intervju

Leonarda Bosilj: Ostati mrtav hladan spram životnih nepravdi po meni je gore nego biti preosjetljiv na njih

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Leonarda je u uži izbor ušla s pričom ''Ptice ne lete''. U to ime, obavili smo s njom standardni intervju. Intervjui s ostalim autorima iz užeg izbora slijede uskoro.

-       Gdje i kako živiš?

Cijeli život živim u Varaždinu, no prošle sam se jeseni zbog početka fakulteta preselila u stan u Zagrebu pa sada (ovisno o predavanjima) pola tjedna provodim u Zagrebu, a pola kod kuće u Varaždinu. Varaždin je relativno malen, miran grad u kojem se rijetko kad išta događa. Volim šetati, čitati, ritualno gledati filmove s bratom i općenito provoditi vrijeme s obitelji pa mi dobro odgovara mirna Varaždinska atmosfera.

-       Gdje izlaziš i što ima zabavnog u tome?

Ja zapravo baš i nisam osoba za izlaske. Preferiram ostati kod kuće, zamotati se u dekicu i odgledati seriju ili pročitati knjigu. Moji uobičajeni izlasci su večernje šetnje sa psom i to mi je najljepši dio dana. Pas i ja smo tada praktički sami na varaždinskim ulicama. Savršeno je za odmaknuti se od svega i samo razmišljati o čemu god mi padne napamet. To je također vrijeme kad smišljam najviše priča i ideja o kojima bih mogla pisati.

-       Što je tebi, i za tebe, književnost?

Misao, pobuna, kritika, bijeg, zabava.

-       Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Svaki puta kada čitam knjigu, nebitno je li epska fantastika ili svakodnevno životarenje, potpuno se uživim u priču. To je kao da paralelno s ovim stvarnim životom, nakratko živim još jedan drugi, novi život. Sprijateljim se s likovima, plačem s njima, hvatam se za glavu kad čine pogreške, smijem. Na neki se način doslovno ubacim u priču i to radim još od malena kada sam prvi put pročitala Harry Pottera. Mislim da je ta mogućnost proživljavanja i stvaranje povezanosti sa samom knjigom ono što književnost čini posebnom.

-       A ono najgore?

Kada književnost postane obveza te se piše zbog ekstrinzičnih motiva. Književnost bi, po mojemu, trebala prvenstveno biti produkt individualne potrebe.

-       Koje su tvoje teme?

Nemam neke određene teme, a i ne želim se definirati i stavljati u okvire neke određene problematike. Imam želju pisati o stvarnim, „malim“ ljudima kakve susrećemo svakog dana, njihovoj psihi, unutarnjim sukobima i suočavanju sa problemima svakodnevnice. No, isto tako, jednom kada bolje usavršim i razvijem svoj stil i sposobnosti pisanja želim napisati neku fantasy priču ili roman koji bi pak u sebi sadržavao drugačije teme i probleme.

-       Što ti je motiv za pisanje?

Želja da se izrazim, s obzirom da mi to nekako baš i ne uspijeva govorom.

-       Što te drži?

Tvrdoglavost. Obitelj.

-       Postoji li mlađa književna scena u tvom gradu/okolici i ima li tu nešto što bi željela istaknuti, reći, napomenuti?

Prvi puta kada mi je netko pročitao tekst, objektivno ga prokomentirao i ukazao mi na sve što ne valja, bilo je u literarnoj grupi Prve gimnazije Varaždin. LIT je, kada sam prvi puta došla, imao nekih desetak članova. Svake sljedeće školske godine bilo nas je sve manje; stariji su završavali srednju, no nitko novi nije dolazio iako se profesorica trudila privući više ljudi. Unatoč tome što nas je, kada sam bila zadnja godina, ostalo samo četvero, sve djevojke u grupi su svojim radovima osvajale prva mjesta i pohvale na Poezitivi, Gjalskom, Lidranu… Za profesoricu Ružu koja je vodila grupu imam same pohvale i ako slučajno neki Varaždinski gimnazijalac ovo pročita, LIT je mjesto gdje se može dobiti savjet, kritika, pohvala i podrška te neprocjenjiva pomoć u vlastitom književnom razvoju. Čula sam i da se nedavno otvorio književni salon u Varaždinu tako da književna scena definitivno postoji.

-        Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji - bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Obožavam Krležu i Kamova. Krležine novele, pogotovo zbirka „Veliki meštar sviju hulja“ su mi genijalne i jedno sam vrijeme čak neke svoje priče pokušavala pisati u njihovom stilu.

-        Kako vidiš svoju generaciju?

Generacija u koju spada i dvijetisućeito godište navodno se naziva Generacija Z, a u Americi i Generacija „Pahuljica“ (Snowflake) što bi trebao biti pogrdni naziv koji ismijava navodnu preosjetljivost i emocionalnost naše generacije. Ja osjećam da postoji tisuću drugih stvari koje nam se mogu pripisati kao loše baš kao i kod svake generacije, no ne i preosjetljivost. Suočeni sa svakodnevnim društvenim nepravdama, raspadima ideala i često gorkim i bezosjećajnim komentarima starijih generacija svatko se sa problemima nosi najbolje što može. Ostati mrtav hladan spram životnih nepravdi po meni je gore nego biti preosjetljiv na njih.

-       Postoje li pisci iz tvoje generacije (rođeni osamdesetih i mlađi) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Volim čitati priče i poeziju po raznim portalima te mi je većina mlađih pisaca poznata od tuda i zaista se nadam da će neki od njih (npr. Iva Tkalec, super mi je njena zbirka priča „100% društveni uzgoj“) uskoro objaviti nove zbirke ili romane.

-        Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. Prije petnaestak godina (fakovska generacija, recimo), bilo je obratno. Smatramo to, ipak, signifikantnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Muškarci su u prošlosti imali veće mogućnosti; bolje obrazovanje, samostalnost, poticaje da promišljaju svijet oko sebe. Žene su te slobode dobile relativno nedavno pa je logično da se sada probijaju do iste razine poput muškaraca. U budućnosti će se omjeri vjerojatno izjednačiti te će se, barem se nadam, gledati samo kvaliteta samih radova.

-        Što je ono što bi željela napisati?

Nešto čime ću uspjeti izraziti sve one zasad još nijeme, neartikulirane misli. Nisam još sigurna što će to „nešto“ biti.

-        Što ti znači (ako išta) da si ušla u uži izbor 7Km?

Znači mi izrazito puno. Iako prvenstveno pišem zbog sebe same, znati da su moji tekstovi čitljivi i nekome tko im nije privržen poput mene same, ogroman je poticaj za daljnje pisanje. Bez lažne skromnosti mogu reći da uopće nisam očekivala prolazak u širi izbor, a kamoli u uži izbor. Pratila sam objavljivanje i pročitala gomilu izvrsnih priča iskusnijih autora te sam iskreno iznenađena svojim prolaskom u uži izbor.

-       Što pisac treba raditi?

Što god želi. Vjerujem da definiranje i guranje autora u bilo kakve okvire guši kreativnost koja bi sama po sebi trebala biti izvan okvira i definiranih očekivanja.

***

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo joj je prvo sudjelovanje na nekom javnom natječaju.