proza

Filip Rutić: Riža s kečapom, blagim ili ljutim

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Filip Rutić (1997., Varaždin) nakon završetka gimnazije upisuje sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je u procesu završavanja preddiplomskog studija. Piše scenarije i prozu koja češće ispadne kraća nego duža. Njegova priča ''Šipu racku'' objavljena je u magazinu za književnost i umjetnost NEMA. Pohađao je Ferićevu radionicu kratke priče u sklopu koje je nastala kratka priča ''Godišnjica'' koju je moguće pročitati na Booksinom portalu.



 

Riža s kečapom, blagim ili ljutim

 

Nevjerojatno me svrbi negdje ispod koljena i to traje već danima. Pokušao sam kemijskom i kuhačom i bakrenom žicom, no nikako da dosegnem tu točku. Na kraju se zadovoljavam time što prstima grebem po gipsu na mjestu gdje mislim da se nalazi svrab. Ispod noktiju mi je bijelo i zbog toga ih više ne grizem. Barem ne na desnoj ruci. Zbog položaja u kojem sjedim na fotelji primjećujem kako mi je narasla škemba. Prstima upirem u trbuh i ne popuštam dok me ne zaboli. Kada više ne mogu izdržati naglo mičem pritisak i gledam kako se salo vraća na mjesto. Odlučio sam da počinjem vježbati čim mi skinu gips. Ništa ekstremno, za početak samo desetak trbušnjaka dnevno. Kad se oporavim možda mogu ponovno krenuti s trčanjem. Ovaj kvart je idealan za trčanje. Ima dosta hlada. Samo, trebao bih kupiti nove tenisice. Od ovih koje imam sada dobivam žuljeve čak i od samog hodanja. Palac desne noge koji viri iz gipsa svjedoči tome. Noga na povišenom i što manje kretanja. Uputa se pridržavam bez pogovora.

Fotelja na kojoj sjedim postavljena je kraj prozora. Toliko je niska da mi ne pruža pogled u dvorište. Ako zabacim glavu vidim vrh susjedne zgrade i njene antene i ptice koje po njima seru. Ponekad ih oponašam zviždukom u nadi da će sletjeti kraj mog prozora. Zovem ih u goste da prikratim vrijeme dok čekam. Ništa. Valjda su zapamtile kako bi ih svaki put nogom tjerao s pločnika dok zobaju prosute mrvice. Sada se rugaju. Iz njihove perspektive izgledam jadno. Dižem se samo kad trebam pišat ili kenjat i pogled mi je okovan za televizor. Gledam oponašanje stvarnog svijeta od kojeg sam odsječen i čoham muda. Pušim cigaretu za cigaretom dok mi usta ne presuše. Ne da mi se dohvatiti štake samo kako bih otišao po vodu. Čekam. Noga me ponekad boli iz čistog mira. Počinje nenadano i ne traje predugo, ali siguran sam da osjećam kosti kako se miču. To su spori i inatljivi pokreti, poput škrguta zubi. Zbog boli se ne mogu koncentrirati na program. Iznad televizora nalazi se ogromna pukotina na zidu u koju tada buljim. Stišćem vilicu i grizem frustraciju dok gledam u cigle koje su se razdvojile i sa sebe skinule tanki sloj žbuke. Kroz pukotinu se nazire ljubičasti zid spavaće sobe. Spavaća soba još je uvijek u neredu. Knjige su popadale s polica i staklo od uokvirenih fotografija samo je pometeno u kut. Kada zažmirim vidim više. Opet se trese.

Marijana se s posla vraća oko pet. Čujem je i prije nego što otvori vrata. Potpeticama lupa po svakoj stepenici kao da je kažnjava. Izbjegava lift. Kada uđe pozdravi me onim bok koji ima barem šest o. Šuška vrećicama koje odlaže u hodniku i odlazi u kupaonu oprati ruke. Pere ih dugo, no svejedno priča. Ušuti tek kada zatvori slavinu. Gleda me kao da očekuje odgovor na šum vode. Nasmijem joj se jer ne znam što bih drugo. Poljubi me i podraga po glavi, gotovo majčinski. Pita me kako mi je noga. Bolje, slažem. Promatram je kako iz vrećica vadi kruh, parizer, pive i votku. Sve strpa u frižider. Smije se sama sebi. Vadi kruh iz frižidera. Govori mi kako je danas cijela smotana i kako joj šef ide na kurac – a vani je lijepo vrijeme. Vidjela sam i prve visibabe, znaš?

Za ručak kuha rižu. Jedna šalica riže i dvije šalice vode. Nepogrešiv recept. Nećka se hoće li je preliti blagim ili ljutim kečapom. Ja navijam za ljuti. Napravila bi nam i kolač, no ponestalo je brašna. Okrenut sam joj leđima, ali prepozanjem njene pokrete po zvukovima. Znam da je već popila pola dvolitrene pive, onako poskrivećki. Tjera me da pričam iako smo si sve rekli. Zanima je što je bilo na vijestima. Kraj je mjeseca i to znači da je potrošila megabajte na mobitelu. Na poslu nitko nije kupio današnje novine.

- Klincima budu otkazali maturalce zbog ovog sranja.

- Ma daj? Pa dobro, nije ni moja generacija išla. Naš su otkazali zbog rata. A trebali smo ići u Španjolsku, znaš?

Znam. Jebote, koliko mi je to puta ispričala. U glasu koji se trudi biti smiren čujem neku novu, meni nedohvatljivu razinu žaljenja. Žaljenje koje je produbljeno prolaskom vremena. Govori o otkazivanju maturalnog putovanja prije dvadeset i kusur godina kao o događaju koji je promijenio tok njenog života. Da su otišli u Barcelonu i da se imala prilike barem jednom okupati na Nova Mar Bella plaži i poševiti s nekim tamnoputim baristom, sve bi bilo u redu. U njenom sjećanju važnost svega nakon tog nesuđenog putovanja blijedi u usporedbi. Kao da svaka ljubičasta žilica na nosu ne skriva vlastitu priču.

- Znaš kaj? Kad si malo bolje razmislim, ovakvo stanje stvarno nije bilo još od rata.

Ne znam. Brzo mijenjam programe kako bih opravdao svoju šutnju, učinio je dinamičnijom. Marijana mi donosi tanjur pun crvene riže i čašu pive. Ispijam naiskap. Bio sam užasno žedan. Nisam navikao rižu jesti žlicom i sad čeprkam po tanjuru sve dok me ona ne opomene. Razvalila se na kauču nasuprot i čeka da pojedem. Leži tako samo u gaćama i majici, s jednom nogom svkrčenom u koljenu na kauču i s drugom na podu. Riža je još uvijek vruća pa pušem. Ne mogu skrenuti pogled s dlaka koje strše lijevo i desno od tanke crte tkanine. Odlučujem uzeti zalogaj kada prvi puta namjesti gaće u jednu ili drugu stranu. Znam da će otkriti previše i sve sam to vidio već toliko puta, no svejedno me zabavlja. Pitam se koji je moj nesvjesni ritual. Znam da ponekad lupkam prstima po hrbtu nosa i da gornjom usnicom pokušavam dotaknuti vrh brade. No, ako ga prepoznajem ostaje li i dalje nesvjesan? Šteta. Stavila je blagi kečap.

Noć prije tog jutra, a prošla su sada već i dva tjedna, gadno smo se posvađali. Slomio sam nogu u glupoj nesreći na Držićevoj. Valjda nisam pričekao zeleno ili su mi otkazale kočnice na biciklu, zbilja se ne sjećam. Tada sam već nekoliko mjeseci živio s Marijanom, no zapravo bi se rijetko viđali. Ona je radila jutarnje, a ja popodnevne smjene uz povremene posjete faksu, i to je odlično funkcioniralo. Meni je trebao krov nad glavom, a ona jednostavno nije navikla biti sama. Quid pro quo. I kroz tih prvih nekoliko gipsom obilježenih dana zapravo smo se poprilično zbližili. Žalila me i osjećala se dobro jer mi pomaže. Pronašla je dodatni smisao u mojoj nesreći. Ja sam izmišljao priče koje su je zabavljale i svake smo večeri bili netko drugi. Ipak, osmjesi i tepanje brzo su prerasli u oštre uzdahe i okretanje očima. Ja sam postajao nepodnošljiv sa svojim zahtjevima, osobito kada bi se napili. Te večeri sam je zamolio, ne, naredio sam joj da mi izmasira ramena i ispeče nekoliko jaja. Učinila je i jedno i drugo, no nije prestajala govoriti. Nije bila glasna, ali riječi koje je izgovarala titrale su od uznemirenosti i zaplitale se od alkohola. Nisam se bunio jer me vrijeđala, no kada mi je rekla da joj na kraju mjeseca moram platiti stanarinu odgovorio sam da joj svake večeri plaćam kurcem. Tanjur s kajganom proletio mi je centimetar iznad glave i razbio se o prozorsku dasku. Zaurlao sam od smijeha na što me ona počela udarati po glavi i po leđima. Kada se smirila sjela je na kauč i upalila televizor. U potpunoj smo tišini pogledali večernje vijesti i film nakon toga. S posebnom mi je nježnošću pomogla do kreveta i pokrila me.

Probudili smo se u isto vrijeme. Digitalni sat kraj kreveta pokazivao je 6:45. Sjećam se jer sam ga gledao kako poskakuje sve dok nije pao s noćnog ormarića kojem su se otvorile ladice. Ne znam koliko mi je trebalo da shvatim kako se trese cijela prostorija. Drveni prozori sami su se otvorili i lupali su u ritmu otkucaja srca – mojeg, njenog, srca cijele zgrade. Kako je odjednom zahladilo, pomislio sam i svejedno zbacio pokrivač sa sebe. Umjesto da skočim iz kreveta zadržao sam pogled na desnoj nozi. Gips je odjednom postao toliko težak, pretvorio se u uteg koji me vukao sve dublje u madrac. Marijana je već stajala na mjestu gdje se nalaze vrata i gledala me tako nepomičnog. Tražila je od mene nešto, reakciju ili savjet. Nisam uspjevao proizvesti nikakav zvuk. Siguran sam da su mi oči vikale upomoć, no ona to nije razumjela. Trznula je glavom u suprotnom smjeru kada je čula buku sa hodnika. Više se nije okretala. Istrčala je nevjerojatnom brzinom i odlučnošću. Nije ni zatvorila ulazna vrata stana za sobom. Prestao sam se migoljiti na mjestu kada se srušila slika sa zida i kada sam osjetio val topline koji mi se širi međunožjem. To je bila moja kapitulacija. Ponovno sam spustio glavu na jastuk i zažmirio.

Nakon početnog negodovanja temeljtio sam počistio tanjur. Zatražio sam i repete. Riža ima način da zavara želudac tako da do sitosti dolazi tek nakon što pojedeš previše. Već smo popili obje dvolitrenke i načeli vodku kada je Marija krenula zijevati. Sutra se rano dižem, rekla je nakon što je završio televizijski kviz. Bila je zadovoljna svojim znanjem u usporedbi s posljednjim natjecateljem. Dodala mi je štake i pomogla da ustanem iako sam joj rekao da mogu sam. Oprao sam zube i ugasio televizor. Zatekao sam je u spavaćoj sobi već pokrivenu do brade. Štakom sam zatvorio vrata i, nogu po nogu, legao kraj nje. Šutili smo dok mi se nije u potpunosti približila. Naslonila je glavu na moje rame i češkala me po bradi. Ona nije oprala zube. Osjetio sam kombinaciju mirisa vodke i kečapa koja mi je u tom trenutku neobično godila. Iz one krhke faze sna prenula me ponovno istim riječima.

 – Molim te, reci mi da se noćas neće tresti. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg