proza

Anke Stelling: Ovčice na suhom

Predstavljamo Anke Stelling koja je dobila prestižnu nagradu Leipziškog književnog sajma za 2019. godinu za roman „Ovčice na suhom" - s dva odlomka iz romana u prijevodu Stipe Ćurkovića. Ovo su ujedno i prvi na hrvatski prevedeni tekstovi ove iznimno zanimljive autorice.
Anke Stelling nemilosrdno precizno analizira pažljivo kurirane životne laži tamo gdje se mainstream njemačke književnosti pretvara da se nema što vidjeti ni pripovijedati. Urbani berlinski milje, napredan, uspješan, ali ipak prožet sveprisutnim mehanizmima suptilnog klasnog i rodnog isključivanja. S romanom „Bodentiefe Fenster“ (Prozori do poda) 2015. bila je u širem izboru nagrade Deutscher Buchpreis, kao i na "hotlistu" nezavisnih njemačkih izdavača za istu godinu. Za posljednji roman „Schäfchen im Trockenen“ (Ovčice na suhom, 2018) dobila je nagradu Leipziškog književnog sajma za 2019. te je u žiži čitalačkog interesa u Njemačkoj. Žiri je nagrađeni roman opisao kao „okrutan, oštrih rubova, koji želi i mora povrijediti, koji protestira protiv upornog pokušaja da nas se umiri, silom otvara nešto u našem prividno sigurnom samoshvaćanju i tako, nadajmo se, oslobađa prostor za jasnije mišljenje“. Rođena je 1971. u Ulmu. Živi u Berlinu.
Anke Stelling bila je sudionica Lit link festivala /Književne karike 2019.

Ovčice na suhom [Schӓfchen im Trocknen]

(Ulomak iz romana, str. 123-130)

Kada stižemo do stana, Sven je već tu.

Netko tko je mogao izvršiti moju naredbu i odvući dečke od kompjutera, ali Sven to ne radi, umjesto toga pravi večeru. Riba mrkve za salatu; ne završavaju svi komadići mrkve u zdjeli, Sven prvo riba mrkvu do kraja, tek onda briše pod, a kada briše ne mari za komadiće koji nestaju u pukotinama između podnih dasaka.

Kada bih ja to barem mogla.

Postajem nervozna već kod ribanja, a nakon što pobrišem pod moram još i izvući i pogledati sve što je završilo u pukotinama. Brinuti se o svemu – pa i o zadnjem dreku.

„Pusti to“, kaže Sven, ali ne kaže i kako se to radi.

Jedino što sam dosad od njega uspjela kopirati je to da se povučem, zatvorim vrata za sobom, duboko udahnem i – zapalim cigaretu.

Znam da je to smiješno, Bea. Ali ja sam ovisna, to mi daje osjećaj nezavisnosti – iako sam zapravo sve samo ne nezavisna od toga. Ali i ovisnost je dobar osjećaj. Učiniti sebi nešto loše me zabavlja.

Sven to razumije. Priznaje to pravo i djeci. Naravno da ne voli kada buljite u ekran i igrate igrice i jedete slatkiše, ali ne pravi se da je to nešto što je moguće jednostavno isključiti, da zna kako se iz toga možete izvući, da je to kod njega nešto sasvim drugo. Sven priznaje da to ne zna i sam ne može i zbog toga ga volim, iako ga zbog toga i proklinjem.

„Uvijek se ja moram brinuti o svemu!“, cvilim, i istovremeno sam zahvalna što Sven zna kako to izdržati.

To je sposobnost koju se ne smije podcijeniti, Bea: drugima priznati pravo da se brinu sami o sebi. To se ne smije brkati s nezainteresiranošću. Sven čeka da ga se pita. Ni vas ni mene ne promatra kao svoju nadležnost i svoje vlasništvo. Znam da to tvrde svi očevi i muževi, a onda svojim ponašanjem dokazuju suprotno.

Ingmar, na primjer. On je stvarno drag, prosvijećen tip. Kako smo samo sretni bili kada ga je Friederike pronašla! I bez brige, Bea, neću ga ogovarati, iako je on, kao što znaš, najveći šupak uopće – ali i ja sam kriva za to, kao što otkriva već moja izjava: „kako smo samo sretni bili“. Jer ona dokazuje da smo se već bili brinuli zbog Friederike, nezbrinute, bez muškarca, možda nepovratno osuđene na samačku egzistenciju i život bez djece! Fiju!, pomislili smo, ipak je dobro završilo.

Odaje nas kako je pojavljivanje princa Ingmara u nama izazvalo oduševljenje i olakšanje, pa onda i nije neko čudo ako on žensku samostalnost ne shvaća ozbiljno, nego misli da mora spašavati i rješavati, a po potrebi i naređivati; u svakom slučaju, uvijek i svugdje biti budan i spreman. A ako ne ide baš nikako drugačije: psihijatrija.

Stvarno mi je bio drag. Voljeti Ingmara je lako, jer dobro izgleda, uvijek zainteresirano nakrivi glavu – kao Gaby Dohm u ulozi sestre Christa u seriji Schwarzwaldklinik. Ne poznaješ ti to, Bea, morat ćeš pogledati na youtubeu, špica je dovoljna. Samo u špici Gaby Dohm tri puta naginje glavu u stranu, a i Ingmar to radi, jer to znači da slušaš, da si uzimaš vremena, da se upuštaš u odnos s onim tko ti je preko puta. Pomalo demonstrativno, da. I ja to danas mislim.

Ali tada sam nasjela, nisam uočila paralelu sa sestrom Christom, iako i Ingmarove oči jako sliče očima Gaby Dohm, velike i blage i smeđe poput lješnjaka. Uz to i tamnoplavi džemperi koji komuniciraju pouzdanost, baš kao i cipele na vezice. Nositelji natikača su skliske jegulje, nositelji cipela na vezice su solidni, to je tako jednostavno kao što i zvuči. Najgori su muškarci koji cipele na vezice pretvaraju u natikače, tako što rub zgaze petom; poznajem i jednog takvog, ali nije sada riječ o njemu. Nego je riječ o Ingmaru, koji uvijek pažljivo veže cipele i uzima si vremena.

Friederike ga je srela kada je već bila povjerovala da se više nikad ništa neće završiti dobro u njenom ljubavnom životu, i svi smo bili oduševljeni, jer Ingmar je bio dokaz da ipak hoće. Friederiki smo prije toga godinama popovali: „Pojavit će se On već!“ A onda se i pojavio, na svadbi Christiana i Ellen, koji su bili prvi iz našeg kruga prijatelja koji su se vjenčali, pa su svi još bili raspoloženi za vjenčanja i smatrali ih uzbudljivim. A onda je došao Ingmar, stari prijatelj jednog još puno starijeg Ellenina prijatelja, tek nedavno je bio doselio u Berlin, i nije bio u vezi, a još i doktor.

Nestvarno. Da. Kao na filmu!

Friederike je nosila suludu haljinu, jer je, govorila je, morala predstavljati neku vrstu protupola u odnosu na Ellen, koja je sada postajala suprugom – dok je ona sama, koju je bilo nemoguće udati, iz školarke mutirala direktno u stariju gospodičnu. U skladu s tim, njena haljina je bila istovremeno prekratka i previše se penjala uz vrat, s bijelom okruglom kragnom ispod brade. I s onu stranu svih očekivanja, jer upravo to je mjesto gdje se Friederike taj dan nalazila, u kutu, sa zakrenutim stopalima, ispijajući Caipirinhase, jedan za drugim, pa je bilo i logično da se Ingmaru svidjela. A on je bio toliko nestvaran da je mogla još i bez inhibicija flertati s njim, slati ga po koktele, i u jednom trenutku zakačiti prst za jedan od utora za remen na njegovim hlačama i privući ga sebi.

Još i sada me hvata vrtoglavica, tako lijepo je to bilo. Muškarac za Friederike, koji dobro izgleda, iz temelja solidan tip!

Bez problema se uklopio u naš krug, baš zato što je bio tako drag i samouvjeren i imao moralnog integriteta. Imao je i novca i pravi posao i želju za djecom. Pa onda još više novca i organizacijskog talenta i pola privatne prakse, koja je relativno brzo cijela postala njegova. I tu se možda moglo zastati i postaviti poneko pitanje, ali to nitko nije učinio. Nitko od nas se nije razumio u te stvari, i još uvijek se ne razumije.

Prvi put sam se zamislila one nedjelje kada smo trebali otići do gradilišta.

Ožujak 2013., nešto prije dovršetka građevinskih radova na K 23.

Pozvani smo kod Franka i Vere, na brunch. Mi, to su naše obitelji – osim Lynn, ona još nije bila tu – i Friederike i Ingmar, Silas i Sophie, ukupno dakle šestero odraslih i sedmero djece, ali to nije problem, imamo palačinke i quark s jagodama, caprese salate i pjenušca, lijepo smo se rasporedili u svih pet soba, vi se dobro slažete, a i nova kuća će uskoro biti gotova. Predstoji preseljenje, travnjak je već posađen. Sven i ja doduše nećemo stvarno biti dio toga, ali zato stan u kojem sjedimo i imamo brunch već pomalo gledamo kao svoj.

Svi se vesele, raspoloženje je dobro. Samo što Willi onda ne želi s nama.

Pojeli smo brunch, već je pola tri, dovoljno smo vremena proveli pričajući, brunch treba probaviti, vi, djeca, stvarno bi malo trebala na zrak, a valjda su i svi radoznali da provjere napredak na gradilištu.

Točno tako, svi. Svi osim Willija.

Willi često ima drukčije planove, a u ovom slučaju njegov plan glasi da želi ostati kod kuće.

„Neću“, kaže, dok se mi drugo odijevamo.

Vera uzdiše i pokušava s jednim mlakim „Hajde, svi idemo“, ali to za Willija nije argument.

Frank pokušava sa „Da vidimo jesu li montirali te lavaboe!“, a onda sa „Možemo na putu svratit i na sladoled!“, ali Willi ostaje tvrd, a onda i Silas izjavljuje da bi i on radije ostao, a Jack kaže, on isto, pa sva trojica odlaze u Willijevu sobu i zatvaraju vrata za sobom.

Mi malo glupavo stojimo u hodniku, a Ingmar kaže: „Dobro, ja ću popričati s njima“, pa i on ulazi u Willijevu sobu, a onda tamo izbija dernjava.

„Ne diraj me!“, vrišti Willi, pa „Ti mi ne smiješ naređivati!“, pa „Neću te pogledat!“, pa „Usrana nedjelja! Usrani K 23! Usrani Ingmar!“

Zvuči potpuno pretjerano, pogotovo ako se gleda kroz poluotvorena vrata dječje sobe i vidi da je Ingmar posebno čučnuo kako bi s Willijem pričao oči u oči. A i sigurno ga nije snažno primio, nego uvrh glave nježno dodirnuo po ruci – jer tako to treba raditi prije nego što se obratiš djetetu.

Ingmar je potpuno miran i smiješi se i uvijek iznova ga dodiruje, a Willi je potpuno izvan sebe od bijesa.

„Okej“, kaže Vera, „ja ostajem“, s tim rezigniranim glasom koji je usvojila, jer je uvijek tako teško s tim prgavim djetetom.

A Frank odmahuje glavom i gleda Friederike i mene i Svena pogledom koji se ispričava, a mi sliježemo ramenima, puni razumijevanja. Ali ja primjećujem kako se iznenada u meni budi empatija za Willija. Što je čudno, jer ja Willija ne volim pretjerano. Zato što je uvijek tako težak, i Veru i Franka tjera na rub ludila. Druge odrasle skoro da i ne udostoji pogleda, pa tako ni mene, a ako ipak, onda s nepovjerljivim izrazom lica i prkosno isturenom bradom.

Ali sada si mislim: te osjećaje poznajem. Tu nemoć u odnosu na muškarca u čučnju, koji se pretvara da se ne bori – iako me sili i pokušava srediti. Što onda još i prikriva smiješkom. Kada bi me taj onda još i dirao, šutnula bih ga iz sve snage nogom u jaja!

I upravo to Willi onda i čini. Ingmarov osmijeh nestaje, on se uspravlja, siše zrak kroz zube i kreće prema nama. A kada stiže do nas, i njegov osmijeh se vraća. Odmahuje glavom, kaže: „Nema šanse.“

I mi odrasli se smijemo, a Willi je budala. Vera ostaje kod kuće s njim, dok mi ostali odlazimo na gradilište – Jack i Silas doduše s nekoliko metara zaostatka, a ja bih rado znala što točno pričaju.

Ja sama ne pričam ni sa kim, zadržavam svoju novootkrivenu empatiju za sebe. Baš kao i svoje prve sumnje u ljubaznost i bezazlenost dobrog Ingmara…

Netko stvari ipak mora držati pod kontrolom.

Gdje bi dospjeli, kada bi svatko radio kako mu se hoće?

Ingmar preuzima odgovornost, on je dobar u organiziranju, marljiv i obazriv.

I daleko od toga da radi samo ono što se njemu hoće, on radi ono što je najbolje za sve!

To je prva karakteristika paternaliste, Bea: da zna što je najbolje za druge.

Salata je gotova.

Sklapam notebook i sjedam za stol, do svoje obitelji.

Mrkve su dobre za oči, zbog vitamina A. Da bi ga tijelo moglo apsorbirati treba mu međutim vezivni protein. Bez tih molekula tijelo ima malo koristi od vitamina, bez vezivnog proteina, vitamin A može dovesti i do trovanja.

Volim Svenovu suzdržanost, njegovu šutnju za večerom.

Ponekad je to malo opterećujuće, i znam da se Bea boji Svenovog nijemog odbijanja, a Jack kaže da je njegovim prijateljima malo strašan.

Bučan otac je ugodniji. Otac koji je u sve upućen, koji komentira, koji voli slušati samoga sebe dok priča. Koji intervenira kako bi uveo reda, koji privlači poglede na sebe. Ali u koga da se kod nas za stolom gleda? Kamo?

„Kako je bilo u školi?“, pošteno se trudim.

„Dosta dobro“, kaže Jack, moj saveznik, moje poslušno dijete. Drugi ne govore ništa.

Kieran ustaje, odlazi do frižider po kečap.

Kečap na salatu. Nitko ne kaže ni riječ.

Nitko nije siguran ne kriju li se baš u njemu makromolekule koje su Kieranu potrebne za apsorpciju tko zna čega.

*

(drugi ulomak iz romana, str. 170-175)

„Opet jela previše.“ To je jedina rečenica u dnevniku koji je moja majka ostavila kada je umrla. Nije imala puno svojih stvari, jer se bila naviknula na to da nema vlastitu sobu. Na kraju svog života ipak ju je imala, mi, njena djeca, napravili smo joj mjesta. I onda smo tamo, u toj prvoj vlastitoj sobi koju je ikad imala, sortirali njene stvari, razmišljali kome bi što trebalo ostati. Ja sam uzela dnevnik, debelu bilježnicu sa stranicama na crte, s vodootpornim omotom, boje zelene jabuke, u kojem je crvenim flomasterom bila zapisana ta jedna jedina rečenica. Možda je to trebao biti dnevnik dijete?

Marianne je stalno bila na nekim dijetama. Kada bi samo opet bila vitka kao prije djece…

Nemam pojma što bi onda bilo. Nije mi to ispričala, a ne otkriva to ni njen dnevnik. Nikakvih tajnih želja, nijedan san nije zabilježila, samo tu jednu rečenicu, koja je stalno okupirala njen mozak. Brojala je kalorije, neprestano. U bolnici se veselila što je smršavila:

„Zdravo, smrti, vidi kako sam samo vitka postala od umiranja!“, a onda ju je smrt pokosila, atraktivnu kakva je sada bila.

I ja držim dijete. Potajno. Nije da sam pretila, ali uvijek može vitkije. Uvijek možeš biti vitkija, ljepša, još se više svladati. Manje pod vlašću pogleda izvana koji registriraju: ova se nema pod kontrolom. Pati od gladi koju misli da može utažiti stalnim unosom hrane. Kako glupo! Glad će samo još više porasti, kao i njen body mass indeks.

Želim znati za čime je Marianne bila gladna.

Želim je iskopati i protresti, neka mi to kaže – ako ne ona, onda, eto, Renate. „Reci sad!“

Renate me promatra. „Da samo znaš kako je prije bilo, znala bi i koliko smo postigle.“

Neće dopustiti da se uništi njeno životno djelo.

„Ma daj, stvarno?“, kažem. „A zašto ne znam kako je prije bilo? Zašto je jedino što znam to da je Marianne htjela biti mršavija?

Renate ne kaže više ništa. Ona šuti. Ona je vitka.

Srijeda ujutro. Još tri dana škole.

Bea ne želi ići, jer joj je kosa masna.

„Operi je onda“, kažem.

„Onda se neće stići osušiti.“

„Onda je feniraj!“

„To nije zdravo.“

„Onda je odreži.“

Mogla bih je zadaviti. Zar ona nema stvarnih problema?

Ima.

Priča mi o njima, a ja sam bespomoćna. Nitko ne bi trebao biti prisiljen ići na mjesto gdje vladaju stroga a istovremeno proizvoljna pravila, toliki grupni pritisak i istovremena obveza za individualizacijom kao u devetom razredu.

„Pokušaj ne misliti na to što drugi o tebi misle“, kažem. „Ako osjetiš njihov pogled na svojoj kosi, bavi se decimalnom jednadžbom. Ako primijetiš da uvlačiš trbuh, osvijesti si da bi u drugim kulturama povećao tvoj prestiž. Kupit ću ti još danas taj Fjӓll Raven ruksak.“

Bea bijesna pere kosu. Ja je feniram. Sikće na mene da je fen prevruć. Ja joj ga guram u ruku i napuštam kupatilo. Ona sada histerično plače, ja guram Jacka i Kierana kroz ulazna vrata. U mojoj glavi, misli se tuku.

Neka se sama snađe. Ne, ja moram biti uz nju. Od toga nema koristi. Ima, jer tko će, ako ne ja.

Ja je razumijem. Lijepo, ali to još nikome nije pomoglo. Blagoslovljeno bilo ono što te čini tvrđim. Moje jadno, malo mače.

Lynn me promatra. Njen pogled je teško pročitati. Što Lynn očekuje od mene?

„Misliš da bih trebala ući i tješiti je?“ Lynn kima.

„Ali možda će vrištati i gađati me fenom.“

U tom trenutku se fen ponovno pali. Obje osluškujemo, u smjeru kupatila.

„Može ona sad sama“, kaže Lynn, „možeš se vratit u krevet.“

„Ne želiš da ti nešto čitam?“

„Odi slobodno spavati“, kaže Lynn s tonom punim razumijevanja, i kao uvijek, to je ono što me dokrajči: kada jedno od djece pokazuje empatiju i nesebičnost.

Sven otvorenih očiju leži u krevetu. Ne znam kada sam to zadnji put vidjela.

„Sve u redu kod tebe?“, pitam plašljivo. On kima.

„Jesmo te probudili?“ On odmahuje glavom.

„Brineš se?“

On uopće više ne reagira, samo dalje zuri ispred sebe.

Izuvam papuče i liježem do njega. Čujem Beine korake, čujem da Bea priča s Lynn, čujem zatvaranje ulaznih vrata – kakva sreća. Ako Bea potrči, možda još i uspije stići na vrijeme. Sve ostalo će onda biti kao i uvijek: grozno, ali će se dati preživjeti. Samo ne smijem detaljnije razmišljati o tome…

Što uopće Lynn sada radi sama u kuhinji? Nije li tamo užasno usamljena?

„O bože, ova jutra.“, kažem.

„Samo još jedno i onda je jesenski raspust“, odgovara Sven. Je li to trebala biti neka šala? Smijem se. On ustaje.

Sven će se pobrinuti o svemu. Mogu to njemu prepustiti, i spavati.

Ako izjutra još jednom zaspem, uvijek sanjam iste snove. Tu je neki vlak na peronu, a moj novac ne želi ostati u automatu, ili stiže vlak na koji moram presjesti, ali ne znamo točno gdje. Bez daha lutam pothodnikom, ne mogu, iako moram krenuti, odlučiti što da obučem. Opet sam u devetom razredu, test iz zemljopisa, a ja nisam učila. Ne mogu se sjetiti ni teme, pa ću vjerojatno zasrati. I da, točno, sranje. Uvijek samo prljavi zahodi u mojim snovima. Grčevito se obuzdavam. Zašto se ne mogu opustiti, zašto se toliko bojim toga da ću biti prljava?

Bea je sve to dobila od mene.

Briga da bi joj kosa mogla biti masna, trbuh predebeo, da joj odjeća ne pristaje. Strah od toga da bi mogla smrdjeti, da zauzima previše prostora, da će biti na glasu kao drolja. Sve to ima od mene, ili je naslijedila ili sam joj pokazala ili nametnula odgojem.

Moram tome nešto suprotstaviti, moram psovati, smrdjeti, žderati i jebati se; moram još puno češće govoriti o spolnim organima, uskoro će za to biti prekasno.

Dobro je da ćemo uskoro spavati pod mostom! Neka onda vidi kako će si sređivati kosu. Može je prati u vodi kanala i sušiti trljanjem novinskim papirom…

Kada je Bea imala oko deset godina, na stanici podzemne u Friedrichstraße vidjeli samo ženu koja je čučala pored lifta, spuštenih hlača. Sve se vidjelo, šupak, vulva. Ljudi su prolazili, stajali direktno pored nje, čekali lift, dolazili liftom odozdo, a kada bi pogledali prema gore, kada bi izlazili, vidjeli bi tu ženu. Kako tu čuči. I piša. Činila se budna i trijezna, samo vrlo prljava i debela, s nekoliko pretrpanih vrećica pored sebe. Jednostavno je pustila da teče, pišala nasred stanice, kao da je to nešto najnormalnije na svijetu.

„Joj, vidi“, rekla je Bea.

„Joj“ je bila riječ koju su njene odgojiteljice koristile kako bi izrazile općevažeće negodovanje – „joj“ ne u smislu „ajme, kakva nezgoda“, nego u smislu „slušaj, vrlo dobro znaš da to ne ide“.

Tog dana na stanici podzemne Bea je to „joj“ osvojila za sebe; njeno je bilo mješavina straha, indignacije i empatije, umjesto izraza za razgraničenje norme od abnormalnog, bilo je opis upravo te granice.

„Je, vidjela sam“, rekla sam i išla dalje. Kao da se ništa nije dogodilo. Iako je to bilo sve samo ne ništa, pravo otkrivenje. Još sada tu ženu vidim jasno pred sobom, još uvijek tražim riječi za opis te granice.

I Jack je bio s nama, htio je natrag do lifta, duže i pažljivije gledati. Odvukla sam ga, iz straha, nasilu.

„Mama!“

Lynn stoji pored kreveta, s jaknom, kapom i šalom na sebi, pruža mi svoja mala napućena usta na poljubac. Ja ih ljubim.

I Sven još jednom ulazi. Kao i uvijek kada naočigled ne radim ništa, a on radi, kroz prsa mi prolazi žalac loše savjesti. Umišljam da u njegovom nastupu mogu pročitati predbacivanje – „Zašto ja moram u vrtić, a ti ne?“ – iako znam da bi on to zanijekao. „Samo spavaj!“, odgovorio bi da to izgovorim, ali čak i to bi u mojim ušima zvučalo kao optužba. Želim se riješiti ovih ušiju. Nije Sven taj koji mi ih je napravio.

I Sven se naginje prema meni i ljubi me. Neoprana sam i sramim se: svoje kose, svog zadaha iz usta, svog nerada. Želim postati žena pored lifta, kako joj je samo uspjelo biti tako slobodna?

Djecu sam doduše rodila pred Svenom, ali i to je bilo samo nešto što mi je diktirao duh vremena. Da to nije bila izvanredna situacija i da nije bilo adrenalina, i tada bih se sramila: za svoj izgled, za gubitak kontrole, i sve za ono što je tada, osim djeteta, izašlo iz mene.

Želim masturbirati pred njim. Nikad to nisam učinila, iz straha da bi mu to moglo biti odbojno. Ili dosadno! Radije ostajem u zavjetrini njegova uzbuđenja, potajno radim svoje. Ne isticati se, ne smetati; služiti, nestati.

„Kako jadno“, rekla bi Bea. To u zadnje vrijeme često govori.

Je li tu riječ naučila od mene?

--

S njemačkog preveo: Stipe Ćurković