intervju

Maja Klarić: Bez proživljenog iskustva, nema pravog pisanja

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Maja je u uži izbor ušla s ulomkom iz putopisa ''Japan: Put 88 hramova''. Voli li više književnost ili putovanja te o samoj poeziji i o onome što je drži, pročitajte u intervjuu ispod.



 

-       Gdje i kako živiš?

Živim u malenom, zelenom selu nedaleko od Umaga. Najčešće. Živim odlično – imam čvrst krov nad glavom, mali vrt, posao koji volim, zdrava sam, zdravi su ljudi do kojih mi je stalo, pišem i putujem, vlasnica sam svoga vremena. Ni na što se ne mogu požaliti (iako to katkad činim, kad zaboravim sve navedeno).

 

-       Gdje izlaziš i što ima zabavnog u tome?

Izlazim po raznim festivalima – književnim, glazbenim, filmskim, festivalima šume, vatre, mora – tu uvijek nešto naučim. Kad sam na putovanju, izlazim po lokalnim birtijama, tu se najbolje može steći dojam o lokalnom stanovništvu i kako ono živi. Po domaćim kafićima mi je dosadilo izlaziti, ako se pitanje na to odnosilo.

 

-       Što je tebi, i za tebe, književnost?

Književnost, poezija prvenstveno, je okosnica moga bića i postojanja. Ona je moje jedino istinsko, uvijek autentično lice, jer u svakodnevnom životu preuzimam mnoga. U njoj je sve što želim reći, a ne mogu – jer se sramim, bojim, nesigurna sam. U poeziji za mene nema barijera. To je jedino mjesto gdje se s njima mogu poigrati i tako ih preskočiti, eliminirati.

 

-       Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Kroz čitav me život književnost spašavala. Poezija mi je spasila živu glavu! Kad mi je trebala utjeha u najtežim životnim trenucima, da nije bilo poezije kojoj sam se mogla utjecati, puknula bih. Ona je označila sve bitne trenutke u mom životu – prijelomne događaje u obitelji, s partnerom, sa samom sobom. Da nema poezije, morala bih s nekim razgovarati kad god me nešto muči, a to baš i ne volim. Dakle, ona je moj bijeg, moja utjeha, omiljeni način komunikacije.

 

-       A ono najgore?

Nema najgoreg.

 

-       Koje su tvoje teme?

Čovjek je moja tema. Ljudi oko nas, padovi i rast čovjeka, težnja ka promjeni, ustrajanja. Druga najvažnija tema su putovanja, u najširem smislu te riječi – putovanja kroz druge kulture, druge zemlje, tuđe živote.

 

-       Što ti je motiv za pisanje?

Probijanje puta – do rješenja nekog problema ili nedoumice, do uspostave nekog/boljeg odnosa s nekim, do same sebe, do neke skrivene poruke koja će se ukazati na kraju pjesme.

 

-       Što te drži?

Mogućnost promjene. Svega, uvijek. Drži me nepredvidivost sutrašnjice, nepoznatost budućnosti. Mogućnost da se sve oko mene promijeni, da se dogodi nešto novo, da negdje odem, negdje se vratim, nekoga upoznam, nešto doživim, nešto postanem.

 

-       Postoji li mlađa književna scena u tvom gradu/okolici i ima li tu nešto što bi želio istaknuti, reći, napomenuti?

I u Šibeniku, mom rodnom gradu, i u Umagu, gdje sada živim, ona postoji samo u povremenim pojavama, nema nečeg što bi nalikovalo zaokruženoj sceni kao što su RiLit ili Zapis. Postoji kulturna scena, jasno, ali književnost nije prvo na što pomislite kad spomenete te gradove. Možda Šumski pjesnici koje organiziram svake godine unesu neku malu promjenu u tom smjeru, ponor Butori nedaleko od Grožnjana gdje se održavaju već devet godina polako postaje prepoznatljivo mjesto okupljanja pjesnika (ove godine će se održati 2.8. pa pozivam sve koji čitaju ovaj intervju da nam se pridruže u šumi).

 

-       Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji - bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Rumi, Gibran, pjesnici Bliskog Istoka. Filozofije istoka – joga, meditacija, budizam, njihove poruke i moji pokušaji da ih uvedem u svoj život. Permakultura, ekologija, povratak prirodi, novi pokreti u tom smjeru.

 

-        Kako vidiš svoju generaciju?

Svoju generaciju vidim kao generaciju itekako odraslih ljudi koji bi još malo htjeli biti mladi, koji se nalaze na razmeđu onoga kako se živjelo prije i kako se sada živi, kako će se živjeti u budućnosti. Naši su roditelji u našim godinama već imali nekoliko djece, mi bi još izlazili i mislili samo na sebe. Imali su kuće ili su ih gradili, mi još tražimo kombije u koje ćemo se preseliti i u njima živjeti, lutati svijetom.

 

-       Postoje li pisci iz tvoje generacije (rođeni osamdesetih i mlađi) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

 

Postoje, naravno, ima ih pregršt! Obožavam poeziju Sanje Baković, plovna mjesta u meni koja dotiče svojim pisanjem. Divim se njenoj angažiranosti po pitanju organizacije pjesničkih događanja, projekt „Odvalimo se poezijom“ predstavlja čudesne pjesnike i pjesnikinje do kojih bih bez nje jako teško došla. Nedavno sam upoznala mladu Laru Mitraković s Visa i odmah se zaljubila u njenu poeziju, nešto je u meni odjeknulo kad sam je prvi put čula i otada vibrira, kao gong.

 

-       Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. Prije petnaestak godina (fakovska generacija, recimo), bilo je obratno. Smatramo to, ipak, signifikantnom činjenicom. Kako to komentiraš?

U zadnje vrijeme čitavom pjesničkom scenom dominiraju ženske autorice – izbrišite ovo ako sam u krivu. Monika Herceg, Marija Dejanović, spomenuta Lara Mitraković… Na druženjima Kava s piscem koje organiziram kako bi još neafirmirani pisci mogli doći i upitati ono što ih zanima vezano uz moje ili njihovo pisanje, redovito dolaze cure. Zašto je tomu tako, zbilja ne znam, ali mislim da je novo hrvatsko žensko pismo zbilja vrhunsko.

 

-        Što ti znači (ako išta) da si ušla u uži izbor 7Km?

Puno mi znači! Svaka nagrada, svaka nominacija, uži izbor, pohvala… sve je to vjetar u leđa. Vrlo često mi je teško procijeniti kvalitetu vlastitog teksta (jasno, znam kad je nešto za baciti u smeće, a kad je okej) pa svaka povratna informacija dobro dođe.

 

-       Što pisac treba raditi?

Pisac treba pisati, kako zna i umije. A da bi pisao, najprije to mora proživjeti. Bez proživljenog iskustva, nema pravog pisanja.

-       Misliš li da je putopis dovoljno zastupljen u hrvatskoj književnosti?

Mislim da putopis nije glavni adut hrvatske književnosti, ali daleko od toga da nije zastupljen. Putopisi Jasena Boke, Jerka Bakotina, povremeni putopisni izleti Marka Pogačara i Dorte Jagić itekako su prisutno i vrijedno štivo. Među putnicima i pustolovima, popularni su putopisi Davora Rostuhara, Hrvoja Ivančića, sve su to vrlo zanimljive i poučne knjige. Doduše, moram napomenuti da na putničkoj sceni trenutačno vlada vrlo velika produkcija, to znam jer sam urednica mnogih putopisnih knjiga, međutim one zbilja variraju kvalitetom što dugoročno ne doprinosi jačanju putopisa kao žanra unutar hrvatske književnosti.

 

-       Kad bi morala birati, što bi prije izabrala – književnost ili putovanja? Stvarno ne znam i ne želim odabrati jedno samo kako bih odgovorila na vaše pitanje. Ako ikada budem morala birati, nadam se da ću duboko u sebi već znati odgovor.

 

 

 

***

 

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih. 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg