NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.
Filip Rutić (1997., Varaždin) nakon završetka gimnazije upisuje sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je u procesu završavanja preddiplomskog studija. Piše scenarije i prozu koja češće ispadne kraća nego duža. Njegova priča ''Šipu racku'' objavljena je u magazinu za književnost i umjetnost NEMA. Pohađao je Ferićevu radionicu kratke priče u sklopu koje je nastala kratka priča ''Godišnjica'' koju je moguće pročitati na Booksinom portalu.
Riža s kečapom, blagim ili ljutim
Nevjerojatno me svrbi negdje ispod koljena i to traje već danima. Pokušao sam kemijskom i kuhačom i bakrenom žicom, no nikako da dosegnem tu točku. Na kraju se zadovoljavam time što prstima grebem po gipsu na mjestu gdje mislim da se nalazi svrab. Ispod noktiju mi je bijelo i zbog toga ih više ne grizem. Barem ne na desnoj ruci. Zbog položaja u kojem sjedim na fotelji primjećujem kako mi je narasla škemba. Prstima upirem u trbuh i ne popuštam dok me ne zaboli. Kada više ne mogu izdržati naglo mičem pritisak i gledam kako se salo vraća na mjesto. Odlučio sam da počinjem vježbati čim mi skinu gips. Ništa ekstremno, za početak samo desetak trbušnjaka dnevno. Kad se oporavim možda mogu ponovno krenuti s trčanjem. Ovaj kvart je idealan za trčanje. Ima dosta hlada. Samo, trebao bih kupiti nove tenisice. Od ovih koje imam sada dobivam žuljeve čak i od samog hodanja. Palac desne noge koji viri iz gipsa svjedoči tome. Noga na povišenom i što manje kretanja. Uputa se pridržavam bez pogovora.
Fotelja na kojoj sjedim postavljena je kraj prozora. Toliko je niska da mi ne pruža pogled u dvorište. Ako zabacim glavu vidim vrh susjedne zgrade i njene antene i ptice koje po njima seru. Ponekad ih oponašam zviždukom u nadi da će sletjeti kraj mog prozora. Zovem ih u goste da prikratim vrijeme dok čekam. Ništa. Valjda su zapamtile kako bi ih svaki put nogom tjerao s pločnika dok zobaju prosute mrvice. Sada se rugaju. Iz njihove perspektive izgledam jadno. Dižem se samo kad trebam pišat ili kenjat i pogled mi je okovan za televizor. Gledam oponašanje stvarnog svijeta od kojeg sam odsječen i čoham muda. Pušim cigaretu za cigaretom dok mi usta ne presuše. Ne da mi se dohvatiti štake samo kako bih otišao po vodu. Čekam. Noga me ponekad boli iz čistog mira. Počinje nenadano i ne traje predugo, ali siguran sam da osjećam kosti kako se miču. To su spori i inatljivi pokreti, poput škrguta zubi. Zbog boli se ne mogu koncentrirati na program. Iznad televizora nalazi se ogromna pukotina na zidu u koju tada buljim. Stišćem vilicu i grizem frustraciju dok gledam u cigle koje su se razdvojile i sa sebe skinule tanki sloj žbuke. Kroz pukotinu se nazire ljubičasti zid spavaće sobe. Spavaća soba još je uvijek u neredu. Knjige su popadale s polica i staklo od uokvirenih fotografija samo je pometeno u kut. Kada zažmirim vidim više. Opet se trese.
Marijana se s posla vraća oko pet. Čujem je i prije nego što otvori vrata. Potpeticama lupa po svakoj stepenici kao da je kažnjava. Izbjegava lift. Kada uđe pozdravi me onim bok koji ima barem šest o. Šuška vrećicama koje odlaže u hodniku i odlazi u kupaonu oprati ruke. Pere ih dugo, no svejedno priča. Ušuti tek kada zatvori slavinu. Gleda me kao da očekuje odgovor na šum vode. Nasmijem joj se jer ne znam što bih drugo. Poljubi me i podraga po glavi, gotovo majčinski. Pita me kako mi je noga. Bolje, slažem. Promatram je kako iz vrećica vadi kruh, parizer, pive i votku. Sve strpa u frižider. Smije se sama sebi. Vadi kruh iz frižidera. Govori mi kako je danas cijela smotana i kako joj šef ide na kurac – a vani je lijepo vrijeme. Vidjela sam i prve visibabe, znaš?
Za ručak kuha rižu. Jedna šalica riže i dvije šalice vode. Nepogrešiv recept. Nećka se hoće li je preliti blagim ili ljutim kečapom. Ja navijam za ljuti. Napravila bi nam i kolač, no ponestalo je brašna. Okrenut sam joj leđima, ali prepozanjem njene pokrete po zvukovima. Znam da je već popila pola dvolitrene pive, onako poskrivećki. Tjera me da pričam iako smo si sve rekli. Zanima je što je bilo na vijestima. Kraj je mjeseca i to znači da je potrošila megabajte na mobitelu. Na poslu nitko nije kupio današnje novine.
- Klincima budu otkazali maturalce zbog ovog sranja.
- Ma daj? Pa dobro, nije ni moja generacija išla. Naš su otkazali zbog rata. A trebali smo ići u Španjolsku, znaš?
Znam. Jebote, koliko mi je to puta ispričala. U glasu koji se trudi biti smiren čujem neku novu, meni nedohvatljivu razinu žaljenja. Žaljenje koje je produbljeno prolaskom vremena. Govori o otkazivanju maturalnog putovanja prije dvadeset i kusur godina kao o događaju koji je promijenio tok njenog života. Da su otišli u Barcelonu i da se imala prilike barem jednom okupati na Nova Mar Bella plaži i poševiti s nekim tamnoputim baristom, sve bi bilo u redu. U njenom sjećanju važnost svega nakon tog nesuđenog putovanja blijedi u usporedbi. Kao da svaka ljubičasta žilica na nosu ne skriva vlastitu priču.
- Znaš kaj? Kad si malo bolje razmislim, ovakvo stanje stvarno nije bilo još od rata.
Ne znam. Brzo mijenjam programe kako bih opravdao svoju šutnju, učinio je dinamičnijom. Marijana mi donosi tanjur pun crvene riže i čašu pive. Ispijam naiskap. Bio sam užasno žedan. Nisam navikao rižu jesti žlicom i sad čeprkam po tanjuru sve dok me ona ne opomene. Razvalila se na kauču nasuprot i čeka da pojedem. Leži tako samo u gaćama i majici, s jednom nogom svkrčenom u koljenu na kauču i s drugom na podu. Riža je još uvijek vruća pa pušem. Ne mogu skrenuti pogled s dlaka koje strše lijevo i desno od tanke crte tkanine. Odlučujem uzeti zalogaj kada prvi puta namjesti gaće u jednu ili drugu stranu. Znam da će otkriti previše i sve sam to vidio već toliko puta, no svejedno me zabavlja. Pitam se koji je moj nesvjesni ritual. Znam da ponekad lupkam prstima po hrbtu nosa i da gornjom usnicom pokušavam dotaknuti vrh brade. No, ako ga prepoznajem ostaje li i dalje nesvjesan? Šteta. Stavila je blagi kečap.
Noć prije tog jutra, a prošla su sada već i dva tjedna, gadno smo se posvađali. Slomio sam nogu u glupoj nesreći na Držićevoj. Valjda nisam pričekao zeleno ili su mi otkazale kočnice na biciklu, zbilja se ne sjećam. Tada sam već nekoliko mjeseci živio s Marijanom, no zapravo bi se rijetko viđali. Ona je radila jutarnje, a ja popodnevne smjene uz povremene posjete faksu, i to je odlično funkcioniralo. Meni je trebao krov nad glavom, a ona jednostavno nije navikla biti sama. Quid pro quo. I kroz tih prvih nekoliko gipsom obilježenih dana zapravo smo se poprilično zbližili. Žalila me i osjećala se dobro jer mi pomaže. Pronašla je dodatni smisao u mojoj nesreći. Ja sam izmišljao priče koje su je zabavljale i svake smo večeri bili netko drugi. Ipak, osmjesi i tepanje brzo su prerasli u oštre uzdahe i okretanje očima. Ja sam postajao nepodnošljiv sa svojim zahtjevima, osobito kada bi se napili. Te večeri sam je zamolio, ne, naredio sam joj da mi izmasira ramena i ispeče nekoliko jaja. Učinila je i jedno i drugo, no nije prestajala govoriti. Nije bila glasna, ali riječi koje je izgovarala titrale su od uznemirenosti i zaplitale se od alkohola. Nisam se bunio jer me vrijeđala, no kada mi je rekla da joj na kraju mjeseca moram platiti stanarinu odgovorio sam da joj svake večeri plaćam kurcem. Tanjur s kajganom proletio mi je centimetar iznad glave i razbio se o prozorsku dasku. Zaurlao sam od smijeha na što me ona počela udarati po glavi i po leđima. Kada se smirila sjela je na kauč i upalila televizor. U potpunoj smo tišini pogledali večernje vijesti i film nakon toga. S posebnom mi je nježnošću pomogla do kreveta i pokrila me.
Probudili smo se u isto vrijeme. Digitalni sat kraj kreveta pokazivao je 6:45. Sjećam se jer sam ga gledao kako poskakuje sve dok nije pao s noćnog ormarića kojem su se otvorile ladice. Ne znam koliko mi je trebalo da shvatim kako se trese cijela prostorija. Drveni prozori sami su se otvorili i lupali su u ritmu otkucaja srca – mojeg, njenog, srca cijele zgrade. Kako je odjednom zahladilo, pomislio sam i svejedno zbacio pokrivač sa sebe. Umjesto da skočim iz kreveta zadržao sam pogled na desnoj nozi. Gips je odjednom postao toliko težak, pretvorio se u uteg koji me vukao sve dublje u madrac. Marijana je već stajala na mjestu gdje se nalaze vrata i gledala me tako nepomičnog. Tražila je od mene nešto, reakciju ili savjet. Nisam uspjevao proizvesti nikakav zvuk. Siguran sam da su mi oči vikale upomoć, no ona to nije razumjela. Trznula je glavom u suprotnom smjeru kada je čula buku sa hodnika. Više se nije okretala. Istrčala je nevjerojatnom brzinom i odlučnošću. Nije ni zatvorila ulazna vrata stana za sobom. Prestao sam se migoljiti na mjestu kada se srušila slika sa zida i kada sam osjetio val topline koji mi se širi međunožjem. To je bila moja kapitulacija. Ponovno sam spustio glavu na jastuk i zažmirio.
Nakon početnog negodovanja temeljtio sam počistio tanjur. Zatražio sam i repete. Riža ima način da zavara želudac tako da do sitosti dolazi tek nakon što pojedeš previše. Već smo popili obje dvolitrenke i načeli vodku kada je Marija krenula zijevati. Sutra se rano dižem, rekla je nakon što je završio televizijski kviz. Bila je zadovoljna svojim znanjem u usporedbi s posljednjim natjecateljem. Dodala mi je štake i pomogla da ustanem iako sam joj rekao da mogu sam. Oprao sam zube i ugasio televizor. Zatekao sam je u spavaćoj sobi već pokrivenu do brade. Štakom sam zatvorio vrata i, nogu po nogu, legao kraj nje. Šutili smo dok mi se nije u potpunosti približila. Naslonila je glavu na moje rame i češkala me po bradi. Ona nije oprala zube. Osjetio sam kombinaciju mirisa vodke i kečapa koja mi je u tom trenutku neobično godila. Iz one krhke faze sna prenula me ponovno istim riječima.
– Molim te, reci mi da se noćas neće tresti.
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.