kritika

Berlin, utočište nomada

Piše: Marko Pogačar
Aleš Šteger: Berlin; Meandarmedia, Zagreb
/iz Quoruma/

Što je za neokućene, nomadske umjetnike najrazličitije provenijencije krajem devetnaestog stoljeća predstavljao Pariz, početkom dvadesetoga Beč, a njegovom drugom trećinom New York, danas vjerojatno predstavlja Berlin; za već nekoliko generacija – neku vrst gustoga sigurnog mjesta, utočišta. Na to je presudno utjecala njegova, u svjetskim razmjerima, specifična mikro i makro historija, ali i, ništa manje, samoispunjujuće proročanstvo njegova mita.
Najviđeniji i najprevođeniji slovenski pjesnik mlađe/srednje generacije, Aleš Šteger, perpetuaciji je spomenutoga mita, ovom izvrsnom esejističkom knjigom jednostavnog, maksimalno transparentnoga naslova, dao vlastiti obol.



Uspio je to, između ostaloga, svjesno izbjegavajući upasti u zamku nekritičke, inercijske reprodukcije njegovih nosivih mitema; preispisivanja toliko puta viđene sage o multi-kulti, divljem-a-pitomom The gradu istovremeno visoke i kontrakulture zapada, ali i jednostavne, jednostrane evidencije vlastita berlinskog događajnog vremena, čijom se samo godišnjom stipendističkom proizvodnjom može ispuniti omanja biblioteka. Godinu koju je ondje proveo kao rezidencijalni stipendist prestižnog DAAD-ovog programa za pisce Šteger je iskoristio za stvaranje ekstenzivnih mentalnih mapi grada iz kojih je, konzekventno, proizašla ova knjiga i nju je, čini mi se, (para)žanrovski najbolje čitati upravo tako: kao mentalnu mapu, odnosno njezinu emanaciju.

            Berlin se, tako, razlikuje od Štegerove prethodne prozne knjige, također u Fičorovu prijevodu na hrvatskom dostupnog putopisnog romana Katkad je siječanj usred ljeta iz 2007. Siječanj, iako integrira i esejističke i lirske pasuse, nije teško podvesti pod egidu romana, tog najinkluzivnijeg od sviju žanrova; pogotovo kada mu se pridoda atribut 'putopisni'. Autorove refleksije, bez obzira na (katkad teško provjerljivi, što je, u krajnjoj konzekvenci, i sasvim nebitno) stupanj fakcijske dosljednosti, organizirane su sasvim prikladnim, pa i očekivanim narativnim obrascima; njihov kronotop je kronotop puta, a njemu je svojstvena sklonost pikarskom. Izmješteni je, deteritorijalizirani umjetnik-lutalica, međutim, u ovom slučaju prvenstveno vezan uz prostor i njegovu naratološku dinamiku; njegovo je prevaljivanje udaljenosti prije svega fizičko, i to je pri formalnom uobličenju Siječnja presudno.

            Berlin, naprotiv, čini tridesetak eseja-crtica čija je dominantna protežna dimenzija u nadležnosti drugog od apsolutnih zorova; ona vremenska. Ispisani su na 'slobodnu' temu, sljedeći gradske toponime, njegovu ili autorovu vlastitu po(ds)vijest, ili sasvim slobodan, 'inducirani' asocijativni niz, a eponimni im grad predstavlja tek labavi zajednički okvir. One nas u tkivo grada uvode In medias res, već prvom stranicom generiraju osjećaj unekoliko paradoksalne egzistencijalne ukotvljenosti, a njihov je izlazni limes, što već i sam njegov naslov (Finis) nedvosmisleno sugerira, ondje postavljen pomalo nasilno. Uvrštene bi crtice, jednako legitimno, mogle biti i neke druge, a mogle bi se, kao i pikarske epizode, redati upravo beskonačno; odnosno, upravo koliko to dopušta procesu posvećeno vrijeme. Upravo je stabilna, sigurna, repetitivna prostornost okoline, zgusnutog grada koji guta, okidač za ekstenzivnu refleksiju omeđenu tek dimenzijama vlastita mentalnog katastra.

            U svojem pogovoru Zvonko Maković se, s pravom, no možda ipak pomalo suviše upire da distancira Štegerov tekst od kanonske Benjaminove knjižice Berlinsko djetinjstvo oko 1900., koja nad svakim pokušajem mapiranja ovoga grada širi baršunastu no sveprisutnu šapu, jednako kao i od Parizu posvećenoga Passagenwerka. S pravom, jer, u čitavom stoljeću koje ih dijeli Berlin je postao sasvim drugačiji grad, pa je i njegova 'genetskostrukturalistička', 'sugerirana' tekstualna forma drugačija, a i pozicije pripovjedača, kako samoga sebe tako i grada, bitno su različite. Benjamin je, kao rođeni berlinac, koji je u tome gradu odrastao, fundamentalno intradijegetički narator, u potpunosti dijelom narativnog heterokozma grada, pa i kada je, u trenutku pisanja, kao i u dobrom dijelu svojega kasnijeg života, iz fizičkoga prostora grada izmješten. Štegerova je pozicija upravo obrnuta: njegov pripovjedač svijet koji reflektira promatra iz naglašeno ekstradijagetičke perspektive. No, u Štegerovu slučaju, nije to nikakva imanencija, još manje nešto što bi, svojom isključivošću ili manjkom integrativnog potencijala uvjetovao tematizirani grad; upravo suprotno! Potonji svjesno staje na poziciju onog već spomenutog nomadskog, deteritorijaliziranog subjekta čija je izvanjskost izbor, te povlači svoju političku kao i po-etičku konzekvencu. Otići na sam rub metafore: oba su spomenuta teksta na neki način autodijegetička; narativni glas onaj je pisca-u-gadu barem jednako koliko i onaj grada-u-piscu.

            Jer, Berlin je grad koji ostavlja tragove, koji se vuče sa sobom, kao vrlo specifična popudbina; u njemu se brzo prestaje biti stranac, ali se stranac postaje drugdje, u svojim povratcima. Šteger svoje poberlinčenje podvlači upečatljivom prehrambenom metaforom: ljubljanski se odrezak, kako njegovu gornju usnu osvaja brk koji izabire pustiti, polako nadjeva marcipanom. Problem, međutim, nastaje kada se tisuću kilometara koje dijele autorovo sadašnje boravište i postojbinu prijeđe u suprotnom smjeru: on ostaje, katkad i doslovno, neprepoznat, previđen; sastavni je dio neke druge kulise te priziva sasvim predvidiv, stereotipima generiran imaginarij potencijalnih identifikacija: akter u jeftinim pornografskim filmovima, obrambeni igrača u nekom slabijem klubu druge Bundes-lige, istočnonjemački turist na Jadranu, ili, jednostavno – budala.

            Nije stoga slučajno da seriju od dvadesetak sasvim neizravno, no učinkovito ilustrativnih, mahom uspjelih crno-bijelih fotografija koje nam, poput cezura, omogućuju pauzu među tekstovima istovremeno funkcionirajući kao spona, otvara upravo portret autora u podzemnoj željeznici, sa svih svojih uspješno uzgojenih šest centimetara pruske raskoši u prvom planu. Berlin je, kao i svaki njegov (u isto vrijeme uvijek i vlastiti) uspjeli kroničar, kao u Himmel über Berlin, uvijek u međuprostoru: niti na nebu, niti na zemlji.

 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg