proza

Laura Freudenthaler: Priča o duhovima (ulomak iz romana)

Laura Freudenthaler višestruko je nagrađivana austrijska književnica mlađe generacije. Rođena je 1984. u Salzburgu. Živi u Beču. Prvu zbirku pripovijedaka „Der Schädel von Madeleine“ (Madeleinina lubanja) objavljuje 2014. Tri godine poslije, 2017., slijedi roman „Die Kӧnigin schweigt“ (Kraljica šuti) za koji na Festival du premier Roman 2018. u Chambéryju dobiva Nagradu za najbolji debitantski roman na njemačkom jeziku. Njen drugi roman, „Geistergeschichte“ (Priča o duhovima), objavljen u veljači 2019., nagrađen je nedavno Europskom nagradom za književnost. Kritika intenzivnu atmosferu njenih romana uspoređuje s „psiho-topografijama Ingeborg Bachmann … i filmovima Nouvelle Vague“ (Neue Züricher Zeitung), a njenom pisanju atestira snažnu slikovitost koja „površine umije opisivati tako da ono što leži ispod njih počinje vrebati i ključati“ (Literatur und Kritik).
Pročitajte ulomak iz romana u prijevodu Stipe Ćurkovića.



 
Laura Freudenthaler: Priča o duhovima (Geistergeschichte)


Oko podneva, Anne je otišla u bistro i jela tost sa salatom i kozjim sirom. Budući da nije bila raspoložena za povratak u stan, naručila je još jedan espreso i sada promatra druge goste. Većina daje male znakove koji pokazuju da se vraćaju radu. Poneki uzdah pri ustajanju, ponekad stezanje lopatica na leđima. Kimanje, poput poziva koji je upućen nekom drugom, suha intonacija glasa, odlučnost u pokretu, koja svladava umor. Anne ih motri, promatra ruke koje s velikom prirodnošću klize u džepove i torbe. Anne prepoznaje samostalnost tih pokreta, poznaje je od vlastitih ruku. Kod sviranja klavira ruke moraju razviti nezavisnost koja je toliko velika da je se više i ne percipira, a da se ipak reagira na njeno djelovanje. Kada napuštaju bistro, ljudi usporavaju korak i saginju glavu kako bi gledali u telefon, koji je ruka izvukla iz džepa i drži ispred njih. Anne je sada jedini gost. Konobar stoji iza šanka, pognute glave. Anne vidi razdjeljak u smeđoj kosi, desna ruka se miče, mora da i on ima telefon ispred sebe. Pričeka malo, da vidi hoće li podignuti pogled, onda izvlači novčanicu iz novčanika, oblači kaput. Polaže novčanicu na šank i kaže, u redu je. Čekajte, samo trenutak, kaže konobar, ali Anne se već okrenula i napušta bistro. Kada dolazi u stan, Thomas sjedi u kuhinji. Anne staje leđima prema štednjaku, kao da se naslanja. Otpalo je nekoliko termina, kaže Thomas. Anne kima. Želi li možda kavu? Kada stavlja šalicu ispred njega i toči, Thomas se zahvaljuje i dodiruje njenu nadlakticu. To je stara gesta, koja je Anni postala strana. Sjeda nasuprot njega. Je li možda loše spavao. Thomas kima. Naslonio se natrag i drži telefon ispred sebe. Oprosti, kaže, moram samo kratko. Ti si već kao moji učenici s tim telefonom, kaže Anne. Smartfonom, kaže Thomas. Blago se smješka, ali ne diže pogled. Anne ga promatra, kako miče prste preko ekrana. Unutra su poruke. I slike. Thomas nekoliko puta dodiruje ekran. Anne bi mogla ispružiti ruku, nagnuti se preko stola i zgrabiti telefon. Tu su zajednički vikendi, radost anticipacije i uzajamna predbacivanje, smirivanja, želje za slatkim snovima, imena od milja, jedan telefonski broj, možda čak i adresa. U telefonu se nalazi djevojka. Thomasovi prsti kreću se brzo, on piše. Anne diže pogled s njegovih prstiju na njegovo lice. Koža pod očima je umorna, one smećkaste boje koja se javlja kad duže vrijeme nije dovoljno spavao. S tim telefonom, svaki put kada dolazi, Thomas unosi i djevojku u stan. Telefon je trojanski konj, koji Thomas stalno mora čuvati. Kada bi spavao duboko i čvrsto, djevojka bi otvorila skrivena vratašca i pod okriljem mraka osvojila stan. Anne pred sobom vidi lice djevojke, podrugljivo i radoznalo. Thomas može dugo izdržati bez sna, ali jednom će i on morati spavati. Anne ustaje i uzima njegovu šalicu kako bi je stavila u sudoper. Čekaj, kaže, još je bilo malo kave, ali Anne je već pustila vodu da teče preko šalice. Oprosti, kaže. Thomas odmahuje. Ionako u zadnje vrijeme pije previše kave.
Anne svako jutro napušta stan. Njena torba stoji na stolici pored ulaznih vrata. Vrata Thomasove sobe, koju je nekad zvala radnom sobom, zatvorena su. Dok je još ležala u krevetu, Anne je čula kako napušta stan. Obuva cipele i gasi svjetlo u hodniku. Uvijek iznova razmišlja o tome da udomi mačku. Ujutro i navečer bi dobivala hranu i noću ne bi znala gdje da spava. Vrata i jedne i druge sobe su noću zatvorena. Mačka bi dane provodila na prozorskoj dasci, motreći hoće li netko od njih doći kući. Kada je Anne jutros prošla dnevnim boravkom, kretanje zraka koje su izazvali njeni koraci izvuklo je pahulje prašine iz kutova sobe. Odlučuje da će se danas vratiti ranije i usisati. Prijepodne, kao i sva prijepodneva, provodi u kavani. Pije espreso i jede žemlju. Prvih sat ili dva u kavani su joj najdraži. Ljudi koji tako rano dolaze čine to iz navike. Tek kasnije dolaze drugi, sa svojim određenim razlozima, kako bi jeli ili nešto dogovorili, ili radili na svojim elektroničkim napravama. Ne ostaju dugo i postaju nemirni čim su pojeli i popili. Ali sada su tu još uvijek samo gosti iz navike, još uvijek vlada sloga, u kojoj udjela imaju i konobari. U tom trenutku Anne u bilježnicu zapisuje rečenice koje nemaju veze s njenim udžbenikom. Naručuje drugi espreso. Kavana je sve punija i bučnija, i konobari postaju glasniji i brži, dok gosti iz navike ostaju tihi i uskoro ih se više ne vidi. Anne daje konobaru znak za račun. Saginje se prema torbi koju je ostavila na podu i jedva izmiče muškarcu koji u tom trenutku prolazi pokraj njenog stola. Uspravlja se. Njena glava u visini je trbuha ljudi koji se kreću prostorijom. Glave svih onih koji sjede u visini su trbuha onih koji hodaju. Ako se sagneš u krivom trenutku, u opasnosti si da ćeš dodirnuti sredinu nekog potpuno stranog tijela, sudariti se s nečijim trbuhom, kukom, stražnjicom. Anne traži novčanik u torbi i vidi da je telefon zasvijetlio. Thomas je zvao nekoliko puta, a napisao je i poruku: nazovi me. Annina prva misao je – želi se odseliti, želi razvod. Onda pomišlja na nesreću, na bolnicu. Zatim na rak. Vraća telefon u torbu i čeka da taj trenutak prođe. Stavlja ruke na rub stola ispred sebe. Kao da su joj pokidali prste na dva dijela. U prednjim zglobovima prstiju ne osjeća ništa, u srednjim zglobovima je bol, bjesomučna. Da želi odseliti, to joj ne bi rekao preko telefona, niti bi napisao ovakvu poruku. Da se radi o razvodu, ne bi mu se ovako žurilo. A u slučaju dijagnoze raka, pretpostavlja, isto bi je čekao u stanu, i onda popričao s njom. Da je imao nesreću, ne bi on sam pisao poruku, a ako je ipak piše, znači da je ipak dobro prošao. Nokti na Anninim rukama su dugi, njene učenice je ne bi smjele vidjeti ovakvu. Uvijek iznova, Anne im mora objašnjavati i inzistirati na tome da nokti za sviranje klavira moraju biti stvarno kratki. Thomas zvuči kao da mu je laknulo. Zahvaljuje se što ga je nazvala. Anne ne zna što da kaže na to. Njegov brat je u gradu i prenoćit će kod njih. Bi li Anne izišla s njima na večeru? Thomas se prekida: gdje si ti zapravo? Anne se ogledava po kavani. Na putu, kaže. Na to Thomas nema odgovora. Predlaže restoran za večeru.
Anne je došla prerano, Thomas stiže točno na vrijeme. Sjeda, prekriva oči rukama i uzdiše. Anne promatra prijelaz između Thomasove brade i vrata. Koža je počela popuštati. Kao da ju je netko rastegnuo. Thomas miče ruke s očiju i Anne brzo sklanja pogled s njegova vrata. Kako je?, pita Thomas. Kako je, ponavlja Anne. Valjda bi trebalo glasiti: kako si? Naravno, kaže Thomas, udiše glasno i povuče soljenku prema sebi. Brat grli Thomasa i kaže da dobro izgleda. Anne brata dugo nije vidjela, njegova kosa je još više posivjela. Anne, pita brat, kako si? Ona se smije. Kako joj prija slobodna godina, da li se osjeća pomlađena, kao studentica? Stvarno je, kaže Anne, kao da više ne pripada sasvim među odrasle. Ali među mlade, po prirodi stvari, pripada još i manje. Rastapa se u nekom međuprostoru. Anne se smije. Kada se vide, najčešće se puno smije s Thomasevim bratom. Ali uvijek iznova ga dugo ne viđaju, a onda prevladavaju briga i svijest o njegovoj sjetnosti. Jednom tjedno Thomas želi telefonirati s bratom, na tome inzistira. Anne nije na praznicima, podsjeća Thomas, nego radi na udžbeniku. Naravno, kaže Anne, a brat veselo žmiri, kao da on zna pravu istinu. Kasnije dolazi račun i Thomas pipa po jakni za novčanikom. Anne zna da novčanik drži u džepu hlača. Pusti, kaže brat. Želi ih počastiti. Thomas prestaje pipati. Brat gleda račun i vadi dvije novčanice iz novčanika. Novčanice je podigao na automatu prije nego što je došao u restoran, jer je planirao da ih počasti. Oduvijek je, kao stariji brat, imao manje novca, novac je za Thomasa oduvijek bio samorazumljiva stvar. Brat ostavlja veliku napojnicu. Pod daskama klokoće crna voda. U kućici za čamce, Anne je kao dijete ležala na trbuhu i gledala kroz procjep među daskama. Mučnina cijeli dan nije popustila. Hvala, kaže Anne, to jako velikodušno od tebe. Sijeda kosa čini da bratovo odmahivanje djeluje još bespomoćnije. U stanu, Anne s njim sjedi u kuhinji, dok Thomas deku i jastuk iz svoje sobe nosi u njenu, i kauč, koji je njegov krevet, sprema za brata. Onda sjeda s njima i oni popiju još jednu, zadnju, čašu vina, pa onda još jednu. Anne gleda prema tamnom prozoru. O čemu Thomas i njegov brat razgovaraju svejedno joj je. Samo želi čuti glasove koji su pronašli put natrag u bliskost, u govor i odgovor, ubacivanje i uzvikivanje, zvukove pristanka i slušanja, upadanja u riječ i govorenje jedno mimo drugog, varijacije uvijek istih elemenata. Anne je potištena, želi pričati o tome da ova situacija sada traje već tolike godine. Još nije otvorila usta kada čuje nešto iz hodnika – pokret, brzo šuštanje. Kada pogleda, tamo nema ničega. Brat ustaje. Anne se ne miče. Thomas je blijed od umora, ili je to samo sjena svjetiljke, koja tako pada, sad, kad se naslonio unatrag. Pustili su da trenutak potraje jer su znali, kad jednom prođe, morat će se zajedno povući u sobu koja je nekad bila jedina spavaća soba u stanu. Ide spavati, kaže brat, i odlazi prema kupatilu. Anne kupi čaše sa stola. Ne zna je li Thomas uopće još tu. U njegovoj sobi, brat sjedi na rubu kauča. Anne mu želi laku noć. Nalaktio se na bedra i sklopio ruke između koljena, kao za molitvu. Njen pozdrav ne uzvraća. Anne zatvara vrata i u kuhinji vidi djevojku. Pila je od ostataka vina u čašama i promatra Anne iz polutame. Anne brzo podiže ruku prema prekidaču i gasi stropnu svjetiljku u hodniku. Sada nigdje u stanu više ne gori svjetlo. Djevojka je još uvijek tu, zaostala slika na njenoj mrežnici, utvara, koja se polako rasplinjava. Anne pipa duž zida prema kupatilu i pere zube u mraku. Ramenom se sudara s vratima spavaće sobe i liježe na svoju stranu kreveta, blizu zida. Nakon nekog vremena, netko se prikrada do nje, bez najmanjeg dodira i zvuka. Leže ispruženi jedno pokraj drugog. Anne želi nešto reći. Kako je, mogla bi reći, a ako bi on odgovorio, znala bi da pokraj nje ne leže ni duh ni djevojka. Ne usuđuje se ispružiti ruku. Nestaje joj zraka u plućima, dok ne čuje nešto, zvuk sličan struganju, njegov dah, prelomljen u grkljanu, i konačno zna da je to on, njegovo živo meso, prsa i stomak, toplina među bedrima, koljeno s ožiljkom.


S njemačkog preveo Stipe Ćurković

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg