proza

Marina Kuveždić: Soba

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marina Kuveždić (1985., Vukovar) diplomirala je anglistiku i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratke priče je do sada objavljivala pod imenom Marina Veljača. 2012. i 2013. godine osvojila je nagradu za kratku priču u užem izboru na književnom natječaju Matice Hrvatske Ogranka Velika Gorica „Turopljska Poculica“ (priče je objavila Matica Hrvatska u Zborniku istoimenog natječaja 2015. godine). 2014. godine objavila je roman Iznutra. 2015. godine osvojila je nagradu na natječaju Kluba studenata Fakulteta elektrotehnike i računarstva za najbolju kratku priču, Ono što je htjela. Priča je objavljena na web stranicama Kluba. 2016. godine, na portalu Kritična masa, objavljena je njezina kratka priča Prazno mjesto, u sklopu Natječaja za književni nagradu za mlade pisce Sedmica i Kritična masa. Tijekom 2015. i 2016. godine njezine tri kratke priče, Teta Marija, Glazbeni odgoj i Znaš li tko sam, objavljene su u rubrici Kultura Večernjeg lista u sklopu Natječaja Ranko Marinković. S pričom Znaš li tko sam osvojila je treću nagradu na navedenom Natječaju 2017. godine. Početkom 2018. godine, u rubrici Kultura Večernjeg lista objavljena je još jedna njezina priča, Put koji je odabrala.



 

 

 SOBA

 

Hotelska soba izgledala je daleko bolje od njezinog stana. To je bilo neupitno. Otvorila je mini bar, iako potpuno nenaviknuta na piće, i izvadila nekoliko malih bočica iz njega. Nema ništa loše u tome da se malo opusti dok on ne dođe. Štoviše, čovjek je skupo plaćao sobu, jer mu je ona puno značila, mogla mu je zauzvrat pružiti opuštenu večer kakva mu je nakon napornog dana na poslu bila potrebna. Kakvu mu njegova žena sigurno nije pružala. Zato će ju i ostaviti. Ona ga jednostavno ne razumije.

Natočila si je piće i prišla prozoru. Bilo je silno uzbudljivo gledati konture grada u kojem je živjela s prozora hotelske sobe. Zagreb je izgledao tako poznato, a opet sasvim drugačije. Izgledao je uzbudljivije. Daleko uzbudljivije nego s prozora roditeljskog stana u Novom Zagrebu gdje je odrasla ili pak njezinog podstanarskog stana na Knežiji, gdje je trenutno živjela. A znala je tko je zaslužan za to.

Da, njezin je život definitivno postao uzbudljiv. Čak čaroban. Baš kada je to najmanje očekivala. A sve je to mogla zahvaliti njemu i prstu sudbine koji ih je spojio. Dvije duše koje su lutale svijetom odvojene, a oduvijek su morale biti zajedno.

Pogledala je na sat. Malo je kasnio. Sigurno opet neki sastanak. Neće ga ometati. Radio je puno i naporno, a ona je za to imala razumijevanja. Uostalom, radio je to sada za njih dvoje. Kako bi mogli početi graditi lijep život zajedno, kada raskine sa svojom ženom.

Odjevena, legla je na krevet kako bi još malo upila atmosferu sobe. Iščekivanje je bilo previše uzbudljivo. Jasno je osjećala leptiriće u trbuhu. Osjećala je na tijelu toliko podsjetnika na njega i prethodni susret. Prepone su ju još uvijek boljele pri samoj pomisli na to i još je na sebi jasno osjetila njegov miris. Bila je to njezina slatka tajna, koja ju je čitav tjedan podsjećala na njega. A uskoro će doći!

Poskočila je kada joj je zazvonio mobitel. No, raspoloženje je splasnulo kada je na ekranu ugledala ispisano ime svog oca.

-Tata, ne mogu sada pričati. –prošaptala je.

-Dođi sutra kod nas na ručak. Dolazi i tvoja sestra s obitelji. –uvijek taj zapovjedni ton. Taj oštri podsjetnik na razočaranje koje su osjećali. Za razliku od nje, njezina sestra vodila je normalan život. Primjeren zdravoj Hrvatici u tridesetima. Bila je udana, imala je dvoje djece i bila je trudna s trećim. Nakon rođenja drugog djeteta prestala je raditi, jer uz plaću njezinog muža, to više nije bilo potrebno. Mogla se posvetiti odgoju djece i radostima vođenja kućanstva.

-Uvijek sam i mislila da će se Marija snaći bolje nego ti. –govorila je njihova baka. –Ona je snalažljiva cura, zna se izboriti za sebe. –odmjerila bi ju od glave do pete s izrazom neodobravanja. -Ti si drukčija. –zaključila bi.

Drugačija. Uvijek tako prokleto drugačija. A ponašala se onako kako je znala. Kako se mogla ponašati?

-Ne znam, tata, čujemo se sutra, moram ići. –prekinula je razgovor bijesna na samu sebe. Opet isto. Opet nije smogla snage da mu nešto kaže. Nije puno morala niti reći. Jedno ne bilo bi i više nego dovoljno za početak. Ali, ona to nije uspijevala učiniti. Nije im mogla reći da je sretna i da ju puste na miru.

Pogledala se u zrcalo. Što bi on rekao da zna za njezinu situaciju. Da zna kako u hotelskoj sobi koju je platio njezin ljubavnik čeka tog oženjenog čovjeka kako bi s njim provela strastvenu noć, a zatim i ostatak života.

Naježila se od te pomisli i odvratila pogled sa zrcala. Ali opet se sjetila Hrvoja, divljenja s kojim je prstima prelazio po njezinom golom tijelu. Ustala je, svukla se i stala pred zrcalo.

Nije bila ružna. Objektivno nije bila ružna. Nije imala neki ekstremno ružan dio tijela zbog kojeg bi ju promatrač mogao okarakterizirati kao ružnu ženu. Izgledala je normalno. Čak su joj i tjelesne mjere bile u granici normalnog. Ničim se nije isticala, ali nije niti bila ružna i nije bilo razloga da drugi misle da ona nije u stanju imati ljubavnika. Zašto ne bi imala ljubavnika? Zašto nju neki muškarac ne bi obožavao? Tolike je uzbudljive trenutke provela s njim u krevetu… Zašto ju ljudi i dalje ne smatraju seksualnom? Zar odašilje takve signale? Čime? Ona se osjećala sasvim ugodno u svom tijelu. Barem dok je bila s njim. Zapravo, od kad je bila s njim. Tek od tada. Možda oni to još uvijek ne primjećuju. Možda je trebalo više vremena da seksipil izađe na površinu i postane vidljiv drugima.

Nazvala ga je, protivno vlastitom razumu. Znala je koliko to nije volio. On se javljao njoj, kada je bio u prilici, a ona je trebala čekati njegov poziv. Normalno, pa on je imao obitelj i obaveze!

Pa ipak, iznenada ga je toliko trebala da je morala nazvati. Nije joj se javio. Naravno. Glupača, zašto je uporno radila takve idiotarije. Rekao je da će doći čim završi s poslom, i tada će i doći. Sada će vidjeti njezin propušteni poziv i bit će razočaran. Zašto je prekršila dogovor? Trebala je biti sretna što je uopće našla takvog čovjeka, koji trpi te njezine nesigurnosti i nepromišljenost.

U naletu neobjašnjivog srama, ponovno se odjenula i sjela na krevet. Uskoro će on doći i sve će opet biti u redu. Nastavit će planirati svoju budućnost. Ono putovanje u Pariz koje je zadnji put spomenuo, gdje će otići kada ostavi Lidiju, kako bi obilježili početak svog zajedničkog života.

Nasmiješila se na pomisao kako će reagirati u uredu kada se ne pojavi na poslu. Ona, uredski miš, mala Sanja iz kadrovske, jednostavno se jedno jutro neće pojaviti na poslu, jer će biti u Parizu s muškarcem iz snova.

-Ja sam uvjerena da Sanja ima nekoga. Vidi joj se na faci. –njezina pripita kolegica sjedila je na rubu stola tog dana na uredskom domjenku i namigivala joj. -Aaaali, ništa se ne hvali, samo se zagonetno smješka.

Ustala je sa stola i približila se Sanji nesigurnim korakom, a zatim privukla stolac i sjela kraj nje. –Da nije gospodin možda…oženjen?

Sanja je bila uvjerena da je u tom trenutku prestala disati. Gledala je u kolegičina usta i nije se micala. A zatim ju je iz tog transa naglo probudio smijeh koji se prolomio uredom. Svi su se smijali. –Naša Sanjica s oženjenim tipom, ajde ne budi smiješna! –viknuo je netko. Bilo joj je mučno.

Pogledala je na mobitel. Vrijeme je okrutno odmicalo, a tišina u sobi postajala je nepodnošljiva. Morala se sabrati. Nije smjela dopustiti da ju obuzmu crne misli. Uvijek im je bila sklona. Preplašena mala mišica, uvijek se povlačila u osamu i okruživala crnim mislima.

Sve će se to promijeniti, on je došao u njezin život i vratio mu svrhu.

Netko je pokucao na vrata i u sekundi je bila kraj njih. No kada ih je otvorila, smiješak joj se sledio. –Gospođice, ja vas još jednom lijepo molim da ostavite moju obitelj na miru. Moj muž neće doći, neće platiti ovu sobu i lijepo vam je rekao, nekoliko puta, da neće imati posla s vama. Kao što je rekao i mnogima prije vas.

U trenutku, Sanja je opet postala mali neugledni miš. Hrvojeva žena već je odmarširala niz hodnik kada se sjetila da bi joj trebala odgovoriti.

Zatvorila je vrata i stala nasred sobe ne znajući kako dalje. Brzo je popila još jedno piće i ponovno nazvala Hrvoja. Neće dopustiti da ih razdvoji ta lažljivica i spletkarošica. Možda je čak uzela i njegov mobitel, sve samo kako bi natjerala Sanju da pomisli da je gotovo.

Najbolje bi bilo da ga ode potražiti. Primila je kaput u ruku, no odmah ga je ispustila. Ne! Ne smije napuštati sobu. On će sigurno doći. Zna da je ona tu i da ga čeka, sigurno će pronaći načina da dođe. Sigurno nije povjerovao Lidijinim lažima i neće se dati uplesti u njezine spletke.

Treba ga samo smireno čekati, kao i do tada. Sjela je na krevet i ponovno se zagledala u zrcalo. Opet te razgoračene, preplašene oči. Mrzila je to! Zašto je uvijek izgledala tako uplašeno i nemoćno?

Ustala je i prišla prozoru. Zagreb se sada činio malo usamljenijim. Gužva na ulici posustajala je i bližio se kraj još jednog radnog dana. Ljudi su odlazili svojim kućama, svojim obiteljima.

Pomislila je na svoj prazni stan i jasno je mogla zamisliti otkucaje zidnog sata, jedino što se u njemu čulo. Jedino što je noćima slušala.

Upalila je televizor, baš kao što je običavala učiniti u stanu kako bi razbila tišinu. No prebacivanje programa učinilo ju je još usamljenijom. Kada bi barem došao. Sve bi opet bilo u redu.

Otvorila je još jednu bočicu iz mini bara i natočila si novo piće. Već se osjećala pripito, no sa svakih nekoliko gutljaja postajala je sve opuštenija i odlučila se i dalje držati takve provjerene formule.

Zastala je s prebacivanjem televizijskih programa u trenutku kada je na ekranu ugledala film koji je zadnji put gledala kao dijete. Tipična obiteljska priča, s mamom i tatom koji su, u skladu s napisanim scenarijem, bili puni lako popravljivih nedostataka, pa tako na kraju filma počinju posvećivati više pozornosti svojoj djeci, davati im podršku na školskim priredbama i sportskim događanjima. Sjećala se da je, još i tada kada ga je zadnji put gledala, razmišljala o tome kako bi htjela imati roditelje koji ne znaju ništa o njoj, koji joj ne kroje život kako oni misle da bi trebalo, ne podcjenjuju je i ne brane joj da se na određeni način ponaša. Praktički bi uživala da su ju malo više zanemarivali. Možda bi imala osobnog prostora da se izgradi, oslanjajući se samo na vlastite snage. Možda bi spoznala i neki drugačiji život od onog kakav su vodili njezini bližnji i pronašla nešto bliže sebi, nešto zbog čega se ne bi osjećala drugačije. Tada ne bi sjedila prestrašena u ovoj sobi. Ne bi se skrivala. Ne bi bila uredski miš. Možda bi tada Hrvoje došao. Možda Hrvoje zaista ne želi doći. A samo zato što je ona tako jadna i slaba.

Stresla se kada joj je zazvonio mobitel. Bio je to on! To je zaista bio on! Sad će sve biti opet u redu. Kakav uredski miš, pa ona je snažna žena zbog koje će netko napraviti najveći zaokret u svom životu i riskirati sve.

-Sanja. –glas mu je bio strog. –Molim te prestani me zvati. Lijepo sam ti rekao, molim te nemoj da moram ponoviti na grublji način. Evo, platit ću ti i noćenje u toj sobi, samo ujutro, molim te, nestani i nemoj me više zvati.

-Ljubavi, šta ti je rekla? –prozborila je kroz stisnuto grlo.

-Tko?

-Lidija. Šta god da ti je rekla, nije istina. Ona nas želi sabotirati. Molim te dođi da porazgovaramo.

-Pa ti si totalno luda ženo božja!

S mobitelom u ruci, ponovno se pogledala u zrcalo. Zaista, ona je bila pomalo luda. Ali u ovoj jednoj stvari bila je u pravu. Njih dvoje bili su si suđeni. Inače ne bi bilo tako lijepo.

-Hrvoje! Ti ne znaš šta pričaš. Halo? Hrvoje?

Brzo ga je ponovno nazvala, no mobitel je sada bio isključen.

Bacila ga je u zid uz vrisak i srušila se na pod. Vrijeme je prolazilo, a ona je jecala. Ni sama nije znala koliko dugo. U nekoliko je navrata pomislila da će umrijeti tamo na hotelskom tapisonu, jer svaka pomisao na Hrvoja bila je previše bolna da bi mogla zamisliti život bez njega.

Ali zašto bi bilo tako? Pokušala se pribrati i otpuzati do hotelskog telefona. Morao je postojati još neki način da ga vrati, da ga nagovori da dođe, da progleda, da shvati da svi rade protiv njih. A prije svega, da shvati da ona nije i više nikada neće biti plašljiva mišica.

-Recepcija, izvolite. –začuo se reski glas iz slušalice. Tek ju je tada prislonila na glavu. –Molim vas da obavijestite gospodina koji plaća ovu sobu da je gospođica u njoj počinila samoubojstvo. –izgovorila je, polako, nonšalantno i spustila slušalicu iz koje su drečali upiti s recepcije.

Još je jednom bacila pogled na zrcalo i ponovno je bila zadovoljna s onim što je u njemu vidjela. Tko je sada bio uplašen? Bila je sretna, jer je znala da će ju i on vidjeti na taj način. Bila je neustrašiva i borila se za ljubav. Za njih.

Očekivano, začulo se žustro kucanje na vratima. –Gospođice, je li sve u redu? Molim vas da otvorite vrata.

-Zovite gospodina i recite mu da sam se ubila! –viknula je i otišla si natočiti i zadnje piće. Trebala je samo ostati smirena dok on ne dođe, a onda će se sve odigrati kako treba.

Prišla je prozoru i otvorila ga dovoljno glasno da ju čuju. –Zovite ga! –viknula je.

Zavladao je trenutak tišine. –Gospođice. Zvali smo ga. Rekao je da…gospodin trenutno ne može doći. –izgovorio je mladić s okolišanjem u glasu.

Kao u transu, prišla je vratima. –Kako mislite… Ne lažite, s kim ste pričali?

-Pa s gospodinom. Nazvali smo ga, kako ste i tražili.

Protrnula je. No u trenu se sabrala. Ne, ne. Morala je ostati mirna. Sigurno je bio s Lidijom i nije pred njom mogao nešto reći. Sigurno je već smislio način na koji će doći. On nije bio muškarac koji bi dopustio da se nešto dogodi ženi koju voli, nikako nije.

Trebala je samo ostati pribrana i odraditi svoju predstavu do kraja. On će doći i shvatiti koliko je zaista hrabra. Koliko se promijenila zbog njega. Koliko ju je osnažio. Tada će zaboraviti na sve Lidijine laži i sve će ponovno biti u redu. Samo je trebala ostati smirena.

Sjela je na prozorsku dasku. Trebala je samo pričekati. Ispit će svoje piće do kraja i on će već biti tu. Kucanje je prestalo, dakle nazvao ih je da im javi da je ipak krenuo. Da je blizu.

I sjetila se svih ljudi koji su činili njezin život. A osim Marije, mame i tate te nekoliko kolega na poslu i žena iz kvartovskog dućana, nije ih bilo puno. Riječi koje je gomilala u sebi godinama. Riječi koje je čula, a nije dopustila da to primijete. Ne iz ponosa, nego iz straha. Podsmjehe koje je pamtila od ranog djetinjstva, sram koji je osjetila kada ju je tata jednom uhvatio kako masturbira, smijeh cura u školi dok su na glas pod odmorom čitale ostatku razreda njezinu zamišljenu erotsku epizodu s jednim profesorom, a koju je ispisala na korice bilježnice, prvog dečka s kojim je spavala i koji ju je pred svojim prijateljima prozvao frigidnom… sve je to i dalje osjećala. A zašto? Zato što je bila kukavica. Zato što nije znala preuzeti svoj život u svoje ruke. I zato ju Hrvoje želi ostaviti. Ali neće. Pokazat će mu. Pokazat će svima. Ovaj je igrokaz bio za sve njih.

Popela se na prozor u trenutku kada je ugledala automobilska svjetla kako prilaze parkiralištu. To je morao biti on. I bio je. I ona. Lidija. Došao je s Lidijom. A za njima je došla i policija.

U trenu, sve je postalo bistro. Sasvim bistro. Kucanje na vrata. Jasan Hrvojev glas. Glas koji se nije obratio njoj. Glas koji je zapovjednim tonom, sličnom onome kakav je imao njezin otac, policajcima rekao da on s tom luđakinjom nema više ništa. Da će ju tužiti. Da maltretira njegovu obitelj. Da će tražiti zabranu pristupa. Da je ona najobičnija jadnica kojoj je potrebno liječenje.

Bile su te riječi toliko bistre. Toliko su jasno odzvonile u njezinoj glavi da joj je iznenada sve postalo sasvim bistro. Sve se savršeno uklapalo. Baš kao i konture grada koji spava. Koji je sada izgledao tako mirno. Poželjela se stopiti s njim. S tom mirnoćom, tišinom u kojoj nije mogla čuti niti jednu jedinu riječ.

Policajac je udarao po vratima sobe, a noć ju je dozivala, tekla je, nedirnuta ljudskim uplitanjima. Izvukla je jednu nogu van i osjetila blagi povjetarac kako ju miluje. Naježila se od lakoće koja joj je počela polako prožimati tijelo, preko bose noge, pa sve do tjemena. Pretvarala se u povjetarac. A sve ono tjelesno što ju je još držalo u sobi postalo je preteško, suvišno. Sve riječi, svi ljudi koje je poznavala, sve što je u životu učinila i sve što nije učinila. I ti udarci koje je čula iznutra, umuknuli su pred čarobnom tišinom noći.

Iz podnožja hotela ispod nje, također su dopirali glasovi. No bili su toliko slabi pred moćnom lakoćom koja ju je obuzela, pred blagom zimskom noći koja je tekla i dozivala ju, koja joj se uvukla pod kožu, u kosu i u svaki dio njezinog bića, da ih nije mogla razaznati.

Pogledala je u daljinu još jednom, spremna napustiti sobu. I malo po malo, uspjela je otpustiti stisak kojim se još uvijek pridržavala za prozorsko okno. Zakoračila je i uronila u bistru noć, lagana kao nikad prije.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg