Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je nositeljica različitih kolegija iz hrvatske i svjetske književnosti. Znanstvenim je interesima najviše usmjerena suvremenoj književnosti, kako onoj za odrasle, tako i onoj za djecu i mlade. Objavila je pedesetak znanstvenih radova u domaćim i stranim publikacijama te dvije znanstvene knjige: Autobiografski diskurs djetinjstva (Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.) i Poetika oblika – suvremene konceptualne i hipertekstualne proze (Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.). Autorica je pjesničkih zbirki Jutarnji laureat (rukopis je odabran za objavljivanje na natječaju Grada Čakovca 2008., u biblioteci Insula), Lunule (Disput i DHK, Zagreb, 2012., dobitnik nagrade „Dobriša Cesarić“), Teleidoskop (HDP, Zagreb, 2018., finale nagrade „Ivan Goran Kovačić“) i Stepenice za Stojanku K. (V.B.Z., Zagreb, 2019). Pjesme su joj prevođene na makedonski, slovenski i mađarski jezik. Članica je Hrvatskog društva pisaca (HDP) i Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti (HIDK). Urednica je i voditeljica književno-kulturne tribine KAČ na Učiteljskom fakultetu, Odsjeku u Čakovcu.
DŽEPNA PRAŠINA
Riječi i simboli
džepni su svemir ljudskoga bića,
piše Edgar Morin.
Prašina iz dna kaputa
hvata ti se na jagodice
dok čekaš ženu
u dnu hodnika za kemoterapiju.
Na stolici pokraj
starica miriše na vlagu
i ima zatvorene oči.
Pa ti dođe da joj prašnim dlanom
prođeš kroz kosu,
da se opereš ti dođe
dok čekaš.
Kasnije vani prigušeno sunce,
tri dječaka nose loptu i žamore.
I lopta ti se učini kao gruda prašine,
kao oblaci davni
nagutani
dok si s dečkima kotrljao
kolutove za burad.
Uvečer s balkona
vidiš kako magla obestjeljuje brda
i to zapišeš.
Morin bi rekao
kozmomorfička metafora,
kao kada pripadnik plemena Kanana
kaže „sok teče“
gledajući u venu na svojoj ruci.
Istu večer baki iz čekaonice
iz očiju se prospe zvjezdano nebo,
pokušala je zrnca pokupiti prstima
no zrak je bio gust
i trepavice su drhtale prašinom.
Cijele noći sadio si siva slova
u sivi vrt,
zakašljan i slijep.
HOLOGRAMI TIŠINE
Učim govoriti bjelinama,
zrakom između slova.
No prozor je na koncu samo nebo
zagledano u oko kuće.
Kao i harmonika što udahne zorom
pa joj se užegnu pluća od preširoke vasione.
I tek kad se iz maramice porode ptice,
propiska svod.
Još samo malo, i s određenih točaka u svemiru
uređajima ćemo primati prizore
koji su se davno dogodili.
Ugasli životi kao utrnuli žišci
drhtat će se pred našim očima.
I one će drhtati pred zaboravljenim slikama
koje će gledati po drugi put.
Daljina ima smisla samo kada je govorom omeđena,
inače je bezdan, mrena na oku kiklopa.
Dosoljavamo si praznine među prstima,
opravdavamo znoj na ruži.
OGLEDALA
Travka prelomljena u struku
i nagnuta nad rijeku,
nalik je obješenom.
Prepoznaješ ih po kičmi
što se klati kao olovka,
piše zrakom
i nikako da se zaustavi.
Vrana na vrhu zgrade
nalik je strahu,
a malo i bogu.
Povezuje ih crno krilo
i pogled preko horizonta.
Dječaka kojeg je majka bacila u more
usvojile su ribe suznih očiju
i tople krvi.
Ranije, dok je još disao na pluća,
običavao je trčati stubištem
i jednom se, kažu,
čvrsto uhvatio za nogu susjedi
što mu je poklonila igračku.
SLIJEGANJE SNIJEGA
U UKRASNOJ KUGLI
Kada ih gledaš u visini,
ptice ti se prije ili poslije
pomiješaju u oku.
Vrana je ćuk,
ćuk je kos,
kos je vrana.
I glasovi onih koje smo znali
srastu u nama,
spletu se kao divlja trava.
Pa pužemo kroz šipražje
dok nad nama lete pobrkane ptice.
Čekam da se zemljina kugla smiri,
govorio bi Perhan.
Sjetim se toga
zureći u plave makove uz cestu
do jučer još crvene.
Obeskrvljeni, a živi.
CAMERA OBSCURA
Kada luk prerežeš napola
i položiš bočno,
nalik je na dojku.
Mnogo sitnih žilica
i mnogo ranjivosti.
Kada s obližnjeg brda
usijane kugle padaju na grad,
rupe u asfaltu nalik su na ruže.
Grad je ružičnjak
u ratu.
Istina je da se može nositi
i noževe i križeve.
Ali je istina i ono što kažu Jasmina
i Albert,
da se može pucati
i ne pucati.
Knjige nas ne uče ničemu,
one tek pomažu da krošnja
koja naraste u priči
zamiriše u nosnicama zemlje.
Da groblja dišu
kao sve moderne galerije
i proljetna mjesta.
U dnu objektiva
jedna žena ispija arsen,
brnistra cvate.
ASTROGNOZIJA, KAO NAKON SNA
Svaki je čovjek kombinacija petero drugih ljudi
koji su mu bliski, tvrde znanstvenici.
Pa odstranjuješ, za probu,
tuđe misli i prste
slova i slike
nježno, kao da vadiš grašak iz mahune.
Koncem lipnja nebo je visoko
a noći plave kao u Africi.
Sjećanje na zvijezde kao na polomljenu igračku
nagaženu u mraku balkona
nehotice, nakon dvadeset godina.
Bio je trokut, veliki
i još dvije male s lijeve strane.
I nebo je bilo plavo, kao u Africi.
Ljudi su danas sretni samo u autu, dok se voze i putuju,
kaže pisac, tumačeći napuknuće svijeta.
Nakon toga zamišljaš vijadukt s nogama u zraku,
s malim žutim i crvenim automobilima koji voze nasmješene ljude
dok se u stražnjem planu drobe horizonti
i oblaci nestaju bezglasno, u točkama bezmjerne gustoće.
Nebo miruje kao protok u zaleđenoj veni
i samo još neke odjavljene oči pucketaju,
šušte ti po pidžami.
JUŽNI ZIDOVI
Kada je sedmomjesečna djevojčica
ostavljena ispred crkve,
dan je bio vruć, a njezina točkasta haljina
primjerena okolnostima i godišnjem dobu.
Žutila se kao raspolućeno sunce
ili rana naranča
čiji će joj se okus rastakati ustima
srh po srh
dok se vrijeme ne odmota do kraja
sve do bijele, hrapave praznine.
Agave cvjetaju jednom u sto godina
i nakon toga uvenu.
Iako je to običaj prirode,
svečanošću podsjeća na upornost starih seljanki
što žele umrijeti u krevetu
u kojem su rodile svoju djecu.
Umirući uvijek preklinju da ih se vrati kući.
Možda je to vezano uz činjenicu da krv ne hrđa
i da je u svakom gradu poneki zid
stubište, lift
prekriven talogom eritrocita
osnažen nečijim zamusanim suzama.
Ganutljiva je ta dosljednost žbuke,
vjera u čitko pismo –
recesivna kao i gen za melankoliju
ili sjeta za jugom.
ONO ŠTO OSTAJE ŠUMI
Postoji knjiga koja je objavljena u dva primjerka.
Slovima: dva, baš tako piše.
S prednje strane naslov joj je napisan crvenim,
sa stražnje plavim slovima.
Naletiš na nju nakon godina
pa osjetiš kako joj se voda prelijeva preko korica,
rastače ti prste kao razmočen kruh.
Ako čovjeka vidimo onakav kakav jest,
činimo ga gorim, misli Frankl.
Precjenjujući ga, dovodimo ga pred kolibu
čiji zidovi drhte ili se raduju.
Postoji veliko nasmješeno sunce na zidu špajze
slikano od onoga koji je već riješio da odlazi.
Smješi ti se dok guliš krumpire,
taj dječji narančasti bog
narisan u vječnosti bočnog zida špajze.
Četveroredno plačemo samo onda
kada u nama prosuze već zapakirane oči.
Tada i jelen raskopča svoje rogove
pa noću sluša kako mu glog probija čelo,
kako jauče granje u tihom mraku
na potezu između uha i oka.
ČESTICE
Kada je Lepa Radić poslije trodnevnog zlostavljanja
dovedena među bagremove
između tunela i željezničke stanice u Bosanskoj Krupi,
na nogama je imala samo vunene čarape
a ruke su joj bile vezane telefonskom žicom.
Bila je veljača '43, Lepa je bila 17-ogodišnje lijepa,
a u Četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi brinula je o prijenosu ranjenika
i organizaciji zbjega u Grmeču.
Njemački vojnik koji joj je nataknu omču na vrat
fotografiju njezina pogubljenja nosio je u novčaniku
sve do dana svoje smrti, na Savskoj cesti u Zagrebu,
iako je tek iznimno, u sasvim bijelim noćima,
čuo glas banditkinje koja je pokazala neviđen inat.
Bagremov cvijet je medonosan,
cvate čak i pod snijegom,
u povremenim mirisnim zimama
kad se djeca razlatičenih lica
njišu na svijetlim granama.
Ne znaš da je najveći dio ljudskoga tijela
zvjezdana prašina,
elementi što su u svemirskoj masi
prisutni tek u tragovima.
Pa u nekim ionskim sutonima
pogledaš prema mraku u kojem su sahranjene zvijezde
i dopustiš da ti vodik ispuni dušnik
kao i svakom drugom tinjajućem planetu.
RUŽE FRANJE FERDINANDA
Moja baka već tri dana spava
i nitko je ne može probuditi.
U glasnom joj disanju
čujem kako se preslaguje nebo
i kako se jata ptica križaju
negdje nad Atlantikom.
Smrt je bezbolna
kada je kraća od misli
i brža od čiope.
Recimo, kao hici Franza Ferdinanda
koji su tijekom 1913.
uspavali
više od 5000 jelena.
U pauzi između dva okidanja
puno ruža ruža
u ružičnjaku
puno latica
među jelenskim rogovljem.
U pauzi između trena smrti
i vijesti bližnjima
mumificirana samoća bića.
Kao recimo, osamljenost Principove ruke
između vidovdanskog pokreta
i gangrene okrunjene amputacijom
1916. u Terezinu.
Crna ruka.
Smrt je sinegdoha, mislim,
i slušam kako se u sasušenim plućnim opnama
preslaguje nebo
sporije od pupanja najprkosnije ruže
u vrtu Franza Ferdinanda.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.