako hrabrim i želeći ga otjerati svojim ludilom, dodao sam:

-Bio sam nervozan zbog pomanjkanja konteksta!

Stranac me iznenadio, čak i pijan kakav je očito bio:

-Razumljivo, gospodine, razumljivo, pomanjkanje konteksta najgore je što nam se može dogoditi, nakon dosade, naravno, a u kombinaciji s njom je upravo nepodnošljivo!

Kako istinito, pomislio sam, evo mi novog supatnika i suputnika kroz život, samo da sve odigram kako treba…

-Kako se zovete?, upita me.

-Ć.

-Divno ime! Ali, ako dopuštate, ipak ste bili malo drugačiji kad ste se bacili, crna kosa bijaše, tamnija put..?

Kimnuo sam. Možda ipak nije pijan kao što izgleda i smrdi, pomislio sam.

-Ali kako je moguće da u padu promijenite izgled, gospodine?

Osjetio sam još jedan val lude hrabrosti i rekao:

-Ah, ne, ne u padu, već pri dodiru sa zemljom. Nagla promjena konteksta, makar fizičkog, u tome je ključ!

Zaustio je još me nešto upitati, ali sam ga preduhitrio:

-Ne, ne mogu vas tome naučiti, i da, umrli biste kad biste to pokušali.

Odglumio sam tugu, spustio pogled prema stopalima, a onda se ipak zavodljivo nasmiješio.

Stranac se, Mihail, kako ću uskoro doznati, oduševljeno zahihotao. Nastavili smo razgovor i kad smo izmijenili dovoljan broj rečenica da se počnemo jedan drugome sviđati, prekinuli smo s hinjenom pristojnošću i izvještačenim govorom. Pozvao sam ga kod sebe, skuhao mu jak crni čaj u nadi da ću ga malo otrijezniti (ipak je bio pijan) i smjestio se promatrati ga. Klasična ljepota, aristokratski nos, crne kovrče, plave oči. Lijepo se izražavao, govorio glatko, bez napora, a pričao o koječemu, najviše o sebi: bio je profesor na fakultetu, predavao je književnost, neoženjen, bez djece, ljubav prema alkoholu i mržnja prema studentima i kolegama, prijatelja nije baš imao, a slobodno je vrijeme, čini se, provodio šećući obalom rijeke i promatrajući ljude kako se bacaju s mosta. Moj skok zaista nije bio prvi koji je vidio, ali sam ja jedini koji je skok preživio. I tako smo krenuli na mene. Lišen svakog osjećaja odgovornosti, iskreno sam mu ispričao da sam se takav rodio, i to baš u ovom gradu, da ne znam koliko mi je godina, da nisam baš stario, da su mi ipak roditelji nedavno umrli pa sam se vratio riješiti papire i nasljedstvo, emocije? ne, s tim sam raskrstio, hmmm što još, bio sam već na n-tom pivu i odjednom sam mu sumirao nesretnu prošlost s Freyom, vratio sam se i jer sam se nadao ostaviti iza sebe dotadašnji cirkus od života i ljude koje sam u Londonu godinama poznavao.

Počeo sam ga cijeniti u trenutku kad me upitao o tome, o Freyi i ljudima, umjesto da me gnjavi s nevjericom i ispituje o fantastičnim i nadnaravnim elementima mog tužnog života.

-Izluđivalo me što ih nisam prepoznavao. Imao sam obitelj, dugogodišnje prijatelje, kolege, znao sam im imena, obiteljske povijesti, okolnosti u kojima su živjeli, mane, vrline, sve sam to znao, ali ih nisam prepoznavao. Stopili su se u portret sivog čovjeka, gotovo prozirnog; kao kroz sam London, mogao sam kroz njega gledati ulicu kojom su prolazili automobili, ne čuti ništa, ne vidjeti ništa slušanju i gledanju usprkos. Moj bi sivi čovjek pričao o poslu, djeci, mljevenom mesu, a ja bih kroz njega doživljavao samo te automobile koji su prolazili. Nesnošljivo, nemam bolje riječi, a i dosada… Počeo sam s tabletama, vidio da to tako neće moći, jednog dana i sam sjeo u automobil i prolazio ulicama sve dok napokon nisam otišao.

Zabrinuto me promatrao, opravdano. Upitao me mrzim li ljude. Promrmljao sam da ih ne volim. Jesam li ikada ikoga volio? Jesam. Izgleda da mu je to bilo dovoljno. Udobno se smjestio u naslonjaču i počeo brbljati dalje, ali nisam ga baš pozorno slušao. Nije bilo ni potrebno. Prepoznao sam nešto u tom neobičnom, zanimljivom strancu. U želji da nekako obilježim i proslavim taj lijep trenutak, ustao sam da nam donesem pravo piće. Na putu do kuhinje pogled mi je pao na nesretan papir kojim sam htio isključiti Freyu iz svog života, a koji je još uvijek zjapio prazan. Inspiriran kao malokad u životu, napisao sam:

-Draga, dosta. Ne. Srdačno, Ć.

 

Prvi put kad me Mihail pozvao k sebi na večeru bio sam ipak iznimno nervozan. Bojao sam se da ću sve upropastiti nekom samo meni svojstvenom glupošću, poput one priče o sivom čovjeku. Odagnao sam nasilu te paralizirajuće priče iz glave; da je bio potresen tom ili nekom drugom mojom nategnutom usporedbom, metaforom, ne bi me valjda ni pozvao u svoj dom. Kupio sam bocu omiljenog mu alkohola i uputio se prema samom središtu grada gdje se nalazila njegova stara dvokatnica. Znao sam da živi sam pa me iznenadila žena koja je otvorila vrata i pustila me u kuću bez ijedne riječi. Rukom je pokazala prema velikom dnevnom boravku gdje je Mihail sjedio pijuckajući čaj. Pozvao me da mu se pridružim u tom idiličnom prizoru i brzo smo prešli na viski koji sam donio.

Za večeru je bio poslužen pečeni fazan. Sjećao sam se još iz djetinjstva da stanovnici ovog grada imaju neobičan fetiš na te ptice – u rubnim su ih dijelovima grada držali kao što se inače drže kokoši, bili su pripitomljeni i mirni, a katkad ih se moglo vidjeti čak i u raskošnim gradskim parkovima. I Mihail je držao u kući jednog fazana, gotovo kao ljubimca, i bio je neobično povezan s tim pernatim bićem koje me u prvih nekoliko posjeta kući umalo stajalo srčanog udara. Glupa je ptica imala običaj skakati ljudima u krilo i zahtijevati da ju se mazi, ali kao i na sve drugo, i na nju sam se brzo priviknuo. Onaj drugi, nesretniji fazan bio je zaista ukusan. Mihail je rekao da ga je pripremila služavka, otkrivajući mi tako ulogu one žene kojoj je plaćao da mu kuha i čisti. Bila je njegovih godina, ne baš osobito lijepa i brzo sam shvatio da do nje drži manje nego do svoje ljubljene ptice, a bilo mi je žao kad sam vidio s koliko ljubomore neimenovana služavka promatra fazana kojem su Mihailove ruke nježno gladile ružan plavkasti vrat.

Nakon večere ponovno smo pili u dnevnom boravku i bio sam već potpuno opušten kad se pojavila Vozačica.

Vozačica.

Mihail nas je upoznao, bila je to njegova rastresena asistentica s fakulteta, imala je raščupanu crnu kosu, cigaretu u ruci kojom je neprestano nervozno vitlala zrakom dok mu je objašnjavala svoje najnovije akademske probleme. Odmah mi je bilo jasno da njega njezina znanstvena karijera nimalo ne zanima, a kasnije mi je i priznao da ju koristi kao osobu koja mu prevozi kulise za rad u kazalištu i donosi kavu kad je mamuran prije predavanja. Nije znao čak ni koja joj je tema doktorata.

-Zašto je onda njoj stalo do toga da ti objašnjava sve te stvari?

-Jer spava sa mnom. Mislim da se, sirotica, zaljubila.

Nisam imao dojam da se zaljubila. Izgled joj je bio glup, kao i ime, ali bilo je nečeg iznimno privlačnog u njezinom glasu, u njezinim kretnjama i u načinu na koji je uzbuđeno hodala gore-dolje dnevnim boravkom objašnjavajući poetiku nekog danskog dramatičara. Bila je inteligentna, pomalo izgubljena i nije djelovala kao osoba koja bi patila za nekim kao što je Mihail. Vozila je crveni auto i nakon odužeg monologa natjerala je Mihaila i mene da se spustimo do njega kako bismo unijeli kutije s knjigama u kuću. Kasnije sam je uvijek poistovjećivao s tim autićem, bili su jednako nepredvidljivi i glasni, jednako staromodno ljupki, jednako šarmantni. Kasnije je služavka donijela piće i promatrala ju još ljubomornije nego fazana. Ostavio sam ljubavnike u dnevnom boravku i pošao za služavkom u kuhinju; bio sam naumio raspitati se o prirodi te veze. Nije joj trebalo puno poticaja, ogorčeno se i s otrovom u glasu raspričala već nakon prvog pitanja.

-Zamislite, gospodine, već mjesecima ovamo dolazi, posvuda ostavlja stvari koje ja moram za njom pospremati, dolazi i kad nema Mihaila, koristi se kuhinjom, kupaonicom…

Ubrzo nakon toga uhvatila me moja tuga i poželio sam otići. Vozačica je isto morala ići, imala je sljedećeg jutra održati nekakvo izlaganje, pa je ponudila da me odbaci do kuće. Pristao sam ne smislivši izliku; nije mi se pješačilo. Pozdravili smo Mihaila i oprezno sam ušao u auto. Vozačica je bila užasna vozačica i neprestano je pušila jedva pridržavajući volan lijevom rukom. Minute su prolazile u neugodnoj tišini dok je ona nije prekinula.

-Miša kaže da si iz Londona. Kako to da si došao tu?

-Ma zapravo sam ovdje rođen, samo me dugo nije bilo. Došao sam poslom.

-Da? Što radiš?

-Profesor sam književnosti, predavat ću s vama na fakultetu.

Bila je to laž, nisam znao što ću, ako išta, raditi ovdje, ali nije to morala znati.

-Tako! Onda ćemo se sigurno puno družiti u budućnosti! – Nasmijala se dok smo neprimjerenom brzinom skretali u jednu manju ulicu.

Nisam znao što bih na to rekao. Htio sam pobjeći od nje i od njezine kose i od njezinog mirisa, ali nisam mogao, pa sam se samo pristojno osmjehnuo. Ubrzo nakon toga stigli smo do moje kuće; brzopleto sam se zahvalio, promrmljao pozdrav i otrčao u sigurnost svojeg doma. Sjećam se da sam pomislio kako bi bolje bilo da me Mihail nije s njom upoznao. Predosjećao sam katastrofu.  

    

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg