proza

Nina Lekić: Ono čega nema

Nina Lekić (1989., Varaždin) magistrirala je na Odsjeku za kroatologiju pri Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu iz područja teorije književnosti i književnosti za mlade. Doktorandica je na poslijediplomskom doktorskom studiju kroatologije. Spisateljskim se radom bavi od rane mladosti, no ozbiljnije se počela baviti tijekom studija. U sklopu književnih natječaja objavila je nekoliko kratkih priča te je pohvaljena za dramsko i prozno stvaralaštvo u sklopu Susreta hrvatskih zavičajnih književnika u organizaciji Hrvatskog sabora kulture. Proznim je rukopisom sudjelovala na XI. susretima mladih pjesnika i prozaika Društva hrvatskih književnika – Ogranak Rijeka (2014.). Dobitnica je plakete „Ivo Kozarčanin“ za prozno stvaralaštvo mladih autora u sklopu 34. Susreta hrvatskih zavičajnih književnika (2015.). Živi, djeluje i piše u Zagrebu.

Ono čega nema

Stoji kraj sata na gradskom trgu. Čeka ga. Došla je pola sata ranije jer je kroz komunikaciju saznala kako mrzi kada ljudi kasne. Ne želi upropastiti susret i ono što iz njega može proizaći. Tako su lijepo i kvalitetno komunicirali putem društvene mreže.

Razmišlja hoće li ga prepoznati i izgleda li jednako kao na fotografiji u profilu. Zna da susret mora uspjeti. Ima trideset i pet godina i vrijeme joj izmiče.

Približava joj se tamnokosi muškarac odjeven u crno. Iz daljine izgleda kao u profilu.

– Bok, Marin, drago mi je–pruži joj ruku.

– Irena.

Promatra ga trenutak. U stvarnosti joj djeluje viši.

– Kamo ćemo? – pita je.

– Ti odaberi.

Rukom pokaže u smjeru ulice koja izlazi iz trga.–Znam jedno dobro mjesto. Pusti je da krene prva.

Korača korak ispred njega sama ne znajući kuda ide. Povremeno se osvrne kako bi provjerila prati li je i hoda li u dobrom smjeru. Koračaju u nelagodnoj tišini.

– Evo, ovdje.

Uđu u tišini i sjednu za prvi prazan stol. Odloži torbu i popravi kosu. Marin prelistava cjenik dok čekaju konobara. Žamor glasnih srednjoškolaca miješa se s tonovima polagane glazbe čije riječi ne razabiru.

– Kako pas? – započne razgovor.

Odloži cjenik, popravi kosu. – Dobro je. Jučer smo bili kod veterinara...

Sluša ga. Glas mu nije onakav kakvim ga je zamišljala. Ovaj mu glas ne pripada, razmišlja.

Dolazi konobar, prekida priču.

– Dobar dan, lijepo Vas molim, veliku kavu s mlijekom – reče i pogleda je.

– Isto.

Konobar kimne i ode.

– Jesu li ti prihvatili rad?

– Jesu, napokon. Vjerojatno će biti objavljen u sljedećem broju časopisa.

– To je lijepo. Čestitam.

Konobar donosi kave. Irena odmah prihvati svoju šalicu dok Marin pažljivo istresa šećer i miješa ga laganim pokretima u smjeru kazaljke na satu. Promatra njegove ujednačene pokrete. Odloži žličicu na podložak uz šalicu. S ruku istrese nepostojeću prljavštinu te se namjesti u stolcu.

Stavlja šalicu na stol. – Je li vam prošao projekt koji ste prijavili?

Popravi kosu te spusti laktove na stol. – Nedostaje nam jedna prostorno-programska studija odnosno autori smo jedne manje nego naša konkurencija...

Promatra ga dok govori o poslu. Crte njegovog lica naznačuju starost. Zabrine se za svoje crte. Oboje se bliže četrdesetoj, on je nešto bliži, razumljivo je da se crte lica mijenjaju i da stare.

– A kakva je situacija kod tebe?

Ispije gutljaj kave. – U obrazovanju su stvari uvijek uzburkane. Pogotovo u visokom obrazovanju... Nesvjesno lamata rukama.

Promatra je dok mu govori, gleda je u oči. Mirno. Njegovo je lice potpuno bezizražajno kao i njezino. Pričajući razmišlja o komunikacije i fizičkoj komponenti koja izostaje. Ne može odlučiti što misli o svemu.

Završi priču. Ispijaju kavu. Tišina. Sunce obasjava rub stola za kojim sjede.

Promatra fotografije na zidu. Procjenjuje ih kritički. Traži mu pogled. Ne razabire ga. Pogled joj skrene na obrnuto ime kafića ispisano na prozoru. Primijeti kako u imenu nedostaje slovo G. Pita se jesu li i vlasnici to primijetili.

– E rekao si da ćeš mi na kavi protumačiti svoje mišljenje o filozofiji egzistencijalizma i svojem pogledu na, kako si ono nazvao, svijet onostranosti i realnosti.

Skrene pogled s fotografije. Ponovno je gleda u oči. – Dakle, s jedne strane imamo Heideggera čije se ukupno djelo bavi smislom bitka dok s druge strane imamo Nietzschea koji kaže da je Bog mrtav i koji nas uči o nadčovjeku. Moj pogled na svijet duhovnosti te na ljudski razvoj i bit ljudskog postojanja temelji se na učenju dviju filozofija, međutim...

Govori joj, a ona razmišlja bi li njihova djeca imala plave ili smeđe oči. Shvati da ga ne sluša. Njegovo joj je mišljenje zanimljivo.

– Slažem se s tobom što se tiče teme duhovnosti. No, mislim da se današnji čovjek suviše boji svijeta onostranosti za koji ne zna postoji li uopće... Njezini pokreti ruku postaju snažnije svakom rečenicom.

Mirno prati njezine pokrete i riječi. Razgovaraju. Teme su na izmaku. Sunce se povuklo, upaljena su svjetla.

Pogleda na sat. Kasno je, zaključi. Uzima račun, ali je preduhitri. Plaća dok ona stavlja torbu na rame. Digne se i krene prema izlazu. Slijedi ga. Iziđu.

– Bilo mi je drago. Do viđenja! Pruži joj ruku, a ona mu se nasmiješi.

Okrene se i ode.

***

Uđe u stan. U cipelama sjedne za stol. Razmišlja, dugo. Upali računalo i prijavljuje se na društvenu mrežu. Prelistava njihovu prepisku. Čita dijelove. Zatvara prozor dijaloga. Uz nekoliko klikova briše svoj profil.

Nasloni se gledajući u zaslon. Sjedi u tišini. Zaslon monitora se ugasi.