proza

Édouard Louis: Ulomci iz romana

Édouard Louis (rođen 1992. kao Eddy Bellegueule) odrastao je u selu Hallencourt na sjeveru Francuske. Siromaštvo, nasilje i alkoholizam s kojima se susretao u djetinjstvu glavne su teme njegova književnog rada. Prvi je u široj obitelji maturirao, a 2011. primljen je na prestižnu École Normale Supérieure u Parizu. Godine 2013. službeno je promijenio ime u Édouard Louis. Njegov prvijenac ''Raskrstimo s Eddyjem'' (2014.) doživio je nesvakidašnju medijsku pozornost i brojne pohvale zbog književne iznimnosti, ali i izazvao kontroverze zbog načina prikazivanja radničke klase i vlastite obitelji. Slijede romani ''Povijest nasilja'' (2016.) i ''Tko je ubio mog oca'' (2018.). Kao angažirani pisac, koji u svojim javnim nastupima i manifestima oštro progovara o jačanju desnice i kritizira kapitalističke društvene odnose, smatra se jednim od najvažnijih glasova svoje generacije u Francuskoj gdje uživa status zvijezde, a njegovi su romani dosad prevedeni na tridesetak jezika te uprizoreni na kazališnim daskama.
Donosimo vam ulomke iz dva romana Édouarda Louisa: "Raskrstimo s Eddyjem" (s francuskoga prevela Ita Kovač) i ''Povijest nasilja'' (s francuskoga prevela Lea Kovács) koje je Naklada OceanMore objavila 2019. godine. Knjige - ne zaboravite - možete naručiti i preko interneta.

Raskrstimo s Eddyjem

s francuskoga prevela Ita Kovač

Otac

            Dakle, moj otac. Kad se rodio one 1967., žene iz sela još nisu išle u bolnicu. Rađale su kod kuće. Majka mu je, kad ga je donijela na svijet, ležala na kauču punom prašine, pasjih i mačjih dlaka, prljavštine od stalno blatnjavih cipela koje se na ulazu nisu skidale. U selu, naravno, ima cesta, ali i mnogo zemljanih putova koji se još uvijek koriste, po kojima se djeca igraju, zemljanih i šljunčanih neasfaltiranih cesta koje se protežu duž polja, nogostupa od utabane zemlje koji za kišnih dana postaju nalik živom pijesku.

            Prije koledža[1] znao sam se više puta tjedno ići voziti biciklom po zemljanim putovima. Pričvrstio bih komadić kartona za žbice ne bi li bicikl, dok okrećem pedale, zvučao kao motor.

            Otac mog oca mnogo je pio, pastis[2] i vino iz kartonskih kutija od pet litara kao većina muškaraca u selu. Alkohol koji se kupuje u trgovini mješovite robe koja usput služi i kao kafić i trafika, a u nju se doprema i kruh. Kupovati se može u bilo koje doba, dovoljno je pokucati na vrata vlasnika. Učine ti uslugu.

            Otac mu je puno pio, a kad bi se napio, tukao je majku: iznenada bi se okrenuo prema njoj i počeo je vrijeđati, gađati je bilo čime što bi mu se našlo pod rukom, ponekad i svojom stolicom, i tući je. Moj ih je otac, još malen, zatočen u svom tijelu kržljava djeteta, bespomoćno gledao, nijem, i gomilao mržnju.

            Sve mi to nije on rekao. Moj otac nije govorio, barem ne o tim stvarima. Za to se majka brinula, to je spadalo u njezinu žensku ulogu.

            Jednog jutra – tati je bilo pet godina – njegov je otac zauvijek otišao, bez riječi. Ispripovjedila mi je to baka, koja je također, kao žensko, prenosila obiteljske priče. Godinama se poslije tome smijala, sretna što se muža napokon oslobodila, Otišao je jednog jutra u tvornicu na posao, čekali smo ga za večeru, nikad nije došao. Bio je tvornički radnik, on je u kuću donosio plaću i bez njega se obitelj zatekla bez novca, uz šestero-sedmero djece jedva da su imali što jesti.

            Tata to nikad nije zaboravio, znao je preda mnom reći Popišam ti se na tu pizdu koja nas je ostavila, koja je mamu ostavila bez ičega.

            Kad je trideset pet godina poslije otac mog oca umro, bili smo svi na okupu u glavnoj prostoriji, pred televizorom.

            Otac se javio na telefon, bila je to njegova sestra ili netko iz doma u kojem je njegov stari okončao svoje dane. Ta osoba na telefonu rekla je Tvoj – vaš – otac umro je jutros, rak, a najviše zdrobljeni kuk, u nesreći, rana koja je degenerirala, sve smo pokušali, ali nije ga se moglo spasiti. Popeo se na drvo da mu odsiječe grane pa je odsjekao i onu na kojoj je sjedio. Moji su se roditelji toliko glasno smijali kad je taj netko na telefonu izrekao tu rečenicu da su jedva došli do daha, Prerezati granu na kojoj sjedi, pa koji je to kreten, za to stvarno moraš biti sposoban. Nesreća, zdrobljeni kuk. Tata se na vijest sav ozario, rekao je mami Krepao je konačno, taj smet. I: Kupit ću jednu bocu da to proslavimo. Nekoliko dana poslije slavio je četrdeseti rođendan i nikad nije izgledao tako sretno, govorio je kako će u razmaku od samo nekoliko dana imati dva događaja za slavlje, dvije prilike da se naloče. Proveo sam večer s njima, nasmiješen kao dijete koje ne znajući zašto oponaša stanje u kojem vidi svoje roditelje (i mamu sam, onih dana kad bi plakala, imitirao ne shvaćajući zašto, plakao sam i ja). Tata je čak rekao da će za mene kupiti tonik i one slane keksiće za kojima sam bio lud. Nikad nisam saznao je li patio, tiho, je li se na vijest o očevoj smrti smiješio kao što se možeš smiješiti kad ti pljunu u lice.

