proza

Barbara Rieger: Sve do kraja, Marie

Barbara Rieger zapaženi je novi prozni glas na austrijskoj književnoj sceni, koji hvata „urbani sound jedne generacije“ (Oberösterreichische Nachrichten): lakonski, precizan, ritmičan, bez daha. Rođena je 1982. u Grazu. Živi i radi u Beču. Od 2013. zajedno s Alainom Barberoom piše trojezični foto blog „Café Entropy“ iz kojega je nastala i knjiga „Melange der Poesie“ (Melanž poezije), a u rujnu 2019. objavit će i drugu zajedničku knjigu „Kinder der Poesie“ (Djeca poezije). Roman „Bis ans Ende, Marie“ (Sve do kraja, Marie), objavljen potkraj 2018., tematizira asimetrično žensko prijateljstvo u kojemu se isprepliću igre moći i alkoholni i seksualni ekscesi. Kritika je roman opisala kao „napet i uzbudljiv tekst i studiju slučaja, koji istražuje granično područje između igara moći, projekcije i patologije“ (Deutschlandfunk) te kao „opasan flert s bezdanom“ (Die Presse).
Pročitajte ulomke iz romana u prijevodu Stipe Ćurkovića.



 


Barbara Rieger: Sve do kraja, Marie

 

(ulomak 1)

 

Stižemo do kraja naselja, početka šumarka, miris borova i mokraće, Marie ispred mene, po iglama, u japankama, bez kolebanja nizbrdo, niz strminu, u smjeru stijena, u smjeru litice, u smjeru mora. Odjednom glasovi, pričanje, smijeh, vrisci, zvuk udaranja tijela o površinu mora. Izlazimo iz šumarka, pred nama stoje dvije žene i dva muškarca u bikinijima i kupaćim gaćama, drže se za ruke, broje, jedan, dva, tri, i skaču, nestaju, zvuk sudara tijela s morem. More je tirkizno plavo. Njih četvero jedno za drugim ponovno izranja, smiju se, sljedeća grupa se pozicionira.

Direktno ispod nas je spilja, kaže Peter. Slijedimo ga preko stijena, niz kamene stepenice, pokraj turista, domaćih, u smjeru mora, tražimo mjesto gdje možemo ostaviti svoje ruksake, odjeću i cipele, ja tražim mjesto, drugi su već odavno našli svoja, već odavno su skinuli odjeću i cipele, dok ja još uvijek razmišljam gdje da stavim ruksak, kako da ostavim svoje cipele, kako da se presvučem, dok još uvijek razmišljam kako da među svim ovim ljudima obučem svoj bikini, drugi su se već odavno presvukli, već su na putu prema vrhu. Vidim Marijinu kosu, njena leđa, njene noge kako se penju kamenim stepenicama, pod suknjom svlačim gaćice, ulazim u donji dio bikinija, Marie je već skroz gore, vidim Clemensa, kako stavlja ruku na njenu stražnjicu, kao da je to samorazumljivo, kako je gura dalje naprijed, svlačim majicu s tijela, vidim Julu, koja je stala, koja se okreće, traži me, skidam grudnjak, Peter, koji odjednom opet stoji ispred mene, hvatam ručnik, pokrivam prsa, on se ceri. Zaboravio sam nešto, kaže. Bateriju. Ja kimam.

Ideš gore?, pita.

Ja ću skočiti odozdo, kažem.

Uzimam bateriju, pokrivam ruksak ručnikom, krenem korak po korak, preko kamene ploče, prema moru, prema rubu, spuštam se polako, tražim Marie. Vidim Julu, koja mi maše.

Skoči, viče.

Pored nje Peter, nekoliko metara dalje crvena mediteranska meduza, par koji skače s litice, drže se za ruke, ponovno izranjaju, hropćući, potiljci pred ulazom u spilju, dvoje ljudi koji plivaju prema spilji, jedan od njih bi mogao biti Clemens, mora biti Clemens, more u maloj uvali se njiše, Julu i Peter se njišu, samo skoči, viče Julu, baci bateriju, viče Peter.

More baca valove preko oštrih stijena, želim se spustiti dalje, skroz do dolje, ali stijene su preoštre, ne znam kako da ih pređem, baterija leti u visokom luku kroz zrak, pada između Petera i Julu, Peter je uzima, sad ti, viče. Pet metara do mene žena skače, glasno probija površinu mora, nestaje, ponovno izranja, ništa se nije dogodilo, skroz je jednostavno, nije visoko, ima dovoljno mjesta s kojih je potpuno bezopasno skočiti, ima dovoljno mjesta na kojima mi se ništa neće dogoditi, ima sigurno neko mjesto gdje je sada Marie, gdje se sakrila, možda je već u spilji, jednostavno je već otplivala u spilju, pomislim, takva je, uvijek ravno do cilja, tako poduzetna, sigurno je već odavno u spilji i nije se razbila na nekoj usranoj stijeni i utopila u moru, sigurno ne to, sigurno ne, a ako ipak, hej, kaže Clemens. Stoji preda mnom, gdje je Marie, želim pitati, ali ne uspijevam izgovoriti ni riječ, grlo mi se stegnulo, Clemens me prima za ruku, skočit ćemo skupa, kaže, vuče me za ruku, prema naprijed, do ruba, gledam oštre stijene ispod sebe, vidim Julu i Petera, jedno pored drugog, mlataraju nogama, na ulazu u spilju vidim Marie, ne mogu razaznati njen pogled, sad ćemo skočit, kaže Clemens, jedan, dva, tri, trga me za sobom u dubinu.

Moramo roniti, kaže Peter. Marie kima. Peter uzima bateriju u usta, ceri nam se, pokazuje palac prema gore i zaranja, Clemens ga slijedi, Julu ga slijedi. Vidim kako njihova tijela nestaju, mogu si otprilike zamisliti gdje je ulaz, gdje trebam proći, roneći, otprilike mogu zamisliti kako to ide, udahnuti, zaroniti, nekoliko plivačkih poteza, izroniti, drugi će biti tamo, drugi sa baterijama, dobacujem pogled Marie, ona pliva pored mene, čeka, želi da zaronim, ja želim skupa s njom, ali možda je pretijesno za nas obje, možda samo jedna može proći kroz procijep, Marie pored mene, čeka, gleda me, pliva prema meni, gura me prema dolje, gura me prema rupi, crnoj rupi, nije dovoljno velika za obje, želim se braniti, želim natrag, preda mnom se pojavljuje drugo tijelo, lice, ruka, zgrabi me, vuče me, dublje u tamu, kroz tamu, opet prema gore.

Marie izranja pokraj mene, hvata zrak. Odozgo upada mala zraka svjetlosti, polovica spilje je potpuno mračna, odozgo se čuju glasovi i neki zvuk, šišmiši, kaže Marie. Zraka svjetlosti iz baterije pada na njeno lice, na moje lice, klizi po zidu spilje, križa se sa zrakom druge baterije, penje se prema stropu, prema šišmišima, skrećem pogled.

Pazi, meduza, kaže Julu. Peter i Clemens plivaju do ruba, penju se na izbočenje stijene, pretražuju zid spilje, Marie pokraj mene, sudaram se s njenim nogama, Marie udara u moje, da li se ovdje može stajati, pitam se, meduza tamna mrlja pokraj mene, Peterova leđa, koji se penje uz zid spilje, previsoko. Molim te, pazi, kaže Julu. Moje disanje je preglasno.

Clemens, koji se penje za Peterom, Clemens čije stopalo je skliznulo, čija ruka hvata uprazno, čija ruka se uhvatila za Peterove kupaće, drži se za njih, trga Petera sa zida spilje, Petera koji s glasnim štropotom pada u more, Julu, koja vrisne, koja se izmiče, ispušta bateriju, tama i Marijino tijelo pokraj mene.

Sve u redu?, pita Julu. Samo sam izgubio bateriju, viče Peter. Marijino tijelo se stišće uz moje, gura me dalje od meduze, gura me dublje u najtamniji dio spilje.

Gdje ste?, viče Peter.

Tu, kaže Marie, tu sam. Čujem, vidim, osjećam Petera, koji pliva prema nama, i Marie, koja je obavila svoje ruke oko mene, Marijina kosa posvuda, Marie, koja me s leđa gura svojim tijelom, prema Peteru, Marie, koja me sada želi povući dolje, na dno spilje, hvatam se za Petera, grčevito se držim za njega, rukama, ustima, kao sisaljkama. Tamo negdje je baterija, kažem i pipam rukom u mraku.

Hvatam Peterovu ruku, ona me vuče prema gore, iz vode, preko oštrih stijena, tako brzo da skoro ne boli. Sad ćemo još jednom skočiti, kaže. Ispuštam njegovu ruku, povlačim svoju, on me hvata za nadlakticu, za torzo, branim se, želim pobjeći, odmah pored mene oštre stijene, plavo more, uvala, iznad mene velika litica, izbočenje iznad spilje, Peter me zgrabi, diže me, Peter je snažan, odnijet ću te gore, kaže, ja vrištim, vrištim glasno koliko samo mogu. Pusti je ako ne želi, kaže Julu. Ljudi već gledaju, kaže, i dobacuje Peteru zli pogled, dobacuje meni zli pogled, kao da je to moja krivnja, kao da je sve to bila moja ideja, ne želim, kažem, stvarno ne želim. Ok, kaže Peter, spušta me, ne drži me više, gleda me u oči, sigurno ne?, pita. Odmahujem glavom, dižem pogled, gore na rubu stijene stoje Marie i Clemens, u tijesnom zagrljaju, njihove ruke, šake, usta, jezici sapleteni, skrećem pogled, gledam prema Julu i Peteru. Skočite vas dvoje, kažem.

Kopam po ruksaku, tražim gaćice, suknju, majicu, čujem zvuk kao prasak, povik, vrištanje, jesu to vrisci? Ljudi stoje nad provalijom, gledaju dolje, u licima užas, nevjerica, gađenje, tražim Petera, Julu, Clemensa, Marie, Marie, viče netko, vičem ja, to si umišljam, pomislim, trčim preko stijena, natrag do ruba, slijedim poglede ljudi, sijedim ispružene ruke, njihove vriske, njihove uzbuđene povike, gledam dolje. Na jednom od ispupčenja stijene, skoro već u moru, leži tijelo, glava prekrivena plavom kosom, krvavo crvenom kosom.

Vrisci, povici, glasovi postaju tiši, polako, u usporenoj snimci vidim to tijelo, vidim ga kako skače preko stijene, kao gorska koza u japankama, vidim je kako se spotiče, vidim kako pada, vidim sebe kako padam, udaram u stijenu, pucam, rastvaram se. Gornji dio tijela se naglo naginje naprijed, sadržaj želuca pritišće prema gore, odupirem se rukama od koljena, kako ne bih pala prema naprijed, valovi mora udaraju uvis, u lice, nos, usta, pluća, hvatam zrak, kašljem, pljujem, davim se, osjećam ruku na ramenu, ruku koja mi miče kosu iz lica, drži je, drži mene.

Poskliznula se i pala na stijenu, kaže Julu.

'Ajmo odavde, kaže Marie.

Gledam Marie, stoji pokraj mene, gleda dolje, odmahuje glavom, gledam ono što sam povratila, gledam Julu i Petera, Clemensa, koji s leđa obavija ruke oko Marie, srećom, nije nitko od nas, kaže netko.

 

 

(ulomak 2)

 

 

 

Na uzvisini Marie staje, stavlja ruke na kukove i čeka da je stignem. Naš smještaj, kaže, i naša kada. Pred nama je jezero, veliko, okruglo, plavo-crno. Na obali sjede planinari, toćaju noge. Marie kreće, niz put, skreće s puta, skida ruksak, izuva cipele, skida čarape, traperice, majicu, grudnjak, gaćice, njena kosa vijori u vjetru.

Dolaziš?, pita. Kimam i slijedim je, slijedim je u ledenu vodu, tijelo se steže, bridi, mi bridimo na granicama svoje kože.

Otplivamo malo dalje, zaranjamo, peremo kosu, peremo se ispod pazuha, između nogu. Izlazimo iz jezera, oblačimo svježe gaćice, grudnjak, svježu majicu i traperice, preko toga džemper, japanke, s planinarskim cipelama u ruci prelazimo zadnji dio puta do planinarskog doma. Terasu još uvijek obasjava večernje sunce, puna je ljudi, svi su nas vidjeli dok smo plivale, pomislim, na planini nema grijeha, kaže Marie, nađi nam mjesto na suncu.

Nestaje u zgradi, planinarski dom je velika kuća sa salom, kuhinjom, pojedinačnim sobama, mi imamo rezervirano mjesto u prostoriji s krevetima na kat, kaže Marie i gura mi u ruku razglednicu. Tu moraš zapisati što si popila, prvu rundu ja častim. Ulazim, tražim prostoriju, stavljam vreću za spavanje na madrac i ponovno silazim, izlazim na terasu sa zrakama večernjeg sunca i ljudima, tolikim sretnim ljudima.

Marie sjedi između njih, sjedi između dva muškarca, sjedi pred pivom, pred tanjurom punim mesa, hoćeš komad, pita me, ja odmahujem glavom i naručujem juhu od povrća. Marie mi gura svoju pivu, ja otpijam, Marijin desni, Marijin lijevi muškarac mi se predstavljaju, časte rundu rakije, jednom pinija, jednom kruška, jednom šljiva, onda opet pinija, ja povlačim crtice na svojoj razglednici, jedno pivo, drugo pivo, jedan muškarac sa suprugom kod kuće, drugi muškarac sa suprugom i djetetom kod kuće, muškarac u planinarskom domu bez signala, drugi muškarac na planini na kojoj nema grijeha, planine svijetle crveno, Marijina kosa svijetli narančasto, dođi k meni, kaže. Sjedam pored nje, naslanjam se na nju, jedan od muškaraca odlazi po deku, umata nas, mi se zbijamo, tražimo rukama čašice s rakijom, razmjenjujemo cigarete, razmjenjujemo riječi kojih se nećemo sjećati, razmjenjujemo dodire kojih se nećemo htjeti sjećati sljedeći dan.

Sljedeći dan Marie leži stisnuta uz mene, hrče mi u uho, njen dah smrdi na pivo, na rakiju, na spermu, to si umišljam, pomislim, okrenem se i otvaram oči.

Ležim u prostoriji s dvadeset drugih ljudi, u vreći za spavanje koja pripada planinarskom domu, Marie me grli, želi me povući natrag u san, želi me uvući u jezero od rakije i piva, uranja me, pod vodom plutaju tijela muškaraca, njihovih supruga i djece, plutaju telefoni bez signala, ključevi stanova, hvatam zraka, iskoprcam se iz vreće za spavanje, okrećem se prema rubu madraca, silazim niz ljestve, hvatam Marijine japanke i trčim van. Vani hladnoća, prostranost, svitanje, neizmjerna ljepota.

Odavde ide samo nizbrdo, kaže Marie, ali prvo ipak ide uzbrdo, hodamo brzo koliko možemo, koliko možemo s ostatkom alkohola u sebi, s teškim nogama, s mučninom u želucu, sjećanja nas pogone.

Koliko dugo si još ostala dolje sinoć, pitam Marie, ali ona to više ne zna, ne zna više kada, kako, da li je uopće našla put do prostorije u kojoj smo spavale, i uspjela leći pokraj mene. Uopće nisam spavala, tvrdi.

Hrkala si mi u uho, kažem, ja nikad ne hrčem, tvrdi Marie, pogotovo ne kad sam pila rakiju, onda spavam kao kamen, a poslije seksa spavam kao anđeo.

S kim si se seksala i gdje uopće, želim znati, dok se penjemo između dvije velike stijene, još uvijek uzbrdo.

Ne znam, svejedno je, kaže Marie i staje.

Uspjele smo, kaže, sada samo još moramo dolje. Pravi korak ustranu, ja se penjem preko stijene, udaram s potkoljenicom u kamen, hvatam Marie, ona me zgrabi i vuče prema gore. Pred nama leži dolina, leži šuma, jezero u daljini, leži strmina, silazak, strmi puteljak kojim se moramo spuštati.

Ti krvariš, kaže Marie.

Samo ogrebotina, kažem ja, kaže ona, kažemo mi, istovremeno, i smiješimo se.

Na trenutak zamišljam da barem jedna od nas ima krila i širi ih, da potrčimo i poletimo, kružimo iznad doline, šume, jezera.

Sada bih rado bila ptica, želim reći Marie, ali ona se već pokrenula, svojim planinarskim čizmama gazi kamenje, šljunak, korijenje, zemlju, skače nizbrdo, lakonoga, bježi od mene. Krv na nozi se osušila, samo ogrebotina, a mamurluk, ništa strašno, pomislim, pa krenem, pokušavam slijediti Marie, pokušavam ignorirati da se planina iza mene naginje naprijed, naliježe na moja leđa, da moja bedra drhte, da mi znoj niz lice, da u ustima okus rakije i sperme i krvi, to samo umišljam, kažem si i fiksiram Marijinu kosu ispod sebe, držim se za stablo kako ne bih izgubila kontakt s tlom i poletjela, zatvaram oči, udišem, izdišem. Sve u redu?, viče odozdo Marie.

Čekaj me, kažem.

Hoćeš štapove?, pita me i gura mi ih u ruku. Naslanjam se na štapove, gledam u ponor, korak po korak spuštam se niz provaliju, ne padam, neću pasti, pomislim, hvatam se, sabrala sam se, udišem, izdišem, noga, štap, mala kap, rimujem, i naprijed, naprijed, naprijed, smijem se, kližemo se po šljunku, uvijek iznova se poskliznem i udaram u Marie, ona me hvata, svojim tijelom dočekuje moje, smije se, kao da je sve to zabavlja.

Stani, kaže zatim. Pred nama provalija, ide okomito dolje, a nigdje puta. Sad moramo skočiti i poletjeti, kažem.

Idemo ljestvama, kaže Marie, daj mi štapove.

Dajem joj štapove, približavam se rubu, ne gledati dolje, pomislim, okrećem se, moja koljena klecaju, hvatam se jednom rukom, hvatam se drugom, za metal, ruke su vlažne, metal je sklizak, ruksak na leđima težak, noge drhte, silazim prečku po prečku, ne gledam dolje, samo gore, u Marijinu stražnjicu, njene mišiće, koji guraju, jednu za drugom, njene noge prema dolje, sve se više približavaju. Njen ruksak lebdi nad mojom glavom, njena kosa vijori u vjetru, štapovi se klackaju u njenoj ruci, prebrzo mi se približava, moram požuriti, prespora sam, moram brže jednu nogu, drugu nogu, znojne ruke na metalu, koliko još ima, koliko dugo još, gledam dolje, vidim kraj, tlo, čujem Marijin kratki vrisak iznad sebe, vidim njenu nogu, kako klizi s prečke, njenu ruku kako hvata uprazno, vidim štap kako pada, gledam za Marie, odbija se od stijenu, uvijek iznova, sve dalje od mene. Taj možemo zaboraviti, kaže Marie, kada opet stoji pokraj mene na putu.

 

 

 

 

S njemačkog preveo Stipe Ćurković

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg