proza

Lucia Berlin: Večer u raju

Lucia Berlin (1936. – 2004.) američka spisateljica kratkih priča, rođena je u Juneauu na Aljasci kao Lucia Brown. Odrasla je u nefunkcionalnoj obitelji (majka alkoholičarka), a zbog očeva zanimanja (rudarski inženjer) često su mijenjali boravište, tako da joj je cijelo djetinjstvo i adolescentsko doba bilo protkano selidbama, od raznih dijelova SAD-a do Čilea i Meksika. Godine 1955. počinje studirati na Sveučilištu u New Mexicu, no ubrzo se udala i rodila dvoje djece. Nakon rođenja drugog sina brak se raspao, ali je unatoč teškoj životnoj situaciji uspješno završila studij. Uslijedila su još dva propala braka, godine borbe s ovisnosti i bolešću. Godine 1968. dobila je mjesto profesorice na Sveučilištu u New Mexicu, no već 1971. seli se u Kaliforniju. Do 2000. predavala je kreativno pisanje na Sveučilištu u Coloradu, kada je umirovljena. Umrla je 2004. u Los Angelesu. Njezina proza uvijek je imala svoju odanu, ali malobrojnu publiku, no tek nakon njezine smrti doživjela je zasluženo priznanje kritike i publike. U Nakladi OceanMore objavljena je 2017. njezina zbirka priča ''Priručnik za spremačice''.
Donosimo vam priču ''Luna nueva'' iz zbirke priča ''Večer u raju'' koju je s engleskoga prevela Vjera Balen-Heidl (2019., OceanMore). Knjigu - ne zaboravite - možete naručiti i preko interneta.




LUNA NUEVA

 

Sunce je sikćući zašlo kad je val zapljusnuo obalu. Žena se uspinjala po crnim i zlatnim pločicama malecóna prema stijenama na brdu. I drugi ljudi ponovno su krenuli u šetnju nakon što je zašlo sunce, kao kad gledatelji odlaze poslije predstave. Ne radi se samo o ljepoti tropskog zalaska sunca, njegovoj važnosti, pomisli ona. U Oaklandu sunce je svake večeri zalazilo za Tihim oceanom i time bi još jednom danu došao kraj. Kad putuješ, odmakneš se od vlastitih dana, od fragmentirane nesavršene linearnosti vlastita vremena. Kao ono kad čitaš knjigu, događaji i likovi postaju alegoričnima i vječnima. Dječak zviždi na zidu u Meksiku.[1] Tessa naslanja glavu na kravu.[2] Oni će to raditi vječno; sunce će i dalje padati u more.

Stupila je na zaravanak iznad litice. Grimiznoljubičasto nebo odražavalo se u vodi u duginim bojama. Ispod hridi sagrađen je kameni bazen uklesan u nazupčane stijene. O isturene zidove udarali su valovi i slijevali se u bazen, od čega bi se raštrkali rakovi. Nekoliko dječaka plivalo je u dubljoj vodi, ali je većina ljudi gacala u plićaku ili sjedila na mahovinom obraslu kamenju.

Žena se spustila niz kamenje u vodu. Skinula je košulju koju je nosila preko kupaćega kostima i sjela na sklizak zid pokraj drugih ljudi. Promatrali su nebo koje je blijedjelo i mladi narančasti mjesec koji se pojavio na svjetloljubičastu nebu. ¡La luna! klicali su ljudi. ¡La luna nueva! Smračilo se i narančasti se mjesec pretvorio u zlatni. Zapjenjena voda što je u slapu padala u bazen bila je oštre metalne boje; odjeća kupača plutala je sablasno bijela kao obasjana stroboskopskim svjetlom.

Većina kupača u srebrnom bazenu bila je posve odjevena. Mnogi od njih došli su s planina ili udaljenih rančeva; njihove košare ležale su u hrpama na kamenju.

A nisu znali plivati pa je bilo lijepo plutati u bazenu dok te valovi ljuljuškaju i okreću uokolo. Kad bi veliki valovi prekrili zid činilo im se da uopće nisu u bazenu, već u vlastitu blagom vrtlogu nasred oceana.

Iznad njih upalila se ulična rasvjeta, ističući palme na malecónu. Svjetla su gorjela poput žućkastih fenjera na stupovima od kovana željeza umjetničke izrade. Neprekidno su se odražavala u vodi, čas cjelovito, čas rascjepkano u blistave fragmente, pa opet cjelovito, svako od njih poput uštapa ispod onoga sićušnog mjeseca na nebu.

Žena zaroni u vodu. Zrak je bio prohladan, voda topla i slana. Preko stopala jurcali su joj rakovi, a kamenje ispod njih bilo i baršunasto i oštro. Tek se tada sjetila da je bila u tom bazenu prije mnogo godina, prije nego što su joj djeca naučila plivati. Živo sjećanje na to kako ju je muž gledao s druge strane bazena. Držao je jednoga od sinova dok je ona plivala s drugim u naručju. Nikakva bol nije popratila milinu te uspomene. Nikakav osjećaj gubitka, kajanje ili nagovještaj smrti. Gabrielove oči. Smijeh njezinih sinova koji je odjekivao s onih hridi i zamirao u vodi.

I glasovi kupača odbijali su se o kamen. Oho! Uzvikivali su, kao na kakvu vatrometu, kad bi dječaci zaronili. Zibali su se u svojoj bijeloj odjeći. Bilo je to pravo veselje, dok im se odjeća vrtjela u kovitlacu, kao da plešu valcer na balu. Ispod njih more je plelo čipkastu mrežu na pijesku. Neki mladi par klečao je u vodi. Nisu se dodirivali, no bili su tako zaljubljeni da se ženi činilo kao da iz sebe izbacuju u vodu sićušne strelice i sulice, poput krijesnica i fosforescentnih riba. Bili su obučeni u bijelo, ali su izgledali goli naspram tamna neba. Odjeća im je bila pripijena uz crna tijela, uz njegova snažna ramena i slabine, njezine grudi i trbuh. Kako su valovi nailazili i povlačili se, tako bi se njezina kosa podignula na površinu vode i prekrila ih viticama crne magle, a onda se povukla, crna kao tinta, natrag u vodu.

