poezija

Andrijana Kos Lajtman: Stepenice za Stojanku K. (izbor iz knjige pjesama)

Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je nositeljica različitih kolegija iz hrvatske i svjetske književnosti. Znanstvenim je interesima najviše usmjerena suvremenoj književnosti, kako onoj za odrasle, tako i onoj za djecu i mlade. Objavila je pedesetak znanstvenih radova u domaćim i stranim publikacijama te dvije znanstvene knjige: Autobiografski diskurs djetinjstva (Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.) i Poetika oblika – suvremene konceptualne i hipertekstualne proze (Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.). Autorica je pjesničkih zbirki Jutarnji laureat (rukopis je odabran za objavljivanje na natječaju Grada Čakovca 2008., u biblioteci Insula), Lunule (Disput i DHK, Zagreb, 2012., dobitnik nagrade „Dobriša Cesarić“), Teleidoskop (HDP, Zagreb, 2018., finale nagrade „Ivan Goran Kovačić“) i Stepenice za Stojanku K. (V.B.Z., Zagreb, 2019). Pjesme su joj prevođene na makedonski, slovenski i mađarski jezik. Članica je Hrvatskog društva pisaca (HDP) i Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti (HIDK). Urednica je i voditeljica književno-kulturne tribine KAČ na Učiteljskom fakultetu, Odsjeku u Čakovcu.



 

DŽEPNA PRAŠINA

 

Riječi i simboli

džepni su svemir ljudskoga bića,

piše Edgar Morin.

 

Prašina iz dna kaputa

hvata ti se na jagodice

dok čekaš ženu

u dnu hodnika za kemoterapiju.

 

Na stolici pokraj

starica miriše na vlagu

i ima zatvorene oči.

Pa ti dođe da joj prašnim dlanom

prođeš kroz kosu,

da se opereš ti dođe

dok čekaš.

 

Kasnije vani prigušeno sunce,

tri dječaka nose loptu i žamore.

I lopta ti se učini kao gruda prašine,

kao oblaci davni

nagutani

dok si s dečkima kotrljao

kolutove za burad.

 

Uvečer s balkona

vidiš kako magla obestjeljuje brda

i to zapišeš.

Morin bi rekao

kozmomorfička metafora,

kao kada pripadnik plemena Kanana

kaže „sok teče“

gledajući u venu na svojoj ruci.

 

Istu večer baki iz čekaonice

iz očiju se prospe zvjezdano nebo,

pokušala je zrnca pokupiti prstima

no zrak je bio gust

i trepavice su drhtale prašinom.

 

Cijele noći sadio si siva slova

u sivi vrt,

zakašljan i slijep.

 

 

 

HOLOGRAMI TIŠINE

 

Učim govoriti bjelinama,

zrakom između slova.

No prozor je na koncu samo nebo

zagledano u oko kuće.

Kao i harmonika što udahne zorom

pa joj se užegnu pluća od preširoke vasione.

I tek kad se iz maramice porode ptice,

propiska svod.

 

Još samo malo, i s određenih točaka u svemiru

uređajima ćemo primati prizore

koji su se davno dogodili.

Ugasli životi kao utrnuli žišci

drhtat će se pred našim očima.

I one će drhtati pred zaboravljenim slikama

koje će gledati po drugi put.

 

Daljina ima smisla samo kada je govorom omeđena,

inače je bezdan, mrena na oku kiklopa.

Dosoljavamo si praznine među prstima,

opravdavamo znoj na ruži.

 

 

 

OGLEDALA

 

Travka prelomljena u struku

i nagnuta nad rijeku,

nalik je obješenom.

Prepoznaješ ih po kičmi

što se klati kao olovka,

piše zrakom

i nikako da se zaustavi.

 

Vrana na vrhu zgrade

nalik je strahu,

a malo i bogu.

Povezuje ih crno krilo

i pogled preko horizonta.

 

Dječaka kojeg je majka bacila u more

usvojile su ribe suznih očiju

i tople krvi.

Ranije, dok je još disao na pluća,

običavao je trčati stubištem

i jednom se, kažu,

čvrsto uhvatio za nogu susjedi

što mu je poklonila igračku.

 

 

 

SLIJEGANJE SNIJEGA

U UKRASNOJ KUGLI

 

Kada ih gledaš u visini,

ptice ti se prije ili poslije

pomiješaju u oku.

Vrana je ćuk,

ćuk je kos,

kos je vrana.

 

I glasovi onih koje smo znali

srastu u nama,

spletu se kao divlja trava.

Pa pužemo kroz šipražje

dok nad nama lete pobrkane ptice.

 

Čekam da se zemljina kugla smiri,

govorio bi Perhan.

Sjetim se toga

zureći u plave makove uz cestu

do jučer još crvene.

Obeskrvljeni, a živi.

 

 

CAMERA OBSCURA

 

Kada luk prerežeš napola

i položiš bočno,

nalik je na dojku.

Mnogo sitnih žilica

i mnogo ranjivosti.

 

Kada s obližnjeg brda

usijane kugle padaju na grad,

rupe u asfaltu nalik su na ruže.

Grad je ružičnjak

u ratu.

 

Istina je da se može nositi

i noževe i križeve.

Ali je istina i ono što kažu Jasmina

i Albert,

da se može pucati

i ne pucati.

 

Knjige nas ne uče ničemu,

one tek pomažu da krošnja

koja naraste u priči

zamiriše u nosnicama zemlje.

Da groblja dišu

kao sve moderne galerije

i proljetna mjesta.

 

U dnu objektiva

jedna žena ispija arsen,

brnistra cvate.

 

 

 

ASTROGNOZIJA, KAO NAKON SNA

 

Svaki je čovjek kombinacija petero drugih ljudi

koji su mu bliski, tvrde znanstvenici.

Pa odstranjuješ, za probu,

tuđe misli i prste

slova i slike

nježno, kao da vadiš grašak iz mahune.

 

Koncem lipnja nebo je visoko

a noći plave kao u Africi.

Sjećanje na zvijezde kao na polomljenu igračku

nagaženu u mraku balkona

nehotice, nakon dvadeset godina.

Bio je trokut, veliki

i još dvije male s lijeve strane.

I nebo je bilo plavo, kao u Africi.

 

Ljudi su danas sretni samo u autu, dok se voze i putuju,

kaže pisac, tumačeći napuknuće svijeta.

Nakon toga zamišljaš vijadukt s nogama u zraku,

s malim žutim i crvenim automobilima koji voze nasmješene ljude

dok se u stražnjem planu drobe horizonti

i oblaci nestaju bezglasno, u točkama bezmjerne gustoće.

 

Nebo miruje kao protok u zaleđenoj veni

i samo još neke odjavljene oči pucketaju,

šušte ti po pidžami.

 

 

 

JUŽNI ZIDOVI

 

Kada je sedmomjesečna djevojčica

ostavljena ispred crkve,

dan je bio vruć, a njezina točkasta haljina

primjerena okolnostima i godišnjem dobu.

Žutila se kao raspolućeno sunce

ili rana naranča

čiji će joj se okus rastakati ustima

srh po srh

dok se vrijeme ne odmota do kraja

sve do bijele, hrapave praznine.

 

Agave cvjetaju jednom u sto godina

i nakon toga uvenu.

Iako je to običaj prirode,

svečanošću podsjeća na upornost starih seljanki

što žele umrijeti u krevetu

u kojem su rodile svoju djecu.

 

Umirući uvijek preklinju da ih se vrati kući.

Možda je to vezano uz činjenicu da krv ne hrđa

i da je u svakom gradu poneki zid

stubište, lift

prekriven talogom eritrocita

osnažen nečijim zamusanim suzama.

Ganutljiva je ta dosljednost žbuke,

vjera u čitko pismo –

recesivna kao i gen za melankoliju

ili sjeta za jugom.

 

 

 

ONO ŠTO OSTAJE ŠUMI

 

Postoji knjiga koja je objavljena u dva primjerka.

Slovima: dva, baš tako piše.

S prednje strane naslov joj je napisan crvenim,

sa stražnje plavim slovima.

Naletiš na nju nakon godina

pa osjetiš kako joj se voda prelijeva preko korica,

rastače ti prste kao razmočen kruh.

 

Ako čovjeka vidimo onakav kakav jest,

činimo ga gorim, misli Frankl.

Precjenjujući ga, dovodimo ga pred kolibu

čiji zidovi drhte ili se raduju.

Postoji veliko nasmješeno sunce na zidu špajze

slikano od onoga koji je već riješio da odlazi.

Smješi ti se dok guliš krumpire,

taj dječji narančasti bog

narisan u vječnosti bočnog zida špajze.

 

Četveroredno plačemo samo onda

kada u nama prosuze već zapakirane oči.

Tada i jelen raskopča svoje rogove

pa noću sluša kako mu glog probija čelo,

kako jauče granje u tihom mraku

na potezu između uha i oka.

 

 

 

ČESTICE

 

Kada je Lepa Radić poslije trodnevnog zlostavljanja

dovedena među bagremove

između tunela i željezničke stanice u Bosanskoj Krupi,

na nogama je imala samo vunene čarape

a ruke su joj bile vezane telefonskom žicom.

Bila je veljača '43, Lepa je bila 17-ogodišnje lijepa,

a u Četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi brinula je o prijenosu ranjenika

i organizaciji zbjega u Grmeču.

Njemački vojnik koji joj je nataknu omču na vrat

fotografiju njezina pogubljenja nosio je u novčaniku

sve do dana svoje smrti, na Savskoj cesti u Zagrebu,

iako je tek iznimno, u sasvim bijelim noćima,

čuo glas banditkinje koja je pokazala neviđen inat.

 

Bagremov cvijet je medonosan,

cvate čak i pod snijegom,

u povremenim mirisnim zimama

kad se djeca razlatičenih lica

njišu na svijetlim granama.

 

Ne znaš da je najveći dio ljudskoga tijela

zvjezdana prašina,

elementi što su u svemirskoj masi

prisutni tek u tragovima.

Pa u nekim ionskim sutonima

pogledaš prema mraku u kojem su sahranjene zvijezde

i dopustiš da ti vodik ispuni dušnik

kao i svakom drugom tinjajućem planetu.

 

 

 

RUŽE FRANJE FERDINANDA

 

Moja baka već tri dana spava

i nitko je ne može probuditi.

U glasnom joj disanju

čujem kako se preslaguje nebo

i kako se jata ptica križaju

negdje nad Atlantikom.

 

Smrt je bezbolna

kada je kraća od misli

i brža od čiope.

Recimo, kao hici Franza Ferdinanda

koji su tijekom 1913.

uspavali

više od 5000 jelena.

 

U pauzi između dva okidanja

puno ruža ruža

u ružičnjaku

puno latica

među jelenskim rogovljem.

 

U pauzi između trena smrti

i vijesti bližnjima

mumificirana samoća bića.

 

Kao recimo, osamljenost Principove ruke

između vidovdanskog pokreta

i gangrene okrunjene amputacijom

1916. u Terezinu.

 

Crna ruka.

 

Smrt je sinegdoha, mislim,

i slušam kako se u sasušenim plućnim opnama

preslaguje nebo

sporije od pupanja najprkosnije ruže

 

u vrtu Franza Ferdinanda.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg