proza

Lucia Berlin: Večer u raju

Lucia Berlin (1936. – 2004.) američka spisateljica kratkih priča, rođena je u Juneauu na Aljasci kao Lucia Brown. Odrasla je u nefunkcionalnoj obitelji (majka alkoholičarka), a zbog očeva zanimanja (rudarski inženjer) često su mijenjali boravište, tako da joj je cijelo djetinjstvo i adolescentsko doba bilo protkano selidbama, od raznih dijelova SAD-a do Čilea i Meksika. Godine 1955. počinje studirati na Sveučilištu u New Mexicu, no ubrzo se udala i rodila dvoje djece. Nakon rođenja drugog sina brak se raspao, ali je unatoč teškoj životnoj situaciji uspješno završila studij. Uslijedila su još dva propala braka, godine borbe s ovisnosti i bolešću. Godine 1968. dobila je mjesto profesorice na Sveučilištu u New Mexicu, no već 1971. seli se u Kaliforniju. Do 2000. predavala je kreativno pisanje na Sveučilištu u Coloradu, kada je umirovljena. Umrla je 2004. u Los Angelesu. Njezina proza uvijek je imala svoju odanu, ali malobrojnu publiku, no tek nakon njezine smrti doživjela je zasluženo priznanje kritike i publike. U Nakladi OceanMore objavljena je 2017. njezina zbirka priča ''Priručnik za spremačice''.
Donosimo vam priču ''Luna nueva'' iz zbirke priča ''Večer u raju'' koju je s engleskoga prevela Vjera Balen-Heidl (2019., OceanMore). Knjigu - ne zaboravite - možete naručiti i preko interneta.




LUNA NUEVA

 

Sunce je sikćući zašlo kad je val zapljusnuo obalu. Žena se uspinjala po crnim i zlatnim pločicama malecóna prema stijenama na brdu. I drugi ljudi ponovno su krenuli u šetnju nakon što je zašlo sunce, kao kad gledatelji odlaze poslije predstave. Ne radi se samo o ljepoti tropskog zalaska sunca, njegovoj važnosti, pomisli ona. U Oaklandu sunce je svake večeri zalazilo za Tihim oceanom i time bi još jednom danu došao kraj. Kad putuješ, odmakneš se od vlastitih dana, od fragmentirane nesavršene linearnosti vlastita vremena. Kao ono kad čitaš knjigu, događaji i likovi postaju alegoričnima i vječnima. Dječak zviždi na zidu u Meksiku.[1] Tessa naslanja glavu na kravu.[2] Oni će to raditi vječno; sunce će i dalje padati u more.

Stupila je na zaravanak iznad litice. Grimiznoljubičasto nebo odražavalo se u vodi u duginim bojama. Ispod hridi sagrađen je kameni bazen uklesan u nazupčane stijene. O isturene zidove udarali su valovi i slijevali se u bazen, od čega bi se raštrkali rakovi. Nekoliko dječaka plivalo je u dubljoj vodi, ali je većina ljudi gacala u plićaku ili sjedila na mahovinom obraslu kamenju.

Žena se spustila niz kamenje u vodu. Skinula je košulju koju je nosila preko kupaćega kostima i sjela na sklizak zid pokraj drugih ljudi. Promatrali su nebo koje je blijedjelo i mladi narančasti mjesec koji se pojavio na svjetloljubičastu nebu. ¡La luna! klicali su ljudi. ¡La luna nueva! Smračilo se i narančasti se mjesec pretvorio u zlatni. Zapjenjena voda što je u slapu padala u bazen bila je oštre metalne boje; odjeća kupača plutala je sablasno bijela kao obasjana stroboskopskim svjetlom.

Većina kupača u srebrnom bazenu bila je posve odjevena. Mnogi od njih došli su s planina ili udaljenih rančeva; njihove košare ležale su u hrpama na kamenju.

A nisu znali plivati pa je bilo lijepo plutati u bazenu dok te valovi ljuljuškaju i okreću uokolo. Kad bi veliki valovi prekrili zid činilo im se da uopće nisu u bazenu, već u vlastitu blagom vrtlogu nasred oceana.

Iznad njih upalila se ulična rasvjeta, ističući palme na malecónu. Svjetla su gorjela poput žućkastih fenjera na stupovima od kovana željeza umjetničke izrade. Neprekidno su se odražavala u vodi, čas cjelovito, čas rascjepkano u blistave fragmente, pa opet cjelovito, svako od njih poput uštapa ispod onoga sićušnog mjeseca na nebu.

Žena zaroni u vodu. Zrak je bio prohladan, voda topla i slana. Preko stopala jurcali su joj rakovi, a kamenje ispod njih bilo i baršunasto i oštro. Tek se tada sjetila da je bila u tom bazenu prije mnogo godina, prije nego što su joj djeca naučila plivati. Živo sjećanje na to kako ju je muž gledao s druge strane bazena. Držao je jednoga od sinova dok je ona plivala s drugim u naručju. Nikakva bol nije popratila milinu te uspomene. Nikakav osjećaj gubitka, kajanje ili nagovještaj smrti. Gabrielove oči. Smijeh njezinih sinova koji je odjekivao s onih hridi i zamirao u vodi.

I glasovi kupača odbijali su se o kamen. Oho! Uzvikivali su, kao na kakvu vatrometu, kad bi dječaci zaronili. Zibali su se u svojoj bijeloj odjeći. Bilo je to pravo veselje, dok im se odjeća vrtjela u kovitlacu, kao da plešu valcer na balu. Ispod njih more je plelo čipkastu mrežu na pijesku. Neki mladi par klečao je u vodi. Nisu se dodirivali, no bili su tako zaljubljeni da se ženi činilo kao da iz sebe izbacuju u vodu sićušne strelice i sulice, poput krijesnica i fosforescentnih riba. Bili su obučeni u bijelo, ali su izgledali goli naspram tamna neba. Odjeća im je bila pripijena uz crna tijela, uz njegova snažna ramena i slabine, njezine grudi i trbuh. Kako su valovi nailazili i povlačili se, tako bi se njezina kosa podignula na površinu vode i prekrila ih viticama crne magle, a onda se povukla, crna kao tinta, natrag u vodu.

Muškarac u slamnatu šeširu zamolio je ženu da ponese njegovu malu djecu u vodu. Doda joj najmanje dijete, koje se prestrašilo. Iskliznulo je iz ženina naručja kao kakav plahi pavijančić koji joj se popeo na glavu, povlačeći je za kosu, obujmivši je nogama i repom oko vrata. Ona se izmigoljila iz stiska rasplakana djeteta. „Uzmite ono drugo, poslušno“, reče čovjek, i to je dijete stvarno mirno ležalo dok je plivala držeći ga. I to tako tiho da je pomislila da je valjda zaspalo, ali ne, pjevušilo je. I drugi su ljudi pjevali i pjevušili u toj svježoj noći. Mjesečev srp pobijelio je poput pjene dok je još ljudi silazilo stubama u vodu. Nakon nekog vremena onaj je muškarac uzeo natrag svoje dijete i onda otišao zajedno s djecom.

Gore, na stijenama, jedna je djevojka pokušala lijepim riječima nagovoriti svoju baku da uđe u bazen. „Ne! Ne! Past ću!“

„Dođite“, rekla je žena. „Ja ću plivati s vama po bazenu.“

„Vidite, slomila sam nogu i strah me da ću je opet slomiti.“

„Kad vam se to dogodilo?“ upita žena.

„Prije deset godina. Bilo je užasno. Nisam mogla cijepati drva. Nisam mogla raditi u polju. Nismo imali hrane.“

„Uđite. Pazit ću na vašu nogu.“

Starica joj je naposljetku dopustila da je prenese sa stijene u vodu. Smijala se dok je krhkim rukama obavijala ženin vrat. Bila je lagana kao vreća školjki. Kosa joj je vonjala na vatru od drvenog ugljena.

¡Que maravilla!“ šapnula je ženi pokraj grla. Njezina srebrna pletenica plovila je za njima po vodi.

Bilo joj je sedamdeset osam godina i nikad prije nije vidjela ocean. Živjela je na ranču blizu Chalchihuitesa. Do morske luke dovezla se s unukom na stražnjem dijelu kamiona.

„Muž mi je umro prošlog mjeseca.“

Lo siento.

Otplivala je noseći na leđima staricu do zida na drugome kraju bazena, gdje su ih polili hladni valovi.

„Bog ga je konačno uzeo, napokon uslišao moje molbe. Ležao je u krevetu osam godina. Osam godina nije mogao govoriti ni ustati, ni sam jesti. Ležao je kao kakvo dojenče. Mene je od umora sve boljelo, oči su mi bile upaljene. Na kraju, kad sam mislila da je zaspao, pokušala bih se iskrasti. On bi prošaptao moje ime strašnim glasom, kao da grakće: '¡Consuelo! ¡Consuelo!' i onda bi me ščepale njegove ruke kao u kostura, kao u krepana guštera. Bili su to užasni, užasni dani.“

Lo siento“, ponovila je žena.

„Osam godina. Nisam se mogla ni maknuti od njega. Čak ni otići do prvog ugla! Ni hasta la esquina! Svake sam noći molila Djevicu Mariju da ga uzme k sebi, da mi priušti malo vremena, malo dana bez njega.“

Žena je zgrabila staricu i ponovno zaplivala u bazenu, držeći to krhko tijelo čvrsto uza se.

„Moja je majka umrla prije svega šest mjeseci. I meni je tako bilo. Užasno, užasno. Dane i noći morala sam biti uz nju. Nije me uopće prepoznavala i stalno me grdila, godinu za godinom, ščepala me.“

Zašto ovoj starici podvaljujem takvu laž? pitala se. Ali to i nije bila baš takva laž, ta vražja moć nad njom.

„Sad ih više nema“, rekla je Consuelo. „Oslobođene smo.“

Žena se nasmijala. Oslobođene – bila je to tako američka riječ. Starica je pomislila da se ona nasmijala jer je bila sretna. Čvrsto je zagrlila ženu i poljubila je u obraz. Nije imala zubi pa joj je poljubac bio mekan kao mango.

„Djevica je uslišila moje molitve“, rekla je. „Bogu je drago kad vidi da smo ti i ja slobodne.“

Te su dvije žene plovile amo-tamo po tamnoj vodi, dok se odjeća ostalih kupača vrtložila oko njih kao kakav balet. Pokraj njih onaj se mladi par ljubio i načas se nad njima pojavila kiša zvijezda, a onda je izmaglica prekrila i njih i mjesec i prigušila opalno svjetlo s ulice.

¡Vamos a comer, abuelita! zazvala je unuka. Drhtala je, a iz haljine joj je kapala voda po kamenu. Neki je muškarac podignuo staricu iz vode, nosio je uz vijugave stijene na malecón. U daljini su pjevali marijači.

„¡Adiós!“ Starica je mahala s parapeta.

„¡Adiós!“ uzvratila joj je žena mahanjem.

Plutala je u toploj, kao svila nježnoj vodi na drugom kraju bazena. Lahor je bio neopisivo blag.



[1] aluzija na roman Janko, dječak iz Meksika Ruth Rewald (1906.-1942.)

[2] aluzija na roman Tessa iz porodice D'urberville Thomasa Hardyja (1840.-1928.)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg