proza

Eliša Papić: Marcel brani Žuću

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Eliša Papić (1992., Beograd) završio je Medicinski fakultet u Rijeci. Za vrijeme studija sudjeluje u neuroznanstvenim istraživanjima na Zavodu za fiziologiju i imunologiju Medicinskog fakulteta u Rijeci. Tijekom fakultetskih dana bio je član benda Elm Street Escape, i to kao tekstopisac, gitarist i producent elektronskog dijela njihove glazbe. U to vrijeme objavljuje i svoj prvi roman „Šest žica i Stetoskop“ (Naklada Bošković, 2017.) i postepeno započinje samostalno raditi svoju autorsku glazbu pod imenom Elisha (Inner World demo, 2016., Outer Noise, 2017., Chapters album, 2018., Chaos Buddy 2019., Let me tell you about 2020.). 2018. osvaja nagradu Pavle Popović za najbolju kratku priču u kategoriji za mlađe od 30 godina. Njegova priča “Da je bar sve to rock’n’roll” proglašena je najboljom kratkom pričom na 7. natječaju za kratku priču Muzeja Anđela 2018. godine. Njegove priče ušle su i u selekciju 16. WHFesta, 6. natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor, FantaSTikona, Prozak (širi i uži izbor) i Sedmice & Kritične mase te Priča iz komšiluka 3. 2019. sa svojom pričom “Pogreb za dvoje” pobjeđuje na Festivalu europske kratke priče (FEKP). Trenutno radi kao liječnik specijalizant neurologije u Kliničkom bolničkom centru Rijeka, te stvara novu glazbu i piše kratke priče.



 

Marcel brani Žuću

 

                Pred gotovo godinu dana bio je na tom istom mjestu, prolazio pored tog istog žbunja, čupnuo žućkasti cvjetić i poklonio joj ga za 8. mart. Bili su tada na poslovnom putu, jednom od bezbroj bezličnih repetitivnih stručnih usavršavanja, a on je bez obzira na to obećao. Mala gesta. Ljudi su zaboravili na male geste. A nekada je cijeli svijet ležao na njima. Danas dok se priča i popuje o velikim stvarima i pokretanju promjena, ni najmanje stvari ne dođu na red. Pred gotovo godinu dana bio je 8. mart. Sada je on malo uranio. Bio je sam na istom mjestu, na istim predavanjima, slušao istu ženu, koja je predavala o istim stvarima, pritom brojeći koliko kosti je pustila za svoju struku i koliko ljubavi osjeća prema svakom čovjeku kojem je pomogla dok su joj oči i riječi bježali u svim sferama domene „smorila-si“ Svako toliko, između nasilnog spavanja i hrkanja u stražnjem redu, povukao bi se van zgrade da uguši virozu duhanskim dimom i promatrao isti grm gdje je našao taj žućkasti cvjetić. Prije godinu dana on je predstavljao nešto potpuno drugo. U međuvremenu se odvio jedan mali svijet za oboje. A taj cvjetić bi sada možda značio nešto potpuno drugo. Pogotovo jer danas nije bio dan žena. Ugasi cigaretu, nakašlje se 2-3 puta i osjeti to duboko u plućima, to malo čudo dolje što gricka dijafragmu i bljuje i pljuje po poplućnici. Pokrene svoje drvene noge prema žbunju znajući da, kad bi ga netko gledao, sigurno bi pomislio da se sprema zapišati sve cvijeće. Teturanje od premora i viroze nije pomagalo, šteta samo što nije još i bazdio po alkoholu. Dotetura do žbunja te krene prolaziti svojim hladnim rukama kasne veljače po njegovom isušenom lišću globalnog zatopljenja. Nigdje cvijeća, proljeće će u lipnju,a u srpnju će svijet završiti i meteor će nas sve lišiti neba i sunca. Ili još gore, tehnologije. Stane.

                Ugleda tanašnu grančicu na kojoj je lelujao žuti ugroženko, kao da ga moli da ga ne strga. Sjeti se kako je prije godinu dana zgrabio prvi cvijet koji je vidio. Ovaj je sada nešto značio. Značio je valjda da je se sjetio. Volio bi da je doduše znao koja je to pasmina cvijeta, ili rasa, ili kako se već kaže u botaničarskim sektama koje se skupljaju pod staklenicima i zazivaju veliku venerinu muholovku da se spusti sa neba i probavi sve one koji proždiru četveronožna i dvonožna bića u industriji. Zvonce? Tratinčica? Žuća. Zvat će ga Žuća. Posegne kažiprstom prema Žućinoj latici i lagano prođe te gotovo kao da je čuo kako se slatko hihoće, kao gologuzi anđeo koji se ljuljuška na visokoj hrastovoj grani i cilja svojim lukom i strijelom sljedećeg nesretnika kojem će upropastiti život. Kupid to radi nasumično, jasno je, zato postoje kozojebi i oni drugi, što ispituju širinu auspuha svojim genitalijama. To su misli koje su mu prolazile kroz glavu dok je stajao i milovao cvijet, a auti prolazili, paleći postepeno svjetla da zamijene uspavano zimsko sunce. Zatrubi mu muškarac koji je taman išao po prijatelja iz djetinjstva na kolodvor, po prvi put u deset godina u kojih se nisu čuli jer mu je isti taj prijatelj priznao da ga voli, ali onako muški. Zatrubi mu taj muškarac, prene ga svojim komentarom „Hipik smrdljivi!“, dok su iz auta pržili Beach Boysi. Projuri taj muškarac u ritmu Good Vibrationsa, a on se vrati Žući i nastavi mu se kao klupko razmotavati cijela prošla godina, nakupine i nakupine čudnih epiloga i priča, počeci novih. Nova prijateljstva, novi pokušaji ljubavi. Više smrti nego ikad, a time naravno i veća žeđ za životom. Agresivna potraga za životom, razbijanje kamenja u pustopoljini golom rukom kako bi se ispod našli njegovi znakovi u svijetu koji kretao je dalje brže od LOL-a i WTF-a i „ček, ok, že, aj“. Ovaj cvijet, njegova tekstura i mizerna, nježna egzistencija i sjećanje koje je nakalemio na sebe, bio je živ. Stavi ruke pod njegove latice, niže, oko stabljike, mogao je osjetiti kako ga guši i lomi mu vrat. Kršio je njegovu krhkost i sjećanje. Bio je sredstvo podsjećanja. Ništa više. Ako ostane na životu, to je zato jer će ga ona kao i prošle godine uroniti u čašu, da je podsjeti na to da je se netko neočekivano sjetio, ne zato jer je žena, nego jer mu nešto znači. Male geste na lomljivim stabljikama krckavih trahea. Tako su ih svi lako ugušili. Na trenutak Žuća je imala oči, plakala je, a on je bio uvjeren da je to zato jer je prehlađen, febrilan je i počeo je halucinirati. Žuća se nije dala, otimala se i lila žute suze. Skoro je uspio, stavio je i drugu ruku na njen vrat, spreman dokrajčiti je, odrubiti joj glavu i odnijeti kao trofej. Zavrne joj vrat kad...iz grma iskoči Marcel Proust.

Sad. Vidio je par slika u udžbenicima, bio je tipični stereotip francuskog pjesnika-pisca fićfirića sa nekim frčkom koji mu je kao feder pao preko čela i brčići koji su bili neuredni, s tragovima smeđih dlaka. Na sebi je nosio dugi crni kaput, poderan i izjeden moljcima. Ali, nije bilo sumnje. To je bio Marcel. Vrisnuo je „Madeleine“. Imao je francuski naglasak, to je isto pomoglo u prepoznavanju. I sada ga je tresao i drmao, istresavši skoro iz njega količinu sjećanja za još jednu potragu za izgubljenim vremenom. „S'il te plait“ molio je. Molio je bez prestanka, oči su mu bile izgubljene, a budućnost strana. Auti čudovišta koja proždiru tlo, zgrade zatvori za duh. Mobiteli, svijetleće kutijice koje hipnotiziraju. Buka prirode koja je metalno skvičala i vrištala kao silovana svinja. Naš protagonist stavio je ruke, suosjećajno, na njegovo prljavo zamazano lice i dugo se zagledao u sentimentalnost njegove duše, smirivši ga nakratko. Onda ga je ošamario k'o pičku.

Marcel, crvenog obraza, sada pokrivenog vlastitom rukom u šoku, nije prezao pred obranom svoje časti i lupi našeg protagonista šakom u nos na što ovaj vidi sva lijepa svjetlucava sazviježđa. Otetura unatrag, osjećajući onu tipičnu mješavinu trnaca, boli i suza u očima koje su tu da sugeriraju da se adrenalin kuha i da će sada biti sranja i nespretnog lamatanja rukama. Zamahne lijevim krošeom i izbije Proustu dva sjekutića. Udarac je čudom sjeo. Ufura se. Reče mu nešto u stilu „Eto ti kolačić, Frenchy“. Proust se rasplače i nasrne na njega. Sruši ga na pod. Ne šalim se, ali...pjesnik ga ugrize za jaja. Protagonist vrisne kao žena i šutne ga u rebro, na što se Francuz prevrne.

 Uzvere se ošamućeno uz protagonistovo tijelo, nasrne na njegov vrat i zarije svoje smeđe nokte u njega, zdrobivši mu traheju skoro kao i što je on prije Žući. Dok mu je cijelo tijelo gorilo i dok je bespomoćno grabio bezumne ruke francuskog pisca, prođe mu njena slika kroz glavu i sjeti se. Bilo mu je nevjerojatno drago što je sačuvala cvijet koji je za nju trgnuo iz najprljavijeg, najzapišanijeg žbunja, samo zato jer nigdje drugdje nije mogao doći do njega taj dan. I činjenica da može proći pored istog tog zapišanog žbunja i sjetiti se nečega lijepoga.

 Proustov stisak taman tad popusti, valjda jer mu je u glavi nastajao novi Combray i već je ispisivao stranice. Dovoljno da se naš protagonist trgne. Udari ga po ušima, odmakne mu ruke, odvali ga koljenom u jaja, podigne se na noge, šutne ga jednom-dvaput u pleksus i ostavi na podu. Dotetura do Žuće. Otrgne je bez oklijevanja kao i prije godinu dana. Pljune zub na Prousta dok je ovaj na podu urlao i cičao, pitajući se zašto su ga poslali u budućnost spasiti romantiku.

                „Mi to ovako radimo danas“, reče mu protagonist i odšepa prljav, poderan i zamazan francuskom krvlju sa žutim cvijetom čvrsto u šaci.

                Proust se probudi u krevetu u kojem je ležao mjesecima. Visoko febrilan i prestravljen košmarom o globalnom zatopljenju, mobitelima i luđaku koji trga cvijeće iz žbunja, odustane od svega i podlegne napokon upali pluća.

                „Mi to ovako radimo danas“, odjekivalo mu je u gasećem skuhanom, ugušenom umu, te uspije nekako, onemoćalo ipak složiti posljednji smiješak, znajući da ipak ima nade za budućnost. 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg