intervju

Iva Hlavač: Promjene su dobra stvar

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Iva je u uži izbor ušla s ''Humoreskama o ženama koje se ne smiju''. Iva je bila u užem izboru i 2016. godine, a što se od tada promijenilo, pročitajte u intervjuu ispod.

-     Ponovno si ušla u uži izbor za nagradu, očekivano ili ne?

Ovo je prva priča koju sam napisala nakon velike pauze, a s kojom sam prilično zadovoljna i to mi je bilo najbitnije. Kada šalješ radove na natječaj uvijek očekuješ ili se barem nadaš pozitivnom ishodu pa tako i ja.

-     Što se od 2016. naovamo promijenilo u tvom životu, a što želiš podijeliti?

Promjenilo se dosta toga. 2018. sam preselila iz Zagreba natrag u Valpovo što je mnogima bilo neshvatljivo. Nitko se ne vraća, svi odlaze odavde. Jedan od razloga preseljenja bio je i taj što sam dobila kćerkicu i više mi odgovara mirnije okruženje. A promjene su dobra stvar. Stajanje na jednom mjestu razvija dosadu i ubija kreativnost. Barem meni. Osim toga ispostavilo se da je ovo slavonsko ozračje pozitivna stvar za moje pisanje. U Zagrebu nisam pisala gotovo uopće. Jednostavno nisam imala ideja. A ovdje sam počela pisati, osim kratkih priča čak i pjesme, a poeziju nisam pisala valjda deset godina. Kako sam dobila kćerku ozbiljno razmišljam i o pisanju dječjih priča. Vidjet ćemo što će biti od toga.

-     Dosta se govori o iseljavanju mladih iz Slavonije. Što ti misliš o tome? Kako je živjeti u Valpovu 2019. godine?

Mislim kako manji grad, manje buke i manja koncentracija ljudi stvara neki mir u meni i dopušta da budem fokusiranija i perceptivnija. A možda je stvar i u klimi – slavonija je pusta, ljudi su ogorčeni, letargični, ima dosta nepotizma i politikanstva a to su teme mojih priča pa ovdje imam dosta materijala za priče.

Postoji više razloga zbog kojih ljudi odlaze. Naravno glavni razlog je nemogućnost zaposlenja, osobito zaposlenja u struci. Nemali broj mojih prijatelja i poznanika je otišlo. Ta frustracija konstantnog traženja posla godinama se nagomilavala u ljudima prije nego su stvarno odlučili otići. Nije stvar samo u poslu, stvar je u načinu na koji se posao dobiva, a javna je tajna da se posao dobiva preko veze , obično je politika taj ključni faktor koji na kraju odlučuje tko je podoban. Sposobnost se rijetko cijeni. Ovo područje vrlo je poznato po tome. Ljudi jednostavno više nemaju snage za borbu s vjetrenjačama i odlaze.

Što se mene tiče, ja sam trenutno zadovoljna i po tome sam pitanju oduvijek bila optimistična, pomalo idealist. Mora netko tu i ostati i promijeniti stvari na bolje. 

Kako sam rekla, trenutno mi odgovara ovaj način života, obitelj mi je blizu, a ovo područje mi odgovara i za pisanje i daje nepresušni izvor ideja.

-     Rekla si da se trudiš pisati angažiranu književnost i da je to jedna od bitnih zadaća pisca/novinara. Potpisuješ li to i danas?

Svakako. Nije uzalud ona izreka „Pero je jače od mača“. Smatram da je zaista tako i da ljudi koji imaju dar pisanja imaju priliku to i iskoristiti na najbolji mogući način. 

-     Jesu li se tvoje teme i motivi za pisanje bitno promijenile?

Socijalna tematika je i dalje prisutna i to je ono o čemu volim pisati. Tu je uvijek i doza kritike današnjeg društva, aktualne teme nezaposlenosti i tome slično. U zadnje vrijeme sam zainteresirana za teme položaja žena u današnjem društvu što mi je bila tema i ove kratke priče. Kako sam spomenula počela me zanimati i dječja književnost te se nadam da ću nešto i realizirati u tome pogledu.

-     Koliko te motiviraju nagrade?

Nagrade su dobar poticaj, ali ne i motiv za pisanje. Nagrada bi trebala biti kao nekakvo tapšanje po ramenu – sve ok, zaboravi sad na to i idemo dalje.

-     Pratiš li hrvatsku književnost i zašto da, a zašto ne?

Pratim hrvatsku književnost i mislim da ima jako dobrih hrvatskih pisaca i spisateljica koji nisu toliko zastupljeni i koji su nezasluženo stavljeni sa strane dok su neki i previše eksponirani. Baš zbog toga smatram da bi, osobito mladi pisci i spisateljice, trebali jedni drugima dati podršku.

-     Objavila si dvije zbirke kratkih priča („I obični ljudi imaju snove“, 2009. i „Svi smo dobro“, 2016.). Jesi li dobila kakve povratne informacije?

Prva zbirka je prošla totalno nezamijećeno dok je druga imala nešto više odjeka iako ne onoliko koliko je mogla imati. Ja sam antitalent za samopromociju pa je i to igralo neko ulogu u tome.

Za zbirku Svi smo dobro dobila sam stimulaciju Ministarstva kulture za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016., a koje se sastojalo od novčanog iznosa. Tu sam se našla u društvu nekih zvučnih imena književne scene i ta me nagrada jako iznenadila jer sam mislila da apsolutno nitko nije čuo za mene i moju zbirku, a ona se eto našla na tom popisu. To mi je bilo zaista veliko priznanje. Osim toga jednostavno moram spomenuti i tekst Borisa Postnikova koji je pisao o ženskoj književnosti te u tekst uvrstio i moju zbirku na što sam bila baš ponosna jer se radi o novinaru kojeg cijenim i čije tekstove volim čitati. A tu su bile i poruke nepoznatih ljudi koji su pročitali moju zbirku i koji su mi se javljali samo da mi kažu da im se sviđa. To zadnje je zapravo i najveći poticaj za dalje pisanje.

-     Misliš li da je kratka priča dovoljno zastupljena u hrvatskoj književnosti? Koga smatraš dobrim piscem kratke priče?

Mogu reći da je kratka priča dovoljno zastupljena u hrvatskoj književnosti, ali je isto tako i dosta podcijenjena. Ljudi smatraju kako je vrlo lako napisati kratku priču no da bi priča bila i dobra pisac mora znati u toj kratkoj formi, s malo riječi, reći puno, a to zaista nije lako. Roman se puno više cijeni kod nas. Za roman opet vrijede druga pravila i isto tako je teško napisati dobar roman, no to ne znači da je on vrijedniji od dobre priče.

Majstor kratke priče i jedan od razloga što sam se zaljubila u kratku priču je Carver. Naravno danas imam još favorita i još ću ih imati no on je bio moj uvod u čari kratkih priča.

-     Želiš li nešto poručiti mladim osobama koje se bave pisanjem?

Mogu im poručiti jedino ono što govorim sebi – pisanje je proces koji zahtjeva trud i rad, ali nikada na pisanje nemoj gledati kao na rad već kao na zadovoljstvo i na nešto što te u potpunosti ispunjava. I čitaj, čitaj! Pisanje bez čitanja je potpuno besmisleno.

***

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

pitanja: Viktorija Božina