proza

Silba Ljutak: Književn(kažnjen)ik

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Silba Ljutak (1999., Zagreb) završila je opću gimnaziju u Srednjoj školi Zlatar. Trenutno živi u Zagrebu, studira Psihologiju na Hrvatskim Studijima i bavi se freelance prevođenjem na engleski jezik te literarnim radom. Uglavnom piše kratke priče i poeziju. Do sada je objavila tri kratke priče (Večernji list, Kolo, NEMA), ulomak iz romana (Književnost.hr) te nekoliko pjesama na hrvatskom (Strane, Centar Kulture, Kvaka, Metafora).



 

Književn(kažnjen)ik

 

Htio je napisati knjigu da ga drugi gledaju bogom na zemlji. Smrtnici tome nisu dorasli. Znaju kako ih kupiti i otvoriti korice. Znaju prelistavati stranice, ali ne razumiju. Tako si je govorio. To mogu samo odabrani. Svakako jednom tjedno u knjižnicu. Prosvijetljenost se mora redovito dubiti da ne omlohavi pokretnim slikama i pjesmama s tri različita tona.

Predsjednikovanje je smatrao suviše dosadnom aferom, kao i svako državničko zvanje. Ime bi odjekivalo nekoliko mandata nakon vladavine pripadničke stranke. Ako izazove rat ili vrati pokrajinu otetu prije tisuću godina, mogao bi dobiti paragraf u povijesnom udžbeniku. O tome bi odlučivale generacije daleko poslije onih koje ga znaju pronaći u rodoslovnom stablu. Matematiku i fiziku je znao koliko je morao bez suvišnog razmatranja materije. Bio je dovoljno hladan, ali kukavičan pred izazovima što takvi pravci prohtijevaju. Na taj se način ne bi usudio zacementirati. Pjevao je kao koza koju za rogove vuku u klaonicu, a osvjetljenje kazališne pozornice nikako mu nije odgovaralo uz kontrast između kose i tena. Drugog rješenja nije bilo. Morao je napisati knjigu.

            Svoju je smrtnost mogao iskušati na mnogo načina. Živio je na trećem katu i osim vlastitog balkona, nije se mogao sjetiti neke druge dovoljno visoke platforme s koje bi izazvao božanstva na duel snaga. Da skače sa svoja dva metra širine samo bi polomio noge. To nikako nije cilj. Nikakvo auto-agresivno ponašanje nije nadilazilo hipotetsko oblikovanje u testiranju onoga što je htio. I veće su budale od njega napravile nešto, a potencijalu kojeg je i razredna učiteljica hvalila nije prilično propasti. Ne smije. Riječima će oživotvoriti najvećeg narodnog junaka i filozofa upravo stvorene struje u jednom, a njega će slaviti kao stvaratelja. Bit će veliki otac liku za kojeg neće biti moguće vjerovati da je izmišljen. Ako mu izdavač prihvati rukopis, nema drugog objašnjenja od božanske genetike.

            Jednom kad je odlučio što će učiniti sa sobom, tako je moralo biti. Znao je da njegov sin ne smije biti običan. Težak život će odmah izazvati divljenje i empatiju urednika. Samohrani otac autističnom djetetu s amputiranom nogom nakon teške prometne nesreće u kojoj mu je žena izgubila život. Operativac tajne službe koji je infiltrirao stranjsko ministarstvo zdravstva u potrazi za lijekom protiv Alzheimerove bolesti. Shizofreni invalid koji se bori protiv globalne zavjere što mu je oduzela najmodernija motorna kolica. Student koji radi dva posla kako bi skrbio za bolesnu majku i djeda narkomana. Mogućnosti je bilo više od predstojećih znakova na papiru. Ništa od toga nije dovoljno snažno. Morao je postati tim čovjekom kako bi ga mogao pravično prikazati. Prva je činjenica bila uspostavljena: bit će patnik.

            Do sad je svako svoje mokrenje (barem ono kojega se mogao sjetiti) proveo na nogama. Spol nije upitan. Žene su ga plašile. Nije razumio njihove postupke i svaki pokušaj rasprave mu je bio sasvim besmislen. Nešto što proizvoljno svaki mjesec krvari ne može biti ispravno u glavi. Ako će ga čitati, mogu i svaki tjedan.

            Studirao je nešto što je sada zauzelo drugo mjesto. Nije izgledno da će se uskoro posvetiti skriptama i predavanjima. Prisustvovat će im, ali samo kako bi upio onaj ljudski dio iz njih. Pisanje u napučenim prostorima bi se mogla pokazati kao vrijedna ideja. Druga odredba: bit će profesor. U ovom je stadiju razvijanja priče područje još uvijek nebitna stavka. Patnički profesor, to će biti osnova na kojoj će izgraditi svoje po svim prilikama jedino dijete. Fizičko se ne bi usudio stvoriti.

            Ono što mu sada treba jest karakter koji će ga odvojiti od ostalih i učiniti vrijednim legende kakva će nastati. Prva prepreka. Nije htio napraviti kopiju sebe, a njegovi mu se poznanici i obitelj nisu činili kao netko o kome bi se čitalo i na drugim jezicima. Odrastao je s općenitim gađenjem prema ljudima. Smatrao ih je nečistih umova, sebičnima i previše znojnima čim malo zagrije Sunce. Nije ih htio dirati. Razgovarao je samo kad je društvena konvencija nalagala da je tako ispravno. U mjesečnim se intervalima družio s dvojicom kolega kako netko ne bi doveo njegovu normalnost u pitanje. Prve im je srijede u mjesecu posvećivao nekoliko sati i pravio se da ga zanima zašto jednom od njih djevojka s kojom je spavao nakon izlaska ne odgovara na poruke. I drugi vjerojatno ima slične probleme. Nebitno njegovom životu i liku kojeg stvara.

            Da bi ga učinio zaista ljudskim i nekime kome bi se posvetila ukupna pozornost, morao je izaći iz stana. Htio je čuti tuđe tragedije, iz svake uzeti komadić i sašiti onu najgoru što može proizaći iz zemaljskih uvjeta. Htio je sjesti nasred glavnog trga s natpisom: „Ne želim vaš sitniš, želim vaše priče.“ Ubrzo bi se ispred njega stvorio red. Svaka bi mu osoba šaptala ono što ju boli, a on bi zapisivao, metodološki objektivno ocjenjivao čija je patnja gora i dovoljno šokantna za najširu čitalačku publiku. Na kraju bi pitao za dobra djela. Nije dovoljno nadilaziti svoje (ne)prilike, njegov lik mora utjecati na druge i postati herojem. Poučavat će iz strasti i moralne obligacije prema onima kojima je potreban. Toliko je sasvim jasno. Način dostizanja kipa od patine i zlata još je podložan izmjenama.

            Bilo bi vrlo praktično kad bi se ljudi bili voljni otvoriti potpunom strancu. Bojažljiv po prirodi, ne bi se usudio toliko izložiti i zaista sjesti na beton poput prosjaka. Ponosne ideje sebe to nisu dopuštale. Na glas je razglabao o svim akcijama koje može poduzeti na putu do nečije ispovijesti. Šture, sputane, uvezane u korzete. Trebao je nešto sirovo i stvarno. Ovakve potrebe zahtijevaju radikalne mjere. Nekoj će uličarki umjesto za seks platiti za životnu priču. Takvo se što ne može raditi iz dobre volje.

            Načuo je o nekoliko mjesta gdje se mogu pronaći takve usluge. Krenuo je iste večeri. Pričekao je da prođe ponoć i zaputio se u uličicu koju su u svakodnevnim krugovima zvali Jeftinim Amsterdamom. Prilazit će svim ženskim osobama u tom okrugu (ne nužno samo mladima, starije su imale više vremena za proživljavanje tragedija) i diskretno upitati jesu li slobodne. Trebale bi biti sretne da ih želi za nešto više osim olakšavanja tjelesne napetosti. On je svoju kontrolirao uravnoteženom prehranom i umjerenim vježbanjem četiri puta tjedno. Ako ikada spava sa ženom, to neće biti za novac te isključivo zbog predaje božanske štafete. Razodjenut će se samo ako i ona ima potvrdu božanstvenosti. Bio bi grijeh umnožiti obične.

            Stigao je do Jeftinog Amsterdama. Koridor između zgrada izgledao je kao i svaki drugi. Lovački bi pas vjerojatno čuo razliku kako dopire iz svakog haustora. Najbrže je stoječki ispod stepenica dok stariji susjedi spavaju.

            Neko je vrijeme sam stajao nasred ulice. Možda je pogriješio četvrt ili se mora pojaviti ispred točno određenog kućnog broja. Nekoliko je puta prošao gore-dolje kratkom cestom i skoro odustao od svog nauma. Prišla mu je debeljuškasta djevojka i zapitala što radi tamo. Rekao je da čeka nekoga. Nije bila zadovoljna odgovorom. Podigla je lijevu obrvu dajući mu drugu priliku za izbor riječi.

            „Samo čekam nekoga.“

Počela si je dodirivati lice podbočivši se o nevidljivu plohu, još uvijek čekajući odgovor koji bi mogla odobriti.

„Možda tebe čekam?“ Pokušao je nešto riskantniju, no vrlo jednostavnu retoriku.

„To sam htjela čuti!“ Automatska promjena raspoloženja. Primila ga je za ruku i povela za sobom. Nije očekivao da će biti tako lagano. Početnička sreća.

Hodao je za njom nekoliko ulica. Ušli su u obiteljsku kuću i zaputili se prema potkrovlju. Dovela ga je u malu garsonijeru sasvim pristojnog stanja. Okupljališta prostitutki je zamišljao kao derutne i prljave. Njegovi su mu superiorni pogledi nalagali da one žive zajedno u jednoj prostoriji, dijele istu četkicu za šminku i jedu ono što stignu ukrasti. Taj je sobičak morao biti leglo zla i skoren iscjedcima prisilnih abortusa. Prostor u koji je došao nije nalikovao toj ideološkoj viziji. Neke stvari očito nisu bile na svojem mjestu, no sve je bilo čisto. Pri prisili bi se usudio skinuti jaknu.

„Dvije stotine.“ Prvo fiskalni dio, onda eventualno dahtanje jedno po drugome. Kimnuo je. Za svaki je slučaj ponio nešto veću svotu ne znajući kakav cjenik može očekivati. Pružio joj je ugovoreni iznos i sjeo u fotelju.

„Želiš me gledati kako se skidam?“ Spremila je novac i krenula s opravdavanjem toga što je izabrao baš nju.

„Ne, molim te. Nisam zato došao.“ Zapanjen izraz lica.

„Možemo i obučeni, kako god ti želiš.“ Vidno se zabavljala, kladila sama sa sobom koju će pozu prvo htjeti.

„Ne, stvarno. Zapravo bih htio razgovarati s tobom.“ Okolišanje i propitkivanje terena ga neće nikamo dovesti. Platio je i želi svoj proizvod. Nasmijala se.

„Ali novac ti ne vraćam.“ Jasna nakana dominacije.

„Naravno, poštujem tvoje vrijeme.“

„Imaš pola sata, vjerujem da bi i prije bio gotov.“

Rekao je da želi saznati nešto o njoj. Prihvatila je iz znatiželje. Predstavila se kao Ana. Klasično ime i ono koje brzo pada na pamet u ovakvim situacijama. Neka bude Ana. Nije mu uzvraćala pitanja i samo je odgovarala na dobivena. Bila je u ranim dvadesetima, prekinula ekonomiju na drugoj godini, ima mopsa i voli indijske filmove.

„Zašto ovo radiš?“

„Nisi valjda religijski frik koji me želi vratiti na pravi put?“ Intervju više nije bio uzbudljiv.

„Nipošto. Samo želim znati zašto ovo radiš.“ Morao je nekako prodrijeti do trauma iz djetinjstva. Jednom kada krene tim putem zaboravit će na vrijeme.

„Jer sam slobodna. Jer mogu. Jer je lagano koliko može biti i sigurno bolje od slaganja polica u dućanu ili učenja napamet onoga što me mama tjerala da upišem. Jer želim avanturu. Jer sam od tebe dobila novac za pričanje. Trebam li još neki razlog?“ Ostao je razočaran. Djevojka pred njim nije bila patnica niti je profitom iz svoje vagine ikoga liječila. Bila je oličenje taštine koju toliko prezire, lakovjerna i uvjerena da je stilom života iznad društva. Nijedan dio toga ne želi pretočiti u njega. On mora biti čist i fokusiran na više pozive. Počela se skidati. Želudac mu se preokrenuo i zamalo je ispovraćao povečeranu piletinu s rižom po čipkastom grudnjaku. Otišao je gledajući u pod.

Sljedeći je dan razmišljao o tome što je rekla. Uzet će ju kao opreku onome čemu stremi, kostur kojem će, uz fokusnog junaka, šivati kožu njegovog antagonista. Ovo nije neuspjeh, već korak u drugome smjeru. Iz svake interakcije mora izvući nešto. Knjigu čini više od veličanja glavnog aktera. Došao je do treće činjenice: izvjesno će vrijeme posvetiti protivniku koji će mu pružiti mogućnost iskazivanja najvećih vrlina.

Potraga za izvorom karaktera i životnih postavki se mora nastaviti. Nakon nekoliko dana  će se vratiti i pokušati ponovno. Odbijao je vjerovati kako su „jednostavnost“ posla i praktična lijenost jedini razlozi takvom odabiru. Koliko god da trajalo, pronaći će svoju heroinu što se žrtvuje kako bi othranila vanbračnog sina kojeg otac ne priznaje i platila bratu odvikavanje od alkohola u najboljoj ustanovi u gradu. Mora biti svjesna iskonske prljavštine onoga što radi i spremna nastaviti jer ne vidi drugi izlaz. Primorani slučajevi bi također poslužili kao dobar predložak, no na njih vrlo vjerojatno neće ovako skoro slučajno naići. Kriza inspiracije bi ga mogla odvesti i u bordel. O tome će razmišljati na razvijenijim stepenicama.

            Pri drugom je dolasku pokupio šamar. Napunjen samopouzdanjem od jednostavne procedure prošlog susreta, prišao je prvoj ženi koju je vidio. Živjela je u toj ulici. Zapanjen se pogreškom vlastite prosudbe ispričao i ažurno povukao. Napravio je nekoliko krugova i vratio svom odredištu. Sreo je dva muškarca, ali njih se nije usudio pitati. Nakon što se udomaći na tom terenu, pokušat će i s njima. Zagolicala ga je pomisao kakve bi to tragedije mogle biti.

            Zaključio je kako bi bilo dobro iskušati drugi pristup. Na sljedećem je mjesečnom susretu pitao znaju li nekoga tko radi svašta za novac. Dvojica su ostali zapanjeni na temu koju je načeo. Nije govorio o takvim stvarima i na licu mu se moglo vidjeti da mu sam spomen uzrokuje mučno previranje crijeva. Veselo su nazdravili kolegi koji je odlučio odrasti i dali telefonski broj puni obećanja. Nije htio znati kako su došli do njega niti jesu li ga osobno ili možda zajednički nazvali.

            Sljedeći ga je dan utipkao i dogovorili su sastanak nakon deset sati na uglu Zelene ulice i Istočne avenije. Došao je petnaest minuta ranije. Neovisno o subjektu, dobar početni dojam je neizostavan koliko god to situacija dopušta. Malo nakon deset ju je primijetio nekoliko metara od sebe, ružičasta kožna jakna za raspoznavanje. Poput prošle, izgledala je kao uobičajena urbana stanovnica i bez iste namjere, ne bi se moglo pogoditi zašto je tamo. Na telefonu mu je rekla da ju oslovi s Ema.

            Povela ga je do mjesta gdje bi trebali obaviti taj hormonski potaknut čin. Došli su iza stare tvornice. Uzvrpoljio se tražeći bilo kakav ulaz. Nije bilo ničega osim kontejnera za smeće i reciklažu. Zamišljao ju je nagnutu nad njima, kako ju uzimaju. Prvo jedan pa njegov diler kojem se na taj način odužuje što kasni sa zadnjom isplatom. U ovom će slučaju morati inzistirati na boljem pojašnjenju razloga onoga što je procijenim krajnjim ponižavanjem.

            „Kao što sam ti već rekla, sto pedeset za jednom. Još pedeset ako hoćeš pušenje.“ Djelovala je hostilno i ogorčeno na cijeli svijet. Priprosto je izgovarala riječi. Pomislio je na majmuna u haljini kojeg netko šibom tjera govoriti. Trebalo mu je tako nešto, bolno i složeno u svojoj uzročnosti. Platio je osnovnu tarifu. Sramio se zbog njezine formulacije oralnih radnji. Usta su za molitve važnijima i zahvale na božanskim priznanjima.

            „Možemo li samo razgovarati?“

            „Molim?“ Šavovi staloženosti pucali su pod pritiskom ljutih naslaga. „Gledaj, došla sam obaviti svoje i gotovo. Nisi valjda djevac da te trebam držati za rukicu i govoriti šta da radiš?“ Nije bila nimalo oduševljena zahtjevom. „Okej izgledaš, vjerojatno si već okrenuo koju.“ Monolog je bujao. Koliko će samo inspiracije dobiti kad mu se otvori. Ako treba, napravit će iznimku i grliti ju kad počne plakati. Mogli bi ugovoriti trampu vještina za sagu očinskog batinanja. Nalazit će se jednom tjedno. Ona će mu opisivati oblike modrice, a on će ju uputiti u osnove kulturnog izražavanja.

            „U redu je, platio sam ti“ pokušao ju je nekako smiriti. „Samo želim razgovarati s tobom.“

            „Zbog toga si me dovlačio ovdje? Ne mogu vjerovati da me ovako zajebavaš! Ako nećeš ne moraš, ali ja ti nisam psihijatar.“ Ovo će biti puno teže od zamišljenog.

            „Ne, ne želim seks.“ Tako nešto nije dolazilo u obzir.

            Otvorila je usta kako bi se zaderala na idiota zbog kojeg je dolazila na drugi kraj grad gdje ju nitko osim korisnika ne poznaje. Ništa nije izustila. Pobjegla je kao orobljena pod pištoljem na zatiljku.

            Ljudi su se ispostavili nešto složenijima no što se nadao. Nije razumio kako netko može prodati svoju čistoću, ali mu nije voljan reći zašto. Njegov će sin također biti zapanjen ljudskom prirodom. Bit će tajni veleposlanik razvijenije rase na Zemlji. To mu dopušta jedinstven uvid u događaje svoje svakodnevice. Oprezan je. Ne zaključuje prerano i svjestan je svih mogućih ishoda. Ne očekuje ništa osim prevrtljivosti. Tu će genetsku grešku oca ispraviti književna majka.

            Sljedeći se tjedan vratio Jeftinom Amsterdamu. Još će jednom pokušati izvući bar kardiovaskularno preuranjenu smrt prabake. Došao je ranije u nadi da ga starice na prozorima ne gledaju sumnjivo što toliko šeta istim mjestima. Više mu nije bilo dolično prilaziti na slijepo. Neko će vrijeme promatrati svoj objekt i pokušati registrirati ponašanje koje bi mu pokazalo da je ovdje iz sličnih nagona.

            U jednom je prolazu spazio osobu duge kose. Živio je u mjestu gdje se njeguju tradicionalne vrijednosti i takve su duguljaste izrasline na mladićima bile buntovna rijetkost. Ispravnih je organa. Stajala mu je okrenuta leđima. Bez mobitela i slušalica, časopisa i ručne svjetiljke. Približio joj se.

            Primijetio je poznatu torbu kako joj skoro dotiče koljena, ukrašena privjescima i bedževima s imenima metal bendova. Već ju je viđao na kampusu. Nikada nisu razgovarali, ali zapamtio je njezino obličje. Uvijek je bila sama, ponekad mamurna ili na rubu suza. Znao ju je zbog incidenta od prošle godine. Došla je u autu čudnih registracija i izletjela sa suvozačkog mjesta. Netko ju je gurnuo van. Pala je na tlo i psovala majku vozaču koji je odlazio.

            Ona je rješenje koje je čekao. Takva osoba mora patiti, propitivati svaku odluku koja ju je mogla dovesti do nesigurnog starca što se gnijezdi nad njom ili se trgati protiv onoga što su joj vlasnici nametnuli kao jedini prihvatljiv uzorak ponašanja. Ona je netko koga bi njegov lik mogao spasiti, netko čija će mu tragedija dati uvjerljiv karakter. Od nje će naučiti kako spojiti dva svijeta, nebeski i podzemni, kako od inherentno dobre osobe učiniti grešnika. Ako mu se svidi što kaže, pomoći će joj napojnicom.

            Konstrukcija početnog konsenzusa je tekla poprilično brzo. Nije bilo dvojbe u kakvom odnosu kane biti jedno s drugim. Izrazila je kako to želi učiniti u njegovom prostoru. Njezin nije slobodan. Tom je izjavom još više obećavala. U svakodnevnim okolnostima nikako ne bi pristao na tuđi dolazak u područje vlastitog intimnog obitavanja. Ovo je bio viši zahtjev sudbine. Promislivši, mala cijena za ono što zamišlja da će dobiti. Pristao je.

            Uspeli su se na treći kat. Uputio ju je u dnevni boravak.

            „Koliko želiš da ti platim?“ Već je bio dobro upoznat s procedurom.

            Neko je vrijeme šutjela. Odmjeravala ga je poput lešinara. Imao je nedavno podrezanu bradu i urednu odjeću. Od njega bi mogla dobiti nešto više od klijentele na kakvu je naučila: „Petsto.“

            „Može.“ Morao je zadobiti njezino povjerenje, opustiti ju koliko je moguće. Ako toliko želi, imat će. Dao joj je novčanice i odmah krenuo na preuzimanje tajni. „Znaš, viđao sam te na kampusu.“ Uznemirila se. Bio je toliko običan da ga očito nikada nije zamijetila u gomili. Nebitno, on nju je. Postalo joj je osjetno neugodno.

            „Bez brige.“ Ne smije postati suviše napeta. Nestrpljenje je sve više raslo. Morat će biti iznimno oprezan u nadolazećim postupcima, a toliko mu je toga dužna reći. „Volio bih kada bismo mogli malo razgovarati.“

            Odbijala je povjeriti išta od toliko toga što zasigurno nosi u sebi. Počela je gristi nokat lijevog palca i cupkati nogama. Nije podnosio nervozne ljude. Prelako je upijao njihove emocije.

            „Možemo li razgovarati?“

            „Oprosti, nisam trebala otići s tobom.“ Vratila mu je novac i krenula prema izlazu. Refleksno ju je povukao za nadlakticu. Ne smije otići. Toliko je blizu onoga što treba i zaslužuje.

            „Pusti me!“ Povikala je. Čak je i u deranju imala lijep glas. Loši ljudi ne mogu imati tako glatke i mekane glasnice. Još jedna potvrda da nije ono što bi smrtnik sudio. Nije bilo druge opcije no zadržati ju ako treba i silom te doznati s koliko je godina prvi put silovana.

            „Molim te, samo mi pričaj!“ Nije imao naviku podizanja razine tona. Procjenjivao je to primitivnim alatom onih kojima ponestaje valjanih argumenata. Uspinjao se na njezinu razdražljivu vibraciju.

            „Kakav si ti luđak, pa pusti me!“ Bila je mala i slaba, zasigurno istrošena napornim radom. Nije se mogla oteti iz stiska znatno višeg muškarca. Ona je prilika kakva dolazi jednom u tko zna koliko dugo i odlazak nije nešto s čim se spreman pomiriti.

            Nije reagirala na suosjećajne pokušaje. Nova se taktika nametala nužnom. Primio ju je za vrat. Pravom sadistu nježno, ali dovoljno da osjeti. Vlastiti joj je život bez dvojbe vrjedniji od ičega što bi netko drugi mogao htjeti od nje.

            „Što želiš da ti kažem?“ Popustila je u strahu, još uvijek zbunjena što ovaj čudni stranac toliko želi.

            „Sve, samo mi reci!“ Kakvo gubljenje vremena! Dok on moljaka za ikakvu pomoć, netko drugi ostvaruje njemu sudbinski predodređeno i potvrđuje svoje božanstvo. Sad i odmah, bez ikakve daljnje prokrastinacije. Nastavio je stiskati nesvjestan svoje nadmoći nad trenutnom suparnicom.

            Otimala se koliko je mogla protiv nekoga te veličine. Bila je zaista mala. Niska, protivno svojoj volji pothranjena ili opterećena izgledom. Bez dubinske analize ne bi mogao donijeti taj sud. I to će doznati. Tijelo joj se konačno smirilo. Pustio ju je da padne na pod. Izdahnuo je s olakšanjem. Predala mu se i reći će sve što mora znati.

            „Hajde, otvori oči. Moramo razgovarati.“ Nije dolazila k svijesti. Situacija je takva i mogao ju je samo prihvatiti. Kad se probudi i kad se oboje priberu moći će ju saslušati. Skuhat će joj kavu i napraviti kajganu. Tako će se smekšati. Zaključao je vrata kako ne bi mogla pobjeći i otišao spavati. Nastavit će ujutro.

            Probudio se malo prije šest. Bila je subota i nije imao nikakvih obaveza. Fakultet je zatvoren, a u teretanu će tek predvečer. Bio je neuobičajeno radostan. Jedva je čekao izaći iz spavaće sobe i zateći svoju gošću kako sjedi za kuhinjskim stolom. Do sad je morala sve shvatiti. Ispričat će joj se i krenut će ispočetka. Dat će joj više slobode u vremenu izražaja. Reći će nešto o sebi, uzajamna razmjena.

            Ležala je u istom položaju u kojem ju je ostavio. Debela muha zunzara sjedila je na bezbojnom obrazu. Zašto se nije pomaknula? Tako joj ne može biti ugodno. Bila je hladna i bez reakcije na prodrmavanje. Sjeo je pored nje. Imala je umirujuće lice. Proporcionalno i usklađeno, sićušno kao i sve ostalo. Čekao je da počne disati. Dan je izmicao, a ona nije mijenjala svoj položaj. Njezine su tragedije umrle zajedno s njom.

            Nazvao je policiju. Došli su za manje od deset minuta. Medicinari su zbrinuli truplo i ostavili ga s policajcima.

            „Nisam božanstvo.“ Bila je to jedina stvar koju im je rekao. Dokazi će govoriti umjesto njega, priznanje ili negiranje je samo trošenje tjelesnih resursa. Zaista nije bio božanstvo niti ikako vezan s njima. Božanstvu se ovako nešto ne bi moglo dogoditi. Njegov lik ne zaslužuje stvaratelja ubojicu. Neka nekog drugog učini vječnim na knjižničarskim policama. Običan i prolazan kakav sudeći prema svemu jest, nije ga mnogo zanimalo što će mu se dogoditi. Prosjedi li trideset godina u zatvorskoj ćeliji, obavlja kakve administrativne zadatke ili se oženi i podigne desetoro djece, sasvim jednako nakon kremacije.

            Na suđenju je rekao da žali. Imao je suzu u oku. To mu je priskrbilo doživotnu samicu umjesto intravenoznih otrova. Bilo bi dobro da tamo gdje ga odvedu nema papira. Premali je za grandiozne nesreće. Zaista i jest žalio. Supruga, sestra, pomajka, baka, kurva, časna ili medicinska sestra, prodavačica, frizerka, teta u jaslicama, šetačica pasa, učenica, studentica, asistentica na doktorskom, dadilja, čistačica u banci, poštanska šalteruša – sve su one jednake božanstvima. Ta jedna manje im neće nedostajati. Učinio je uslugu smetlarima što će skupljati jednu vreću otpadaka manje. Žalio je što je prosječan i što ni za njim nitko neće žaliti. Bio je samo instrument u tuđoj tragediji. 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg