intervju

Iva Sopka: Može li nešto biti previše realno napisano, a nedoživljeno u stvarnom životu?

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Iva je u uži izbor ušla s pričom ''Moje pravo, nezaljubljeno lice''. O prednostima i manama pisanja u prvoj osobi, životu u Belišću te o lektiri i čitanju, možete pročitati više u intervjuu ispod.

-       Ponovno si ušla u uži izbor za nagradu, očekivano ili ne?

Bez lažne skromnosti, nisam to očekivala.

-       Što se od 2017. naovamo promijenilo u tvom životu, a što želiš podijeliti?

Promijenilo se moje radno mjesto… Napokon radim u okruženju kao stvorenom za sebe, u kojem svoje zanimanje bez problema doživljavam i prikazujem kao fetiš i u kojem sve kolege s posla ne samo da prihvaćaju nego i cijene moj crni smisao za humor.

 -       Radiš kao knjižničarka u osnovnoj školi. Misliš li da djeca zaista čitaju manje nego ikad ili zapravo čitaju jednako kao i uvijek?

Održala sam zanimljivu diskusiju s učenicima nazvanu „50 nijansi lektire“ (koja se pokazala tek kao jedna nijansa!), potaknuta izjavom učenice „Zašto su u knjižnici samo dosadne knjige?“. To je, znači, bio otvoren razgovor s učenicima koji su bili u mogućnosti reći što doista misle i osjećaju glede školske lektire, knjiga i čitanja općenito te školske knjižnice. Želeći im odgovoriti na pitanje „zašto su u knjižnici samo dosadne knjige“, nastojala sam im pojasniti ljubavni trokut u kojem su oni kao čitatelji, čitanje i knjiga – no zapravo bi mogao biti ljubavni četverokut jer je za čitanje bilo kojeg teksta potrebna motivacija. Najviše smo razgovarali o tome zašto su spremni uložiti jednaku količinu ili čak i više vremena na pronalaženje informacija o lektiri koju trebaju pročitati nego što bi im možda trebalo za čitanje same lektire, koji su od njih oni učenici koji imaju loš(ij)e ocjene iz lektire, ali su svoje slobodno vrijeme voljni provesti uz knjigu po svom izboru te koje su to knjige koje u njihovom životu imaju značenje (a koje su one koje nemaju) te tko je “kriv” za to što čitaju manje ili za to što uopće ne čitaju (njihovi učitelji i nastavnici, knjižničari, roditelji, oni sami ili netko drugi, treći, deseti…). Informacije o njihovim čitalačkim navikama su bile očekivane. Kako bivaju stariji, postupno gube motivaciju za čitanje, a u njima se ne rađa samo otpor prema čitanju lektire, nego i prema čitanju općenito. Logično, njihova ljubav ili mržnja prema čitanju se prirodno razvija na temelju onoga što osjećaju kada čitaju školsku lektiru. Nažalost, sadržaj lektire ne samo da učenicima nije zanimljiv, nego ni razumljiv. Zaista, zar je realno očekivati da će nekom suvremenom školarcu išta značiti _____ (upišite ime bilo kojeg pisca ili djela iz školske lektire koju smo čitali mi, naši roditelji, roditelji naših roditelja, njihovi roditelji…)? Budimo realni.

-       Dosta se govori o iseljavanju mladih iz Slavonije. Što ti misliš o tome? Kako je živjeti u Belišću 2019. godine?

Život u Belišću 2019. godine je lijep. Ljudi ga znaju okarakterizirati kao „pustim mjestom“, pa ipak… Jedan je od rijetkih gradova s besplatnim parkingom i besplatnim vrtićem. Čisti grad u kojem dominira drveće i cvijeće, a ne beton. Grad s Gradskom knjižnicom i čitaonicom Belišće, u kojoj sam, između ostalog, imala prilike upoznati Zorana Ferića i to mi je bila jedna od najdragocjenijih večeri u životu. U navedenoj knjižnici rade iskreno drage i ljubazne osobe s kojima je jednostavno i ugodno komunicirati i surađivati, a u Belišće dovode poznate i značajne ljude. Belišće je poznato baš i po gradskoj knjižnici – jako poštujem i cijenim naše gradske knjižničarke i zaista se ne može pretjerati u pohvali svega što rade kako bi obogatile naš život, različitim aktivnostima za učenje i razonodu.

-       Jesu li se tvoje teme i motivi za pisanje bitno promijenili?

Dopisni sam član radionice za kreativno pisanje i kritičko čitanje „Pisaće mašine“ iz Siska, koju vode Mima Juračak i Natalija Miletić. Između ostalog, baš i kako bih promijenila teme i motive za pisanje. Neuspješno. To vjerojatno znači da nisam dobar pisac.

-       Mane i prednosti pisanja u prvoj osobi?

Mana: kada pišete u prvom licu, čitatelj ponekad misli da je priča po istinitom događaju, pogotovo ako je previše realno napisana (može li nešto biti previše realno napisano, a nedoživljeno u stvarnom životu?). Prednost: manje vremena utrošenog na nepotrebno objašnjavanje likova i situacija, jer se sve iščitava samo po sebi, a ostavlja i više prostora čitatelju da samostalno i slobodno zamišlja te stvari.

-       Voliš li govoriti o onome što si napisala i zanimaju li te povratne informacije?

Volim govoriti o onome što sam napisala, ali ne svima. Zašto? Zato što skoro nikoga iz moje neposredne okolice to ne zanima, a takve su i njihove povratne informacije. Naime, nema ih. Možda je i izostanak povratne informacije – povratna informacija o onome što sam napisala.

-       Koliko te motiviraju nagrade?

Ne motiviraju me nagrade (možda zato što niti jednu nisam osvojila?), no vrlo su mi vrijedne povratne informacije. Kada mi se Mima Juračak javila i pitala želim li se pridružiti radionici kreativnog pisanja i kritičkog čitanja „Pisaće mašine“ kao dopisni član, između ostalog, komentirajući što ona i još jedna poznata spisateljica misle o mojim pričama, ostala sam u šoku. Blago rečeno. Nisam ni mislila da itko čita što pišem.

-       Pratiš li hrvatsku književnost i zašto da, a zašto ne?

Pratim Zorana Ferića. Nažalost, trenutno sam zanemarila čitanje i pisanje, ali Zoran Ferić je nešto za što ću uvijek naći vremena, makar lažirala bolest i otišla na bolovanje. Njegove knjige su moja biblioterapija.

-       Misliš li da je kratka priča dovoljno zastupljena u hrvatskoj književnosti? Koga smatraš dobrim piscem kratke priče?

S obzirom na to da sam u prethodnom pitanju nerado priznala da sam zanemarila čitanje, ne znam je li kratka priča dovoljno zastupljena u hrvatskoj književnosti, ali nikad ne bih rekla da je manje zahtjevna za pisanje od romana. Imam spisateljsku blokadu već nekoliko godina, vjerujte mi kad vam kažem, nisam u stanju napisati ni oproštajno pismo.

-       Želiš li nešto poručiti mladim osobama koje se bave pisanjem?

Drage moje mlade osobe koje se bavite pisanjem, a i one koje se žele time baviti… Pisanje je dobra psihoterapija. Svaki put kada se nasmijete ili rasplačete tijekom pisanja ili čitanja, ta priča je na vas djelovala i ostavila nekakav dojam. Vrlo često doživljavamo kao da se sve zapisano u pričama zaista dogodilo, a na isti način i vi tako možete djelovati na druge ljude. Vaše priče im mogu biti poput razgovora s (ne)prijateljem, mogu otvoriti neke osjetljive rane (i stvoriti nove), ali i smanjiti emocionalnu napetost kroz (ne)poistovjećivanje s vama. Glupo je reći da će vas pisanje odvesti na vlak za Hogwarts i da ćete živjeti životom spisateljskog čarobnjaka. Ali čitajte – i pišite – ono što vam se sviđa. To je vaša nagrada.

***

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

foto: Iva Sopka

pitanja: Viktorija Božina