proza

Darko Šeparović: Ovako

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Darko Šeparović (1987., Vela Luka) objavio je zbirku poezije ''Autopilot'' (Algoritam, Zagreb, 2015.) i roman ''Krvotok'' (Gradska knjižnica, Rijeka, 2018.). Tekstovi su mu prevedeni na engleski, njemački, slovenski i grčki. Priprema roman ''Pristanište'' koji će uskoro biti objavljen u nakladničkoj kući Fraktura.



 

OVAKO

 

 

 

... hobotnica koja zavlači

pipke s crnilom među stijene

može vladati tobom. Pripadaš joj,

 

a ne znaš. Hobotnica si, a misliš da si ti.

 

Eugenio Montale

 

 

 

 

Samo sam padala i padala, kao u meko lišće, u topli gusti pamuk i nikakvih ruku nije bilo blizu, nikakvog tijela na koje se mogu osloniti i tako sam padala, dok je plavo svjetlo obasjavalo moja leđa i kroz taj sam pad mislila o tupim pogledima ljudi iz gledališta koji će me dočekati ako jednom ustanem. Moje vrijeme curi i toga sam svjesna, fizički tragovi su nepotkupljivi i moje su oči, oči žene koja kad prstima jede glavu ribe, gleda njezine ugašene oči na tanjuru kao da gleda nešto čemu se približava. Nisam tako željela završiti, u toj svibanjskoj večeri s prizorom ribljih očiju i ležati na pozornici kazališta kako se valjda leži na trajektu za olujna vremena. Ali padala sam polako i kopnjela poput očiju one ribe, dio po dio tijela približavao se podu. Najprije su koljena dodirnula pozornicu, zatim kukovi, trup i na kraju glava. Prožela me nekakva toplina, ali to nije bila toplina reflektora već nešto drugačije, kao vrući pijesak u srpnju; mekano i opasno. Ne znam koliko sam dugo ležala, možda nekoliko sekunda ili minuta i jedino se sjećam da me probudilo potmulo koračanje, tamni i oštri topot od kojeg je cijela pozornica vibrirala. Nakon nekoliko nejasnih povika, otvorila sam oči i osjetila nečiji udarac u nogu. Sve je to bilo slučajno i neočekivano, sve šminka razmazana po licu, sve metež jedne propale premijere. Ležala sam u nezavršenoj slici, draga.

Prije nego sam ustala, upalila su se svjetla u kazalištu, a ljudi iz gledališta već su bili na pozornici. Ispred mene bilo je prazno gledalište i to jako bijelo svjetlo bilo je neprimjereno za kazalište i tu svibanjsku noć. Vidjela se svaka nečistoća, pukotina i prljavština na podu i zidovima, naša prejaka šminka i umorne oči. Sinoć se u kazalištu mogao vidjeti prizor svijeta kojim smo okruženi; gomila ljudi na pozornici, a nitko u gledalištu da gleda ili sluša i svi imaju nešto za reći, njihovo je mišljenje važno, jer nitko zapravo ne sluša što drugi govore. Odmah su započela i različita nagađanja o tome zašto smo se onesvijestili, trebamo li izići iz kazališta, i tako dalje i dalje, svi pomalo izgubljeni, svi nesigurni u sljedeći korak. Željela sam pobjeći iz tog prizora, biti sama na pozornici, jer jedino tada odgađam to neko vrijeme, usporavam njegov protok i ne postoji ništa osim svjetla na pozornici i mraka u gledalištu. Dok glumim, živim na toj granici svjetla pozornice i mraka među ljudima i tek tada mogu osjetiti koliko smo sami, draga.

Dok sam stajala na rubu pozornice, iza mojih je leđa vibrirala gomila nerazumljivih glasova. Nekoliko je ljudi i dalje ležalo na podu, nitko se na njih nije obazirao. Valjda tako pozornica djeluje na ljude, a ja se nisam mogla pomaknuti. Iznad nas je visio teški crveni zastor kojeg se nitko nije bojao. Panika i privremeno zajedništvo toliko su prizemni da pogled zaustavljaju na visini nosa, a ponekad su najopasnije stvari iznad naših glava. Izvlačila sam pogled iz te zapetljane mreže ljudi fiksirajući oči na prazno gledalište. Tek tada sam uspjela primijetiti da negdje duboko u gledalištu sjedi netko i promatra nas. Nisam uspjela vidjeti detalje lica; kosu, boju očiju, ali sigurno je bio muškarac. Glasovi ljudi na pozornici bujali su poput tijesta i lijepili se za zidove. Ponekad bi zazvonila neka kratka rečenica, kao Idemo, idemo, nakon čega bi uslijedilo oprezno Pričekajmo, a onda je popustila ravnoteža, počela sam padati i samo sam padala i padala sa svim tim ljudima. Bili smo stručci cvijeća koji se bacaju na pozornicu nakon uspjele premijere, ali nitko nije pljeskao, draga.

            Taj drugi pad bio je brži. Sletjela sam na tijela koja su već bila na podu i znala sam da nemam razloga za strah. Probudit ću se i sve će biti dobro, ali što će biti dalje? Ubrzo nakon pada otvorila sam oči. Nisam mogla ustati, bila sam kugla olova u prozirnoj tekućini, kao da je netko držao letvu u ravnini mojih ključnih kostiju. Svjetla je bilo previše, tog mrmora rasvjetnih tijela, u ušima je zujala nepoznata melodija saksofona, boje su neočekivano rastvarale oči i to hladno svjetlo na mojoj dugoj haljini pretvaralo me u ranjenu životinju. Ljudi oko mene su još uvijek bili onesviješteni, a moje su se oči umarale pokušavajući pronaći neko poznato lice. I ponovno sam padala i padala, preko pijeska i perja, u plavu kosu i smeđe oči. Mogla sam tako padati danima, ali u padu su me zaustavili nečiji dlanovi i dotaknuli mi obraze. Moja se glava odlijepila od poda. Probudi se, probudi se... Moramo izići..., zazvonio je njegov glas u mojim ušnim školjkama i koža se naježila brzinom plimnog vala koji nadvisuje čelo. Naglo sam se pridignula udahnuti zrak iz plićine pluća. Taj muškarac iz zadnjeg reda gledališta stajao je iznad mene, a oko nas su ležali ljudi. Pružio mi je ruku i tada sam pomislila da smo možda nas dvoje posljednji živi ljudi na svijetu.

            Potrčala sam prema garderobi, njegovi su koraci slijedili moje i nisam mogla pričati ni razmišljati, samo sam htjela uzeti ključeve stana, izići na svježi zrak i više nikada ne ući u kazalište. Trčali smo kroz hodnike, on je nešto govorio, ali u toj brzini nisam mogla razumjeti njegove riječi. Bilo je u njima rasprskavajućeg nemira koji ih je pretvarao u nerazumljivu tlapnju. A vani je padala kiša iz monsunskih šuma, kap je bila zalijepljena za kap, voda je udarala po kazališnom trgu i vlažila podnožja okolnih kuća, odzvanjali su limovi automobila i nikoga nije bilo na ulicama. Već nakon nekoliko koraka bila sam potpuno mokra, ali morala sam se probiti kroz tu kišu i nekako stići do stana. On me sustigao i pružio jaknu da pokrijem glavu, a zatim stavio ruku oko mojeg struka. Nisam se odupirala, cestama su bujale rijeke i samo smo padali i padali, propadali u lokve i nečistoće grada. Ta je kiša bila tako primjerena za grad koji se gasi već godinama, baš poput mene. I dok smo se zagrljeni probijali kroz sve to, rekla sam mu da ovaj grad odavno nije grad, samo imena i prezimena ulicama daju nekakav privid normalnosti i ne želim da kiša prestane, neka izbriše asfalt i terase koje su pojele ulice i još sam rekla kako ponekad poželim počupati sve gromobrane na krovovima da užarena struja prepeče oronule fasade kako bi vidjeli da je naš život u ovom gradu jedna preduga i loše servirana večera. Zatim je on podignuo ruku i negdje u blizini nas udario je grom, a mi smo ubrzali hod.

            Moja duga haljina bila je potpuno zalijepljena za kožu i tek kada smo ušli u stan primijetila sam da je on suh kao da su ga sve kapi mimoišle. Pošla sam u kupaonicu, iz mene se cijedila ta kiša i ostavljala sklizave otiske stopala. Nije me slijedio. Tuširala sam se dugo, dugo i strugala tu kišu, jedan čitavi grad je nestajao u odvodu tuša; tamno crveni krovovi, tragovi guma, taj nakupljeni elektricitet i svi oni ljudi onesviješteni na pozornici kazališta, čađave tramvajske šine, oštri kutovi zgrada, moja plava kosa i umorne noge, večeri kojih se ne sjećam, a trebala bih, sve je to nestajalo u dubokoj tami cijevi.

Kada sam izišla iz kupaonice, on je otvarao prozor u kuhinji i kada je njegova glava provirila van, kiša je prestala. U meni je nakon tuširanja ostala jedna prazna plaža zimi i nisam mogla shvatiti zašto je on još uvijek u mojem stanu. Pružila sam mu jaknu, ali prsti su popustili. Pala je na pod, on se prignuo podignuti je i ostao dolje. Tako prignut, priznao je da to između nas može opisati samo pokretima u krevetu, a ne jezikom i nije mislio da će večer završiti propalom premijerom, da će se ljudi onesvijestiti, kiša natopiti grad, i tako dalje i dalje, i njegov je strah bio strah plijena uhvaćenog u stupicu iz koje ne može van.

Trebala sam reći da se rakovi nikada ne vraćaju po odbačeni oklop, ali u meni je bila ta prazna plaža. Gledala sam ga u toj nepokretnosti i izustila da se ne može voljeti uništavajući sve od čega je nečiji život izgrađen i dok sam to izgovarala, stajala sam gola nad njime. On je padao i padao gledajući u pod kao u dubinu mora. Na kukovima nisam osjećala težinu, tih trideset i osam godina vidljivih na mojem tijelu nisu bili nikakva prepreka da mu pružim ruku i zagrlim ga. I napokon nisam osjećala nikakav sram zbog bora i strija na koži, ti su tragovi moj reljef koji se treba nježno otkrivati. Ne znam što je sljedeće očekivao. Ispod naših nogu punilo se jezero vodom koja se cijedila iz mojeg svježe opranog tijela. Izišla sam iz zagrljaja i gledala ga u oči dok nije otišao.

            Nakon njegovog odlaska kiša je ponovno počela pljuštati. Cijelu noć nisam mogla zaspati. Kap zalijepljena za kap, pa nekoliko udaraca munje i tako do jutra. Sad sam pogledala kroz prozor i vidjela da s neba padaju naranče. Čim ovo prestane, draga, ja ću otići. Ovako.

 

 

 

   

 

 

 

 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg