proza

Jovana Reisinger: Biti mirna (ulomak iz romana)

Jovana Reisinger mlada je, svestrano talentirana njemačka prozaistkinja, filmašica i video-umjetnica, čije pisanje kritika uspoređuje s „nemilosrdnim“ Austrijancima Thomasom Bernhardom i Elfriede Jelinek. Rođena je 1989. u Münchenu gdje, nakon odrastanja u Austriji, danas ponovno živi i studira na Hochschule für Fernsehen und Film (Visoka škola za televiziju i film). Snimila je brojne kratkometražne filmove, ali i glazbene spotove za minhenske underground bendove. Za kratkometražni film „pretty boys don't die“ dobila je nagradu ZONTA festivalskog vodstva Dana kratkometražnog filma u Oberhausenu. 2016. objavljuje multimedijalnu konceptualnu knjigu „Donna Euro is poisoned by rich men in need“ za koju je snimila i 45 videa. Godine 2017. objavljuje roman „Still halten“ (Mirovati), koji je 2018. nagrađen Nagradom za igre riječi bavarskog radija Bayern 2. Kritika je roman opisala kao „brz, blještav i brutalan kao sam život“ (Die Tageszeitung).
Pročitajte ulomak iz romana u prijevodu Stipe Ćurkovića, što je i premijerni prijevod Jovane Reisinger na hrvatski.



 

 

Jovana Reisinger: Biti mirna

 

Vozač autobusa nosi kapu proizvođača građevinskog materijala i pozdravlja me pogledom u retrovizoru. Bus je već stajao tu, ali nije mene čekao.

On: ja sam sad na pauzi. I sipa vrelu kavu, koja se puši, iz termosice u poklopac, naslanja se natrag u svoj komotni vozački sic i sklapa oči. Nitko se ne ruga kada iznenada ustaje i na parkiralištu počinje izvoditi skijašku gimnastiku. Zatim otrči tri kruga oko busa. Iznenadno iskonsko povjerenje. To je korektan vozač, on će vladati i svojom mašinom. Onda, odjednom, krećemo. Šareni autobus prijevozničkog poduzeća u obiteljskom vlasništvu opušteno se vijuga kroz provinciju. Velika vrana kao znak firme uzvišeno gleda u smjeru prednjeg stakla. Familie Kral Reisen. Pouzdan partner. Asfalt treperi pored spomenika uz rub ceste. Oni na koje se ovdje podsjeća bili su slabiji i izgubili su. Hop, život izgubljen, zabijen u stablo. Nije bilo sreće.

Ja: Moja majka je mrtva.

On: I moja je.

Domovina vas neće zaboraviti!, stoji na velikoj fontani u selu. Ono što se vidi kroz prozor je otužno. Tko potječe iz pustoši ne može postati ličnost. Tko domovinu ne može mijenjati, barem bi je trebao smjeti uništiti. Autobusna stajališta su demolirane kućice bez klupa i voznog reda. Svatko tko drži do sebe ima barem jedno auto, ali samo ih rijetko susrećemo. Toliko je dosadno ovdje. Vozimo se kroz mjesto, u kojem još uvijek stoji osnovna škola koja brižno podučava ljubav prema zavičaju, a na horizontu se nazire diskoteka, vlažni nositelj nada seoske mladeži: Whiskey-Mühle. Klima ne radi. To je nepodnošljivo. Ali na putovanjima čovjek i tako nešto rado podnosi. Znoj već teče i kaplje na moju odjeću. Na putovanjima ćeš ionako pristati na kompromise. Jer je to samo iznimka. Vozač busa zalijepio je mini ventilator ispred sebe i pjeva s radijom. Briga njega. Na putovanjima tako nešto smatraš originalnim. Rado bih to uslikala. Ali čemu?

Bez prijelaza, naglo smo tu. Želim tako jaku glavobolju da više ništa ne vidim i ne čujem, ali ništa se ne dogodi. Vozač autobusa me nestrpljivo gleda.

On: Ej, djevojko, zadnja stanica. Haha! Šala mala! Za tebe nije! Ti si još mlada, hahaha. Izlazite, molim!

Tako brzo se ne mogu ni okrenuti, kako me bus ostavio samu. Ovdje nitko nema sažaljenja. U cvjećarni, koja služi samo tome da kliniku i njene debilne stanare opskrbi miomirisnim cvijećem, kupujem vrlo lijepo i skupo cvijeće, vezano u raskošan buket, koji pažljivo držim u rukama, kao da će me on moći zaštititi od zlih duhova koje na ovom mjestu očekujem. On ne miriše na raspadanje. On mi čini dobro. Prodavač u cvjećarni navlači svoju pletenu jaknu i gura ruke duboko u nekakve lončiće, pritom me jako milo gleda, ali ipak želi da odem. Već sada se kajem zbog tog besmisleno visokog izdatka. Već uskoro, više neću imati ništa. Ali već uskoro mi više ništa neće ni trebati. Je li to raj?

Uspinjući se sve više uz brijeg, nježno žensko tijelo se muči. Sa svakim korakom zvukovi su prigušeniji, sa svakim izdisajem mirisa je manje. Više nema stambenih zgrada, samo još dom za stare i nemoćne. Ispod tebe selo u kojem si trebala odrasti, ispred tebe kuća u kojoj je, zbog tebe, umrla tvoja majka. Ovdje je priroda stvarno propustila da se razvije. Bijedna pokrajina. Svaki korak izaziva osjećaj zakazivanja. Poslije svakog koraka ponovno se uspravljam. Više ne čujem ništa strano. Prvo dolazi izlječenje. Onda dolazi smrt. Onda raj. To mi je liječnik rekao. Gledao me duboko u oči i rekao, to je redoslijed. Tim redom se događa, i onda je gotovo.

Zatim se zvukovi, zbijeni, vraćaju na vrhu brežuljka: ptice koje bjesne u stablima, vjetar koji stabla sagiba, auta koja jure kroz selo, ljudi koji se zajedno deru na poljima, avioni koji bježe, i cipele na asfaltu. Djed je mrtav. Baka je mrtva. Otac je mrtav. Majka je mrtva. Sada sam konačno sama. Sljedeća sam onda valjda ja. Onda će cijela obitelj biti uništena. I tako posljednja od nas stoji na tom brežuljku i razmišlja o životu, i da li je još vrijedan življenja. Ali ja uvijek mogu roditi dijete.

Tek kada je hladnoća u potpunosti propuzala kroz moje tijelo, uzimam buket čvršće u ruke, kao da me on može zaštititi od pogleda, i šuljam se preko najotužnijeg dvorišta na koje sam ikad zakoračila, i pretpostavljam da tu nikad više neću morati koračati. Kada stojim pred klizećim vratima, ona se ne otvaraju. Na čudan način, to mi je olakšanje. Pravim korake unatrag i prema naprijed i ništa se ne miče. Valjda sam fulala vrijeme za posjete. Olakšanje lijepo ispunjava moje tijelo. Onda netko snažno otvara vrata dalje desno i odmah sam okružena bijelim kutama. Samo njihove čarape su šarene. Vesele šarene čarape nalaze se u bijelim plastičnim cipelama i vuku me marljivo kroz zgradu, niz hodnike koji škripe.

Majka je mrtva! Majka je mrtva!, vrište, ali iznutra su hladni. Gledaju tužno, ali iznutra nisu impresionirani. Stišću moju ruku i hvataju me za ramena, ali iznutra su ravnodušni. To je svakodnevica. Svakodnevica je lijepa. Svakodnevica ove ne boli. Stojim u predvorju opremljenim pojastučenim namještajem u pastelnim bojama i gledam kroz staklenu fasadu, na polja repice, koja su otrovno žuta. Ovdje se barem sve slaže sa svime drugim u svojoj blijedi, samo priroda tamo vani ne. Iz svih smjerova cipele koje škripaju, a u pozadini su pustili dopadljivu, veselu glazbu, koja bi te trebala oraspoložiti. E pa, neće me ta istrenirana mirnoća tjerati u ludilo! Koncentriram se na svoj gubitak.

Nečija ruka me hvata za rame, i ja gledam u prodorne oči glavne sestre. Glavna sestra mi svojim pogledom pokazuje da me sažalijeva, jer je to ono što mora raditi, i da zna da mi je zapravo laknulo, pa pravi pokret rukom koji mi pokazuje da trčim za njom. Idemo niz hodnike, koji su za mene neobjašnjivi i zbunjujući, pa imam više muke s tim da zapamtim put, nego što razmišljam o samoj situaciji. Ne priča sa mnom, ali pjevuši meni nepoznatu pjesmu, kao da nisam samo ja potpuno beznačajna, nego je to i smrt moje vlastite majke. To je svakodnevica. Prvi put osjećam duboku bol koju donosi gubitak voljene osobe. Ovo je stvarno! Glavna sestra, koja ugodno miriše na sredstvo za dezinfekciju i lagan parfem, koji ne miriše baš jeftino, ali ni pretjerano skupo, pa dobro ide uz njenu osrednju frizuru i jeftini plastični sat, iznenada naglo staje ispred neke sobe i kaže da smo stigli. Kao da se nalazimo u lijepom hotelu na nekom idiličnom mjestu.

Ona: Evo nas. I diže lijevu obrvu i gleda me skeptično u lice.

Ona: Izvolite, možete ući, moje saučešće. To je sigurno težak gubitak, svi suosjećamo s vama.

Ja, tiho: Hvala. I strah od toga da ću majku vidjeti mrtvu paralizira moje tijelo. Smrt doduše poznajem, ali još nikad nisam doživjela smrt svoje vlastite majke. Sestra hvata kvaku, koja treba pokazati da si u ovoj klinici itekako mogu priuštiti dobre kvake s lijepim Jungendstil ukrasima. Otvara vrata malo, tako da već mogu slutiti kako soba, zadnja koju je moja majka vidjela, vjerojatno izgleda. Kao u katalogu.

Ona: Ako za šezdeset minuta niste kod mene u sobi… I pritom izgleda kao direktorica škole.

Ona: …pretpostavit ću da ste kolabirali, pa ću doći po vas. Onda ću vas odvesti u sobu u kojoj vam možemo ponuditi i krevet, ako treba. Možete i pritisnuti zvono, onda će odmah netko doći. Ovdje ćemo vas spasiti. Ovo dobra klinika. Svaki dan radimo s ekstremnim slučajevima. Kod nas ste u dobrim rukama.

Uzvraćam pogled glavne sestre, kimam gotovo neprimjetno i ulazim u sobu, koja na moje iznenađenje ne smrdi, nego miriše kao Wunderbaum, vrsta Sportska svježina.

Pod je kremasto bijel, skoro žućkast, od neklizećeg PVC-a, zidovi su svijetložuti i svijetloplavi, zavjese su od bijelog pamuka i vijore se sasvim lagano ispred poluotvorenog prozora. Te boje majci izvanredno stoje! Majka leži, s urednom frizurom, na drugom kraju prostorije, u bijelom metalnom krevetu, ispod bijelog pokrivača. Već nakon prvog koraka, bliža sam joj nego što sam očekivala. Majka ne reagira.

Ja, upitno: Mama.

Ja, nježno, kao da je želim probuditi: Mama.

Već sam blizu kreveta kada se zavjesa, tjerana vjetrom, nadme u balon u obliku velike cijevi, a onda odmah opet splasne. Ništa se nije dogodilo. Ja sam potpuno sama ovdje, na to nikad nisam stvarno računala. To je jedan uredan leš, pomislim, nakon što je pažljivije promotrim, ruke pristojno sklopljene na prsima, oči zatvorene i blag osmijeh na licu, koji rodbini želi malo olakšati rastanak. Dobro su to napravile, njegovateljice, i još su joj obukle njenu dobru svilenu košulju i stavili nakit, koji je i inače uvijek voljela pokazivati, kada bi izlazila iz kuće, zadnjih dvadeset godina. Naglo otvaram vrata običnog i prilično visokog bolničkog ormara. Njena odjeća, dvodijelni komplet, kožne papuče, njena torba, njen novčanik, sve leži tu, pažljivo posloženo, kao da će svaki čas ustati, pospremiti svoje preostale stvari i pitati me gdje idemo na ručak. Dodirujem materijal odjeće. Njen jutarnji ogrtač miriše na nju, čak i ako ovaj nije ni koristila, prekratko je bila ovdje da bi se bavila vanjštinom. Navlačim ga i na trenutak sam njeno dijete. Još uvijek mi je prevelik. Ali toliko više neću izrasti, da bi mi bio taman. Tragično. Kada sjedam na krevet pored te žene, ona ostaje ukočeno ležati, samo se od mojih pokreta lagano njiše gore-dolje. Sramim se što sam majku ubila svojim odsustvom. Oči se još ne pune suzama koje očekujem, ali moje šake se grče kada dodirujem ruke mrtve žene. Bol joj, mrtvoj, ionako više ne mogu nanijeti. Bezobzirna sam. Stišćem svoje lice uz njeno, koje su već tako lijepo našminkali, kako bi izgledalo manje mrtvo, i osjetim kretanje zraka. Od mojih vlastitih pokreta. Sramim se svog neznanja.

 

 

 

 

 

S njemačkog preveo Stipe Ćurković

 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg