proza

Lucia Berlin: Večer u raju

Lucia Berlin (1936. – 2004.) američka spisateljica kratkih priča, rođena je u Juneauu na Aljasci kao Lucia Brown. Odrasla je u nefunkcionalnoj obitelji (majka alkoholičarka), a zbog očeva zanimanja (rudarski inženjer) često su mijenjali boravište, tako da joj je cijelo djetinjstvo i adolescentsko doba bilo protkano selidbama, od raznih dijelova SAD-a do Čilea i Meksika. Godine 1955. počinje studirati na Sveučilištu u New Mexicu, no ubrzo se udala i rodila dvoje djece. Nakon rođenja drugog sina brak se raspao, ali je unatoč teškoj životnoj situaciji uspješno završila studij. Uslijedila su još dva propala braka, godine borbe s ovisnosti i bolešću. Godine 1968. dobila je mjesto profesorice na Sveučilištu u New Mexicu, no već 1971. seli se u Kaliforniju. Do 2000. predavala je kreativno pisanje na Sveučilištu u Coloradu, kada je umirovljena. Umrla je 2004. u Los Angelesu. Njezina proza uvijek je imala svoju odanu, ali malobrojnu publiku, no tek nakon njezine smrti doživjela je zasluženo priznanje kritike i publike. U Nakladi OceanMore objavljena je 2017. njezina zbirka priča ''Priručnik za spremačice''.
Donosimo vam priču ''Luna nueva'' iz zbirke priča ''Večer u raju'' koju je s engleskoga prevela Vjera Balen-Heidl (2019., OceanMore). Knjigu - ne zaboravite - možete naručiti i preko interneta.

LUNA NUEVA

Sunce je sikćući zašlo kad je val zapljusnuo obalu. Žena se uspinjala po crnim i zlatnim pločicama malecóna prema stijenama na brdu. I drugi ljudi ponovno su krenuli u šetnju nakon što je zašlo sunce, kao kad gledatelji odlaze poslije predstave. Ne radi se samo o ljepoti tropskog zalaska sunca, njegovoj važnosti, pomisli ona. U Oaklandu sunce je svake večeri zalazilo za Tihim oceanom i time bi još jednom danu došao kraj. Kad putuješ, odmakneš se od vlastitih dana, od fragmentirane nesavršene linearnosti vlastita vremena. Kao ono kad čitaš knjigu, događaji i likovi postaju alegoričnima i vječnima. Dječak zviždi na zidu u Meksiku.[1] Tessa naslanja glavu na kravu.[2] Oni će to raditi vječno; sunce će i dalje padati u more.

Stupila je na zaravanak iznad litice. Grimiznoljubičasto nebo odražavalo se u vodi u duginim bojama. Ispod hridi sagrađen je kameni bazen uklesan u nazupčane stijene. O isturene zidove udarali su valovi i slijevali se u bazen, od čega bi se raštrkali rakovi. Nekoliko dječaka plivalo je u dubljoj vodi, ali je većina ljudi gacala u plićaku ili sjedila na mahovinom obraslu kamenju.

Žena se spustila niz kamenje u vodu. Skinula je košulju koju je nosila preko kupaćega kostima i sjela na sklizak zid pokraj drugih ljudi. Promatrali su nebo koje je blijedjelo i mladi narančasti mjesec koji se pojavio na svjetloljubičastu nebu. ¡La luna! klicali su ljudi. ¡La luna nueva! Smračilo se i narančasti se mjesec pretvorio u zlatni. Zapjenjena voda što je u slapu padala u bazen bila je oštre metalne boje; odjeća kupača plutala je sablasno bijela kao obasjana stroboskopskim svjetlom.

Većina kupača u srebrnom bazenu bila je posve odjevena. Mnogi od njih došli su s planina ili udaljenih rančeva; njihove košare ležale su u hrpama na kamenju.

A nisu znali plivati pa je bilo lijepo plutati u bazenu dok te valovi ljuljuškaju i okreću uokolo. Kad bi veliki valovi prekrili zid činilo im se da uopće nisu u bazenu, već u vlastitu blagom vrtlogu nasred oceana.

Iznad njih upalila se ulična rasvjeta, ističući palme na malecónu. Svjetla su gorjela poput žućkastih fenjera na stupovima od kovana željeza umjetničke izrade. Neprekidno su se odražavala u vodi, čas cjelovito, čas rascjepkano u blistave fragmente, pa opet cjelovito, svako od njih poput uštapa ispod onoga sićušnog mjeseca na nebu.

Žena zaroni u vodu. Zrak je bio prohladan, voda topla i slana. Preko stopala jurcali su joj rakovi, a kamenje ispod njih bilo i baršunasto i oštro. Tek se tada sjetila da je bila u tom bazenu prije mnogo godina, prije nego što su joj djeca naučila plivati. Živo sjećanje na to kako ju je muž gledao s druge strane bazena. Držao je jednoga od sinova dok je ona plivala s drugim u naručju. Nikakva bol nije popratila milinu te uspomene. Nikakav osjećaj gubitka, kajanje ili nagovještaj smrti. Gabrielove oči. Smijeh njezinih sinova koji je odjekivao s onih hridi i zamirao u vodi.

I glasovi kupača odbijali su se o kamen. Oho! Uzvikivali su, kao na kakvu vatrometu, kad bi dječaci zaronili. Zibali su se u svojoj bijeloj odjeći. Bilo je to pravo veselje, dok im se odjeća vrtjela u kovitlacu, kao da plešu valcer na balu. Ispod njih more je plelo čipkastu mrežu na pijesku. Neki mladi par klečao je u vodi. Nisu se dodirivali, no bili su tako zaljubljeni da se ženi činilo kao da iz sebe izbacuju u vodu sićušne strelice i sulice, poput krijesnica i fosforescentnih riba. Bili su obučeni u bijelo, ali su izgledali goli naspram tamna neba. Odjeća im je bila pripijena uz crna tijela, uz njegova snažna ramena i slabine, njezine grudi i trbuh. Kako su valovi nailazili i povlačili se, tako bi se njezina kosa podignula na površinu vode i prekrila ih viticama crne magle, a onda se povukla, crna kao tinta, natrag u vodu.

Muškarac u slamnatu šeširu zamolio je ženu da ponese njegovu malu djecu u vodu. Doda joj najmanje dijete, koje se prestrašilo. Iskliznulo je iz ženina naručja kao kakav plahi pavijančić koji joj se popeo na glavu, povlačeći je za kosu, obujmivši je nogama i repom oko vrata. Ona se izmigoljila iz stiska rasplakana djeteta. „Uzmite ono drugo, poslušno“, reče čovjek, i to je dijete stvarno mirno ležalo dok je plivala držeći ga. I to tako tiho da je pomislila da je valjda zaspalo, ali ne, pjevušilo je. I drugi su ljudi pjevali i pjevušili u toj svježoj noći. Mjesečev srp pobijelio je poput pjene dok je još ljudi silazilo stubama u vodu. Nakon nekog vremena onaj je muškarac uzeo natrag svoje dijete i onda otišao zajedno s djecom.

Gore, na stijenama, jedna je djevojka pokušala lijepim riječima nagovoriti svoju baku da uđe u bazen. „Ne! Ne! Past ću!“

„Dođite“, rekla je žena. „Ja ću plivati s vama po bazenu.“

„Vidite, slomila sam nogu i strah me da ću je opet slomiti.“

„Kad vam se to dogodilo?“ upita žena.

„Prije deset godina. Bilo je užasno. Nisam mogla cijepati drva. Nisam mogla raditi u polju. Nismo imali hrane.“

„Uđite. Pazit ću na vašu nogu.“

Starica joj je naposljetku dopustila da je prenese sa stijene u vodu. Smijala se dok je krhkim rukama obavijala ženin vrat. Bila je lagana kao vreća školjki. Kosa joj je vonjala na vatru od drvenog ugljena.

„¡Que maravilla!“ šapnula je ženi pokraj grla. Njezina srebrna pletenica plovila je za njima po vodi.

Bilo joj je sedamdeset osam godina i nikad prije nije vidjela ocean. Živjela je na ranču blizu Chalchihuitesa. Do morske luke dovezla se s unukom na stražnjem dijelu kamiona.

„Muž mi je umro prošlog mjeseca.“

„Lo siento.“

Otplivala je noseći na leđima staricu do zida na drugome kraju bazena, gdje su ih polili hladni valovi.

„Bog ga je konačno uzeo, napokon uslišao moje molbe. Ležao je u krevetu osam godina. Osam godina nije mogao govoriti ni ustati, ni sam jesti. Ležao je kao kakvo dojenče. Mene je od umora sve boljelo, oči su mi bile upaljene. Na kraju, kad sam mislila da je zaspao, pokušala bih se iskrasti. On bi prošaptao moje ime strašnim glasom, kao da grakće: '¡Consuelo! ¡Consuelo!' i onda bi me ščepale njegove ruke kao u kostura, kao u krepana guštera. Bili su to užasni, užasni dani.“

„Lo siento“, ponovila je žena.

„Osam godina. Nisam se mogla ni maknuti od njega. Čak ni otići do prvog ugla! Ni hasta la esquina! Svake sam noći molila Djevicu Mariju da ga uzme k sebi, da mi priušti malo vremena, malo dana bez njega.“

Žena je zgrabila staricu i ponovno zaplivala u bazenu, držeći to krhko tijelo čvrsto uza se.

„Moja je majka umrla prije svega šest mjeseci. I meni je tako bilo. Užasno, užasno. Dane i noći morala sam biti uz nju. Nije me uopće prepoznavala i stalno me grdila, godinu za godinom, ščepala me.“

Zašto ovoj starici podvaljujem takvu laž? pitala se. Ali to i nije bila baš takva laž, ta vražja moć nad njom.

„Sad ih više nema“, rekla je Consuelo. „Oslobođene smo.“

Žena se nasmijala. Oslobođene – bila je to tako američka riječ. Starica je pomislila da se ona nasmijala jer je bila sretna. Čvrsto je zagrlila ženu i poljubila je u obraz. Nije imala zubi pa joj je poljubac bio mekan kao mango.

„Djevica je uslišila moje molitve“, rekla je. „Bogu je drago kad vidi da smo ti i ja slobodne.“

Te su dvije žene plovile amo-tamo po tamnoj vodi, dok se odjeća ostalih kupača vrtložila oko njih kao kakav balet. Pokraj njih onaj se mladi par ljubio i načas se nad njima pojavila kiša zvijezda, a onda je izmaglica prekrila i njih i mjesec i prigušila opalno svjetlo s ulice.

„¡Vamos a comer, abuelita!“ zazvala je unuka. Drhtala je, a iz haljine joj je kapala voda po kamenu. Neki je muškarac podignuo staricu iz vode, nosio je uz vijugave stijene na malecón. U daljini su pjevali marijači.

„¡Adiós!“ Starica je mahala s parapeta.

„¡Adiós!“ uzvratila joj je žena mahanjem.

Plutala je u toploj, kao svila nježnoj vodi na drugom kraju bazena. Lahor je bio neopisivo blag.

[2] aluzija na roman Tessa iz porodice D'urberville Thomasa Hardyja (1840.-1928.)