            Tata je vrlo rano prestao ići u školu. Bile su mu draže plesne večeri po susjednim selima i tučnjave koje su ih neizbježno pratile, izleti mopedom – govorili smo pétrolette umjesto mobylette – do bara gdje bi pecajući provodio i po nekoliko dana, garaža u kojoj bi po cijeli dan preuređivao taj svoj moped, prčkao po svojoj pili, ne bi li ga pojačao, ubrzao. Čak i kad bi se pojavio u školi, gotovo bi ga redovito izbacili zbog provociranja nastavnika, uvreda, izostanaka.

            Puno je pričao o tučnjavama. Ja sam s petnaest-šesnaest bio frajer, stalno sam se tukao, u školi, na plesu, i znao sam se s kompićima prokleto naroljati. Nismo imali što raditi, zabavljali smo se, i istina, u ono doba, ako bi me tvornica otpustila, našao bih drugu, nije to bilo kao danas.

            Na kraju je i prekinuo svoju strukovnu školu i zaposlio se u tvornici mjedenih proizvoda u selu, kao i njegov otac, djed i pradjed prije njega.

            Frajeri u selu, koji su utjelovljivali sve toliko veličane muške vrijednosti, odbijali su se pokoriti školskoj disciplini i njemu je bilo važno biti frajer. Kad bi za nekog od moje braće ili rođaka rekao da je frajer, u njegovu bih glasu osjetio divljenje.

            Mama mu je jednog dana objavila da je trudna. Bilo je to početkom devedesetih. Rodit će dečka, mene, njihovo prvo dijete. Ona je već imala dvoje iz prvog braka, moga starijeg brata i stariju sestru, s mužem alkoholičarom koji je umro od ciroze jetre i kojeg su danima poslije našli kako leži na zemlji, napola raspadnuta tijela po kojem su gmizali crvi, osobito mu je rastočen bio obraz, vidjele su mu se čeljusne kosti na kojima su vrvjele ličinke, rupa veličine jamice u golfu, nasred žućkasta, voštana lica. Tata je bio vrlo sretan. U selu nije bilo važno samo biti frajer nego i znati od svojih sinova napraviti frajere. Svaki otac preko sinova učvršćuje svoj muški identitet i dužnost mu je prenijeti im svoje muževne vrijednosti, i moj će otac to učiniti, učinit će od mene frajera, njegov je muški ponos bio u igri. Odlučio me nazvati Eddy, pod utjecajem američkih TV serija (opet televizija). Uz prezime koje mi prenosi, Bellegueule[3], i svu prošlost kojom je to ime nabijeno, zvat ću se, dakle, Eddy Bellegueule. Frajersko ime.

Manire

            Vrlo sam brzo uništio očeve nade i snove. Problem se dijagnosticirao već prvih mjeseci mog života. Činilo se da sam takav rođen, nitko nikad nije shvatio podrijetlo, genezu, otkud ta nepoznata sila koja je čim sam se rodio preuzela vlast nada mnom, koja me činila zatočenikom vlastita tijela. Kad sam se počeo izražavati, učio govoriti, glas mi je sam od sebe poprimao ženske intonacije. Bio je piskaviji od glasa drugih dječaka. Svaki put kad bih progovorio, ruke bi mi stale grozničavo mahati na sve strane, kvrčile se, mlatile po zraku.

            Roditelji su to nazivali prenemaganjem, govorili su mi Daj prestani s tim prenemaganjem. Pitali su se Zašto se Eddy ponaša k'o curica. Zapovijedali su mi: Smiri se, prestati se prenavljati k'o neka luđakinja. Mislili su da sam ja namjerno ženskast, da je to neki izbor, neka estetika koju sam njegovao samo ne bih li ih žalostio.

            No ja ni sam nisam znao zašto sam takav. Bio sam u vlasti tih manira, podčinjen, i nisam birao taj piskutavi glas. Nisam birao ni hod, ono naglašeno, prenaglašeno njihanje bokovima lijevo-desno, ni ciktave povike koji su izlijetali iz mog tijela, nisam ih ispuštao nego bi mi doslovce izletjeli kroz grlo kad bih bio iznenađen, ushićen ili uplašen.

            Redovito sam odlazio u dječju sobu, mračnu jer u njoj nismo imali svjetla (nije bilo dovoljno novca da se u nju stavi neko pravo osvjetljenje, da se objesi neki luster ili barem žarulja: soba je imala samo stolnu svjetiljku).

            Krišom sam uzimao sestrinu odjeću, odijevao je i defilirao, isprobavajući sve što se isprobati moglo: suknje kratke i duge, točkaste i prugaste, majice strukirane, dekoltirane, iznošene, poderane, i čipkaste ili push-up grudnjake.

            Te predstave kojima sam ja bio jedina publika činile su mi se tada nečim najljepšim što sam imao prilike vidjeti. Rasplakao bih se od radosti, toliko sam sâm sebi bio lijep. Mislio sam da će mi srce puknuti, toliko je brzo kucalo.

            Nakon trenutaka euforije, zadihan, odjednom bih se osjetio kao budala, kao uprljan tom ženskom odjećom na sebi, i sâm sam se sebi gadio, dotučen tim naletom ludila koje me navelo da se prerušim, kao onih dana kad se napiješ pa se razuzdaš i ponašaš se blesavo, a sutradan kad utjecaj alkohola popusti i kad ti od svega što si radio ostanu tek bolna i sramotna sjećanja, bude ti žao. Zamišljao sam se kako režem tu odjeću, palim je, zakopavam je ondje gdje nitko nikad ne kopa po zemlji.

            I moje sklonosti, uvijek automatski okrenute prema ženskim ukusima, a da nisam znao ni shvaćao zašto. Volio sam kazalište, pjevačice zabavne glazbe, lutke, dok su mojoj braći (čak, u neku ruku, i mojim sestrama) bile draže videoigre, rap i nogomet.

            Malo-pomalo kako sam rastao, osjećao sam na sebi sve teže očeve poglede, strah koji ga je obuzimao, nemoć pred čudovištem koje je stvorio i koje je svakog dana sve više dokazivalo svoju anomaliju. Mamu kao da je ta situacija nadilazila i vrlo je brzo digla ruke. Često sam znao pomisliti kako će jednog dana jednostavno otići ostavivši poruku na stolu u kojoj će objasniti kako više nije mogla, kako nije to htjela, takva sina kao što sam ja, nije spremna živjeti taj život i traži svoje pravo na odustajanje. Ponekad bih opet pomislio kako će me roditelji ostaviti uz rub neke ceste ili me odvesti duboko u šumu, kao što se radi sa životinjama (znao sam da to neće učiniti, to nije bilo moguće, ne bi išli tako daleko, ali mislio sam o tome).

            Izgubljeni pred tim stvorenjem koje im je izmicalo, roditelji su me pomamno pokušavali vratiti na pravi put. Živcirali su se, govorili On je ćaknut, ne ide to njemu u glavu. Većinom su mi govorili curica, a curica je za njih bila daleko najžešća uvreda, osjećalo se to u njihovu tonu, ona koja izražava najveće gađenje, mnogo veće nego kreten ili debil. U tom svijetu u kojem su se muške vrijednosti veličale kao najvažnije, čak je i moja mama za sebe znala reći Imam ja muda, neće meni nitko srati po glavi.

            Tata je mislio da ću očvrsnuti igrajući nogomet, kao i on u mladosti, kao moja braća i rođaci. Opirao sam se: već sam se u toj dobi htio baviti plesom, kao sestra. Sanjario sam o sebi na pozornici, zamišljao najlonke, šljokice, svjetinu koja mi kliče, a ja je pozdravljam, presretan, oznojen – ali znajući kakvu bi to sramotu predstavljalo, nikad to nisam priznao. Bio je u selu jedan dječak, Maxime, koji se bavio plesom jer su ga roditelji, a da nitko tome nije mogao dokučiti razloge, na to primoravali. Bio je predmet poruge, zvali su ga Plesačica.

            Tata me preklinjao Barem je besplatno i bit ćeš s bratićem i kompićima. Probaj. Molim te, probaj.

            Pristao sam otići jednom, više iz straha od represalija nego iz želje da mu pričinim zadovoljstvo.

            Otišao sam i vratio se kući – prije nego ostali, jer nakon treninga smo morali u garderobu da se presvučemo. A tu sam, užasnut i sleđen, otkrio (iako sam to mogao i misliti, svi te stvari znaju) da su tuševi zajednički. Vratio sam se kući i rekao da ne mogu nastaviti, Neću više ići, ne volim nogomet, nije to za mene. Inzistirao je neko vrijeme, potom se obeshrabrio.

            Bio sam jednom s njim, baš smo išli prema kafiću, kad je susreo predsjednika nogometnoga kluba kojeg su zvali Lula. Lula ga je, s onim izrazom koji ljudi poprime kad se čude, s jednom uzdignutom obrvom, upitao Pa zašto tvoj sin više ne dolazi. Vidio sam tatu kako obara pogled i mucajući laže, Ma malo je bolestan, i u tom trenutku imao onaj neobjašnjivi osjećaj koji obuzme dijete suočeno sa sramom svojih roditelja pred ljudima, kao da svijet u sekundi izgubi sve svoje temelje i svoj smisao. Shvatio je da mu Lula nije povjerovao, pokušavao se izvući, A ono, kužiš, on ti je malo poseban, Eddy, mislim ne poseban, malo čudan, samo ga pusti da na miru gleda televiziju i sretan je. Na kraju je žalosna izraza, plaha pogleda, priznao Hoću reći, čini mi se da ne voli nogomet.

            Izvan kuće, u selu na sjeveru od jedva tisuću stanovnika u kojem sam odrastao, mislim da mogu reći da sam bio dječak kojeg su prilično cijenili. A osim toga, bilo je tu svega onog što se obično pripovijeda o djetinjstvu na selu i što mi je bilo lijepo: duge šetnje po šumama, kućice koje smo u njima gradili, vatra u kaminu, toplo mlijeko upravo doneseno s farme, igre skrivača u poljima kukuruza, smirujuća tišina uličica, stara dama koja dijeli bombone, stabla jabuke, šljive, kruške u svim dvorištima, eksplozija boja u jesen, lišće što prekriva pločnike, noge koje zaglibe u tim brdima lišća, kesteni koji također padaju u to jesenje doba, i bitke koje bismo organizirali. Kesteni su jako boljeli, vraćao bih se kući pun modrica, ali nisam se žalio, štoviše. Majka je govorila Nadam se da si ti drugima priuštio više modrica nego oni tebi, po tome se vidi tko je najbolji.

            Nije bilo rijetko da čujem On je malo poseban, mali Bellegueule, ili da kod onih kojima se obratim izmamim podrugljive osmijehe. No sve u svemu, kao čudak u selu, onaj ženskasti, pobuđivao sam neku mješavinu fascinacije i zabave koja me u neku ruku štitila, kao i Jordana, mog susjeda s Martiniquea, jedinog crnca na kilometre uokolo, kojem su govorili Ja, istina, ne volim crnce, samo njih zadnje vrijeme vidiš, rade probleme posvuda, ratuju u svojim zemljama ili dolaze ovamo paliti aute, ali ti, Jordane, ti si OK, ti nisi takav, ti si nama super.

            Žene u selu čestitale su mojoj majci, Tvoj Eddy zbilja je dobro odgojen, nije kao drugi, to se odmah vidi. A mama je bila ponosna na to, prenosila mi čestitke.

Povijest nasilja

s francuskoga prevela Lea Kovács

Jedan

Skrivam se s druge strane vrata, slušam je, kaže da sam nekoliko sati nakon onoga što preslika tužbe, koju presavijenu na četiri čuvam u ladici, naziva pokušajem ubojstva, i što ja i dalje tako nazivam u nedostatku druge riječi jer nema prikladna izraza za ono što se dogodilo pa stoga nosim u sebi bolan i neugodan osjećaj da je moja priča, čim je ja ili itko drugi izgovori, krivotvorena, izišao iz stana i sišao niza stubište.

Prešao sam ulicu na kiši kako bih oprao plahte na devedeset stupnjeva u praonici, dolje, na jedva pedesetak metara od ulaza moje zgrade, pogrbljen pod pretrpanom, preteškom vrećom za rublje, nogu klecavih zbog njezine težine.

Još se nije posve razdanilo. Ulica je bila pusta. Bio sam sâm i hodao, posrtao, morao sam još samo nekoliko puta koraknuti, a ipak sam u žurbi brojio: Još samo pedesetak koraka, hajde, još samo dvadesetak koraka i tu si. Ubrzao sam korak. Mislio sam također – nestrpljiv u iščekivanju budućnosti koja će na neki način vratiti, smjestiti, svesti tu epizodu na prošlost: Za tjedan dana reći ćeš sebi: Već je tjedan dana otkako se dogodilo, hajde, a za godinu dana reći ćeš si: Već je godina dana otkako se dogodilo. Ledena kiša, premda nije pljuštala, već neugodno sipila sićušnim kapima, prodirala mi je u platno cipela, voda se širila pod stopalima i tkaninom čarapa. Zebao sam – i mislio: Mogao bi se vratiti, vratit će se, sada sam osuđen na lutanje, on me osudio na lutanje. U praonici je bio nizak, zdepast upravitelj poslovnice. Njegov trup izvirivao je nad nizom perilica. Upitao me jesam li dobro, ja sam odgovorio Ne, odrješito koliko sam mogao. Čekao sam njegovu reakciju. Htio sam da reagira. Nije se više raspitivao, slegnuo je ramenima, okrenuo glavu, ušao u svoj tijesni ured skriven iza sušilica, a ja sam ga prezreo jer me više ništa nije upitao.

Uspeo sam se u stan s čistim plahtama. Preznojio sam se na stubištu. Namjestio sam krevet, činilo se da je još natopljen Redinim mirisom pa sam zapalio svijeće, palio tamjan; nije bilo dovoljno; uzeo sam osvježivač zraka, dezodorans, parfeme koje sam dobio za posljednji rođendan, kolonjske vodice, te njima poprskao plahte, nasapunao jastučnice koje sam pak netom oprao, tkanina je izbacivala sapunastu vodu u obliku nagomilanih mjehurića, nasapunao sam drvene stolce, prešao natopljenom spužvom preko knjiga koje je dirao, protrljao sam kvake vrata antiseptičkim maramicama, temeljito, jednu po jednu, isprašio drvene žaluzine, premjestio i razmjestio hrpe knjiga koje su ležale na podu, ulaštio metalnu konstrukciju kreveta, raspršio proizvod za čišćenje s limunom po glatkoj bijeloj površini hladnjaka; nisam se mogao zaustaviti, nošen energijom nalik ludilu. Pomislio sam: Bolje biti lud nego mrtav. Oribao sam tuš kojim se služio, izlio sam više litara izbjeljivača u školjku i umivaonik (barem nešto više od dvije litre, to jest jednu još punu bocu od litre i pol i drugu napola praznu), oribao cijelu kupaonicu, apsurdno, do te mjere da sam čistio zrcalo u kojem se te večeri gledao ili, bolje reći, divio sebi, bacio sam u smeće odjeću koju je dodirnuo jer je ne bi bilo dovoljno oprati; ne znam zašto je za plahte bilo dovoljno, a za odjeću nije. Oribao sam pod na sve četiri, vrela voda pekla mi je prste, krpa mi je trgala smekšalu kožu u tankim četverokutnim resama. Komadi kože uvijali su se kao svitci. Prekidao sam, duboko udisao, njuškao, baš poput životinje, postao sam životinjom u potrazi za tim mirisom koji kao da nikad ne nestaje usprkos mojim naporima, njegov miris nije nestajao i zaključio sam da je on na meni, a ne na plahtama ili namještaju. Problem je bio u meni. Ušao sam pod tuš, oprao se jednom, pa dva, pa tri puta, pa opet iznova. Na tijelo sam nanio sapun, šampon, regenerator ne bih li ga što više prekrio mirisima, bilo je kao da se njegov miris urezao na mene, u mene, između mesa i epiderme, i grebao sam noktima, silovito i zagriženo strugao sve dijelove tijela ne bih li dosegnuo unutarnje slojeve kože i oslobodio ih njegova mirisa, psovao, U pičku materinu, a miris je i dalje bio tu i stvarao mi sve veću mučninu i vrtoglavicu. Zaključio sam: Miris je u unutrašnjosti nosa. Ti osjećaš unutrašnjost svog nosa. Miris je zapeo u mome nosu. Izišao sam iz kupaonice, vratio se pa ulio fiziološku otopinu u nosnice; izdisao sam zrak kroz nos kao da ga ispuhujem, uostalom, to sam i htio postići, da mi se otopina proširi po cijeloj nutrini nosnica; ništa nije pomoglo; otvorio sam prozore i izišao naći se s Henrijem, jedinim prijateljem koji je tog jutra 25. prosinca bio budan u devet ili deset sati.

Tako moja sestra opisuje taj prizor svome mužu. Čujem njezin glas, koji prepoznajem i poslije mnogih godina odsutnosti, njezin glas vječno pomiješan s bijesom, gorčinom, ironijom i rezignacijom:

„A ja sam bila bijesna upravo zato što me to nije iznenadilo, zato što kad mi je to rekao – bio je na istome mjestu kao ti danas, ja sam ga slušala, on uvijek kaže da ga se ne sluša, ali to nije istina, nego bi on volio biti jedini koji govori, koji govori još više, baš to – uglavnom, kad mi je rekao tog dana da je izišao iz bolnice i kad sam odmah shvatila, hoću reći, kad sam shvatila da me nije zvao istog dana kad se dogodilo, rekoh si: Naravno – ali šutjela sam i izdržala. Izdržala sam na početku. Bila sam baš ponosna na to, stvarno. Čestitala sam sebi. I onda sam si govorila Naravno kad ga poznaješ, itekako ga dobro poznaješ da znaš kako mu to ne bi čak ni sekunde prošlo kroz glavu, a ja čak i ne kažem neka dođe (sad će krenuti jadikovka). Čak mu ne kažem ni da me nazove prije nego što nazove druge ili da mi odmah sve ispriča u detalje, ja ne tražim da budem prva kojoj će reći ili šta god, ne kažem da si moramo telefonirati tri sata ili tri dana, ne tražim to od njega. Samo kažem da nazove.

Ali pustila sam ga da govori. Zarila sam nokte duboko u prste da ne zaurlam. Toliko sam upirala dok je govorio da sam vidjela kako mi iskaču debele žile na rukama, kao da su cikle, a pritom sam, pritom sam gutala slinu da progutam krik koji mi se, osjećala sam, penje u grlu, pa sam si ponavljala: Mir, Clara. Mir.

I onda sam mu na kraju rekla. Édouardu. Ispričala sam jučer majci, a on kaže da je više ne želi vidjeti, ali nema veze, to nisu moje stvari, to me se ne tiče. Neka oni to riješe među sobom (to nije istina, ona mu laže, ona laže, sve je pokušala da bi vas pomirila, sve što je mogla, kao što si i ti uvijek gledao kako se majka zdušno trudi pomiriti članove obitelji, kao da je to uloga koju je jedna prenijela drugoj). Ja sam je nazvala da joj javim novosti o njemu i rekla sam joj, rekla sam joj, Kvragu trebao si to vidjeti, majku, to ju je dotuklo, to je izišlo samo od sebe dok sam razgovarala s Édouardom – istina, to je jače od mene rekoh, znaš mene, mama, ja ne mogu drukčije nego reći što mislim, a u mojim godinama ne može me se promijeniti, prekasno je za to, prestara sam, imam više od četvrt stoljeća, u svakom slučaju, to kod mene ne prolazi, to ne prolazi, nije to što mi je pričao o teškim uspomenama bio razlog ili izgovor da puknem, o, ne, Nema ucjene sa mnom žao mi je rekoh, nema ucjene jer se u tim slučajevima više ništa ne govori, i u tim okolnostima više se ni o čemu ne govori i uvijek se mora o svemu šutjeti, a to nije život, to nije život, pa sam ponovila majci šta sam rekla Édouardu: Mogao si barem pokušati, to nije teško dovraga mogao si, baš si me mogao nazvati isti dan. To ipak nije tako komplicirano, nemaš dvije lijeve ruke kao dešnjak znaš se služiti telefonom. Kad pomislim da je prošlo već godinu dana otkako se to dogodilo, a tek mi je ovog tjedna rekao. Da ja godinu dana nisam ništa znala, nego tek ovog tjedna.

A da ne govorim o tome da mu je čak i predložila dok je bio s njom u bolnici. Bolničarka. Znam ja to. Nagnula se prema njemu – radila je svoj posao kako treba, ne kažem, sirotica brižna, to mi je i on sam ponovio. Nagnula se prema njemu pa kaže Želite li se javiti svojoj obitelji. Imate li obitelj koju možete nazvati – a on joj kaže, mirno k'o da nije ništa: Ne, ne, hvala, ne, hvala, u redu je. A onda je jučer bio preda mnom, na istome mjestu kao ti danas. Bio je u gotovo istom položaju kao ti i oponašao sebe kako bolničarki govori: Ne, ne, hvala, ne, hvala, u redu je, i zato sam ga gledala zlobno, kako bi on shvatio. A onda sam si mislila: Imam više od četvrt stoljeća. Oboje smo gotovo iste dobi. Poznajem ga skoro četvrt stoljeća i ništa se nije promijenio (to je zato što je, kad si stigao, stala govoriti bez prekida, nije te ni slušala, pričala ti je sve beznačajne pričice iz sela, opisivala sva vjenčanja, sprovode onih kojima više čak ni ime ne znaš, kao da si time želi stvoriti privid i tebi dati privid da nikada nisi ni otišao, da te se sve te priče još tiču i da samo nastavlja razgovor koji ste prekinuli sinoć ili sat vremena prije. Pa si se odlučio osvetiti).“

Došao sam k njoj prije četiri dana. Naivno sam zamislio da je boravak na selu jedini način da se oporavim od umora i klonulosti od mog načina života, no tek što sam kročio u tu kuću, bacio putnu torbu na madrac, tek što se prozor sobe koji gleda na gajeve i tvornicu susjednoga sela otvorio, shvatio sam da sam pogriješio i da ću se vratiti još melankoličniji i još dublje deprimiran od dosade.

Nisam je posjetio dvije godine. Kad mi prigovori za moje nedolaske, promrmljam praznu formulu u stilu „Moram izgraditi svoj život“ i u to nastojim unijeti dovoljno uvjerenja ne bih li krivnju prebacio na nju.

Ali ja ne znam što radim ovdje. I prošli sam put ušao u isti automobil kao i ovog tjedna, isti automobil od kojeg mi je mučno, s tim ustajalim mirisom duhana, i kad sam vidio kako s druge strane automobilskih vrata prolaze ista polja kukuruza i uljane repice, ista prostranstva šećerne repe koja zaudaraju, redovi kuća od opeke, odvratni plakati Nacionalne fronte, jezive crkvice, napuštene benzinske postaje, zahrđali i klimavi supermarketi izgrađeni usred pašnjakā, taj depresivni krajolik francuskoga Sjevera, obuzela me mučnina. Shvatio sam da se osjećam samim. Otišao sam odande govoreći si da prezirem selo i da se više nikada neću vratiti. A ove godine ja se vraćam. Ima i još nešto. Razlog tvog nedolaska ovamo nije samo taj što se smrtno posvađate pet minuta nakon što dođeš, pomislio sam na dolasku, u njezinu automobilu, dok sam pjevao kako ne bih govorio, ili zato što te sve u njezinu ponašanju, navikama, sve u njezinu načinu razmišljanja ugrožava i ljuti. Ne dolaziš i zato što je više ne možeš ni vidjeti otkako si osvijestio s kakvom je lakoćom i ravnodušnošću zanemaruješ, često grubo jer se nadaš da će ti ona pomoći u tvojim naporima da je napustiš. Sada zna. Zna za kakvu si hladnoću sposoban i sramiš se. Čak i ako nema razloga za sram, imaš pravo napustiti je, ali ti se sramiš. Znaš da si, kad je posjetiš, primoran suočiti se sa svojom okrutnošću, s onim što vođen sramom nazivaš okrutnošću. Znaš da si, kad si s Clarom, primoran vidjeti ono što u sebi ne želiš vidjeti i da joj zbog toga zamjeraš. Ne možeš se oduprijeti tomu da joj zamjeraš.

Od posljednjeg posjeta poslao sam joj samo nekoliko SMS-ova ili formalnih razglednica koje sam, nadahnut nekim nejasnim osjećajem obiteljske obveze, nasumce izabrao, a ona ih magnetom pričvrstila na hladnjak, i koje bih svaki put brzo nažvrljao na nekoj klupi ili rubu stola u kafiću, „Puse iz Barcelone, vidimo se, Édouard“ ili „Pozdravi iz Rima, prekrasno vrijeme“, možda, u biti, ne toliko da održim tanašnu vezu između nje i sebe, kao što sam se uvjeravao, kao što sam želio vjerovati, koliko da je podsjetim na daljinu koja nas razdvaja i dam joj do znanja da sam odsad daleko od nje.

Njezin muž vratio se s posla. Sa svoga mjesta mogu mu vidjeti stopala. Clara i on su u boravku, a ja u susjednoj prostoriji. Vrata su odškrinuta četiri-pet centimetara, ja slušam, oni me ne mogu vidjeti, skrivam se ukočeno stojeći iza vrata. Ne vidim ih, samo čujem, razabirem samo njegova stopala, no nagađam da ona sjedi na stolici nasuprot. On je sluša, nepomično, a ona govori.

„Rekao mi je da skoro ništa ne zna o njemu, osim imena: Reda.“

Didier i Geoffroy tvrde da mi je lagao i rekao izmišljeno ime. Ne znam. Trudim se ne misliti na to, svaki put kad na to pomislim trudim se odvratiti misli. Usredotočujem se na štogod drugo, kao da želim da mi je, u svemu onome što mi je uzeo, ostavio barem to, tjerajući sama sebe da se uvjerim u to kako bi poznavanje tih četiriju slova moglo sličiti revanšu ili, ako je riječ prejaka, nadmoći nad njim koju crpim izravno iz tog znanja. Ne želim biti gubitnik na svim razinama. Kad spomenem nekome tu priču i kad mi uzvrate kako je očito da mi nije rekao svoje pravo ime te da je davanje lažna imena u ovakvu slučaju, u takvim okolnostima, čak klasična tehnika, obuzme me osjećaj razdraženosti i agresivnosti kojem se ne mogu oduprijeti, ta mi misao bude najnepodnošljivija, u tren oka postanem agresivan, htio bih urlati, htio bih ušutkati, protresti svoga sugovornika.

„Opet mi je to ispričao, jutros. Bili smo u pekarnici i zamolila sam ga da mi opet ispriča“, i zaista sam joj na putu rekao da kad je Reda uperio pištolj u mene, jer je željela da joj uvijek iznova prepričavam taj prizor, kad je uperio pištolj, pitanje koje sam si postavio nije više bilo Hoće li me ubiti jer u tom trenutku u to više nije bilo nikakve sumnje, bilo je nepovratno, ubit će me i umrijet ću, te noći, u svojoj sobi, pokorio sam se okolnostima sposobnošću kojom se čovjek pokori i prilagodi svim situacijama, dovoljno je pogledati povijest, čak i u najneprirodnijim i najokrutnijim okolnostima ljudi se prilagode – što je, rekao sam Clari, zbog moje sklonosti grandioznim izjavama istodobno najbolja i najgora poruka za čovječanstvo jer to znači da je dovoljno promijeniti svijet da bi se promijenilo ljude, ili u svakom slučaju većinu, a Clara nije slušala, nema potrebe da ih se mijenja jednog po jednog, što bi oduzelo previše vremena, ljudi se prilagode, ne trpe, prilagode se. Pitanje dakle nije bilo Hoće li me ubiti, već prije Kako će me ubiti, odnosno: Hoće li mi opet staviti svoj šal oko vrata da me zadavi ili: Hoće li zgrabiti prljave noževe u mom sudoperu ili: Hoće li pritisnuti okidač tog pištolja ili: Hoće li pronaći nešto što mi nije ni na kraj pameti; više se nisam nadao da ću pobjeći, više se nisam nadao da ću preživjeti, već sam samo želio umrijeti na što bezbolniji način. Poslije su mi policija i Clara čestitali na hrabrosti a meni se činilo da ništa nije više u suprotnosti i nepovezano s tom noći od pojma kao što je hrabrost. Uzmakne nekoliko koraka, čvrsto držeći rukohvat pištolja. Pruža drugu ruku, kojom ne drži oružje, ne ispuštajući me iz vida i opipava hrpu odjeće nagomilane na mojoj radnoj stolici. Ponovno uzme šal. Pomislim: Opet će me daviti. Međutim, kad mi je opet prišao, nije me pokušao zadaviti kao što je učinio prije nekoliko minuta, prije nego što će izvući pištolj. Nije me ščepao za vrat. Ovoga puta pokušao me svezati, zgrabi mi desnu ruku, pokuša uhvatiti drugu kako bi me svezao šalom, sjećam se vonja znoja koji se iz njega širio, pa i vonja spolovila. Opirao sam se, borio sam se protiv njega i toliko sam se bojao, mislio sam: ne želim umrijeti, rečenica tako tužno, tako tragično banalna, ispuštao sam slabašne krike, naravno nisam vrištao preglasno, ne bih se usudio, odgurivao sam ga, uvijek mirno, što sam mirnije mogao, molio sam ga da to ne čini. Odupirao sam se, nije uspijevao u svojoj nakani, stalno je ponavljao, svaki put sve glasnije Pokazat ću ti zube Pokazat ću ti zube (ne pokazati zube u uobičajenom smislu već u ovom slučaju, razbiti mi zube. Razbit ću ti zube Razbit ću ti zube.) Urlao je. Nadao sam se da će nas neki susjed čuti i pozvati policiju, Ali ako se policija pojavi, moguće je da će od straha da ga ne uhite ubrzati pokrete pa će me ubiti smjesta, u napadu panike, kad začuje kroz vrata glas policajaca koji izvikuju nešto kao: Policija, odmah otvorite. Kako me nije uspio svezati, iznova je zgrabio pištolj koji je nakratko smjestio u unutarnji džep kaputa od umjetne kože, bacio šal na pod ili si ga opet stavio oko vrata, ne znam više, i pritisnuo me na madrac.

Ujutro 25., jedva nekoliko sati nakon tog prizora, hodao sam i pedalirao sve do Henrija i još sam na putu mislio: Za tjedan dana reći ćeš sebi: Već je tjedan dana otkako se dogodilo, hajde, a za godinu dana reći ćeš si: Već je godina dana otkako se dogodilo. Tek što sam došao na hodnik njegova kata, on mi je otvorio vrata. Zacijelo je čuo zvuk mojih koraka. Želio sam mu se baciti u naručje, ali sam se odmah suzdržao, zašto, ne bih znao.

Rekao sam Clari: „Ali ja nisam ni pomislio da bi on mogao biti opasan.“ Nisam vjerovao u to neposredno nakon te noći s Redom, tek sam naknadno i mjesecima poslije pomislio da svi mogu potencijalno postati opasnima, uključujući i osobe s kojima sam najbliži, da bilo tko može biti obuzet ludilom ubijanja, odjednom svladan potrebom za uništavanjem i krvlju i napasti me bez upozorenja, čak i Didier i Geoffroy, moji najbliži prijatelji, ali ipak, s Henrijem sam bio suzdržan. Ostali smo nepomični, i tih nekoliko trenutaka kad se vrijeme zaustavilo osjećao sam kako me ispituje pogledom i diskretno analizira u potrazi za znakovima koji bi mogli ukazati na razlog moje prisutnosti ovdje, tako rano, baš na taj dan. Njegove oči prelazile su mnome, mojom prljavom i masnom kosom, mojim iscrpljenim, podbuhlim očima s podočnjacima, vratom prošaranim ljubičastim tragovima, nadutim grimiznim usnama. Na svaki trag koji je otkrio lice bi mu se smrknulo; sjećam se opetovana tuširanja prije nego što sam došao k Henriju, a ipak se točno sjećam da mi je kosa bila prljava kad sam bio kod njega. Pozvao me unutra. Hodao je iza mene te sam u hodu osjećao njegov pogled na potiljku. Nisam plakao. Ušao sam u stan. Ondje su bile uokvirene fotografije smještene na namještaj, a iza kanapea njegov veliki portret u staklu. Sjeo sam, a Henri je skuhao kavu. Vratio se iz kuhinje s dvjema šalicama u ruci koje su podrhtavale na tanjurićima; upitao me želim li o tome razgovarati, odgovorio sam da želim. Opisao sam Redu, isprva njegove smeđe oči i crne obrve, počeo sam s njegovim očima. Lice mu je bilo glatko. Njegove crte lica bile su istodobno blage i markantne, muževne. Kad bi se nasmiješio, na licu bi mu se pojavile jamice, a mnogo se smiješio. Preslika tužbe koju čuvam kod sebe, sastavljena policijskim žargonom, navodi: Magrepski tip. Svaki put kad mi se oči zaustave na njoj, ta me riječ razbjesni jer u njoj još čujem rasizam policije tijekom ispitivanja koje je uslijedilo nakon 25. prosinca, taj kompulzivni rasizam i koji mi se naposljetku, kad se sve uzme u obzir, činio jedinim elementom koji ih međusobno povezuje, jedinim elementom, s pretijesnom odorom, na kojem je počivalo njihovo jedinstvo te večeri, zato što za njih magrepski tip ne označava geografsko podrijetlo, već ološ, razbojnika, delinkventa. Opisao sam ugrubo Redu policiji kad su me zamolili i odjednom me policajac koji je bio ondje prekinuo: „Ah, hoćete reći, magrepski tip.“ Bio je slavodobitan, bio je, ne bih rekao presretan jer bi to bilo pretjerivanje, nego se smiješio, likovao je kao da sam priznao nešto na što me on htio navesti da kažem otkako sam došao, kao da sam mu napokon pružio dokaz da je on oduvijek na strani istine, ponavljao je „magrepski tip, magrepski tip“, a između dviju rečenica ponovno bi rekao „magrepski tip, magrepski tip“. Ispričao sam Henriju o toj noći prije nego što ću leći na njegov krevet. Pokazao mi je svoju sobu u mezaninu te sam pošao na spavanje. Već odavno nisam spavao, osim za vrijeme nekoliko siesta s Redom.