intervju

Iva Sopka: Može li nešto biti previše realno napisano, a nedoživljeno u stvarnom životu?

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Iva je u uži izbor ušla s pričom ''Moje pravo, nezaljubljeno lice''. O prednostima i manama pisanja u prvoj osobi, životu u Belišću te o lektiri i čitanju, možete pročitati više u intervjuu ispod.



 

-       Ponovno si ušla u uži izbor za nagradu, očekivano ili ne?

Bez lažne skromnosti, nisam to očekivala.

 

-       Što se od 2017. naovamo promijenilo u tvom životu, a što želiš podijeliti?

Promijenilo se moje radno mjesto… Napokon radim u okruženju kao stvorenom za sebe, u kojem svoje zanimanje bez problema doživljavam i prikazujem kao fetiš i u kojem sve kolege s posla ne samo da prihvaćaju nego i cijene moj crni smisao za humor.

 

 -       Radiš kao knjižničarka u osnovnoj školi. Misliš li da djeca zaista čitaju manje nego ikad ili zapravo čitaju jednako kao i uvijek?

Održala sam zanimljivu diskusiju s učenicima nazvanu „50 nijansi lektire“ (koja se pokazala tek kao jedna nijansa!), potaknuta izjavom učenice „Zašto su u knjižnici samo dosadne knjige?“. To je, znači, bio otvoren razgovor s učenicima koji su bili u mogućnosti reći što doista misle i osjećaju glede školske lektire, knjiga i čitanja općenito te školske knjižnice. Želeći im odgovoriti na pitanje „zašto su u knjižnici samo dosadne knjige“, nastojala sam im pojasniti ljubavni trokut u kojem su oni kao čitatelji, čitanje i knjiga – no zapravo bi mogao biti ljubavni četverokut jer je za čitanje bilo kojeg teksta potrebna motivacija. Najviše smo razgovarali o tome zašto su spremni uložiti jednaku količinu ili čak i više vremena na pronalaženje informacija o lektiri koju trebaju pročitati nego što bi im možda trebalo za čitanje same lektire, koji su od njih oni učenici koji imaju loš(ij)e ocjene iz lektire, ali su svoje slobodno vrijeme voljni provesti uz knjigu po svom izboru te koje su to knjige koje u njihovom životu imaju značenje (a koje su one koje nemaju) te tko je “kriv” za to što čitaju manje ili za to što uopće ne čitaju (njihovi učitelji i nastavnici, knjižničari, roditelji, oni sami ili netko drugi, treći, deseti…). Informacije o njihovim čitalačkim navikama su bile očekivane. Kako bivaju stariji, postupno gube motivaciju za čitanje, a u njima se ne rađa samo otpor prema čitanju lektire, nego i prema čitanju općenito. Logično, njihova ljubav ili mržnja prema čitanju se prirodno razvija na temelju onoga što osjećaju kada čitaju školsku lektiru. Nažalost, sadržaj lektire ne samo da učenicima nije zanimljiv, nego ni razumljiv. Zaista, zar je realno očekivati da će nekom suvremenom školarcu išta značiti _____ (upišite ime bilo kojeg pisca ili djela iz školske lektire koju smo čitali mi, naši roditelji, roditelji naših roditelja, njihovi roditelji…)? Budimo realni.

-       Dosta se govori o iseljavanju mladih iz Slavonije. Što ti misliš o tome? Kako je živjeti u Belišću 2019. godine?

Život u Belišću 2019. godine je lijep. Ljudi ga znaju okarakterizirati kao „pustim mjestom“, pa ipak… Jedan je od rijetkih gradova s besplatnim parkingom i besplatnim vrtićem. Čisti grad u kojem dominira drveće i cvijeće, a ne beton. Grad s Gradskom knjižnicom i čitaonicom Belišće, u kojoj sam, između ostalog, imala prilike upoznati Zorana Ferića i to mi je bila jedna od najdragocjenijih večeri u životu. U navedenoj knjižnici rade iskreno drage i ljubazne osobe s kojima je jednostavno i ugodno komunicirati i surađivati, a u Belišće dovode poznate i značajne ljude. Belišće je poznato baš i po gradskoj knjižnici – jako poštujem i cijenim naše gradske knjižničarke i zaista se ne može pretjerati u pohvali svega što rade kako bi obogatile naš život, različitim aktivnostima za učenje i razonodu.

 

-       Jesu li se tvoje teme i motivi za pisanje bitno promijenili?

Dopisni sam član radionice za kreativno pisanje i kritičko čitanje „Pisaće mašine“ iz Siska, koju vode Mima Juračak i Natalija Miletić. Između ostalog, baš i kako bih promijenila teme i motive za pisanje. Neuspješno. To vjerojatno znači da nisam dobar pisac.

 

-       Mane i prednosti pisanja u prvoj osobi?

Mana: kada pišete u prvom licu, čitatelj ponekad misli da je priča po istinitom događaju, pogotovo ako je previše realno napisana (može li nešto biti previše realno napisano, a nedoživljeno u stvarnom životu?). Prednost: manje vremena utrošenog na nepotrebno objašnjavanje likova i situacija, jer se sve iščitava samo po sebi, a ostavlja i više prostora čitatelju da samostalno i slobodno zamišlja te stvari.

-       Voliš li govoriti o onome što si napisala i zanimaju li te povratne informacije?

Volim govoriti o onome što sam napisala, ali ne svima. Zašto? Zato što skoro nikoga iz moje neposredne okolice to ne zanima, a takve su i njihove povratne informacije. Naime, nema ih. Možda je i izostanak povratne informacije – povratna informacija o onome što sam napisala.

 

-       Koliko te motiviraju nagrade?

Ne motiviraju me nagrade (možda zato što niti jednu nisam osvojila?), no vrlo su mi vrijedne povratne informacije. Kada mi se Mima Juračak javila i pitala želim li se pridružiti radionici kreativnog pisanja i kritičkog čitanja „Pisaće mašine“ kao dopisni član, između ostalog, komentirajući što ona i još jedna poznata spisateljica misle o mojim pričama, ostala sam u šoku. Blago rečeno. Nisam ni mislila da itko čita što pišem.

 

-       Pratiš li hrvatsku književnost i zašto da, a zašto ne?

Pratim Zorana Ferića. Nažalost, trenutno sam zanemarila čitanje i pisanje, ali Zoran Ferić je nešto za što ću uvijek naći vremena, makar lažirala bolest i otišla na bolovanje. Njegove knjige su moja biblioterapija.

 

-       Misliš li da je kratka priča dovoljno zastupljena u hrvatskoj književnosti? Koga smatraš dobrim piscem kratke priče?

S obzirom na to da sam u prethodnom pitanju nerado priznala da sam zanemarila čitanje, ne znam je li kratka priča dovoljno zastupljena u hrvatskoj književnosti, ali nikad ne bih rekla da je manje zahtjevna za pisanje od romana. Imam spisateljsku blokadu već nekoliko godina, vjerujte mi kad vam kažem, nisam u stanju napisati ni oproštajno pismo.

-       Želiš li nešto poručiti mladim osobama koje se bave pisanjem?

Drage moje mlade osobe koje se bavite pisanjem, a i one koje se žele time baviti… Pisanje je dobra psihoterapija. Svaki put kada se nasmijete ili rasplačete tijekom pisanja ili čitanja, ta priča je na vas djelovala i ostavila nekakav dojam. Vrlo često doživljavamo kao da se sve zapisano u pričama zaista dogodilo, a na isti način i vi tako možete djelovati na druge ljude. Vaše priče im mogu biti poput razgovora s (ne)prijateljem, mogu otvoriti neke osjetljive rane (i stvoriti nove), ali i smanjiti emocionalnu napetost kroz (ne)poistovjećivanje s vama. Glupo je reći da će vas pisanje odvesti na vlak za Hogwarts i da ćete živjeti životom spisateljskog čarobnjaka. Ali čitajte – i pišite – ono što vam se sviđa. To je vaša nagrada.

 

 

 

***

 

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

 

 

 

foto: Iva Sopka

 

 

 

pitanja: Viktorija Božina

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg