proza

Ivan Domančić: Saveznik

Ivan Domančić (1988.) živi u Starom Gradu na otoku Hvaru. Ovo je njegov prvi tekst objavljen na Kritičnoj masi.



 

 

SAVEZNIK

 

Svi smo mi grešnici. Sve nas čeka isti put. Raj je za bezgrešne. Bezgrešni ne postoje.

Ronalda sam znao samo kao jednog od novijih župljana koji su nazočili nedjeljnom obredu. Uvijek bi sjedio sam u prvoj klupi do oltara. U mjestu je bio jako tih i povučen tip. Ni s kim se nije družio. Marljivo je radio u prodavaonici voća i povrća te je uvijek poslije posla odlazio ravno kući. Za njega kafana, ljudi i zabava nisu postojali. Bio je on star, ali i drugačiji čovjek od lokalaca, no ja sam župnik koji ne pravi razlike među ljudima. Ipak su oni moje stado i sve ih  vidim jednako.

Iznenadio sam se ugledavši ga jedne večeri poslije mise u sakristiji. Imao je jaku želju ispovjediti se.

Sjeli smo jedan nasuprot drugoga i Ronald je započeo priču.

Priča je krenula sa stricem Zlatkom. Zlatku je hobi bio lov, a pošto nije imao djece uvijek je Ronalda vodio sa sobom. Stric ga je naučio pucati iz puške i pištolja. Svake nedjelje, u sami cik zore, odlazili su loviti divljač. Ronaldu je Zlatko nadomjestio prerano preminulog oca. Napokon je imao nekoga svog na koga se mogao ugledati. Pucali su na zečeve, fazane i divlje svinje. Tokom lova bi mu stric davao i neke važne životne lekcije, pokušavajući ga usmjeriti na pravi put. Skupa su odlazili  i gledati nogometne utakmice lokalnog tima poslije kojih bi ga stric uvijek vodio u omiljenu pizzeriju. Zlatko je bio automehaničar pa bi mu Ronald nekad pomagao oko popravaka dodavajući mu alat, a stric bi ga zauzvrat nagradio džeparcem.

Sve je to bilo lijepo i krasno dok ga stric Zlatko nije neprimjereno dodirnuo. Tad je sve ono dobro nestalo u treptaju oka. Ronald više nije htio imati ništa sa stricem. Nije mu se javljao ni u prolazu. Poslije tog čina, on se dosta povukao u sebe. Zlatko mu je zaprijetio da mu slučajno ne padne na pamet nekomu nešto reći, jer da će njega i majku žive zakopati. Ronald bi iz škole otrčao ravno u svoju sobu i raspalio muziku. Od tamo se ne bi micao ostatak dana. Kad ga je majka pitala što mu je, samo bi joj bezobrazno odbrusio. Bilo ga je sram. Osjećao je gađenje koje nije želio podijeliti ni s kim. Njegov idol je iznenada postao čudovište.

Jedno poslijepodne, vraćajući se s nastave, ugleda strica kako ležeći popravlja automobil. Laganim koracima se došulja te gurne dizalicu koja je držala auto i  ono u trenu zgnječi Zlatka.

Nije bilo svjedoka. Nitko ništa nije vidio ni čuo. Bio je siguran.

Ronald kaže kako dolazi iz jako siromašne obitelji te da su mu se druga djeca često u školi rugala zbog njegove iznošene odjeće. Jednom je dečku u WC-u dok su pušili tijekom velikog odmora slomio ruku samo zato što mu je ovaj rekao da mu je majka drolja koja radi u javnoj kući. Uglavnom, žena je zaista tamo radila, ali je čistila i ribala zahode, a ne spolno općila za lovu.

Istjerali su ga iz srednje pa je počeo raditi na baušteli kako bi mogao plaćati satove i ispite u večernjoj školi.

Majku mu je odnio karcinom kad je imao dvadeset godina. Ostao je sam.

Na dan pokopa, dobio je dvjesto tisuća kuna na jackpot listiću kojeg je uplatila njegova mama.

Spakirao je kofere te se preselio na sjever.

Kupio je kuću te je otvorio malu prodavaonicu alata.

Živio je skromno. Nije puno trošio. Vozio je pristojan auto i pristojno se odjevao.

Svena je upoznao u obližnjem kafiću u koji je zalazio. Kaže da je izgledao božanstveno. Imao je crnu kovrčavu kosu i neobično modre oči. Mirisao je na rano proljeće, a njegov osmijeh ga je podsjećao na nešto što ne smije nikad prestati. Svaki put kad bi ga Sven pogledalo i nasmijao se, bez da kaže jednu jedinu riječ, Ronaldu bi srce malo brže zaigralo. Kuhao je najbolju kavu i pravio najbolje sendviče na kugli zemaljskoj. Bio je njegova tiha patnja jer, nažalost, Sven je bio u braku. Svejedno je nastavio dolaziti u kafić, čisto da ga vidi jer ipak je on bio Ronaldov najljepši dio dana.

Spasio ga je jedne večeri od nekog divljaka koji je pokušao opljačkati kafić dok je Sven zatvarao. Sva sreća da je tog popodneva Ronaldu ostao mobitel u kafiću te se po njega vratio u pravi trenutak. Potencijalni lopov je ostao bez zuba i završio slomljenih palčeva. Smjestio je Svena, onako potresenog, u svoj automobil i vozio ga prema kući. Negdje na pola puta, Sven  je povukao ručnu kočnicu i valjda ga od šoka počeo strastveno ljubiti. Ronald ga je pokušao zaustaviti, ali brzo je odustao. Nije mu mogao odoljeti.

I tako je sve počelo. Malo po malo i svake su se večeri sastajali kad bi Sven zatvorio te vodili ljubav u kafiću ili autu. Nakon nekoliko mjeseci, napokon je uz njega zaboravio na sve gadosti iz vlastitog djetinjstva. Sven ga je popravio. Više nije bio pokvaren. Ronald je njemu pružio ljubav i toplinu koju Sven nije našao uz muža koji je često bio odsutan jer je vozio one velike kamione diljem zemlje. Postali su toliko ludo zaljubljeni jedan u drugoga da je Sven ozbiljno mislio ostaviti muža i ostatak života provesti s Ronaldom.

No, dogodilo se nešto neočekivano.

Sven i njegov suprug Filip imali su malu kuću pored jezera koje bi se zimi, kad su velike hladnoće, zaledilo. Filip je baš tog jutra, kad ga je Sven namjeravao ostaviti, šetao psa koji je pobjegao na zaleđeno jezero i on je, pokušavajući ga uhvatiti, propao kroz led i utopio se. Kad je Sven nazvalo Ronalda da mu kaže što se dogodilo, ovaj nije mogao vjerovati.

Nakon mjesec dana, preselio se kod njega i živjeli su zajedno narednih pet godina sve do Svenove smrti.

Neki je lik tog nesretnog dana vozio obitelj na izlet, a Sven nije gledao cestu kad je pretrčavao te ga je automobil iz suprotnog pravca samo dotaknuo branikom, ali on je prilikom pada krivo udario glavom o pod i umro na mjestu.

Ronald je bio shrvan. Ponovno mu je sve nestalo pred očima. Nije znao kako naprijed. Propio se i ta tuga i alkohol su ga doveli do ludila.

Našao je adresu na kojoj je stanovao čovjek koji je autom udario Svena. Kupio je pušku i krenuo u besmislenu odmazdu.

Prvo mu je upucao suprugu na dvorištu. Čuvši pucnjeve, susjedi su odmah pozvali policiju. Razvalio je ulazna vrata te mu smaknuo sina i kćer. U njega je pucao zadnjeg. Dok je stajao nad mrtvim tijelima, pokušavajući naći spokoj, začuje tihe jecaje iza fotelje. Tamo je, sklupčan i prestrašen, ležao najmlađi sin. Ronald je uperio cijev puške u klinca. Gledali su jedan u drugoga bez riječi dok su sekunde prolazile kao dani. U tom trenu ga je razoružala policija.

Bio je zatvoren dosta dugo. Nakon nekoliko se godina smirio i pronašao izlaz u Gospodinu. Rekao je kako vjeruje da je cijeli niz događaja zapravo Božji plan i iako zna da ga ne čeka mjesto u Njegovom kraljevstvu, vjeruje da Svevišnji ima na koncu nešto i za njega. Bio je svjestan da će do kraja života živjeti s grijehom, ali prošlost je ostavio prošlosti te skrušeno nastavio dalje. Bio je uključen u dosta aktivnosti u vremenu iza rešetaka. Izbjegavao je nasilje. Zbog dobrog je vladanja na slobodu pušten malo ranije. Ovoga mu je puta vjera pomogla da se ne osvrće, ali isto kaže da nikad nije uspio zaboraviti lice dječaka koji ga je prestrašeno gledao onoga kobnog dana.

U tom trenutku Ronald podigne glavu te pogleda u mene. Ja pogledam u njega. Prepoznao me je, iako sam četrdesetak godina stariji. Prepoznao sam i ja njega, iako je sad starac, iza sijede duge kose i brade. Ponovno smo se gledali bez riječi, baš kao i onda. Sekunde su nanovo krale otkucaje srca. Stara ura na zidu udarila je osam sati. Zgrabio sam olovno raspelo sa stola i zabio ga Ronaldu u glavu. Pao je sa stolice, a pod sakristije preplavila je boja purpura. Promatrao sam neko vrijeme cijelu situaciju. Peta Božja zapovijed je bila prekršena. Dobrog pastira više nema. Ostale su samo dvije posrnule ovce od kojih je jedna već bila na putu prema dolje. Valjda je želja za osvetom, koju sam davno potisnuo, eskalirala. Djelovao sam životinjski, bez razmišljanja. Potom sam uzdahnuo te otišao do litice s koje sam se namjeravao baciti u ponor.

No, ipak, umro sam u zatvoru.

Tonući polagano u svoj posljednji san, osjetih strašan miris sumpora. Odjednom se pojavila neopisiva vrućina u tami bez zvuka. Zrak je nestajao. Propadajući sve dublje i dublje u nepovrat ugledah malu rupu na dnu iz koje je dopiralo neko svjetlo. Kroz tu rupu su prošle ogromne ruke koje su me uhvatile za glavu i izvukle nevinog iz majčine utrobe. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg