proza

Jasmina Bosančić: Projekcije samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Jasmina Bosančić (1985., Sisak) objavljuje poeziju, prozu i drame od 2010. godine. Dosad je surađivala s časopisima Riječi, Autsajderski fragmenti, Prosvjeta, Republika; s portalima casopiskvaka.com.hr, drame.hr, metafora.hr; s emisijama Hrvatskog radija: Riječi i riječi, Male forme, Priča za laku noć. Njezina poezija je zastupljena u zbornicima „Antologija XXI.st.-hrvatskog urbanog pjesništva“ (Osijek, 2010.) i „Stihovnica Siska“ (MH, Sisak, 2018.). Pjesnički rukopis „Apofonije kulture“ pohvaljen je na natječaju za nagradu „Anđelko Novaković“ Zaklade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu za 2017. godinu. Na Hrvatskom radiju izvođeni su joj dramski tekstovi „Put“ (Male forme, 2018.) i „Djed i baka u svemiru“ (Priča za laku noć, 2019.). U radio-emisiji „Riječi i riječi“ čitani su eseji „Moda“ (2018.), „Točka i književno djelo“ (2018.) i „Uočavanja“ (2019.) te odlomak humoreske „Djevojka koja je voljela žutu boju“ (2019.).



 

Projekcije samoće

 

  Glava joj je pucala od ludih ideja. S nagovještajem proljeća, bila je zacrtana progresija. Vertikalno i horizontalno. Linearno i u pojedinačnim fazama. Netko je u prostor odaslao upozorenje o nevidljivom neprijatelju koji ubija na najslađi način. Stao je normalan život. Stala je velika kazaljka na satu. Puknule su žice. Na ogradi od vrta. Na violi. U glavi je tutnjala misao.

    Nekoć se čudila monahinjama i monasima.

- U njima mora biti neke luckaste hrabrosti, kad mogu toliko samovati. Ja ne bih ni sekunde izdržala - razmišljala je.

Sve što je bilo važno, sad je suvišno. Strah je iz kategorije neugodnog čuvstva tiho prešao u kategoriju egzistencijalne potrebe. Samoća mu se pridružila s velikim raširenim krilima i golemim očima. Donedavno je samoća bila tek popratna pojava svakodnevice. Odmor od rutine. Predah od rasporeda. Stanka između monologa i dijaloga. A sada se poput usuda provlači kroz prostor i vrijeme. Od slika, zvukova i riječi ne ostaju ni tragovi, a kamoli sjećanja.

- Svi se boje- primijetila je. Ali, koga?

   Tom neprijatelju nitko ne zna pravi identitet. Ima mnoštvo nadimaka, ali nigdje pravoga imena ni prezimena. Nema fizičku pojavu, gluh je, nijem i slijep, nema boju, miris ni okus. Ali, kažu, ubija na najslađi način. Dodirom. Zna što ljudima godi. Dodir kože o kožu. Nehotično trenje ili namjerni čin tijekom komunikacije. Vrtoglavo se nižu njegove žrtve. Svojom razornom ambicioznošću nadmašuje noćnu moru ili nuklearnu eksploziju. Omiljeni element ljudske komunikacije njemu je slava, gozba, čast. Nema milosti, ali ima beskonačno strpljenje.

    Njezinim mislima struje različiti sinopsisi. Zamišlja smrt u različitim verzijama. U kuhinji, u kupaonici, na terasi, u krevetu. Vani, na otvorenom. Zamišlja je u raznolikim bojama i nijansama. Razmišlja što će obući kada dođe zlokobni trenutak. Mlada je, tek je prešla tridesetu, ali osjeća kao da je kroz nekoliko tjedana ostarjela za puna dva desetljeća. U njenom ormaru nema crne ,smeđe ni sive odjeće. Samo vesele, životne boje.

Nećka se, vadi komad odjeće iz ormara, pa ga sprema nazad… To traje satima. Sve dok ne osjeti glad. Ni hrana nema više okusa. Broji zalogaje. U trgovinu ide svaka dva tjedna. Do tad sve mora dotrajati. Boji se oskudice. Panično križa dane na kalendaru. Njena karijera stoji.

Nakon večere odlazi na počinak. Nema smisla gledati televiziju, ona je zadržava u surovoj stvarnosti, a ona bi tako rado htjela nekamo pobjeći gdje je sve drukčije, baš onako kako smo navikli. Ali, postoji li više takvo mjesto? Sutradan nastavlja ritual pred ormarom. I konačno izabire dvodijelni plavo-zeleni kupaći kostim i narančasti pareo.

 - Ako već moram umrijeti, neka to bude na otkačen, pomalo uvrnut način. Ako me smrt mora zabilježiti u svom planeru, neka dođe po mene onda kada sam samoj sebi najljepša. Neka dođe za mladog mjeseca. Nipošto ne na uštap. Nipošto ne na kišni dan.

Neka sja sunce. I neka bude kristalno čisto plavo nebo.

    Monahinje i monasi dostojanstveno trpe osamljenost i materijalnu oskudicu ne bi li dosegli vječno spasenje. Njima je to stil života. Ali nju to izluđuje. I tijelom i umom izgara od navale originalnih i kreativnih ideja. Trgaju joj utrobu, proždiru svaki gram tijela. Noću provjerava jesu li ulazna vrata zaključana. Za svaki slučaj, zaključava ih dvaput. Na vrata prislanja ormar, antikvitetnu komodu, stolice, stajaću svjetiljku s velikim sjenilom. Boji se da bi joj taj netko mogao pokucati, pozvoniti na vrata,ili,ne daj, Bože, provaliti. Provući se kroz ključanicu. Spušta rolete. Stavlja vatu u uši i masku na lice. Liježe. U snu grli jastuk. Stala je i mala kazaljka na satu. 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg