proza

Laura Freudenthaler: Priča o duhovima (ulomak iz romana)

Laura Freudenthaler višestruko je nagrađivana austrijska književnica mlađe generacije. Rođena je 1984. u Salzburgu. Živi u Beču. Prvu zbirku pripovijedaka „Der Schädel von Madeleine“ (Madeleinina lubanja) objavljuje 2014. Tri godine poslije, 2017., slijedi roman „Die Kӧnigin schweigt“ (Kraljica šuti) za koji na Festival du premier Roman 2018. u Chambéryju dobiva Nagradu za najbolji debitantski roman na njemačkom jeziku. Njen drugi roman, „Geistergeschichte“ (Priča o duhovima), objavljen u veljači 2019., nagrađen je nedavno Europskom nagradom za književnost. Kritika intenzivnu atmosferu njenih romana uspoređuje s „psiho-topografijama Ingeborg Bachmann … i filmovima Nouvelle Vague“ (Neue Züricher Zeitung), a njenom pisanju atestira snažnu slikovitost koja „površine umije opisivati tako da ono što leži ispod njih počinje vrebati i ključati“ (Literatur und Kritik).
Pročitajte ulomak iz romana u prijevodu Stipe Ćurkovića.



 
Laura Freudenthaler: Priča o duhovima (Geistergeschichte)


Oko podneva, Anne je otišla u bistro i jela tost sa salatom i kozjim sirom. Budući da nije bila raspoložena za povratak u stan, naručila je još jedan espreso i sada promatra druge goste. Većina daje male znakove koji pokazuju da se vraćaju radu. Poneki uzdah pri ustajanju, ponekad stezanje lopatica na leđima. Kimanje, poput poziva koji je upućen nekom drugom, suha intonacija glasa, odlučnost u pokretu, koja svladava umor. Anne ih motri, promatra ruke koje s velikom prirodnošću klize u džepove i torbe. Anne prepoznaje samostalnost tih pokreta, poznaje je od vlastitih ruku. Kod sviranja klavira ruke moraju razviti nezavisnost koja je toliko velika da je se više i ne percipira, a da se ipak reagira na njeno djelovanje. Kada napuštaju bistro, ljudi usporavaju korak i saginju glavu kako bi gledali u telefon, koji je ruka izvukla iz džepa i drži ispred njih. Anne je sada jedini gost. Konobar stoji iza šanka, pognute glave. Anne vidi razdjeljak u smeđoj kosi, desna ruka se miče, mora da i on ima telefon ispred sebe. Pričeka malo, da vidi hoće li podignuti pogled, onda izvlači novčanicu iz novčanika, oblači kaput. Polaže novčanicu na šank i kaže, u redu je. Čekajte, samo trenutak, kaže konobar, ali Anne se već okrenula i napušta bistro. Kada dolazi u stan, Thomas sjedi u kuhinji. Anne staje leđima prema štednjaku, kao da se naslanja. Otpalo je nekoliko termina, kaže Thomas. Anne kima. Želi li možda kavu? Kada stavlja šalicu ispred njega i toči, Thomas se zahvaljuje i dodiruje njenu nadlakticu. To je stara gesta, koja je Anni postala strana. Sjeda nasuprot njega. Je li možda loše spavao. Thomas kima. Naslonio se natrag i drži telefon ispred sebe. Oprosti, kaže, moram samo kratko. Ti si već kao moji učenici s tim telefonom, kaže Anne. Smartfonom, kaže Thomas. Blago se smješka, ali ne diže pogled. Anne ga promatra, kako miče prste preko ekrana. Unutra su poruke. I slike. Thomas nekoliko puta dodiruje ekran. Anne bi mogla ispružiti ruku, nagnuti se preko stola i zgrabiti telefon. Tu su zajednički vikendi, radost anticipacije i uzajamna predbacivanje, smirivanja, želje za slatkim snovima, imena od milja, jedan telefonski broj, možda čak i adresa. U telefonu se nalazi djevojka. Thomasovi prsti kreću se brzo, on piše. Anne diže pogled s njegovih prstiju na njegovo lice. Koža pod očima je umorna, one smećkaste boje koja se javlja kad duže vrijeme nije dovoljno spavao. S tim telefonom, svaki put kada dolazi, Thomas unosi i djevojku u stan. Telefon je trojanski konj, koji Thomas stalno mora čuvati. Kada bi spavao duboko i čvrsto, djevojka bi otvorila skrivena vratašca i pod okriljem mraka osvojila stan. Anne pred sobom vidi lice djevojke, podrugljivo i radoznalo. Thomas može dugo izdržati bez sna, ali jednom će i on morati spavati. Anne ustaje i uzima njegovu šalicu kako bi je stavila u sudoper. Čekaj, kaže, još je bilo malo kave, ali Anne je već pustila vodu da teče preko šalice. Oprosti, kaže. Thomas odmahuje. Ionako u zadnje vrijeme pije previše kave.
Anne svako jutro napušta stan. Njena torba stoji na stolici pored ulaznih vrata. Vrata Thomasove sobe, koju je nekad zvala radnom sobom, zatvorena su. Dok je još ležala u krevetu, Anne je čula kako napušta stan. Obuva cipele i gasi svjetlo u hodniku. Uvijek iznova razmišlja o tome da udomi mačku. Ujutro i navečer bi dobivala hranu i noću ne bi znala gdje da spava. Vrata i jedne i druge sobe su noću zatvorena. Mačka bi dane provodila na prozorskoj dasci, motreći hoće li netko od njih doći kući. Kada je Anne jutros prošla dnevnim boravkom, kretanje zraka koje su izazvali njeni koraci izvuklo je pahulje prašine iz kutova sobe. Odlučuje da će se danas vratiti ranije i usisati. Prijepodne, kao i sva prijepodneva, provodi u kavani. Pije espreso i jede žemlju. Prvih sat ili dva u kavani su joj najdraži. Ljudi koji tako rano dolaze čine to iz navike. Tek kasnije dolaze drugi, sa svojim određenim razlozima, kako bi jeli ili nešto dogovorili, ili radili na svojim elektroničkim napravama. Ne ostaju dugo i postaju nemirni čim su pojeli i popili. Ali sada su tu još uvijek samo gosti iz navike, još uvijek vlada sloga, u kojoj udjela imaju i konobari. U tom trenutku Anne u bilježnicu zapisuje rečenice koje nemaju veze s njenim udžbenikom. Naručuje drugi espreso. Kavana je sve punija i bučnija, i konobari postaju glasniji i brži, dok gosti iz navike ostaju tihi i uskoro ih se više ne vidi. Anne daje konobaru znak za račun. Saginje se prema torbi koju je ostavila na podu i jedva izmiče muškarcu koji u tom trenutku prolazi pokraj njenog stola. Uspravlja se. Njena glava u visini je trbuha ljudi koji se kreću prostorijom. Glave svih onih koji sjede u visini su trbuha onih koji hodaju. Ako se sagneš u krivom trenutku, u opasnosti si da ćeš dodirnuti sredinu nekog potpuno stranog tijela, sudariti se s nečijim trbuhom, kukom, stražnjicom. Anne traži novčanik u torbi i vidi da je telefon zasvijetlio. Thomas je zvao nekoliko puta, a napisao je i poruku: nazovi me. Annina prva misao je – želi se odseliti, želi razvod. Onda pomišlja na nesreću, na bolnicu. Zatim na rak. Vraća telefon u torbu i čeka da taj trenutak prođe. Stavlja ruke na rub stola ispred sebe. Kao da su joj pokidali prste na dva dijela. U prednjim zglobovima prstiju ne osjeća ništa, u srednjim zglobovima je bol, bjesomučna. Da želi odseliti, to joj ne bi rekao preko telefona, niti bi napisao ovakvu poruku. Da se radi o razvodu, ne bi mu se ovako žurilo. A u slučaju dijagnoze raka, pretpostavlja, isto bi je čekao u stanu, i onda popričao s njom. Da je imao nesreću, ne bi on sam pisao poruku, a ako je ipak piše, znači da je ipak dobro prošao. Nokti na Anninim rukama su dugi, njene učenice je ne bi smjele vidjeti ovakvu. Uvijek iznova, Anne im mora objašnjavati i inzistirati na tome da nokti za sviranje klavira moraju biti stvarno kratki. Thomas zvuči kao da mu je laknulo. Zahvaljuje se što ga je nazvala. Anne ne zna što da kaže na to. Njegov brat je u gradu i prenoćit će kod njih. Bi li Anne izišla s njima na večeru? Thomas se prekida: gdje si ti zapravo? Anne se ogledava po kavani. Na putu, kaže. Na to Thomas nema odgovora. Predlaže restoran za večeru.
Anne je došla prerano, Thomas stiže točno na vrijeme. Sjeda, prekriva oči rukama i uzdiše. Anne promatra prijelaz između Thomasove brade i vrata. Koža je počela popuštati. Kao da ju je netko rastegnuo. Thomas miče ruke s očiju i Anne brzo sklanja pogled s njegova vrata. Kako je?, pita Thomas. Kako je, ponavlja Anne. Valjda bi trebalo glasiti: kako si? Naravno, kaže Thomas, udiše glasno i povuče soljenku prema sebi. Brat grli Thomasa i kaže da dobro izgleda. Anne brata dugo nije vidjela, njegova kosa je još više posivjela. Anne, pita brat, kako si? Ona se smije. Kako joj prija slobodna godina, da li se osjeća pomlađena, kao studentica? Stvarno je, kaže Anne, kao da više ne pripada sasvim među odrasle. Ali među mlade, po prirodi stvari, pripada još i manje. Rastapa se u nekom međuprostoru. Anne se smije. Kada se vide, najčešće se puno smije s Thomasevim bratom. Ali uvijek iznova ga dugo ne viđaju, a onda prevladavaju briga i svijest o njegovoj sjetnosti. Jednom tjedno Thomas želi telefonirati s bratom, na tome inzistira. Anne nije na praznicima, podsjeća Thomas, nego radi na udžbeniku. Naravno, kaže Anne, a brat veselo žmiri, kao da on zna pravu istinu. Kasnije dolazi račun i Thomas pipa po jakni za novčanikom. Anne zna da novčanik drži u džepu hlača. Pusti, kaže brat. Želi ih počastiti. Thomas prestaje pipati. Brat gleda račun i vadi dvije novčanice iz novčanika. Novčanice je podigao na automatu prije nego što je došao u restoran, jer je planirao da ih počasti. Oduvijek je, kao stariji brat, imao manje novca, novac je za Thomasa oduvijek bio samorazumljiva stvar. Brat ostavlja veliku napojnicu. Pod daskama klokoće crna voda. U kućici za čamce, Anne je kao dijete ležala na trbuhu i gledala kroz procjep među daskama. Mučnina cijeli dan nije popustila. Hvala, kaže Anne, to jako velikodušno od tebe. Sijeda kosa čini da bratovo odmahivanje djeluje još bespomoćnije. U stanu, Anne s njim sjedi u kuhinji, dok Thomas deku i jastuk iz svoje sobe nosi u njenu, i kauč, koji je njegov krevet, sprema za brata. Onda sjeda s njima i oni popiju još jednu, zadnju, čašu vina, pa onda još jednu. Anne gleda prema tamnom prozoru. O čemu Thomas i njegov brat razgovaraju svejedno joj je. Samo želi čuti glasove koji su pronašli put natrag u bliskost, u govor i odgovor, ubacivanje i uzvikivanje, zvukove pristanka i slušanja, upadanja u riječ i govorenje jedno mimo drugog, varijacije uvijek istih elemenata. Anne je potištena, želi pričati o tome da ova situacija sada traje već tolike godine. Još nije otvorila usta kada čuje nešto iz hodnika – pokret, brzo šuštanje. Kada pogleda, tamo nema ničega. Brat ustaje. Anne se ne miče. Thomas je blijed od umora, ili je to samo sjena svjetiljke, koja tako pada, sad, kad se naslonio unatrag. Pustili su da trenutak potraje jer su znali, kad jednom prođe, morat će se zajedno povući u sobu koja je nekad bila jedina spavaća soba u stanu. Ide spavati, kaže brat, i odlazi prema kupatilu. Anne kupi čaše sa stola. Ne zna je li Thomas uopće još tu. U njegovoj sobi, brat sjedi na rubu kauča. Anne mu želi laku noć. Nalaktio se na bedra i sklopio ruke između koljena, kao za molitvu. Njen pozdrav ne uzvraća. Anne zatvara vrata i u kuhinji vidi djevojku. Pila je od ostataka vina u čašama i promatra Anne iz polutame. Anne brzo podiže ruku prema prekidaču i gasi stropnu svjetiljku u hodniku. Sada nigdje u stanu više ne gori svjetlo. Djevojka je još uvijek tu, zaostala slika na njenoj mrežnici, utvara, koja se polako rasplinjava. Anne pipa duž zida prema kupatilu i pere zube u mraku. Ramenom se sudara s vratima spavaće sobe i liježe na svoju stranu kreveta, blizu zida. Nakon nekog vremena, netko se prikrada do nje, bez najmanjeg dodira i zvuka. Leže ispruženi jedno pokraj drugog. Anne želi nešto reći. Kako je, mogla bi reći, a ako bi on odgovorio, znala bi da pokraj nje ne leže ni duh ni djevojka. Ne usuđuje se ispružiti ruku. Nestaje joj zraka u plućima, dok ne čuje nešto, zvuk sličan struganju, njegov dah, prelomljen u grkljanu, i konačno zna da je to on, njegovo živo meso, prsa i stomak, toplina među bedrima, koljeno s ožiljkom.


S njemačkog preveo Stipe Ćurković

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg