proza

Ivan Domančić: Saveznik

Ivan Domančić (1988.) živi u Starom Gradu na otoku Hvaru. Ovo je njegov prvi tekst objavljen na Kritičnoj masi.



 

 

SAVEZNIK

 

Svi smo mi grešnici. Sve nas čeka isti put. Raj je za bezgrešne. Bezgrešni ne postoje.

Ronalda sam znao samo kao jednog od novijih župljana koji su nazočili nedjeljnom obredu. Uvijek bi sjedio sam u prvoj klupi do oltara. U mjestu je bio jako tih i povučen tip. Ni s kim se nije družio. Marljivo je radio u prodavaonici voća i povrća te je uvijek poslije posla odlazio ravno kući. Za njega kafana, ljudi i zabava nisu postojali. Bio je on star, ali i drugačiji čovjek od lokalaca, no ja sam župnik koji ne pravi razlike među ljudima. Ipak su oni moje stado i sve ih  vidim jednako.

Iznenadio sam se ugledavši ga jedne večeri poslije mise u sakristiji. Imao je jaku želju ispovjediti se.

Sjeli smo jedan nasuprot drugoga i Ronald je započeo priču.

Priča je krenula sa stricem Zlatkom. Zlatku je hobi bio lov, a pošto nije imao djece uvijek je Ronalda vodio sa sobom. Stric ga je naučio pucati iz puške i pištolja. Svake nedjelje, u sami cik zore, odlazili su loviti divljač. Ronaldu je Zlatko nadomjestio prerano preminulog oca. Napokon je imao nekoga svog na koga se mogao ugledati. Pucali su na zečeve, fazane i divlje svinje. Tokom lova bi mu stric davao i neke važne životne lekcije, pokušavajući ga usmjeriti na pravi put. Skupa su odlazili  i gledati nogometne utakmice lokalnog tima poslije kojih bi ga stric uvijek vodio u omiljenu pizzeriju. Zlatko je bio automehaničar pa bi mu Ronald nekad pomagao oko popravaka dodavajući mu alat, a stric bi ga zauzvrat nagradio džeparcem.

Sve je to bilo lijepo i krasno dok ga stric Zlatko nije neprimjereno dodirnuo. Tad je sve ono dobro nestalo u treptaju oka. Ronald više nije htio imati ništa sa stricem. Nije mu se javljao ni u prolazu. Poslije tog čina, on se dosta povukao u sebe. Zlatko mu je zaprijetio da mu slučajno ne padne na pamet nekomu nešto reći, jer da će njega i majku žive zakopati. Ronald bi iz škole otrčao ravno u svoju sobu i raspalio muziku. Od tamo se ne bi micao ostatak dana. Kad ga je majka pitala što mu je, samo bi joj bezobrazno odbrusio. Bilo ga je sram. Osjećao je gađenje koje nije želio podijeliti ni s kim. Njegov idol je iznenada postao čudovište.

Jedno poslijepodne, vraćajući se s nastave, ugleda strica kako ležeći popravlja automobil. Laganim koracima se došulja te gurne dizalicu koja je držala auto i  ono u trenu zgnječi Zlatka.

Nije bilo svjedoka. Nitko ništa nije vidio ni čuo. Bio je siguran.

Ronald kaže kako dolazi iz jako siromašne obitelji te da su mu se druga djeca često u školi rugala zbog njegove iznošene odjeće. Jednom je dečku u WC-u dok su pušili tijekom velikog odmora slomio ruku samo zato što mu je ovaj rekao da mu je majka drolja koja radi u javnoj kući. Uglavnom, žena je zaista tamo radila, ali je čistila i ribala zahode, a ne spolno općila za lovu.

Istjerali su ga iz srednje pa je počeo raditi na baušteli kako bi mogao plaćati satove i ispite u večernjoj školi.

Majku mu je odnio karcinom kad je imao dvadeset godina. Ostao je sam.

Na dan pokopa, dobio je dvjesto tisuća kuna na jackpot listiću kojeg je uplatila njegova mama.

Spakirao je kofere te se preselio na sjever.

Kupio je kuću te je otvorio malu prodavaonicu alata.

Živio je skromno. Nije puno trošio. Vozio je pristojan auto i pristojno se odjevao.

Svena je upoznao u obližnjem kafiću u koji je zalazio. Kaže da je izgledao božanstveno. Imao je crnu kovrčavu kosu i neobično modre oči. Mirisao je na rano proljeće, a njegov osmijeh ga je podsjećao na nešto što ne smije nikad prestati. Svaki put kad bi ga Sven pogledalo i nasmijao se, bez da kaže jednu jedinu riječ, Ronaldu bi srce malo brže zaigralo. Kuhao je najbolju kavu i pravio najbolje sendviče na kugli zemaljskoj. Bio je njegova tiha patnja jer, nažalost, Sven je bio u braku. Svejedno je nastavio dolaziti u kafić, čisto da ga vidi jer ipak je on bio Ronaldov najljepši dio dana.

Spasio ga je jedne večeri od nekog divljaka koji je pokušao opljačkati kafić dok je Sven zatvarao. Sva sreća da je tog popodneva Ronaldu ostao mobitel u kafiću te se po njega vratio u pravi trenutak. Potencijalni lopov je ostao bez zuba i završio slomljenih palčeva. Smjestio je Svena, onako potresenog, u svoj automobil i vozio ga prema kući. Negdje na pola puta, Sven  je povukao ručnu kočnicu i valjda ga od šoka počeo strastveno ljubiti. Ronald ga je pokušao zaustaviti, ali brzo je odustao. Nije mu mogao odoljeti.

I tako je sve počelo. Malo po malo i svake su se večeri sastajali kad bi Sven zatvorio te vodili ljubav u kafiću ili autu. Nakon nekoliko mjeseci, napokon je uz njega zaboravio na sve gadosti iz vlastitog djetinjstva. Sven ga je popravio. Više nije bio pokvaren. Ronald je njemu pružio ljubav i toplinu koju Sven nije našao uz muža koji je često bio odsutan jer je vozio one velike kamione diljem zemlje. Postali su toliko ludo zaljubljeni jedan u drugoga da je Sven ozbiljno mislio ostaviti muža i ostatak života provesti s Ronaldom.

No, dogodilo se nešto neočekivano.

Sven i njegov suprug Filip imali su malu kuću pored jezera koje bi se zimi, kad su velike hladnoće, zaledilo. Filip je baš tog jutra, kad ga je Sven namjeravao ostaviti, šetao psa koji je pobjegao na zaleđeno jezero i on je, pokušavajući ga uhvatiti, propao kroz led i utopio se. Kad je Sven nazvalo Ronalda da mu kaže što se dogodilo, ovaj nije mogao vjerovati.

Nakon mjesec dana, preselio se kod njega i živjeli su zajedno narednih pet godina sve do Svenove smrti.

Neki je lik tog nesretnog dana vozio obitelj na izlet, a Sven nije gledao cestu kad je pretrčavao te ga je automobil iz suprotnog pravca samo dotaknuo branikom, ali on je prilikom pada krivo udario glavom o pod i umro na mjestu.

Ronald je bio shrvan. Ponovno mu je sve nestalo pred očima. Nije znao kako naprijed. Propio se i ta tuga i alkohol su ga doveli do ludila.

Našao je adresu na kojoj je stanovao čovjek koji je autom udario Svena. Kupio je pušku i krenuo u besmislenu odmazdu.

Prvo mu je upucao suprugu na dvorištu. Čuvši pucnjeve, susjedi su odmah pozvali policiju. Razvalio je ulazna vrata te mu smaknuo sina i kćer. U njega je pucao zadnjeg. Dok je stajao nad mrtvim tijelima, pokušavajući naći spokoj, začuje tihe jecaje iza fotelje. Tamo je, sklupčan i prestrašen, ležao najmlađi sin. Ronald je uperio cijev puške u klinca. Gledali su jedan u drugoga bez riječi dok su sekunde prolazile kao dani. U tom trenu ga je razoružala policija.

Bio je zatvoren dosta dugo. Nakon nekoliko se godina smirio i pronašao izlaz u Gospodinu. Rekao je kako vjeruje da je cijeli niz događaja zapravo Božji plan i iako zna da ga ne čeka mjesto u Njegovom kraljevstvu, vjeruje da Svevišnji ima na koncu nešto i za njega. Bio je svjestan da će do kraja života živjeti s grijehom, ali prošlost je ostavio prošlosti te skrušeno nastavio dalje. Bio je uključen u dosta aktivnosti u vremenu iza rešetaka. Izbjegavao je nasilje. Zbog dobrog je vladanja na slobodu pušten malo ranije. Ovoga mu je puta vjera pomogla da se ne osvrće, ali isto kaže da nikad nije uspio zaboraviti lice dječaka koji ga je prestrašeno gledao onoga kobnog dana.

U tom trenutku Ronald podigne glavu te pogleda u mene. Ja pogledam u njega. Prepoznao me je, iako sam četrdesetak godina stariji. Prepoznao sam i ja njega, iako je sad starac, iza sijede duge kose i brade. Ponovno smo se gledali bez riječi, baš kao i onda. Sekunde su nanovo krale otkucaje srca. Stara ura na zidu udarila je osam sati. Zgrabio sam olovno raspelo sa stola i zabio ga Ronaldu u glavu. Pao je sa stolice, a pod sakristije preplavila je boja purpura. Promatrao sam neko vrijeme cijelu situaciju. Peta Božja zapovijed je bila prekršena. Dobrog pastira više nema. Ostale su samo dvije posrnule ovce od kojih je jedna već bila na putu prema dolje. Valjda je želja za osvetom, koju sam davno potisnuo, eskalirala. Djelovao sam životinjski, bez razmišljanja. Potom sam uzdahnuo te otišao do litice s koje sam se namjeravao baciti u ponor.

No, ipak, umro sam u zatvoru.

Tonući polagano u svoj posljednji san, osjetih strašan miris sumpora. Odjednom se pojavila neopisiva vrućina u tami bez zvuka. Zrak je nestajao. Propadajući sve dublje i dublje u nepovrat ugledah malu rupu na dnu iz koje je dopiralo neko svjetlo. Kroz tu rupu su prošle ogromne ruke koje su me uhvatile za glavu i izvukle nevinog iz majčine utrobe. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg