intervju

Toni Juričić: Nisam jedan od onih koji bez pokrića pljuju po domaćem samo zato jer je domaće

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Toni je u uži izbor ušao s pričom ''Con calma''. Što Toni misli o (hrvatskoj) književnosti i vlastitoj generaciji, možete pročitati u intervjuu ispod.

-       Gdje i kako živiš?

Trenutno živim u Durhamu, malom gradiću na sjeveroistoku Engleske gdje pohađam doktorski studij. Što se tiče mog načina života, mislim da živim više-manje normalno. Od dana do dana, đir do puba na pivu-dvije i onda natrag doma zaspati uz Buffy ili koju drugu deset-dvadeset godinu staru seriju koju sam pronašao na streaming platformama. Mislim da bi se mogao prebaciti na Northern Express da se malo ohladim u ovim ljetnim danima.

-       Gdje izlaziš i što ima zabavnog u tome?

Ovisi. Ako sam u Zagrebu, onda me se više-manje može pronaći na live svirkama. Veliki sam zaljubljenik u glazbu i jednostavno volim iskoristiti svaku priliku da čujem novu glazbu uživo. Što ima zabavno u izlascima? Volim bit u društvu dragih mi osoba. Volim dinamičnost. Koliko god to zvučalo otrcano, volim i upoznavati nove ljude. Koliko god to zvučalo još otrcanije, možda se u novim ljudima i rodi ideja za novu priču. Nikad ne znaš kada i gdje možeš upoznati majku ili oca nove priče.

-       Što je tebi, i za tebe, književnost?

Za mene je književnost način izražavanja. Također, ona je za mene i suputnik. Nabasao sam u antikvarijatu pred neki mjesec na zbirku pjesama Allena Ginsberga i ruku na srce, dugo vremena nisam imao tako genijalnog sugovornika pri dugim vožnjama. U tim trenutcima, između redaka takvih klasika ponovno pronađeš razlog zašto se baviš književnošću, da iz sebe izbaciš dio duše, da izvršiš anatomiju na njemu i da pokušaš pronaći što nije u redu s tobom ili ovim svijetom. Čak i ako ne pronađeš razlog, nekako je lakše što si izvršio samo-egzorcizam na sebi. Bolje da tvoji demoni lete oko tebe, nego u tebi.

-       Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Taj osjećaj olakšanja. Probudiš se. Osjećaš i dalje težinu jučerašnjih dana i problema. Otvoriš laptop, staviš glazbu, pokreneš Word i eto, prije nego što popiješ prvu kavu, nekoliko je virtualnih stranica ispisano ili smislenom pričom ili nekonzistentnim tokom misli. Prošle sam godine završio diplomski studij i pronašao se u svojevrsnom limbu između fakulteta i posla, gdje bi jutra provodio u samoći dok bi moji prijatelji bili na poslu. Smatram da me književnost u tom trenutku održala unutar granica razuma, kako čitanje, tako i pisanje.

-       A ono najgore?

Mislim da nema negativnih aspekata književnosti, barem što se mene tiče. Mislim, ovdje se možemo uhvatiti teme kako je teže piscima zbog slabe čitanosti, nemogućnosti objavljivanjima i visine autorskih honorara, ali mislim da to ne spada u domenu privatnog odnosa s književnošću.

-       Koje su tvoje teme?

Ne volim se ograničavati na teme, ali primijetio sam da često vrtim varijacije na teme otuđenosti, samoće, kaotičnosti individualnog uma promiješanog s postmodernističkim ludilom suvremenog društva.

-       Što ti je motiv za pisanje?

Nada da će barem netko kliknuti link na moju priču ili podignuti knjigu s police i pronaći utjehu da nije sam.

-       Što te drži?

Neka nada da svijet nije toliko ludo mjesto. Drži me i Springsteenova pjesma Reason To Believe. Na kraju svakog dana, svi nalazimo svoj razlog za vjerovati u sutra.  

-       Postoji li mlađa književna scena u tvom gradu/okolici i ima li tu nešto što bi želio istaknuti, reći, napomenuti?
Pa u Labinu nisam svjestan neke književne scene. Mala smo sredina. Koliko sam siguran, jedino se ja od mlađih bavim pisanjem. Vjerojatno sam u krivu i nadam se da jesam. Bio je u Labinu (hajde, okolica Labina) Goran Gluščić koji je objavio roman, par kratkih priča i završio u finalu Prozaka na vrh jezika, ali eto, on je pisanje priča zamijenio pisanjem kodova. Pokušavam ga vratiti u ring jer takav talent ne zaslužuje bit izvan njega.  

-       Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji - bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Kako sam počeo sa žanrom, najvažniji utjecaji su bili Edgar Allan Poe i Lovecraft. Nakon toga, prebacio sam se na Chucka Palahniuka, Neila Gaimana, Charlesa Bukowkog, Juana Rulfoa, Marqueza i slične. Glazba je također odigrala krucijalnu ulogu, tako da se na mojoj listi često vrte Nick Cave, Tom Waits, Bruce Springsteen, Lucero, The Menzingers, itd. Naravno, tu su i filmovi. Ma da ne nabrajam previše, općenito sam ovisan o pop kulturi i ona je ključan dio mog života i stvaralaštva.

-        Kako vidiš svoju generaciju?

Kao i svaku drugu generaciju. Nosimo se s promjenama i društvom kako najbolje možemo i znamo.

-       Postoje li pisci iz tvoje generacije (rođeni osamdesetih i mlađi) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Pred nekoliko godina sam pokrenuo projekt [noir.am sessions] koji se bavio glazbom, ali se brzo proširio i na književnost. Ideja je bila uhvatiti mlađe pisce i predstaviti ih regionalnoj publici. Ono što sam naučio pri radu na tom projektu je to da ako netko kaže da nema dobrih mlađih pisaca ili laže ili nema pojma o čemu priča. Čitali smo tako i snimali Dunju Matić, Svena Popovića, Andriju Škare, Darka Šeparovića, a imao sam baciti oko i uho na djela Književne grupe 90+ (Lana Bojanić, Lara Mitraković, Josip Razum, Vigor Vukotić, Martin Majcenović i Ema Pavlović).

-       Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. Prije petnaestak godina (fakovska generacija, recimo), bilo je obratno. Smatramo to, ipak, signifikantnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Sličan razgovor sam imao pred nekoliko mjeseci s prijateljem oko kantautorske scene. Zadnjih par godina, na nezavisnoj sceni pojavili su se mladi (ženski) glasovi koji su oduševili publiku i kritiku. Lovely Quinces, Mary May, Billie Joan, Nina Bajsić, Elis Lovrić (od kantautorica) pa do bendova predvođenih ženskih snagama poput NLV, Pi, Tus Nua i sl. Slična stvar je u književnim nagradama. Svjedočimo novom generacijskom valu umjetnosti kojeg predvodi ženska populacija i iskreno, radujem se smjeru kojemu nas on odvodi.

-       Što je ono što bi želio napisati?

Kao što sam ranije odgovorio, nešto što će nekoga barem na trenutak učiniti sretnim, da budem dobro društvo tijekom tih nekoliko minuta ili sati.

-       Što ti znači (ako išta) da si ušao u uži izbor 7Km?

Iskreno, ulazak u uži izbor djeluje kao potvrda da ono što pišem posjeduje nekakvu kvalitetu. Pronaći se uz bok s književnicima i književnicama čiji radovi reflektiraju stanje novije hrvatske književnosti je pečat truda i napora kojemu svi težimo.

-       Što pisac treba raditi?

Što god on želi.

-       Mišljenje o hrvatskoj književnosti?

Samo najbolje. Kako o starijoj književnosti, tako o novijoj. Nisam jedan od onih koji bez pokrića pljuju po domaćem samo zato jer je domaće.

***

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.