Muškarac u slamnatu šeširu zamolio je ženu da ponese njegovu malu djecu u vodu. Doda joj najmanje dijete, koje se prestrašilo. Iskliznulo je iz ženina naručja kao kakav plahi pavijančić koji joj se popeo na glavu, povlačeći je za kosu, obujmivši je nogama i repom oko vrata. Ona se izmigoljila iz stiska rasplakana djeteta. „Uzmite ono drugo, poslušno“, reče čovjek, i to je dijete stvarno mirno ležalo dok je plivala držeći ga. I to tako tiho da je pomislila da je valjda zaspalo, ali ne, pjevušilo je. I drugi su ljudi pjevali i pjevušili u toj svježoj noći. Mjesečev srp pobijelio je poput pjene dok je još ljudi silazilo stubama u vodu. Nakon nekog vremena onaj je muškarac uzeo natrag svoje dijete i onda otišao zajedno s djecom.

Gore, na stijenama, jedna je djevojka pokušala lijepim riječima nagovoriti svoju baku da uđe u bazen. „Ne! Ne! Past ću!“

„Dođite“, rekla je žena. „Ja ću plivati s vama po bazenu.“

„Vidite, slomila sam nogu i strah me da ću je opet slomiti.“

„Kad vam se to dogodilo?“ upita žena.

„Prije deset godina. Bilo je užasno. Nisam mogla cijepati drva. Nisam mogla raditi u polju. Nismo imali hrane.“

„Uđite. Pazit ću na vašu nogu.“

Starica joj je naposljetku dopustila da je prenese sa stijene u vodu. Smijala se dok je krhkim rukama obavijala ženin vrat. Bila je lagana kao vreća školjki. Kosa joj je vonjala na vatru od drvenog ugljena.

¡Que maravilla!“ šapnula je ženi pokraj grla. Njezina srebrna pletenica plovila je za njima po vodi.

Bilo joj je sedamdeset osam godina i nikad prije nije vidjela ocean. Živjela je na ranču blizu Chalchihuitesa. Do morske luke dovezla se s unukom na stražnjem dijelu kamiona.

„Muž mi je umro prošlog mjeseca.“

Lo siento.

Otplivala je noseći na leđima staricu do zida na drugome kraju bazena, gdje su ih polili hladni valovi.

„Bog ga je konačno uzeo, napokon uslišao moje molbe. Ležao je u krevetu osam godina. Osam godina nije mogao govoriti ni ustati, ni sam jesti. Ležao je kao kakvo dojenče. Mene je od umora sve boljelo, oči su mi bile upaljene. Na kraju, kad sam mislila da je zaspao, pokušala bih se iskrasti. On bi prošaptao moje ime strašnim glasom, kao da grakće: '¡Consuelo! ¡Consuelo!' i onda bi me ščepale njegove ruke kao u kostura, kao u krepana guštera. Bili su to užasni, užasni dani.“

Lo siento“, ponovila je žena.

„Osam godina. Nisam se mogla ni maknuti od njega. Čak ni otići do prvog ugla! Ni hasta la esquina! Svake sam noći molila Djevicu Mariju da ga uzme k sebi, da mi priušti malo vremena, malo dana bez njega.“

Žena je zgrabila staricu i ponovno zaplivala u bazenu, držeći to krhko tijelo čvrsto uza se.

„Moja je majka umrla prije svega šest mjeseci. I meni je tako bilo. Užasno, užasno. Dane i noći morala sam biti uz nju. Nije me uopće prepoznavala i stalno me grdila, godinu za godinom, ščepala me.“

Zašto ovoj starici podvaljujem takvu laž? pitala se. Ali to i nije bila baš takva laž, ta vražja moć nad njom.

„Sad ih više nema“, rekla je Consuelo. „Oslobođene smo.“

Žena se nasmijala. Oslobođene – bila je to tako američka riječ. Starica je pomislila da se ona nasmijala jer je bila sretna. Čvrsto je zagrlila ženu i poljubila je u obraz. Nije imala zubi pa joj je poljubac bio mekan kao mango.

„Djevica je uslišila moje molitve“, rekla je. „Bogu je drago kad vidi da smo ti i ja slobodne.“

Te su dvije žene plovile amo-tamo po tamnoj vodi, dok se odjeća ostalih kupača vrtložila oko njih kao kakav balet. Pokraj njih onaj se mladi par ljubio i načas se nad njima pojavila kiša zvijezda, a onda je izmaglica prekrila i njih i mjesec i prigušila opalno svjetlo s ulice.

¡Vamos a comer, abuelita! zazvala je unuka. Drhtala je, a iz haljine joj je kapala voda po kamenu. Neki je muškarac podignuo staricu iz vode, nosio je uz vijugave stijene na malecón. U daljini su pjevali marijači.

„¡Adiós!“ Starica je mahala s parapeta.

„¡Adiós!“ uzvratila joj je žena mahanjem.

Plutala je u toploj, kao svila nježnoj vodi na drugom kraju bazena. Lahor je bio neopisivo blag.



[1] aluzija na roman Janko, dječak iz Meksika Ruth Rewald (1906.-1942.)

[2] aluzija na roman Tessa iz porodice D'urberville Thomasa Hardyja (1840.-1928.)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg